na nekom testiranju u osnovnoj školi, mene se ocijenilo kao darovitim djetetom. jedino mi to nitko nije rekao. saznala sam za to, u gimnaziji, kad je mene i još jednog dečka iz razreda došla intervjuirati ekipa s radija, kao, kako se radi s nama i tako. intervju je naravno propao jer je i meni i njemu to bio prvi glas da smo daroviti.
ono, što sam htjela reći (osim da se malo hvalim, jelte ) je da se osnovnoškolskog razdoblja sjećam kao prekrasnog - sve mi je išlo od ruke, sve me je zanimalo, sve mi je bilo prelagano. dosade se ne sjećam kao nekog osnovnog osjećaja premda mi je vjerojatno bilo i dosadno. puno sam čitala, voljela su me i djeca i profesori.
radne navike nisam stekla, to je sigurno. što je dovelo do toga da nakon osnovne škole više nisam iskakala iz prosjeka nekakvog odličnog učenika, a u osnovnoj školi svakako jesam.
e sad, i dalje sam sve savladala s lakoćom. ok, u gimnaziji sam se morala nešto malo više potruditi, al u principu sve je to bilo bez muke. da ne govorimo dalje na faksu.
možda da je netko onda reagirao, danas bi bila uspješnija u karijeri. ne znam.
sad razmišljam na glas, da se netko ne uhvati, kao povod za raspravu.
zašto bi svatko trebao do kraja ispunit svoje potencijale? dosegnut maksimum? zašto baš taj maksimum ne bi bio npr. lagodan život bez muke? zašto su ta muka i trud toliko na cijeni?