 |
|||
Mi smo sreli frendicu školsku psihologicu na porodiljnom i dogovorili se da nas malo posavjetuje off the record i uputi nas povremeno. Vjerujem da će to biti super dovoljno za sad. I u školi su sami zaključili da nam trebaju dodatni zadaci i aktivnosti. Sve se nekako samo riješava. Hm, možda bi se rješilo i bez mojeg paničarenja
Oprostite, opet ja upadam, ako vam je previše odgovarati na sva pitanja koja sam postavila, samo bih molila da mi netko da broj Tanje Sever i kada je mogu zvati. Hvala vam!
Evo i nas ovdje... lijepo da postoji ovaj topic.
Meni treba neki čiča, neka udruga, nešto gdje bi primili dijete s velikim interesom za tehniku, kako stvari rade, što od čega nastaje, nešto što se sastavlja, rastavlja... maleni ima 5.5 godina, ali mislim da komotno može ići sa školarcima - ako ga prime... mogu i čitabu donijeti ako je potrebno... jel imate nešto? Gdje vam djeca idu?
I mene bi ovo zanimalo. Ja sam ovo tražila gooodinama i našla - ništa. Pogotovo ne u istočnom dijelu grada.Ifigenija prvotno napisa
Na sreću, tata se tu pokazao kao najbolji animator (pa smo doma pilili, koristili sve ručne alate koje imamo - pitajte me kako mi ljeti izgleda balkon), a interes za tehniku natjerao je dijete da savlada čitanje. Za predškolsku dob nismo našli ništa. Čak ni u školi nije bolje, evo sad je četvrti razred, iako su obećavali da će biti informatika ili bar programiranje izborno, nula bodova. Nažalost, kad se dijete konačno uključi u to, bojim se da će mu biti dosadno jer je on odavno prerastao udžbenike informatike za tu dob.
Čekamo iduću škg jer u ponudi je robotika. Do tada, dijete se sprijateljilo s našim serviserom računala pa povremeno dobije na poklon komponente, kupio si je na Hreliću rabljenu matičnu ploču
Moj ispunjava taj interes slažući složene oblike lego kocki(strojeve i sl.), isključivo po koracima i uputama u pakiranjima.
Možda bi ga zanimao Klub željezničkih modelara http://www.kzmz.hr/show.asp?sadrzaj_id=434
Btw, mame bistrića-školaraca, kako ste zadovoljne s odnosom škole prema bistrićima? Meni se ponekad čini da je svo moje nastojanje da se shvati u čemu je problem borba s vjetrenjačama. Nema posebnog programa, nema posebnog pristupa, ima puno nerazumijevanja. Često ispada da se borim samo za to da ga toleriraju. Pitam se što bi tek bilo da nije odličan učenik.
Posljednje uređivanje od Zdenka2 : 19.11.2010. at 13:43
Imaš li koji savjet za mame bistrića-predškolaraca?
Namjeravamo nakon Nove Godine na ponovno testiranje, da vidimo kako sad stoje stvari, ali nisam pametna, da li pri upisu u školu pokazivati nalaz psihologa ili ne.
Onda, o boravku... razmišljala sam o tome da ga ne dam u boravak (mama mi ide u penziju i mogla bi uskočiti), ali u tom slučaju, lako bi se moglo desiti da bude jedini u razredu koji nije u boravku. Kako će već biti u manjini jer neće ići na vjeronauk, ne znam koliko je pametno još ga dodatno izdvajati.
K tome, u zadnje vrijeme je opet u jako osjetljivoj fazi, i u vrtiću ima problema s vršnjacima, bojim se da će mu u školi ta njegova hiperosjetljivost i perfekcionizam jako smetati.
Automodelari su kod nas u kvartu i imaju super stazu Ali čini mi se malo skup sport :/
Mi smo u međuvremenu imali i uspona i padova- ako me sad pitate, zapravo čupamo se nekako.
Iskreno, ja ne bih pokazivala nalaz ako ne bi bilo problema. Kada bi se (ako bi se) problemi pojavili tada bi pokazala nalaze .
Inaće mislim da se naša učiteljica konačno sprijateljila sa Markovim problemima, nikako joj nije bilo jasno njegovo ponašanje. Oni tipični stereotipi o darovitom djetetu i stereotopi o ADHD-u, jednostavno joj nije bilo jasno zašto i kako. Evo, čini mi se da je sad u sredini drugog razreda na tragu...Jedino nikad , ali baš nikad nije dobio nikakav dodatni poticaj kao darovit. Niti jedan dodatni zadatak u područjima njegovog interesa . Ne znam kako je sa drugim školama, ali ako je tako u većini , pokazivanje nalaza samo može odmoći jel učitelji stvaraju nekakvu stereotipnu sliku u glavi , a najčešće ne poduzimaju ništa.
tanja, ako ne želiš boravak možeš se odlučiti za klasičan razred, tako je bar kod nas u školi. ima uvijek jedan razred gdje su djeca samo na nastavi u turnusima ili samo ujutro.
