Totalno sam se pogubila...

[ludovik]

Drage moje, evo i sam naslov govori – osjećam da sam se totalno pogubila...
Imam dijete od 1,5 godinu (ja radim, čuva ga teta čuvalica).
Ja sam vam tip „zabrinute majke“ i to me je jednostavno iscijedilo...osjećam da moje dijete ispašta zbog moje stalne napetosti (što nije jelo dovoljno po mojoj procjeni jer odmah pomislim da mu nije nešto, što se sva isprepadam kad se spotakne jer mislim da će odmah glavu razbiti, što čim se malo zakašlje ja sam sva u filmu da će se razboliti, po noći na svaki i najmanji šum ja ga pregledavam – je li pokriveno, je li toplo...sama sebi odavno idem na živce, jaaako sam umorna, na poslu mi je teško funkcionirati jer sam i neispavana...i sve sam ja to tako mogla vući (ali vrč ide na vodu doke se ne razbije)...sad već duže vrijeme čim se vratim kući moje dijete se iz dobrice pretvara u malu zloću (histerizira, plačljivo je, problem je promijeniti pelene, oprati ruke, obući za šetnju, skinuti jaknicu poslije šetnje...nekad bih rekla da samo cendra i to pojačava moju frustraciju i osjećaj krivnje da sam najlošija mama na svijetu...Mogla bih komotno reći kako se uopće ne znam postaviti u tim situacijama...zadnjih par dana sam na rubu plača jer se pranje ruku pretvara u horor kao i bilo koja druga radnja i ja ga ne znam umiriti da to obavimo „što bezbolnije“...Po noći se već dugo vremena budi – to budno stanje traje i po dva sata tako da počinjem raditi veliku grešku, a to je donošenje iz kinderbeta u krevet (kad bi bar to pomoglo, nego se dijete tu igra, viče, kao da je podne...radim grešku za greškom i svjesna toga opet ih ponavaljam...Noćas sam ga vratila u kinderbet nakon što me dva puta doslovno nokautiralo ali je u krevetiću šokirano toliko tužno plakalo da sam ga istog trenutka uzela ponovno u naručje, ali ne ide pa ne ide umirivanje...na posao sam otišla slomljena i jako tužna što tako u zadnje vrijeme ne funkcioniramo zahvaljujući mojoj napetosti i iscrpljenosti uslijed toga, a dijete osjeti i totalno se drukčije ponaša s tetom nego sa mnom.
Nedavno smo stjecajem okonosti bili par tjedana sami preko dana i to je sasvim druga priča (druga mama i drugo dijete – onakava kakvom ga teta čuvalica opisuje)...vikend je opet priča za sebe...kad smo i MM i ja skupa – loše funkcioniramo iz silne želje da sve bude; ok na kraju smo kao sapeti i dijete opet kao da bira stranu...čim je nešto trči drugom roditelju...
Svašata sam vam napisala, zbrda-zdola...baš me kriza čopila...jednostavno, želim pod hitno biti bolja mama...imate li vi sličnih kriza?!

[Melita]

Ista stvar kod mene.Isto ga čuva teta čuvalica, a kad dođe doma ludnica.Od kada dođe doma do spavanja vrištanje, plač.Ima trenutaka kad je dobar, al to su doslovce intervali od po 5 minuta.Pa hoće meni, pa tati, pa na pod, pa na ruke i tak cijele dane do vikenda.Za vikend je super.Ujutro se zajedno budimo, pa doručkujemo, idemo u šetnju itd.U nedjelju navečer već me strah ponedjeljka kad dođem doma s predavanja.
Najgore mi je kad tu njegovu nervozu ne mogu više podnijeti odem kod mame tj. njegove bake da promijeni ambijent, a ono "čudovište" se pretvorilo u anđela.Inače kad mi ga mama čuva (kad imam predavanja popodne) ne može se načudit kak je dobar.Veli za njega se ne zna da je tu.E, pa ja znam da je on tu jer nekak vrištanje pored uha ne mogu tak lako ignorirat.I to mi je najgore kad vidim svoju mamu kak se s njim igra i srce mi puca jer toliko energije dajem da bude sretan, da se osjeća voljen, a on vrišti i plače.Užasno se osjećam, kao da sam loša majka koja je totalno zanemarila svoje dijete.Onda se ja derem na mm zbog gluposti (naravno ne pred malim) pa mi bude lakše, al on ne zna zašto se derem pa se on dere na mene i malo nam je brak upao u krizu.Odnosno, mislim da nam brak proživljava krize od kada se mali rodio, but det is a difrent stori.
Uglavnom, totalno te kužim i ne znam kaj da velim jer sam u istoj gabuli.

