Priča egemame iliti

KONCENTRIRAJTE SE NA PRVIH 6 MJESECI

...tako su nam rekle edukatorice na rodinoj Maloj skoli dojenja. Bila sam u 8.mjseccu trudnoce, sa snaznom zeljom za dojenje, dugotrajno dojenje i ovih 6 mjeseci mi je zvucalo premalo, smijesno malo.

No, moja zelja za dojenjem je bila gotovo jednako jaka kao i dok sam bila trudna prvi put, sa starijim sinom. Zelja je bila gotovo jednaka, educiranost i onda vrlo dobra iako je sada bila jos znatno bolja, ali osnovna razlika izmedu te dvije situacije za dojenje je bila – samopouzdanje.

Prvo sam dijete rodila «na traci» uz drip, epiziotomiju i ostala veselja induciranog poroda. Rodila sam ga nesto prije 22h nevecer, nakon sto sam mu uspjela dati malu pusu sljedeci put sam ga vidjela ujutro. Donijela mi ga je sestra, uz kratko pitanje «znate li dojiti?», na koje sam odgovorila «ne, ovo mi je prvo dijete», ona je rekla «pokusajte» i otisla. On je spavao a ja ga se nisam mogla nagledati... Priznajem da sam se osjecala pomalo glupo pokusavajuci mu staviti dojku u usta, tada sam svoje grudi jos uvijek drugacije dozivljavala, a i on je bio totalno nezainteresiran. Po bolnickom protokolu dobivala sam ga svaka 3 sata, uvijek je bio ili totalno uspavan (pretpostavljam i sit, ali ne od mog mlijeka) ili je dolazio toliko uplakan da ga nisam mogla smiriti. Treci dan mi je navrlo mlijeko, i jedva sam docekala da mi ga donesu. Vec tada su mi bradavice bile unistene i po preporuci medicinskih sestraa dojila sam ga preko sesirica. No, ipak, taj moment naseg prvog dojenja je bio prekrasan i nezaboravan. Samo malo kasnije na viziti su mi priopcili da ima zuticu i da mora na terapiju, necu ga dobivati. Taj 3. i 4. dan, boreci se sa suzama i hormonima, moja se produkcija mlijeka smanjila, gotovo zaustavila bez obzira na moje uporne pokusaje izdajanja (naravno, ono sto sam uspjela izdojiti, bacalo se u umivaonik iako sam pitala da li bi ga nahranili time). 5. dan sam dobila svoju bebu (naravno prema uobicajenom rasporedu svaka 3 sata) sa granicnim nalazom uz preporuku da pokusamo dojiti. Miljeka nije bilo, 6. dan se nalaz ponovo pogorsao i ponovo je morao biti na terapiji, kao i 7. dan. nakon toga ponovo ga dobivam, uvijek sitog i uspavanog, trudimo se iako ne ide, ali samo zelim cim prije stici kuci uvjerena kako ce nam u miru sve dobro krenuti. Deseti dan nakon poroda dolazimo kuci. uporna sam u dojenju (iako preko sesirica) i nakon 2 dana dobivam prvi mastitis. S njim i antibiotik, ali dojimo dalje. Nakon jos par dana idemo na pregled kod pedijatrice (zbog pupka) gdje ona utvrduje da je izgubio jako puno od porodajne tezine (roden je sa 4200g, tada je imao 3600g) i da svakako nastavim dojiti, ali da mu nakon svakog podoja dam adaptirano. Na papiricu propagandnog bloka jednog «renomiranog» proizvodaca adaptiranog mlijeka napisala mi je naziv adaptiranog kojeg da kupim, potpisala se i popecatila te reka u koju obliznju trgovinu da ga odem kupiti, te da cu s tim papiricem ostvariti popust pri kupnji (ako se dobro sjecam 15%). I sva moja saznanja o principima ponude i potraznje, o mogucnosti relaktacije, sve je palo u vodu jer ona je pedijatar, ona zna najbolje a ja sam tek neiskusna majka. Poslusala sam je.

I trebam li posebo naglasiti kako je ta prica zavrsila? Uspjeli smo dojiti 4 mjeseca, uz jos jedan mastitis, preko sesirica, sa bocicom adaptiranog sa popustom nakon svakog podoja...

Zato je ovaj puta trebalo biti drugacije. Zato je tih 6 mjseci zvucalo smijesno u odnosu na moje ambiciozne planove sa dojenjem druge bebe.

Zvjezdica se rodila bez kapi kemije. Zvjezdica je dojila nakon samog poroda, dugo i nesmetano. Od zvjezdice sam bila razdvojena samo manje od sat vremena dok su mene selili na odjel a nju presvlacili u djecjoj sobi. Bile smo u 24h roomingu. Od pocetka dojila je na zahtjev i nasa prica je idealno krenula... no, bradavice su pocele peci vec u rodilistu. Nema veze, stiscem zube i uzivam u njenom dojenju. Nakon samo 2,5 dana pustene smo kuci, u rodilistu je izgubila manje od 200g od porodajne tezine.