Što se tiče boravka, to može biti i dobro - moji su dobili priliku i poticaj upravo u boravku, obojica. Za vrijeme redovne nastave ima puno manje prilike za individualizaciju. Moj mlađi je tek ove godine u boravku procvjetao (imaju novu učiteljicu, koja ima sluha za njegove literarne sklonosti) a stariji je doslovce uz prijatelja (darovitog matematičara) i sam upravo u boravku turbo napredovao.
No, za neku djecu je boravak tlaka... tako da to treba pažljivo odvagnuti. Ja sam s obojicom odlučila pokušati, i za obojicu smo odlučili da je boravak bolje rješenje nego samo pohađanje redovne nastave. Ali nije to bilo uvijek lako i trebalo je dosta vremena da učiteljice upoznaju djecu (svu, ne samo moju) i osmisle nešto primjereno za njih. Boravak je raj za individualizaciju, ako je dobro organiziran.
U školi u koju će Andrej ići nije tako - škola radi u jednoj smjeni, samo su dva razreda po generaciji, i u prva tri razreda, praktički svi idu u boravak, osim ako netko baš izrijekom ne želi.
Moja osobna iskustva s boravkom su prilično loša, ali s druge strane, možda bi Andreju i pasalo da bar 1. razred bude u boravku, jer bolje prihvaća pravila u instituciji (čitaj: vrtiću, školi) nego doma (u prijevodu: doma bi se mogao izmotavati oko zadaće koju mu se ne da napraviti, u školi praktički nema šanse za tako nešto).
A što se tiče odnosa prema školi - nemam pojma, nemamo baš puno izbora, i prilično sam skeptična prema cijeloj priči. Ne znam kakav je stav najbolje zauzeti.
Mi prvi rz nismo išli u boravak, a u drugom ostaje kad je ljepo vrijeme na dvorištu ili kad su dodatne aktivnosti tih sat dva duže nego inače i to mu odgovara. Par puta je ostajao za redom jer mu se dopalo i to nije ispalo dobro. Radi se puno više s onima kojima teže ide, pa gledaju crtiće, pa se razdivljaju. Mislim njemu je bilo baš fora drugi pišu zadaće on se glupira, ali odrazilo se na ponašanje i vratili smo se ovom gore napisanom i sad je bolje.
Preosjetljivost i perfekcionizam - kao da moje dijete opisuješ LOL
tanja_b, mozda bi bilo dobro da malo pricekas s nalazom, dok vidis kako uciteljica i andej "disu". ja ne bih automatski polazila od toga da bi andrej mogao imati nekih problema. mozde ce uciteljica sama od sebe naci dobar nacin rada s njim. cini mi se da je o nalazu bolje pricati u cetiri oka, kada budes nasmo s uciteljicom., ako ces procjeniti da bi to bilo dobro za tvoje dijete.
Evo nas... ja sam tek dobila mišljenje nadležnog vrtićkog psihologa, i uputu da idemo dalje, na testiranje, i da krenemo ranije u školu. Zatečena sam, iako znam da je on pametan, napredan i slično. Nekako sam mislila da ćemo moći bez cijele šarade oko papira i stručnjaka. Ali čim smo krenuli - jasno mi je koliko je to pomoći. I zapravo stotinu muka (moj stalni umor jer je moje dijete živi perpetuum mobile za učenje) bih i ranije znala locirati i strukturirati i pomoći si da sam se ohrabrila i krenula. Ali dobro. Što je tu je.
Danas sam u autu tumačila eksplozije, čvrsto, tekuće i plinovito stanje, odnose među ljudima, ekvator i paralele, vrste objekata prehrane (što se gdje može dobiti i gdje i zašto) i ne znam više. Glava mi je kao bubanj. Ne znam... čini mi se da što je stariji stvar biva teža. U stanju je postaviti deset pitanja u tri minute. Pročitati cijelu knjigu (ja sam prošla s njim knjigu o čulima za doručkom), i odmah gledati - a što bi sad. Pun energije. A ja - kao da me netko tukao. Još me malo muče sinusi, baš sam umorna.
Jel i kod vas tako nekako? On ima vedre očice čim se nešto zbiva, uči, a čim je obično vrijeme ili luduje ili se snuždi ili uzme nešto kemijati s dozvoljenim ili nedozvoljenim. Ne bih znala da to tako nije uvijek da nemam drugo, blaženo, dijete. Ona gleda, smije se i najbogatija je na svijetu....
On i nije dijete koje bi imalo problema sa sustavom. Prije bi mogao imati problema s vršnjacima. Ali imaš pravo, treba mu dati vremena.