[rinama]

Kod nas u obitelji uvijek vrijedi pravilo da onako kako se ponašamo mi roditelji tako se ponašaju i djeca.
Klinci ne shvaćaju da smo ponekad umorni i da bi dali sve samo da smo 5 minuta u totalnom miru da popijemo šalicu kave, jer nam to iako kratko zadovoljstvo puni baterije.
Oni ne kuže da imamo za obaviti hrpu "obaveznog" posla u koji spadaju priređivanje obroka da se svi skupa nahranimo, minimalano higijensko održavanje kupaone i kuhnje i naravno "peglanje za sutra" (jer još nisam srela mamu kojoj je sav veš ispeglan i u ormaru, a ko zna možda ima i takvih mama ) jer kod mene ima više veša van ormara nego u njemu.
Klincima nije jasno zašto baš "sad" kad oni to požele nemožemo npr.izaći u parkić, otići kod njihovog frenda, otići kod bake na kolaće, graditi kuće i ceste od kockica ili jednostavno s njima sjesti i pogledati crtić.Kljućna rijeć je sad, tj.odmah.
Od kad čitam Rodu, naučila sam puno, a najvažnija stvar koju sam primjenila u našoj obitelji je organiziranje dana, jer bez toga je sve u totalnom kaosu, poslovi nenapravljeni ili dovršeni do pola, ja radi toga živčana i isfrustrirana, brak u nesvjesti, a i klinci vrlo, vrlo zločesti.
Znaći, organizirala sam se totalno i tako čak uspjela i naći vremena za sebe i to svaki Utorak i Četvrtak na aerobicu, a poneku Nedjelju i za ranu misu.
Posložila sam prioritete:
1. djeca
2. ja
3. brak
4. kuća

[rinama]

Što je pjesnik htio reći ???
Tek kad sam se ja sredila i djeca su postala "normalna".

[mamma san]

Prebacujem na pdf odgoj.

[bera]

rinama definitivno si u pravu što se tiče prioriteta i kod mene su nekako zbrkani, naime prvo je djete, kuća, brak i ja, što nikako nije dobro ni za mene ni za brak :/ ali si jednostavno ne mogu pomoći, čak i MM ponekad šizi kada ja stalno nešto perem, peglam rasklanjam i opet nisam zadovoljna.....možeš li nam otkriti malu tajnu velikih majstora prioriteta

[Ancica]

Evo jedne ideje: zamisli da ces sutra umrijeti. Jel vazno da danas brines o tome jel ti je ova kosulja ispeglana ili dijete nije pojelo dvije mrkve nego jednu?

Mozda morbidno, al kad si ovako nezdravo preopterecen, treba ti nesto da te protrese.

[ludovik]

Moj problem i je da mi je dijete na prvom, drugom....i svim slijedećim mjestima na listi prioriteta.
Jasno mi je da sam si sama kriva za sve, i koliko god bila svjesna da to tako ne ide ja se još više "zaglibila"...sve nešto "ništa ni sa čim"...ono na čemu definitivno i hitno moram poraditi.a to je da se riješim te svoje napetosti jer ga mrvica itekako osjeća, a uz to trebam više "oladiti2 po pitanju svih tih dječjih faza...stvarno žudim da imam nešto samo za sebe - neki fitnes, rekreaciju, bilo šta samo moje - i onda jednostavno se izgovorim "da nemam vremena" jer mi popodne i večer prođe u "bavljenju" oko djeteta.
Nemojte me krivo shvatiti - možda moje riječi grubo zvuče, ali 110% vremena ja sam okrenuta djetetu, ali jednako tako mogu reći da mi se čini da ne dobiva neznamšta posebno u odnosu na mnogu drugu djecu čije mame i popiju kavu (da mi je nekad u miru popiti s mm kavu!) i odu na rekreaciju. Uza sve se osjećam krivom ko pas jer kad si tako isfrustriran ni dijete ne može biti bolje raspoloženo.
Nadam se da ćemo se i Melita i ja malo "srediti" pa stoga mame pišite jer ovo pod hitno moram riješiti...
Ančice, u pravu si, ali kad ti ovo postane način življenja malo mi je teško stalno biti u filmu " sad ili nikad" - to kod mene pali u nekim iznimnim situacijama...

[ludovik]

Da, jako me boli što mi je M postao ne prioritet nego, ma teško mi uopće pisati...jednostavno ne pronalazim vremena za nas, za njega i to mi je teško...nas dvoje smo bili kao jedno, a sad...iskreno nisam mogla povjerovati da ću ga ovako početi "nedoživljavati"...ako sam i sa kim mogla o nečemu pričati to je bio on - sad se sve svelo na rješavanje tekućih problema, navečer sam/smo slomljeni da prozborimo par riječi (opet vezano za rješavanje tekućih stvari)...mi nismo takvi u srcu niti je naš odnos i inače takav pa me sve ovo još više
Jako mi fali sve ono što smo imali, nekad skužim da se pokupim u krevet samo s "laku noć" i poslije skužim da ga nisam ni poljubila, a sutra rano ujutro putuje...uf mrzim se...on nije takav - on će doći kući zagrliti me, poljubiti,a ja ću mu već laprdati kako mi je bio problem staviti dijete u sjedalicu...e jesam bijedna baš ...slobodno me "išamarajte" da se sredim što prije)

[live]

Pa dijete ti je ljuto, bijesno tužno što te nema tih osam, devet sati dnevno. Naravno, ne može ti to tako reći već udara, vrišti.
Mog najstarijeg sina čuvala je baka, kad bih se vratila s posla isto se tako ponašao. Srednji je s godinu dana otišao u jaslice - ista stvar. A ako bih provela neko duže vrijeme s njima bili su super.
Nije nikakva greška premjestiti dijete u svoj krevet. Pa njemu je potrebna tvoja blizina koje po danu nema. Ima noći kada nas petero spava u krevetu, a najstariji ima 6,5 godina.
I ja sam s prvim djetetom non stop nešto brinula, vječno bila u grču da mu se nešto ne dogodi. Vremenom me to prošlo, a kako sam uspjela pojma nemam.

