KADA DOJENJE IZ »NAJPRIRODNIJE STVARI NA SVIJETU« POSTAJE MAJČINA POTREBA ZA DOKAZIVANJEM MOĆI I VAŽNOSTI U OBITELJI
Dojenje je važno, ali...
To je vrlo intimna tema, zalazi u dubinu emocionalnog života žene i obitelji. Stoga joj treba pristupati s dužnim poštovanjem • Čini se da su neadekvatno produžena dojenja češća u obiteljima u kojima supružnici nisu razvili zreli partnerski odnos muškarca i žene
Piše Vedrana LOVREČIĆ PAVLOVIĆ,
dipl. psihologinja
Dojenje je u sklopu neonatologije i pedijatrije važna tema. Važno je i u sklopu razvojne i dječje psihologije, kao i dijela psihologije koja se bavi odnosom između majke i djeteta i njegovim utjecajem na emocionalni, socijalni i kognitivni razvoj ličnosti. No, dojenje je i vrlo intimna tema, zalazi u dubinu emocionalnog života žene i obitelji. Stoga joj treba pristupati s dužnim poštovanjem.
Već niz godina u društvu postoji tendencija zagovaranja dojenja i isticanja njegove važnosti. Plakati UNICEF-a s bebom koja siše krase zidove skoro svake ginekološke i pedijatrijske ambulante. Namjere su sigurno pozitivne, no povratne informacije od trudnica i mladih majki govore u prilog tome da one to često doživljavaju kao pritisak.
Dojenje je izbor
Dojenje je jedna od najprirodnijih stvari na svijetu. To je činjenica. No, isto je tako činjenica da živimo u društvu koje se u priličnoj mjeri odmaklo od prirode, pa i odvojilo od nje. Stoga je pitanje što u današnjem društvu možemo smatrati prirodnim. Možda je ispravnije reći da je dojenje izbor ili bi to barem trebalo biti. Tijekom trudnoće svaka prosječna buduća majka puno razmišlja o svome djetetu, o tome kakvo će ono biti i ponajviše o tome kakav će odnos s njime stvoriti. Imati dijete velika je i važna stvar, koja nam u potpunosti promijeni život.
Majka već i prije rođenja svoje bebe ulazi u posebno emocionalno stanje u kojemu je u potpunosti usmjerena na svoju bebu i sve ono što s njom ima veze. To se stanje naziva primarnom majčinskom zaokupljenosti i od velike je važnosti za adekvatan emocionalni razvoj djeteta koje čeka da dođe na svijet.
Dojenje je dio ove priče. Ono predstavlja veliku stvar za ženu. Prosječna žena koja želi i može dojiti čini to sa zadovoljstvom, spontano i prirodno. Dojenje osigurava djetetu hranu koju majčino tijelo stvara upravo za njega, a ženi daje osjećaj da daje svom djetetu sve što mu je potrebno, da može u tom smislu biti bezbrižna.
No, dojenje ponekad može postati i više od toga. Kad dijete siše i onda kad njegovi vršnjaci već odavno jedu krutu hranu, teško je ne zapitati se u čemu je zapravo stvar. E, tu ulazimo u delikatno i osjetljivo područje. Najtvrđi zagovarači dojenja smatraju da dojiti treba dokle god to majka i dijete (možda ipak više majka) žele, pa i nakon polaska djeteta u vrtić, što znači i u četvrtoj godini života te kasnije. Drugi će ovo smatrati nepotrebnim pa i neukusnim.
Mame koje ne znaju i ne mogu stati s dojenjem često govore o tome da dijete ne želi »ostaviti« dojku i da je to razlog produženom dojenju. No, u osnovi ipak često stoji nešto drugo. Naime, žena koja doji doživljava vrlo snažan osjećaj povezanosti sa svojim djetetom, što je za njega dobro. No, pred kraj prve godine života dijete ulazi u razdoblje snažne potrebe za istraživanjem, kretanjem i uživanjem u vlastitom osjećaju samostalnosti i moći. Velika većina djece će tada odbijanje od prsa prihvatiti kao prirodnu i normalnu stvar.
»Nezamjenjive« mame više uživaju u dojenju od djece?
No, nekim mamama to ne ide. Kao da im je teško odreći se osjećaja moći i važnosti koji kroz dojenje vjerojatno dobivaju, te izrazito snažne i velike uloge, a to je uloga »proizvođačice« hrane za vlastito dijete. Zato ponekad imamo priliku vidjeti trogodišnjake i četverogodišnjake koje majke još doje. One će to prikazati kao potrebu djeteta, no promatrajući takve odnose između majke i djeteta, teško se oteti dojmu da se zapravo radi o potrebi majke. Kao da one neadekvatno dugo uživaju u tome da su nezamjenjive, prijeko potrebne, najvažnije.
Oni među nama koji su imali prilike u svom bližem okruženju vidjeti takve »dijade« majke i djeteta vjerojatno su se zapitali što je s ocem odnosno mužem? Gdje je on u cijeloj ovoj priči? Čini se da su ovakva neadekvatno produžena dojenja češća u obiteljima u kojima supružnici nisu razvili zreli partnerski odnos muškarca i žene. Kao da je produženo dojenje ponekad ženi način da ostane tjelesno i emocionalno udaljena od bračnog partnera ili pak ono predstavlja način da se ostvare osjećaji zadovoljstva i bliskosti koji u odnosu s bračnim partnerom izostaju.
Kako bilo, dojenje je važno i dobro, no ono predstavlja tek jednu od faza u odnosu majke i djeteta. Emocionalno zrela prosječna žena znat će prestati dojiti, izdržati eventualnu djetetovu tugu ili ljutnju zbog toga i pratiti svoje dijete dalje na putu razvoja i odrastanja. Ako su mjeseci simbioze između majke i djeteta protekli dobro, majka bi trebala smoći snage da dozvoli svome djetetu da krene naprijed, radujući se njegovu rastu i razvoju. No, svi mi činimo ono što možemo najbolje što znamo.
Glas Istre o dojenju!
Odgovori s citatom
), još pogotovo kad se ide na kakav rođendan..pa ko će bit lipši, slađi...a kad se radi o onome što je full prirodno i nadasve potrebno (radi djeteta i jegovog zdravlja, razvoja...ama čega sve ne...i još k tome je i više nego dobro i za mamu...)...e onda se govori o izboru...i a dobro reče Riana a izbor djeteta??? koje se rodilo sa snažnim instinktom za životom za sisanjem za majčinom blizinom...ei onda mu lipo uvališ bocu...ma daj...
apricot prvotno napisa
.
i ja ih osobno, blisko znam jako puno) za niti jednu ne mogu reći da sam primjetila da to radi. Stoga mi je naglasak na ovakav aspekt produženog dojenja apsolutno apsurdan.