Tanja, mislim da nalaz treba pokazati i to odmah kod testiranja za upis u školi. Razlog tome je što darovito dijete ima pravo na poseban pristup i dodatni rad. Hoće li se to ostvariti ili ne, drugo je pitanje (u većini škola se "posebni pristup" svodi na jedan sad dodatne nastave iz pojedinog predmeta, uglavnom se radi o više istog, ne o nečem drugačijem.) Međutim, ako ti ne podastreš nalaz, sigurno ćeš bilo kakvu mogućnost drugačijeg rada s njim usporiti. Nalaz treba dati stručnom timu škole, ne učiteljicama. Tu sam ja pogriješila zbog neupućenosti - nestručne osobe ne znaju čitati nalaze i onda ih tumače ovako i onako. Bolje je o svemu razgovarati sa stručnim osobljem i nastojati ishoditi nešto za dobrobit svoga djeteta, pa makar to bilo i samo malo razumijevanja.
Za boravak, odluči sama. Psiholozi kažu da je za djecu bolje da ne idu na boravak, no mislim da pritom zaboravljaju na jedan novi fenomen u životu djece. Naime, naša djeca vrlo često ne idu u školu u kvartu i boravak im predstavlja jedino vrijeme svakodnevne igre s drugom djecom. To bi moglo biti posebno važno za dijete koje se teško socijalizira.
ovako bi trebalo biti, medjutim kod nas je u vrticu bila sasvim obrnuta situacija. strucno osoblje nije svuda isto i nije zainteresirano, nazalost, pogotovo ako darovito dijete ne ugrozava druge.
meni su se spremnije za suradnju pokazale vrticke tete koje su imale sluha za moje dijete od psihologa, kojem je to bila gnjavaza.
tako da nikad nisi pametan i zapravo se pouzdajes u srecu.
Zdenka, puno hvala na odgovoru!
Ovo za boravak, to je i meni iz drugih izvora natuknuto, i sklona sam složiti se s tim mišljenjem.
Iako, Andrej će najvjerojatnije ići u školu u kvartu. Iz više razloga. Jedan od njih je da nam je škola pod nosom i da će relativno rano moći sam ići u školu i vraćati se, i da bi mu ta samostalnost sigurno koristila za samopouzdanje.
A ja pritom imam na umu ono što je Zdenka napisala još prije nekoliko mjeseci:
Da li netko ima informacije o tretmanu darovit djece u privatnim školama ?
imam pitanje za mame darovitih skolaraca.
da li ste djecu upisivali u skolu u kvartu ili ste trazile bolju opciju?
nije mi problem razvazati, nekako cemo posloziti termine, ali muci me da ne razvije osjecaj nepripadnosti skolskim prijateljicama, a isto tako i kvartovskim. pogotovo sto nam taj socijalno-emotivni dio nije na zadovoljavajucoj razini.
julijin prijedlog je da dobro razmislimo, ali kroz razgovor se dalo iscitati da nije naklonjena skolama kojima se pripada po lokaciji.
zanimaju me vasa iskustva.
Kvartovska je otpala, iako je to inače dobra škola, ali u M. generaciji nije bilo odgovarajuće učiteljice. Tražili smo dalje, u jednoj školi ga nisu primili, unatoč preporukama, jer su bili prebukirani, pa smo tražili dalje. Presudan je bio izbor učiteljice. Na kraju smo ga upisali u školu malo dalje od kuće, ne predaleko. Ali, stjecajem okolnosti u 4 godine imao je 4 učiteljice/učitelja - to je primjer da jamstava nema.
Što se tiče osjećaja pripadnosti ili nepripadnosti u razredu, to se ne može izabrati. Darovito dijete se uvijek na neki način razlikuje. Pitanje je njegovih drugih sposobnosti i interakcije s drugom djecom koliko će se uklopiti ili neće. M. je u razredu sebi odmah izabrao ekipu pametnih i zanimljivih, a one druge u prvo vrijeme nije ni primjećivao. Sada je dosta dobar sa svima, ali glavna je ekipa koja je bila odabrana u prvom razredu.
Ne bih upisala dijete u privatnu osnovnu školu.
zdenka hvala.
i meni se cini da nema jamstva. recimo mi imamo preporuku za dobru uciteljicu u skoli u kojoj se na nasilje slijeze ramenima, a sljedeca opcija nam je skola koja je po tom pitanju jako angazirana, ali uciteljice su starog kova i po informacijama kojima sada raspolazem, ne bi mi palo na pamet pokazat im nalaz od tanje sever.
procitala sam davno sve sto ste pisali na ovom topicu, jos dok si nisam htjela priznati da imam darovito dijete, cini mi se da see dosta raspravljalo koliko je toj djeci dosadno u skoli, a puno manje o problemima emotivne prirode i socijalizacije.
imate li takvih problema?
da li vam po tom pitanj sa vremenom ide na bolje?
imam dobru prijateljicu cije darovita djevojcica zavrsava 8. razred i koja je cijelo vrijeme bila izlozena bullyingu, kaze njena mama da joj pada kamen sa srca jer izlaze iz osnovne skole… sad ce napokon biti sa sebi slicnima..
nekako intuitivno osjecam da bi i mi tu mogli imati problema, a 8 godina je jako dugo.
do sada smo imale divne tete u vrticu, koje su na najmanji znak bilo kakvog nasilja reagirale odmah i ostro, tako da je moje dijete bilo zasticeno, ali skola i skolski odmori me iskreno jako plase.