[malina]

Tako su još mali i ne mogu si pomići. Sve vaše emocije i stanja se ruše na njih. Pa do pred malo su po cijele dane bili sa mamama. Ovo odvajanje je velika promjena. U tom periodu je i meni u braku bilo najviše kriza jer taj ludi ritam i rutina jednostavno melje.
Nađite si trenutak vremena za sebe. Npr. jedan dan u tjednu neka vam ih tete čuvalice pričuvaju jedan sat duže. Poslje posla odite na kavu, prošećite po gradu, nađite se sa mužem, prijateljicom, lutajte ulicama. Prvi puta će to biti teško, a kad pređe u rutinu, branit ćete takve trenutke. Jedan sat za svu silu posla koji vas čeka je ništa, a napunit će vas energijom. Bitnije je da se smireniji i zadovoljniji kod kuće nego da li su dvije majice ispeglane više ili manje. Vše zadovoljstvo je i zadovoljstvo svih oko vas. Sretno

[rinama]

Nema tu čarobnog rješenja koje će odjednom promjeniti sve. I ja sam bila stvarno na izmaku snage, brak mi se opasno zaklimao, gubila sam kontrola sama nad sobom, izazvala čak i sudar(srećom lakši), djeca su bila nemoguća, neposlušna i non stop bolesni, totalni kaos i nered.
Tada sam "stala na loptu", rekla sama sebi: pa ti rinama imaš tek 30 godina, a već si za "vrapće", pa kaj bude za 10,20 godina.
I tako ja krenula smireno u novi dan, ustala se sat vremena ranije, popila kavu, istušitala se, rekla MM i svekrvi da će mi od danas trebati sva njihova pomoć i otišla na posao smirena i bez žurbe prvi put nakon neznam koliko godina došla sam 20 minuta ranije na posao. I tako smirena uspjela ostati već 6 mjeseci. Frka je u dane PMS-a, ali se suzdražavam. Djeca su nekako zadovoljna, a i MM. A ja sam najsretnija jer sam i ja zadovoljna sama sa sobom.
Žao mi je što sam tražila admin. da izbriše moju priću, jer bi sad mogli vidjeti u kakvom sam ja stanju bila, a "digle" su me utješne rečenice dragih Roda koje su mi tada puno,puno znaćile.

[jvk]

Slažem se da nema čarobnog rješenja.
Vjerojatno smo sve u nekim trenucima bila na rubu i nismo više mogle.

I kod nas je bilo isto kad sam počela raditi. Dođem doma, a ono luda kuća. Nisam smjela upaliti radio, a kamo li napraviti što drugo. Tek kad ode spavati onda je bilo vrijeme za mene i sve ostalo.
Naravno da je sve ostalo bilo prije mene. Jer sam htjela da mi i kuća nekako izgleda i da ne idemo baš neispeglani i ...
I u jednom trenutku mi je bilo dosta svega.

Jednostavno sam se opustila.
Prvo dijete i njene potrebe. Onda moje i muževe potrebe. A tek onda kuća i svi kućanski poslovi.

I desilo se čudo.
Mama se dovela u red, a dijete je to osjetilo i nije više bilo problema.

Sada uživamo jedni u drugima i u životu, a to što u kući sve nije cakum pakum i što nekad idemo jesti van je zaista nevažno.

[ludovik]

Kuća, kuhanje, peglanje...meni nisu problem (ne toliki), upravo ovo što rinama piše - ova emocionalna strana...imam osjećaj da me netko sad prozove imenom i prezimenom da se ne bih odazvala...kao da sam zaboravila i kako se zovem...

[rinama]

Kuća, kuhanje, peglanje...meni nisu problem (ne toliki), upravo ovo što rinama piše - ova emocionalna strana...imam osjećaj da me netko sad prozove imenom i prezimenom da se ne bih odazvala...kao da sam zaboravila i kako se zovem...

Ma nisi ti draga zaboravila kako se zoveš, samo je "šuma obaveza" ponekad stvarno pregusta da u njoj pronađemo put. Dijete ti je još stvarno malo, nek ti zvjezda vodilja bude sreća što je zdravo i što ima mamu i tatu jer ga tako noću kad je uplašeno i usamljeno ima tko donjeti u vaš zajednički krevet. I nemoj se smatrati lošom majkom jer ti to nisi.

[Melita]

Ludovik, kao da čitaš moje misli.Ja se ne bi bolje izrazila, mislim to da ne znam kak se zovem.Inače, kod mene je u kući totalni džumbus.Ništa se ne posprema, ni pegla, ni čisti, ni pere dok E. ne ode spavat.Tanjuri od ručka ostanu na stolu do 8, 9 navečer .Samo smo okrenuti njemu.Čak i kad se sam igra mi radije sjedimo u sobi s njim i fizički smo prisutni nego da nešto drugo radimo.Nije tako bilo stalno već u zadnjih mjesec dana.
Tješim se da je to samo faza koja će proć, al je teško i na rubu smo pameti.