Doma i dalje dojimo na zahtjev. Bradavice bole svakim danom sve vise i u trenutku kad mi se cini da ne mogu vise kupujem ponovo sesirice. Lakse je. Samo dok mi se bradavice malo ne oporave. Nekih 10-ak dana nakon poroda, dolazi mi moja doula Maja. Posudila sam vagu za novorodencad i vaga pokazuje da zvjezdica i dalje gubi tezinu. Maja me sutke gleda, ispravlja malo polozaj pri dojenju. Konstatira da nije dobro, da moram maknuti sesirice i ako do ponedjeljka (a bio je cetvrtak) ne pocne dobivati da cu se morati javiti pedijatrici i uvesti neki oblik dohrane. Skidam sesirice, zauvijek. Dojim u bolovima, u suzama. U ponedjeljak vaga pokazuje prirast. Trud se isplatio.

Onu pricu o koncentraciji na prvih 6 mjeseci, Maja mi sad skracuje na mjesec dana. «pokusaj izdrzati mjesec dana». Meni taj mjesec izgleda ko vjecnost. Meni je muka od svakog podoja. Svaki put mi treba koncentracija da stavim bradavicu zvjezdici u usta, cesto se dogodi da joj vec priblizim i onda naglo izmaknem jer ne mogu. Doslovno me obljevao hladan znoj na pocetku svakog podoja. Bolilo je tijekom cijelog podoja, ali pocetak je bio nesnosan. Brojila sam do 20, tada je pocelo popustati... a nakon svakog podoja – olaksanje. Kao da sam to sad zavrsila i ne moram vise... pa onda muka kad se sjetim da uskoro moram ponovo. Tada su podoji trajali po sat – sat i pol i nije puno pomalalo kada bi netko rekao da ce se to s vremenom skratiti. Vrijeme je tada stajalo, taj prvi mjesec naseg dojenja je bio nesnosno dug. Cesto sam se hvatala u razmisljanjima da odustanem. Nocu se tako predivno cinilo ujutro prosetati do apoteke i kupiti adaptirano... Najvece olaksanje mi je pruzila prijateljica koja je rekla da je mrzila dojenje privh mjesec dana. Od tada sam i ja cesto kao mantru ponavljala «mrzim dojiti, mrzim dojiti...» ma, nisam mrzila ali bilo je lakse... I jedva sam cekala tu prvu kontrolu sa mjesec dana, u trenucima ocaja sam mislila kako ce tada ustanoviti da nije dovoljno dobila i imat cu izgovor za prekid dojenja, a svo ostalo vrijeme sam se nadala da dobro dobiva (po majinoj preporuci, vagu nisam vise koristila). Bio je u tih prvih mjesec dana i jedan mastitis, ali to u cijeloj prici nije bilo nista strasnije od dvodnevne temperature 40. rijeseno sa kupusom, jednim lupocetom i mojom malom izdajalicom, od milja tih dana zvanom piranicom, mojom zvjezdicom.

Na prvoj kontroli s mjesec dana, zvjezdica je dobila 700g od tezine od izlaska iz rodilista. Dakle, de facto, vise od 800g u 20 dana, to je ono sto mi znamo, ali ne i pedijatrica (btw, ona ista). Hvali nas, zadovojlna je, dojimo dalje.

Sljedeci mjesec dojenje na desnu je bilo dobro, prakticki bezbolno, dok je dojenje na lijevu jos uvijek bila trauma. Tko hoce neka vjeruje da je pomogla jedna terapija reikiem, nek vjeruje, tko nece, neka jednostavno povjeruje da se nakon 2 mjeseca i ta lijeva privikla na dojenje. Nakon dva mjeseca, dojenje postaje nista drugo nego cisto uzivanje.

Ali ne zadugo... nakon neka 2 tjedna bezbolnog dojenja opet bol, probadajuca, ostra u bradavicama prilikom svakog dojenja, ali cesto i bez nekog posebnog razloga. Zvjezdica nema nikakvih naslaga u ustima, moje bradavice izgledaju drugacije nego inace i cure s sos telefona ipak sumnjaju na soor. Odmah po pocetku terapije nastaje olaksanje, terapiju provodimo do kraja, i ponovo je dojenje uzitak. Zaboravih napomenuti da su se podoji (naravno) skratili. Sa dva mjeseca na nekih 45min, kasnije na 15-20mn.

I zasto sad pisem ovu pricu o dojenju? Jer smo mi izgurali prvih 6 mjeseci. Jer dojimo i dalje, i onih 6 mjeseci koji su zvucali tako smijesno kratko, pa izgledali tako stravicno dugi, prosli su. Ustvari su brzo prosli. Danas uzivamo u dojenju. Zvjezdica sad sama cupa majicu kada zeli da joj je dignem. Obavezno za vrijeme dojenja me drzi za ruku. Gleda me u oci, taj pogled s cice je nesto zbog cega se svaka sekunda boli isplatila. Njen osmijeh na cici dok joj mlijeko bijezi sa strane je vrijedan svakog truda, svake upornosti.

Nakon dva mjeseca mi je mama rekla da je strasno ponosna na mene. Da joj se cini da u nicem u zivotu nisam bila tako ustrajna kao u dojenju.

I nije ovoj prici kraj. Kada ce biti? Ne znam. I ne zamaram se time. Mi smo se koncentrirali na prvih 6 mjeseci.