Bojim se da joj ne treba pasti kamen sa srca. Srednja škola je još okrutnija.
Moje je osobno iskustvo ( ne moje djece) da je najbolje pokazati znanje, a tu darovitost, a naročito IQ skrivati. Jer su i djeca i odrasli zavidni kad je netko bolji u nečemu, a kamoli u mnogočemu. Što si stariji sve bolje znaš kako se izvući od ruganja ( štreberice, oćalinko...) I shvaćaš da baš te briga što tko misli o tebi, ti znaš koliko vrijediš.
To pokušajte prenijeti djeci, jer nije lako pametnome u svijetu prosječnih, vjerujte. Bio mali ili odrasli.
Hja, iskustva su različita. Meni je isto pao kamen sa srca u srednjoj školi, a osnovna mi je bila grozna.
Ali s drugom tvojom tvrdnjom se ipak moram složiti
Mi smo napravili potpuno suprotno, nismo ni pisnuli o darovitosti pri upisu, nalaz smo ostavili doma, htjeli smo dati priliku uciteljici da prvo upozna dijete. Kadgod bih pricala o svom djetetu ljudima koji ju ne poznaju, oni u pravilu negativno reagiraju, tako da sam vec pomalo rezignirana oko cijele price i ne ocekujem apsolutno nista od skole.
Pogotovo na samom pocetku skolovanja nisam htjela uletjeti sa svojim posebnim zahtjevima, jer i uciteljicama treba vremena da se snadju medju svom tom novom djecom, od kojih mnoga takodjer imaju neke posebne potrebe.
Na prvim informacijama mjesec dana kasnije, saznali smo da ju je uciteljica prepoznala, spominjali su se dodatni zadaci...vidjet cemo da li ce ista zazivjeti.
Tanja_b, Fiona je upravo slucaj djeteta koje ne ide u boravak i ne ide na vjeronauk. Mislim da je to bila dobra odluka jer mi je prvih dana skole govorila da su joj u skoli najgori odmori, da je bole usi od silne buke. Polako (polakse nego drugi), ali sigurno se upoznaje bolje sa djecom i sklapa prijateljstva, no ona je vrlo komunikativna i otvorena, tako da nam to nije bila teska odluka.
Pikula, znam da u skoli Hugo Kon darovita djeca imaju dobar tretman.
Mislim da tu nema jednostavnog recepta - boravak da ili ne, za dijete koje je darovito... Mom mlađem boravak je definitivno pomogao pri socijalizaciji (na stranu svi nedostaci i činjenica da sam JA mislila da taj boravak i nije tako dobra stvar... ) Kad smo vidjeli da se popodnevna učiteljica u 2. razredu ne snalazi (odlična učiteljica koju je imao u prvom razredu se odselila), tražili smo drugu i dobili. Ne bih sad offt. ali samo da napomenem - kad sam vidjela da je kvaliteta nastave pada, htjela sam dijete ispisati, ali ON je želio ostati. Tek tada sam razmotrila druge metode...
Tako da je bitno procijeniti konkretnu priču. Sretno, kako god bilo, treba odabrati nešto po mjeri djeteta.
To što sam pitala za boravak, nema veze s darovitošću, nego s njegovom, kako da to nazovem, recimo - jačom individualnošću. Mogla sam isto tako pitanje postaviti i na pdf Škola.
Kako već rekoh, moja osobna iskustva s boravkom su dosta loša, i ja sam se preporodila kad više nisam morala biti u boravku (ali najgore od svega bilo mi je "neobavezno druženje na školskom dvorištu", uvijek mi je to bilo naporno). U međuvremenu, naučila sam da vlastita iskustva ne projiciram na svoje dijete, jer on raste u jednom drugom vremenu i u drukčijim okolnostima od mene. S druge strane, uvijek tu ima i određena doza genetike od koje ne može pobjeći (u nekim situacijama jako izražene). E sad, kako će se boravak u sve to uklopiti, još ne znam. Možda njemu baš bude zabavno druženje u boravku i ne bude u tome vidio ništa traumatično
Te dileme sam i ja prolazila, gotovo na isti način.... U prethodnom postu sam samo htjela naglasiti (neuspješno) da dijete koje ima neke posebne sklonosti često dobro prođe u boravku, ako se potrefi da učiteljica to prepozna i potiče.