[ruby]

Nešto bih napisala, ali ne mogu savjetovati jer ja ne radim i maleni mene ima kad god me želi. Ali ima samo godinu, zahtjevan je, bistar, želi igre, učenje, zabavu. A ja u trećem mjesecu trudnoće sa užasnim! mučninama!! MM trenutno uglavnom radi da bi mogao biti doma kad se beba rodi par mjeseci.
Prema tvojoj priči ispada da je dijete ljuto jer te nema 8 sati doma. Ja Filipu sve satima i po sto puta objašnjavam, iako vjerojatno većinu toga ne razumije, ali ja se pravim da zna točno što mu govorim. On zatim prestaje plakati, ljutiti se, što već...i sve bude ok. Možda kad je smiren da mu počneš pričati na dugo i široko koliko ga voliš, zašto ideš na posao, da ćeš se vratiti i sl. I tako više dana.
Ali znam koji savjet sam kompetentna da ti dam: odvoji svaki dan sat vremena za biti nasamo s mužem, za razgovor, ljubakanje, jadanje, pitaj kako se on osjeća, da li ga pogađa što si toliko angažirana oko djeteta. I svako slobodno vrijeme provedite svi troje zajedno.
Nadam se da će sve biti ok .
I sretan Dan žena!!!

[mamasch]

rinama - nemoj me krivo shvatiti ali trebala si ostaviti "svoju priču" jer ona je "naša priča" a ti si ju imala hrabrosti napisati. ponekad sam ju tražila da iznova pročitam i ohrabrim samu sebe. no, vidim da si lijepo posložila prioritete i osjećam da se toga držiš i da ima pozitivnog efekta na tebe i tvoju obitelj. go, rinama, go! :D

ludovik - ispiši si na papir popis prioriteta od riname - prvo dijete, pa ti, pa brak, pa kuća, i onda ostalo (posao, ostatak familije, frendovi...). vjeruj, djeluje!!!

melita - dijete/djeca moraju biti na prvom mjestu ali isto tako moraju shvatiti da nisu jedina briga i obaveza svojih roditelja i da tanjuri moraju biti oprani (možda ne odmah ali u roku sat-dva...) a kuća koliko-toliko spremljena da se može komotno živjeti. ja imam dvogodišnje blizance pored kojih sve uspijem napraviti. e sad će netko reći - ne radiš, doma si pa stigneš. da, ali dvoje djece su rijetko kad na jednom mjestu, tj. jedno krene na stepenice drugo se penje na ormar... (da ne nabrajam). držim nas na okupu pričom, pjevanjem, stalnom animacijom ali usporedo nešto radim po kući, u poslove uključujem djecu, sve im pokazujem što radim...

eto i ja sam se malo rasteretila, odoh sad radit dupli doručak

[rinama]

Ma tražila sam da se izbriše iz razloga što je odjednom oko mene počelo letati previše znatiželjnika koji su u jednom trenutku vidjeli moj nick i naravno krenuli čoporativno na rodu nebi li me nekako skužili, pa sam zato zaštitila svoju privatnost, nažalost brisanjem.
Spomenula sam "našu priću" zato što je veliki dokaz koliko mi ljudi patimo dok ne otvorimo srce i iskreno prihvatimo utjehu i razumjevanje, jer jedino tako možemo krenuti dalje, uz naravno suosjećanje drugih, u ovom slućaju čak nepoznatih ljudi.
Meni je znaćilo puno, čak toliko da sam našla izlaz iz svoje muke.hvala.

[mamasch]

Melita - I moj je brak zapao, tj. mjesecima zapadao, u krizu nakon rođenja djece, i ta kriza je eskalirala prije par mjeseci kad je MM "odlučio" ostaviti me i otići s djecom. Onako, preko noći. Jer nema više kemije, ja ga ne poštujem, samo sjedim doma, bolje mi je da odem raditi pa ne bi bila nadrkana (da oprostite) i slična muška sranja koja im padaju na pamet kad im se odjednom skupe obaveze na poslu+bolesna djeca (koju mame doma njeguju)+nervozna žena (jer doma njeguje bolesnu djecu)+problemi s lovom (ko ih danas nema?)+milion ostalih buba i bubica...
Onda sam ja, nakon jadanja frendicama i Rodama, rekla da ode ali djeca ostaju samnom, jedino ak želi biti na sudu i na pomirenjima i kod psihologa... I još sam ga podsjetila da sam mu napomenula 2 mjeseca nakon rođenja djece, kad sam shvatila napor i odgovornost koju djeca donose, kako moramo paziti na našu ljubav, jer se vrlo lako ljudi uhvate u zamku života i izgube ono što im je izuzetno dragocjeno. Pustila sam ga par dana da promisli i onda je sam prišao i ispričao se i rekao da mu je teško, da se sve skupilo i da nas obožava i da nas nikad nizašto ne bi ostavljao... (eto opet sam se malo ispucala ).

