Priča mame F.


Sinja kukavica

Dojenje, proces koji se odvija po principu potražnje i ponude moja je bolna točka. Ne znam ženu koju je nakon poroda zaobišla laktacija. Sve smo mi rođene s tom sposobnošću i slijedom toga morale bismo moći uspješno i dostatno dojiti svoju djecu. Zašto to onda nije uvijek tako? Neke se žene jednostavno porodom transformiraju u super-mame nepokolebljive pred iskušenjima majčinstva. Takve će se, ako i imaju problama s količinom mlijeka, ragadama, blisterima, upalama dojki i sličnim nedaćama, uspješno othrvati pomisli da odustanu od tog, ponekad, zamornog i frustrirajućeg posla. Što je s nama koje nismo doživjele tu transformaciju? Osjećamo se krive, loše, manje vrijedne. Sram nas je priznati da smo odustale od borbe s prirodom i tijelom i prestale dojiti svoju djecu uskrativši im nezamjenjivu hranu. Svoje smo interese stavile ispred dobrobiti djece. Bolno smo mi svjesne toga. Trebamo se pomiriti s činjenicom da nismo jake i borbene pa posustajemo pred prvom zaprekom. Ljubomorna sam na te transformirane super-mame. Zavidim im na upornosti i divim im se, iskreno. Ja, nažalost, nisam poput njih. Sa suzama u očima to priznajem prvo sebi. Pravdam se time što smo mi ljudi ipak međusobno različiti po svojim sposobnostima, karakterima, a bogami i po tome što je neke od nas priroda zakinula a druge nagradila nekim talentima. Pokazalo se, tako, da ja baš nisam nadarena dojilja. Dojila sam svega 36 dana. Ima žena koje su dojile toliko mjeseci. Sada kada o tome razmišljam nameće mi se paralela. Kako smo mi žene u mogućnosti dojiti jer imamo dojke i u trenutku kada na svijet donesemo dijete ono svojim sisanjem potiče prolaktin na stvaranje mlijeka, trebale bi sve jednako dobro dojiti. Da je to tako jednostavno svi bi bili, recimo, jednako uspješni slikari. Pa, svi imamo oči za promatranje, ruke kojima, uz pomoć kista i boje, možemo stvarati umjetnička djela, a to ipak nije tako. Urođeni je talent samo dio uspjeha. Glavnina leži u upornosti i ustrajnosti. Unatoč uloženom trudu, neki postaju umjetnici, a drugi pak nikad.

Da me ne peče savjest ne bih sve ovo niti pisala. Nije mi lako pomiriti se sa činjenicom da više ne dojim iako to nije bio rezultat moje svjesne želje. Rodila sam veliko dijete koje je jelo kao da mu je mjesec dana. Bradavice su mi krvarile, stvorile se na njima ragade što onim super-majkama ne bi bio razlog da odustanu, ali meni jeste. Jeza me sve više hvatala kada bi došlo vrijeme hranjenja. Od samog se početka desilo da, suprotno mojim očekivanjima, mlijeka nisam imala dovoljno pa sam pribjegla dohrani nadomjesnom hranom. Svakim je danom omjer između količine mog i umjetnog mlijeka prevladavao u korist umjetnog. Na kraju sam odustala od borbe. Odustala sam jer je S. trebao sve više hrane koju mu ja nisam mogla ponuditi onako jednostavno i bezbolno kako sam zamišljala. Shvatila sam da postajem frustrirana kuja koja reži na sve oko sebe suočena s dvojbom - nastaviti s bolnim dojenjem ili ne. Takva nisam bila dobra ni sebi ni okolini.

Ovo ću iskustvo i svoju odluku nositi kao traumu i podsjetnik na vlastiti kukavičluk.

Ali život ide dalje.