Što se individualnosti tiče, teško je tu predvidjeti što će biti.... (fakat, ovo je topic za pdf Škola, jer je ista stvar s darovitima i ostalima) Razred je cjelina koja se usklađuje i diše ovisno o svojim članovima, a to nikako ne možemo znati unaprijed. Ja i danas šizim kakav je sastav razreda kod mog mlađeg (hrpa agresivaca, da ne rastežem) ali moje dijete se bolje nosi s tim nego ja. Tak da ne možemo ništa unaprijed gatati... Ja sam se s mužem dogovorila da damo djecu u boravak, a ako ne bude klapalo, da ih izvučemo van. Klapalo je u prvom razredu za oba - ljepše im je bilo u boravku nego na nastavi. ALi nije svima tako. Puno ovisi i o učiteljima, ali to je druga priča...
Zdenka, molim te daj mi obrazloži zašto ne privatna za nadarene? Može i na pp. Ja sam čisto mislila istražiti opcije, da vidimo što se sve nudi, odgovara li neki način rada više djetetu... Zašto ne?
Pratila sam iskustva roditelja čija djeca idu/išla su u privatne škole, a neki moji bližnji i poznati su kratko vrijeme radili u takvim školama. Ima ih nekoliko koje su odlične, ali te su među rjeđima. Inače preteže pristup da je sa školarinom sve plaćeno - posljedica je da je odgojna komponenta zanemarena. Iz tog razloga su svi moji bližnji i bivši studenti koji su radili u privatnim školama iz njih bježali prvom prilikom. Moja prosudba (koja ne mora biti u svemu precizna i točna) je da sustav, koliko se god mi na njega žalili, još uvijek nudi više. Ako bih uopće u nekoj situaciji dala dijete u privatnu školu bila bi to Montessori škola - i tamo bih radije dala kćer koja ima poremećaj pažnje nego darovitog sineka. Netko je spomenuo školu Hugo Kon - po mom mišljenju ta je škola premala (premalo djece) i previše ekskluzivna - ne mislim prvenstveno na njezin vjerski karakter nego na druge stvari.
Moje razmišljanje o budućoj gimnaziji također ne ide u smjeru privatnih institucija.
Hvala ti. Dala si mi misliti
Nemoj se bojati unaprijed - ako bude problema, rješavat ćete ih. Kod M. su problemi socijalizacije bili izraženi na početku, u prvom razredu. Znao je s kim se želi družiti, ali mu je to išlo presporo; patio je i reagirao je dosta impulzivno. To se poslije smirilo. Što se tiče nasilja, bilo je par epizoda kada je bio izložen svakodnevnim napadima - na to smo reagirali - razgovarali smo s učiteljicom, stručnom službom, ravnateljicom i roditeljima te djece. Ako bi bilo potrebno ne bih dvojila da potražim pomoć i izvan škole. ne znam kako će biti u višim razredima, a sada je ipak najveći problem dosada.
Oh kod nas je kombinacija dosađivanja i sad već frustracije zbog darovitosti, a zbog osjetljivosti i potrebe za jasnom strukturom, za pravednim, za redom i pravilima pati i ne snalazi se na kaotičnim hodnicima ali i kod nekih učitelja na satovima. Jedan dan je uplašen jer čuje starije (kao i mnogi daroviti jako gravitira starijima i upija uzore kao spužva) kako pričaju svoje nepodopšitne, prijete si batinama ili prostače, drugi dan se poveseli nekoj igri lovice pa reagira impulzivno u toj gužvi i nekog sruši, gurne pa stoji u kutu pola sata. Uglavnom ne snalazi se uvijek najbolje. Zna gradivo razred i pol unaprijed, a ne može nikako shvatiti zašto neki smiju pričati pod svakim satom bez kazne i to ga jako ljuti pa ide sam uredovati i tumačiti što se smije i što ne smije joj i onda opet on završi u kazni jer se često obraća iako pristojno učiteljima, a to nije baš uvijek dobro došlo, tumači se kao provociranje autoriteta... ČEsta je to zabuna kod nastavnika - kad vide pametno dijete, pitaju ga npr zašto trčiš po hodniku, pa ti znaš bolje. Kod njega stalno inzistiraju na tome da on namjerno nešto krivo radi. kao on kuži bolje pa ne bi trebao, a ostali si ne mogu pomoći. A on zbog svoje konstitucije, s jedne strane kuži sve intelektualno, logično, ali socijalno snalaženje mu baš šteka, da ne spominjem njegove fizičke preosjetljivosti na buku, gužvu...
beti3 u osnovnoj skoli su razredi saroliki, srednja se ipak bira prema afinitetima, ne ocekuje ona savrsenstvo, vec barem toleranciju. oni nikad nisu napominjali da je kcer darovita, ali to naprosto toliko strsi, da ne trebas nista reci, a ako je k tome jos lijepa, eto vraga.