No, ono najvažnije što sam u toj eskalaciji krize shvatila je to da sam i ja kriva i nervozna i zapravo nezadovoljna i da se moram mijenjati. I tako sam poslušala vlastiti savjet koji sam davala tu na Rodi, i počela se pridržavati tablice prioriteta. Djeca su prva ali tako da osjete da su i mama i tata ponekad umorni, nervozni i da se moraju svaki dan posvetiti jedno drugome barem pola sata. Ponekad je to ležanje na kauču i komentiranje dnevnika dok klinci u pidžamicama još malo šize po kući prije spavanja, ili kad djeca zaspu gašenje TV-a i podgrijavanje romantike, ili kad moja mama dođe subotom onda MM i ja kao odemo u dućan na sat vremena pa klisnemo na sljeme na cugu i usput prošećemo... Ima načina da zadržite bliskost i da sačuvate brak, a ono što je najvažnije je to da ne svedete komunikaciju na rješavanje tekućih pitanja i razgovor o djeci.

Malo zbrkano pišem ali pokušavam kuhati ručak, provjeravati MM-u neke telefonske brojeve i pisati vama, pa nemojte zamjeriti.

Ukratko, naša kemija se polako, ali zaista polako, vraća. Ne može to brzo jer tekuća pitanja se rađaju svakog dana i svaki dan je naporan i prepun obaveza ali bitno je da ne zaboravite koji vam je krajnji cilj i da se svakog dana, koliko stignete, posvetite sebi i MM-u. Djeca će to itekako osjetiti. Uostalom, predivne su uspomene na zagrljene roditelje, zar ne?

Evo, zasad toiko. Iskreno sam opisala svoju situaciju i nadam se da ne zamjerate zbrkanost. Javim se još kad stignem.

Ne dajte se mamice

[ludovik]

Puno vam hvala na toplim i dobronamjernim riječima, posebno hvala curama koje su skupile hrabrost i otvoreno pisati i o svom problemu i kako su se nosile s njima i kako se svakodnevno bore i suočavaju jer, koliko otrcano zvučalo, lakše mi je čuti da nisam "Pale sam na svijetu", ali ne u želji da tonemo zajedno nego da isplivamo zajedno (u ovom slučaju, svojim ljudskim odnosom vi mene izvlačite jer mi se čini da je "voda došla do grla"). Najljepša vam hvala

[tanja_b]

mamasch, sjećam se vaše priče i baš mi je drago da ste se izvukli iz krize

[Deaedi]

Moju H cuva svekrva. Takodjer je njoj "bolja" nego meni ili MM. Mogu reci da je "najbolja" kada je samo s 1 od nas. Svekrva se ne moze nacuditi kada joj pricam kako se H meni ne da obuci, pa nece van, pa izvodi ovo ili ono.....

No, ja mislim da je razlog u tome sto se H osjeca sigurnom kada sam ja s njom. I zato ima ispade. Isto kao sto i ja na poslu, pred drugima ne ispoljavam emocije. Pred npr. svojim roditeljima sam isto suzdrzanija nego pred MM. Tako je valjda i H pred mnom najslobodnija.

I "bolje" funkcioniramo 1 na 1 nego 2 na 1. Naravno da je ljepse kada smo svi skupa doma, ali je onda H najzahtjevnija. MM i ja jos uvijek nekad grijesimo i kada joj 1 od nas nesto zabrani, drugi joj to dopusti. Sve to iz silne zelje da princeza bude zadovoljna, mazena i pazena. No, bitno je da se svi volimo i trudimo.

[Anka]

Moju H cuva svekrva. Takodjer je njoj "bolja" nego meni ili MM. Mogu reci da je "najbolja" kada je samo s 1 od nas. Svekrva se ne moze nacuditi kada joj pricam kako se H meni ne da obuci, pa nece van, pa izvodi ovo ili ono.....

...ovo je definitivno i naša priča...
Najbolja izjava svekrve mi je "a, sa nama uopće ne plače", dok se nama raspekmezi za svaku sitnicu, počne ludovati po kući pet minuta nakon što dođemo doma s posla, i da ne nabrajam...
Takvo ponašanje tumačim upravo onako kao i ti Deaedi, sa roditeljima je puno slobodniji, granica mu je nebo...

[mamasch]

tanja_b, hvala na srčeku. nas dvije se često virtualno susrećemo, jel da?

[Melita]

Hvala na toplim riječima i dobrim savjetima.
Mamasch, mi se svaka tri dana rastajemo i mirimo od kad je mali rođen jer nam je on preokrenuo život naopačke kao što to djeca i rade kad se rode, al mi nismo tj. ja nisam vjerovala da će se to baš nama dogodit.Mislim na stalna svađanja i ne pričanja, al smo u zadnje vrijeme zaključili da se trebamo okrenut malo jedno drugom i poradit na našoj vezi jer ak ovak nastavimo fakat ćemo se rastat.
Kaj se tiče uključivanja E. u naš život to radimo od kad je propuzao.Nismo htjeli bit konstantno s njim već mu pokazat da ja moram skuhat ručak, da moramo raditi stvari vezane za kuću (pospremat, oprat tanjure).Stvar je u tome da ova situacija traje jedno mjesec dana i toliko je naporna da me doslovno očne duplje bole koliko hopsamo oko njega da ga malo smirimo.Ajd malo je bolji danas jer valjda zna da dolazi vikend i da ćemo bit zajedno dva dana.

[tanja_b]

tanja_b, hvala na srčeku. nas dvije se često virtualno susrećemo, jel da?

