Cijena uspravnog hoda
Spretnost i intelekt koje smo stekli nakon što su naši preci stali na dvije noge imali su svoju evolucijsku cijenu: mnoge bolesti i tegobe zbog kojih nije lako biti ljudsko biće.
Mi ljudi čudnovata smo stvorenja: bezrepi dvonošci s vijugavim kralježnicama, dugih udova, savijenih stopala, okretnih ruku i golemih mozgova. Naša tijela mozaik su svojstava oblikovan prirodnim odabirom tijekom nepreglednih vremenskih razdoblja – s jednakim omjerom izvanrednih sposobnosti i silnih nedostataka. Možemo stajati, hodati i trčati tako skladno i izdržljivo, ali patimo od bolova u stopalima i ozljeda u koljenima; možemo savijati i uvrtati kralježnicu, a ipak većina nas prije ili kasnije iskusi nevolje s leđima; sposobni smo rađati bebe velikih mozgova, ali samo uz velike bolove i rizik. Znanstvenici odavno pokušavaju otkriti kako su naša tijela postala takvima kakva jesu. Danas, koristeći se novim metodama iz raznih znanstvenih disciplina, otkrivaju da mnogi nedostaci u našem “dizajnu” imaju zajedničku crtu: uglavnom proizlaze iz evolucijskih kompromisa nastalih u doba kad su se naši preci uspravili na dvije noge – na prvom koraku duge staze ljudskog postanka.
Tijesan prolaz
U laboratoriju Karen Rosenberg na Sveučilištu Delaware, sobi pretrpanoj odljevima lubanja i kostiju čimpanza, gibona i ostalih primata, jedan se model ističe: kopija ljudskih ženskih zdjeličnih kostiju u naravnoj veličini učvršćena na postolju. Tu je i lubanja fetusa sa savitljivom šipkom na mjestu vrata. Ideja je simulirati ljudski porođaj tako da se glava fetusa kroz zdjelicu progura ručno.
Čini se prilično jednostavnim.
“Hajde, pokušajte”, govori Rosenbergova.
Okrenete li malu jajoliku lubanju licem prema naprijed, ona glatko sjeda u gornji rub zdjelice, početak porođajnog kanala. Ali onda zapne o izbočine sjednih kostiju (onih istih koje trpe prilikom dugih vožnji u automobilu). Nakon nešto guranja i okretanja postaje jasno da se lubanja mora provući kroz prolaz koji izgleda manji od nje same, skučen ne samo zbog sjednih kostiju nego i zbog trtice koja prodire u donji dio zdjelične šupljine. Tek okretanjem lubanje licem u stranu na sredini kanala, i zatim snažnim pritiskanjem, ona se pomiče centimetar ili dva – a onda opet zapne. Uvrćite, gurajte: ne ide dalje. Vodeći moju ruku, Rosenbergova okreće lubanju licem prema natrag, a zatim, nakon snažnog pritiska, tvrdoglava glava konačno prolazi kroz porođajni kanal.
“Za većinu nas prolazak kroz porođajni kanal vjerojatno je najsloženiji gimnastički manevar u životu”, govori Karen Rosenberg, pročelnica sveučilišne katedre za antropologiju. To je prava majstorija, pogotovo kad nema ruke koja bi vrtjela i gurala lubanju. A ovaj sjajan dvodijelni model čak ne uključuje široka i tvrda ramena ljudskog djeteta, baštinu naših majmunolikih predaka, kod kojih su se prije oko 20 milijuna godina razvile široke ključne kosti, koje su im omogućavale da jedu plodove viseći s grana. Slijedeći glavu, bebina se ramena također moraju dvaput okrenuti da bi prošla kroz porođajni kanal; ponekad se i zaglave, izazivajući ozljedu moždinskih živaca koji upravljaju rukama.
Odjednom mi je, kao nikad prije, postalo jasno zašto je za siguran dolazak na svijet mojega prvorođenca bilo potrebno 36 sati, dva liječnika i tri smjene primalja.
Svim ženama na svijetu rađanje je teško iskustvo, pokazuje istraživanje o načinima rađanja što su ga u približno 300 kultura diljem svijeta provele Karen Rosenberg i njezina kolegica Wenda Trevathan, antropologinja Državnog sveučilišta Novog Meksika. “Ne samo da su porođajne muke teške”, govori Rosenbergova, “nego zbog konstrukcije ženske zdjelice djeca iz porođajnog kanala izlaze sa stražnjim dijelom glave okrenutim prema preponskim kostima, licem na suprotnu stranu od majčina. Njoj je zbog toga vrlo teško pridržavati i voditi dijete dok izlazi a da mu pritom ne ozlijedi kralježnicu – to joj onemogućuje i čišćenje djetetova dišnog puta ili uklanjanje pupčane vrpce omotane oko vrata. Zato žene iz svih krajeva svijeta prilikom rađanja traže pomoć”...