zdenka obzirom da vise nemate problema sa pocetka skole, tvoj odgovor me ohrabruje
nisam se javljala na ovaj dio foruma, jer medju svojim prijateljima imam troje darovite djece, pa sam sa njima razmjenjivala iskustva, pogotovo sto su to starija djeca od moje.
medjutim, ono sto je zajednicko svima troje je cinjenica da su izlozeni jakom bullyingu (narocito djevojcice) i da to nazalost tesko rjesavaju. ono sto me cudi u cijeloj prici su upravo roditelji zlostavljaca, koji u velikoj vecini, umjesto da rijese problem, svojim komentarima, zapravo, podrzavaju svoju djecu u maltretiranju… jer sto si on/ona misli da je nesto posebno.
pikula ja upravo ocekujem probleme oko pravednosti, jer je moja borac za pravdu, za druge. za sebe se ne zna izboriti i povlaci se spustene glave,a ako jos autoritet nije pravedan, uuh. pa onda je tu perfekcionizam i tesko prihvacanje da ne moze u svemu pobijediti, pojam vremena joj je teska nepoznanica (odbija nauciti na sat, jer je mjerenje vremena glupost) teznja za starijom djecom, a svoje vrsnjake ne moze emotivno pratiti…. onda upravo ono sto je zdenka spomenula, moja u novoj sredini izabere nekoliko djece koja joj se svide i zeli bas njihovo drustvo i naravno tesko podnosi odbijanje...
samo bi jos rekla da su decki, cini mi se, u malo boljoj poziciji, jer je zenski copor jak i beskrupulozan na tihi nacin.
Hibiskus, s mojim sinom se intenzivno radilo i radi još od vrtića - rezultati su tu.
Jako razvijeni osjećaj za pravdu je karakteristika mnogih bistrića - često upravo zbog toga dolazi do problema. Potrebna im je pravda, pa makar u obliku moralne satisfakcije.
Beti3, pamet, sposobnost i darovitost ne daju se sakriti (a ako su sakriveni, to je problem), a o IQ treba šutjeti. Te brojke same po sebi ne znače ništa.
Od mnogih roditelja bistrića sam čula da su procvali u srednjoj školi.
Zdenka, čini mi se da si svojedobno nešto pisala na temu da se kod darovitih često javlja faza svojevrsne "stagnacije" u dotad tipičnim aktivnostima, negdje oko 6-7 godina? Kao da dijete gubi interese koje je dotad imalo?
Mutno se toga sjećam, a imam dojam da A. ulazi u tu fazu - sve ono čime se dosad bavio (osim glazbe) kao da je ostalo negdje daleko, ali zato intenzivno trenira živce i meni i svima oko sebe (manji problem) i samom sebi (veći problem - još nije naučio kako prihvatiti samog sebe u svim životnim aspektima). Imam dojam da doslovce traži sebe (kolikogod to glupo zvučalo kad se izjavi za 6-godišnjaka).
Mislim da je bitno da škola prihvaća darovitost kao vrijednost, ja sam odahnula već kad sam prešla u klasičnu OŠ u 5 rz, dotad sam bila pod terorom jer se "pravim" pametna. Doduše ja sam kao i moj sin, na žalost, bila takva da sam vraćala trostruko (zbog onog što sad znam da su preosjetljivosti i teškoće sa senzornom integracijom za mene je i obično naugravanje izgledalo kao da se borim za živu glavu) pa mi nitko nije vjerovao da ja stvarno imam svaki dan jake bolove u trbuhu od straha od škole jer sam te koji su me naguravali lansirala na strop, a bila sam sićušna kao moja Di sad, stvarno sam umirala od straha. Isad me srce stegne kad vidim koju je knjigicu moj Do izabrao da nosi u školu - "Kad se bojim" onu sa zecom, od svih ben10, ninja kornjača, atlasa koje obožava....Ma rasplakala sam se sad.... A djeluje tako hrabro i odlučno i priča "odraslo", kad bi barem učitejice mogle prepoznati koliko je stresa iza tog stava
Nisam sigurna da je dečkima lakše, curke su možda okrutnije međusobno emotivno, ali sustav je daleko više podešen na curice. Pa moj Do čim se digne punom snagom opali se u nešto u minijaturnom rz, a kamoli da potrči, stoji u kutu cijeli sat,jer kad on potrči to je "divljanje", a kad curke trče to je "igranje".
Mi smo išli tom logikom Beit3 i nas su tako savjetovali, ali sad nisam sigurna da li smo pogrješili. Ne znam- u vrtiću smo imali super tete i ja sam se posvetila doma i nije bilo nikakvih problema, u prvom je još nekako sve teškoće nadvladavao znatiželjom i iz uzbuđenja da je napokon u školi, ali sad mi je baš je tužan.