Drugovi po dijagnozi (mislim na ortopediju)

[LeeLoo]

Melita - I moj je brak zapao, tj. mjesecima zapadao, u krizu nakon rođenja djece, i ta kriza je eskalirala prije par mjeseci kad je MM "odlučio" ostaviti me i otići s djecom. Onako, preko noći. Jer nema više kemije, ja ga ne poštujem, samo sjedim doma, bolje mi je da odem raditi pa ne bi bila nadrkana (da oprostite) i slična muška sranja koja im padaju na pamet kad im se odjednom skupe obaveze na poslu+bolesna djeca (koju mame doma njeguju)+nervozna žena (jer doma njeguje bolesnu djecu)+problemi s lovom (ko ih danas nema?)+milion ostalih buba i bubica...
Onda sam ja, nakon jadanja frendicama i Rodama, rekla da ode ali djeca ostaju samnom, jedino ak želi biti na sudu i na pomirenjima i kod psihologa... I još sam ga podsjetila da sam mu napomenula 2 mjeseca nakon rođenja djece, kad sam shvatila napor i odgovornost koju djeca donose, kako moramo paziti na našu ljubav, jer se vrlo lako ljudi uhvate u zamku života i izgube ono što im je izuzetno dragocjeno. Pustila sam ga par dana da promisli i onda je sam prišao i ispričao se i rekao da mu je teško, da se sve skupilo i da nas obožava i da nas nikad nizašto ne bi ostavljao... (eto opet sam se malo ispucala ).

No, ono najvažnije što sam u toj eskalaciji krize shvatila je to da sam i ja kriva i nervozna i zapravo nezadovoljna i da se moram mijenjati. I tako sam poslušala vlastiti savjet koji sam davala tu na Rodi, i počela se pridržavati tablice prioriteta. Djeca su prva ali tako da osjete da su i mama i tata ponekad umorni, nervozni i da se moraju svaki dan posvetiti jedno drugome barem pola sata. Ponekad je to ležanje na kauču i komentiranje dnevnika dok klinci u pidžamicama još malo šize po kući prije spavanja, ili kad djeca zaspu gašenje TV-a i podgrijavanje romantike, ili kad moja mama dođe subotom onda MM i ja kao odemo u dućan na sat vremena pa klisnemo na sljeme na cugu i usput prošećemo... Ima načina da zadržite bliskost i da sačuvate brak, a ono što je najvažnije je to da ne svedete komunikaciju na rješavanje tekućih pitanja i razgovor o djeci.

Malo zbrkano pišem ali pokušavam kuhati ručak, provjeravati MM-u neke telefonske brojeve i pisati vama, pa nemojte zamjeriti.

Ukratko, naša kemija se polako, ali zaista polako, vraća. Ne može to brzo jer tekuća pitanja se rađaju svakog dana i svaki dan je naporan i prepun obaveza ali bitno je da ne zaboravite koji vam je krajnji cilj i da se svakog dana, koliko stignete, posvetite sebi i MM-u. Djeca će to itekako osjetiti. Uostalom, predivne su uspomene na zagrljene roditelje, zar ne?

Evo, zasad toiko. Iskreno sam opisala svoju situaciju i nadam se da ne zamjerate zbrkanost. Javim se još kad stignem.

Ne dajte se mamice

[mamasch]

malo sam uzurpirala topic jer sad meni šaljete srčeka ali mislim da se sve ove naše priče pojavljuju kod svake od nas, naravno u različitim okolnostima i intenzitetu ali bitno je da si pomažemo i da nam nije problem biti iskrene ni prema sebi ni prema drugima. ovdje na Rodi sam dobila puno podrške ali i konstruktivne kritike koje me vode u mom roditeljstvu i bračnom životu, pa želim to vratiti prosljeđivanjem ovdje stečenih mudrosti .

melita - MM i ja svaka 2-3 mjeseca oduvijek, i prije djece, imamo "pročišćavanje zraka", tj. propisno se pokoljemo, ispušemo, pomirimo i nastavimo dalje, jer smo 10 godina zajedno i svih 10 se volimo, dapače kroz vrijeme ljubav jača bez obzira na svađe. valjda smo takvi ljudi, veza nam je "toplo-hladna" i očito kod nas to štima čim smo dovde dogurali.

[mamasch]

off topic - tanja_b - 02.04. idemo napokon na 3. operaciju. javim se na "zdravlju" za vaše vibre.

[Melita]

Mamasch, mm i ja smo također 10 godina zajedno i sve je bilo super do rođenja djeteta.Čak smo preživjeli tzv. kobnu sedmu godinu.Kad se E. rodio kao da smo total drugačije osobe, kao da tih 10 tj 9 godina nismo ni bili skupa.Nadam se da će bit bolje.U nadi je spas.
Moram priznat da malo drugačije gledam sad na ovu situaciju s E. nakon što sam to podijelila s vama.Nekak mi lakše dođe kad vidim da nisam sama, a i kad se on dere ne mogu baš normalno razmišljat.
Sorry, ludovic, malo sam preuzela topik

[marinna]

Dr Jozefina Škarica iz Šibenika koja radi u savjetovalištu za obitelj i koja je doista posebna osoba, a nama je predavala na predbračnom tečaju rekla je ovako: "Supružnici trebaju biti jedno drugome na prvom mjestu, prvo brak, a potom djeca." S tim bi se apsolutno složila, jer samo u sretnom braku mogu se odgojiti sretna djeca (ne govorim tu o jednooroditeljskim obiteljima). Kaže se - najljepši dar koji otac mže pokloniti djetetu jest da voli njegovu majku.

Melita mi smo imali sličnu situaciju i prošli smo to zajedno kao i sve drugo. razgovor, razgovor, razgovor sa otvorenim kartama (nikad senismo svađali jer oboje smatramo da niti jedna stvar nije vrijedna da ponižavamo jedno drugo ili sl.). Meni smeta to, to, to i to, meni smeta to, to i to, pa ako su ljudi spremni na kompromise i ako doista žele da brak uspije i djeca budu sretna, nema razloga da sve ne dođe na svoje.

[piky]

Bok mame, žene, osobe, supruge, tim redosdlijedom,

Preletila sam malo ove sve postove, nisam čitala od riječi do riječi, ali mislim da sam uhvatila point. . Tak mi je teško kad vidim kako nešto što smo jedva čekale da nam se desi preraste u nešto sa čim nam se teško nositi.

Znam da je ta šuma obaveza nešto što je savladivo tek uz jako dobru organizaciju i malu pomoć sastrane (ako uopće postoji) i da nam i uz to sve ostane malo vremena za konkretno bavljenje sa malenima, i znam da uporno razmišljanje o tome svemu neminovno dovodi do još većeg kaosa ako je usmjereno isključivo na osječaj krivnje. Sve mi mame imamo jako veliku savjest kad se stvar tiče naše djece.

I onda, kada nam život krene u neočekivanom smjeru i izgubimo kontrolu nad situacijom, a djeca "trpe" i ne dobivaju "savršen" tretman (onakav idealan tretman kakav svaka majka želi svome djetetu,ali ne može ga dati jer joj život jednostavno ne daje dosta prostora) počnemo kriviti sebe i sve oko sebe, osječamo se nesposobno i krivnja uzme danak.

Moj je savjet, lista prioriteta je skroz ok., ali....

Mame, kad kaos postane nesavladiv, sjednite se, ostavite veš neispeglan, igračke po podu, koru od naranđe na stolu, kupaonu u kaosu i sjednite se negdje gdje su vam djeca na vidiku i dišite. Uzmite si 5 minuta za sebe.
Ako su djeca zdrava sve će se ostalo posložiti.
Ne moramo biti savršene majke, supruge, kčeri, nitko to ne mora. Možda netko to očekuje od nas ili mi to očekujemo same od sebe, ali realnost nas pogodi brže nego se uspijemo snači. Važno je da same sebi priznamo da nismo savršene i da trebamo i mi nečiju pomoć. Djeca nam jesu najveće blago, ali ne smijemo dozvoliti da postanemo njihove žrtve, jer time oni postaju naše. Ti maleni detektori svake naše emocije nervozni su, ako smo mi nervozne, ljutiti, ako smo mi ljutite i "zločesti", ako pokažemo da smo izgubile kontrolu. Ne mora svaka stvar biti na svom mjestu, ne mora djete biti skroz sito i ne mora sve biti baš onako kako smo zamislile da bi nam duša bila na miru.

Žene ne stremite savršenstvu, stremite duševnom miru barem donekle. Ako su djeca zdrava, ako imamo priliku vidjeti njihov osmjeh na licu, pa izmamimo ga nekako i vidjet ćete da se ilsplati zaboraviti, koru od krumpira, zmazanu kupaonicu i tuđa očekivanja, barem na sekundu....

[ludovik]

Sorry, ludovic, malo sam preuzela topik

ovo je naš topic, nema problema...čitam vas sve...pronalazim se u mnogočemu...teoretski je meni sve savršeno jasno - dijete, nova situacija, život ti se preokrene, počneš raditi, fališ mu - ono tebi, ne stigneš M od umora i neke sitne frustracije se pretvore u planine - nepremostive, nezdovoljstvo tinja pa bukne kao najveći požar...samo kako izaći kad se u stvarnosti zaglibiš sa svim tim?!
Znam da je bitno "stati na loptu"...moram svaki dan to učiti i pronaći opet neki svoj način kako to učiniti...zato je svaka riječ ovdje meni "zlata vrijedna"

[ludovik]

Piky, prekrasan post, baš mi takvo što sad treba...

Dr Jozefina Škarica iz Šibenika koja radi u savjetovalištu za obitelj i koja je doista posebna osoba, a nama je predavala na predbračnom tečaju rekla je ovako: "Supružnici trebaju biti jedno drugome na prvom mjestu, prvo brak, a potom djeca." S tim bi se apsolutno složila, jer samo u sretnom braku mogu se odgojiti sretna djeca (ne govorim tu o jednooroditeljskim obiteljima). Kaže se - najljepši dar koji otac mže pokloniti djetetu jest da voli njegovu majku.

Ovo me bilo prosto sramota pisati baš zbog osjećaja krivnje o kojem svi pričamo, a koji je i piky lijepo "obradila"...Ja u duši jednako tako mislim kao i ova dr iz savjetovališta, a u stvarnosti sam se totalno okrenula djetetu (za koje mislim da time nije ništa ekstra dobilo u odnosu na većinu druge djece o kojima se majke zdušno brinu, nadam se da me razumijete...nije dobilo jer sam ja "ko iscijeđena"...stvarno imam M s kojim sve dobro i zlo dijelim, ali ovdje zaista mislim da je problem u meni i da se ja moram skulirati, jer njegovu pomoć i podršku imam, ali jednako tako i ja moram znati reći i uobličiti šta je to što me muči da bi mi mogao u ovom slučaju pomoći.