Posljednje uređivanje od pikula : 23.11.2010. at 09:51
Joj, ne znam mene povremeno baca u očaj loša educiranost stručnog osoblja. Ne znam, ja sam se u školi dosad susretala često sa predrasudama, nekad je čak i učiteljica bila ta koja je iz čistog neznanja stavljala M. u fokus (negativni) kod drugih učenika. Kao što kaže Zdenka, nema šanse da se skrije različitost u načinu razmišljanja, nažalost nisam naišla na razumjevanje za sada (a pogotovao ne neki poticaj od strane ustanove). M. je baš jućer došao kući nesretan i plakao sat vremena zbog nerazumjevanja učiteljice i provociranja od strane školskih kolega. Zapravo nisam pametna da li ozbiljno razmisliti o nekoj drugoj školi, bojim se da je to lutrija i ovisi sve o volji učiteljice...
Sirius, razumijem te. I kod nas ima boljih i loših trenutaka i faza, više ili manje razumijevanja. Jedino što ti mogu reći jest da budeš uporni advokat svog djeteta i osloniš se na koga god možeš u školi.
Nama je u vrtiću super, tete su brzo shvatile da je A. bistrić, i rade s njim koliko god mogu na stvarima koje ga zanimaju, a i na stvarima koje mu štekaju (npr. igra u većoj skupini djece, on se i dalje radije igra sam ili još s jednim djetetom).
Kako to ide kad djeca krenu u školu? Ima li roditelj pravo birati osnovnu školu ili učitelja/učiteljicu pri polasku? Npr. Vžd je relativno mali, svi sve znaju, i s malo raspitivanja lako saznam kome bi bilo najbolje dati dijete. Imam li takvu mogućnost? Jer da su sad u vrtiću tete drukčije, A. bi lako bio proglašen neprilagođenim i u najmanju ruku čudnim djetetom.
Imaš pravo birati školu, ali te škola ima pravo odbiti, jer su škole dužne primati samo djecu sa svog upisnog područja. To je po propisu, a sve ostalo ovisi o tome koliko mjesta imaju i kolika je potražnja.
Cure neznam je li moje pitanje spada ovdje, ali možda je netko imao takvih problema....moja mala je užasno suosječajna, obožava ljude do granice naivnosti, isto tako voli glumiti(3,5g)pjevati, plesati a djecu djecu obožava...od jaslica je obožavala ići u vrtić, jedina nije plakal, a kako drugi jesu, teta nije imala vremena baviti se njom, djete bi se igralo samo koliko to može djete starosti od 1,5g i kad bi ja došla sjedila bi na stolici i buljila u zid kaže teta satim...tetu je čsto vukla, pitala, htjela se s njom igrati, ali ova nije imala vremena (26 djece u pelenama, ja shvačam)...tako da je moja mala doslovno zatupila i po 4sata nakon izlaska iz jaslica ne bi progovarala.
S druge strane je i dalje htijela u vrtić jer nemamo djece oko sebe, i dok bi ju vodili u park grlila bi nepoznatu djecu, ali rijetko tko bi se htio igrati s njom.
Često sam primječivala da ju u društvu djece njene generacije odbacuju, a svi su mi govorili da izmišljam, da se ostavim toga, da se mora sama snać, ali ja sam vidjela da to nju jako pogađa, da ne razumije zašto se to događa, jer je ona jako otvorena za igru, tako da je ko mala znala biti jako zbunjena a sad već plače i povlači se u sebe.
Mislila sam da je možda ona djeci naporna jer čim uđe u vrtić trči prvom iz svoje grupe i pozdravlja ga i grli. To obično bude jedan dečko koji ju i tuče, i ja se bojim da ona ljubav ne shvati kroz to, da ju mora zaslužiti i trpiti udarce i odbacivanja, nositi igračke (jer je to počela raditi) da bi ju se prihvatila i družilo s njom.
Iz početka su svi vikali kad bi došla..Emaaa, a sad ona stoji prijateljici kod uha i viće bok Ana, mama to je moja prijateljica, a ova pokriva rukama lice....
Pomisila sam opet ne može biti problem u svoj to djeci a samo da je moja OK....a onda sam pogledala po vrtići...djevojčice su doslovno hodale ko mali zombiji, niti jedna se nije igrala s onom drugom...dečki su se samo igrali međusobno..i kad im je mola mala doletila, odmah su je odgurnili....
Doma digne ruku na mene ali u vrtiću se ne zna branit, i zato vidim da joj je najbolja prijateljica jedna mala koja sve oko sebe mlati...moja Ema će svakoga obraniti osim sebe...u vrtić ide jer obožava igranje s djecom, a ne da se sama igra i tamo....ja ne kužim šta ta djeca nisu dovoljno socijalizirana, ili nedruštvena...jer nemoguće da
su svi takvi...
Odlučila sam ozbiljno popričati s tetom...da ju pitam je li normalno za tu dob od 3 g da se rade klanovi, izoliraju drugi....neki dan joj je jedna prijateljica i pijatelj kako ona kaže u vrtiću rekli da je FUJ i dok je to pričala plakal se jako, jecala je........