[mamasch]

Ludovik - e bravo, izrekla si ono što i u meni tinja ali kao da ne želim sama sebi priznati iz straha da ne ispadne da sam sebična i loša mama. Osjećam to svaki put kad MM dođe doma a ja sam sva u poslu oko djeca i samo ih guram njemu jer su ga željni i on njih obožava i onda se oni posvete jedni drugima a ja uživam u tom prizoru i uzimam desetak minuta predaha. No....... i ja bih rado pohrlila MM-u u zagrljaj, poljubila ga i posjela ga u fotelju da mi ispriča kako mu je prošao dan, što sam ja radila, što želim i kako se osjećam. Ali redovito se suzdržavam. Redovito. I žderem se zbog toga.
Svijetla točka u svemu je to što je MM stvarno puno s djecom i sa mnom(koliko mu vlastiti posao dozvoljava), jer kad pogledam neke obitelji oko nas... strašno koliko tu fali zajedničkih, obiteljskih trenutaka, očeva koji se igraju s djecom i koji ih hrane, kupaju... a MM se trudi i trudi... micek mali.

Drago mi je što sam došla do spoznaje da smo stvarno mi sami kovači svoje sreće i da ako sam s nečim nezadovoljna trebam to JA rješavati a ne čekati da netko pokupi moje vibre i pročita mi misli i sredi stvar umjesto mene.

A što se tiče predaha u toku dana i uzimanja 5 minuta za sebe... e tu barem nisam bedak. Redovito si puštam omiljenu ambijentalnu glazbu (moja djeca ne slušaju Trešnjevačke mališane nego Cafe del mar i Mike Oldfielda ), promaštam par minuta, buljim u strop, sve to pored djece koja se igraju, crtaju, listaju časopise. I što je najveći štos u svemu, kuže da mama nakratko meditira i uvijek se primire i dozvole mi da dođem k sebi. Stvarno imam predivnu djecu!!!

[piky]

Bok drage moje,

Imam u svojoj glavi nekih razmišljanja temeljenih na tuđim iskustvima pa dan za danom donosim zaključke na svoju ruku i provodim ih u djelo. Zato sam i napisala onaj postić jer znam da se i ženama danas dešavaju iste stvari koje su se dešavale i našim mamama i njihovim itd.

Ovaj sam post izvukla iz iskustva moje svekr(i)ve koju osobno baš i ne volim baš zbog razloga slijedećih. Ta je žena uvijek bila žrtva svoje djece. Nikada nije od njih tražila da pospreme sobu, čak i sada kada su odrasla 28 i 33 godine ona im pegla veš, kuha ručkove, drži ih uz sebe kao da je užasnuta da ne ostane sama što najvjerojatnije i je.
Mislim da je, od trenutka kada je rodila prvo dijete (MM) pa do dana današnjeg grčevito željela biti savršena majka da "nebi netko nešto loše mislio" o njoj i da ona ne bi loše mislila sama o sebi (sebično, zar ne?).

Kako su godine prolazile nastavila je ne tražiti za sebe ništa i davati sve, a frustracija je samo rasla. Zaboravila je da njena djeca trebaju sretnu majku. Postala je tužna majka. Odgojila je djecu koja ne znaju koliko koštaju režije, koja ne znaju prljavi veš baciti u kantu za prljavi veš. Odgajala ih je sa težinom, kao njihova žrtva. Nije više znala uživati kako u svojoj djeci, tako i u životu.
Danas je ona jedna ljutita žena, koja zbog svoje žrtve očekuje barem zahvalnost, a njena ju djeca i dalje tretiraju onako kako im je to i sama pokazala da treba, kao poslugu.
Zanemarila je svoje potrebe, oni to dan danas zanemaruju, zanemarila je sebe, a time i jedan dio psihe svoje djece. Dio koji definira samopoštovanje.
Ona je između ostaloga i ostala sama sa svojom djecom pa je i to pokušala nadoknaditi. Na svoja je leđa stavila svu krivnju jer djeca nemaju oca i kompenzirala....
Šteta.
Jer, što zapravo želim reći. Ne moramo ništa forsirati, nametati sebi i drugima neke extra prohtjeve. Djeca će sa vremenom učiti iz našeg primjera.
Ako smatrate sebe dobrim ljudima, Vi žene i Vaši muževi ćete odgojiti dobru djecu. Ako ste sretni zbog stvari koje imate u ovom životu, odgojit ćete sretnu djecu.
Pa razmislite što će se desiti, ako ćete samo zbrajati stvari koje nemate i li ne možete ili... kome će to donijeti dobro. Stvari će krenuti svojim tokomm, samo se moramo truditi biti bolji ljudi i manje ljuti na sebe i svoje bližnje.
Možda je sve ovo moje nekom puko naklapanje i idealiziranje, kvaziutopija neke kvazimame koja bi se mogla "i više potruditi"

A možda je moje uvjerenje da samo treba otvoriti oči i um, manje kritizirati i više vjerovati i poticati formula za ugodnu svakodnevicu.
Malo više ljubavi, to je jedino što ja forsiram.