Ja shvaćam da ona mora naučiti da u životu puno puta neće biti prihvaćena, ali ne već sad u vrtiću na ovakav način da je svi izoliraju bez razloga...jer tete ima samo pohvale za nju...svima pomaže, uvjek svima pjeva, zna sve dijaloge iz crtića pa recitira i glumi, voli se igrat....mislim šta djeca od 3g ne bi već treabala biti upućena jedna na druge u igri...
Vidim da teta dosta štiti ove dečke što se tuku(razbijaju stvari po vrtiću) i totalno ignoriraju curice kao da im je 15g...dok ovu jednu agresivnu djevojčicu osuđuju i kao da im nije draga-to mi smeta
(ja sam bila takva jedina u grupi kao mala,ha,ha..mrzila sam vrtić i druženje s drugom djecom, ali ja sam bila povućeniji tip)
Uglavnom na primjere takve djece sam naišla i kod naših prijatelja..brat i sestra npr. ova ih obožava i sve im daje (to je bilo razdoblje njene škrtosti pa nas je iznenadilo kako će njima sve dati) no npr. sestra ju stalno izbacuje iz kola u kojem pleše, pa ju njen brat u tome slijedi, u našoj vlastitoj kući (srce me bolilo jer nisam razumjela zašto) ta djevojčica je imala 5g a moja 2,5g i njeni roditelji i mi smo gledali i pitali se zašto to radi...da bi se nakon 15min opet igrala s njom, pa je opet šikanirala....isto tako rodica mala, jedna se s njom želi igrati,druga ne, naravno bez ikakvog povoda, stalno se druže i iz ljubomore svojoj sestri i bratu neda da se igra s mojoj malom i gura ju...ova je tada bila premala i plakala je jer nije znala što je napravila........
I onda neki dan naletim na neku mlađu ženu s dječakom od 2g u jednoj trgovini, i njih dvoje se počnu od prve igrat...mene je to jako iznenadilo jer sva djeca oko nje (čak i prijatelji iz zgrade koji sad imaju 10g ali stalno se s njima iga, obožavaju je ignorirati, ona ih mazi po licu, zove imenom, aoni kao da je nema...da bi za 10min opet se igrali s njom, pa je opet maltretirali ignoriranjem- rekla sam im da ju ne zovu više na igru ako im je premala, jer ne dozvoljavam da je ignoriraju i na taj način maltretiraju....nije da je moje djete super, nego nije mi jasno što je u tim dječacima da od malena vole druge izrugivat, ponižavat, ozljediti, evo ovo su veliki dečki, inače jako dobri i lijepo odgojeni, ali samo od jednom im dođe poigravat se s njom i maltretirati ju...a ona je premala, voli ih i stalno misli da je ona nešto kriva)
majci tog dječaka onako u kratko objasnim moj problem, jer sad je to počeo primječivati i moj muž, i sestre, i susjedi..a ona kaže da je tako u njoj, da u cijeloj grupi kod njih u vrtiću nitko se s nikim neće igrat osim njenog malog, pa kao takav se često osjeća sam ili izoliran....
Pitam se je li možda s mojim djetetom nešto nije u redu a da ja to ne primjećujem.
Prvo sam pomislila da je to samo onaj zaštitiniči majčinski instikit, ali sad to ponašanje druge djece prema njoj poznate i nepoznate primjećuju i drugi i čude se, jer kažu da je ona stvarno super djete za igru i druženje.
Hvala
Ovih današnjih par postova upravo potvrđuje i moje mišljenje. Djetetu nije dobro u ,ako se po nečemu ističe. Ono, možda, ne bi trebalo znati da je drugačiji od drugih. Pa ni kad je u najboljem smislu drugačiji, jer vidite kako to utječe na dijete.
Treba ih učiti, upisati na sve što žele- dva strana jezika, tri ako hoće, glazbu, likovni, sve što dijete veseli, ali u školi neka bude kakav jest, bez da učiteljica, ili druga djeca znaju da je pametniji. Već će oni skužiti koliko to dijete brzo sve shvati i nauči, ne treba nikome turati na nos. Ali, možda će mu se manje rugati, ako ne naglašava svoju nadarenost.
Meni se i dan danas dogodi da čim spomenem IQ, (vrlo, vrlo rijetko, ovdje sam isprobala kako će proći) odmah mi se na bilo koji način pokaže da to nije važno(!). Srećom, sva darovita djeca će s vremenom naučiti ( jer jako lako uče) da ne spominju koliko su pametna i da se bez riječi "spuste" na nivo prosječnih. Tako da do srednje škole uglavnom izbalansiraju svoj stav.
Izvući će se nadarena djeca od napornih vršnjaka. Nakon par težih osnovnoškolskih godina uz poticajne roditelje ( i ponekog nastavnika- ne smijemo i njh zaboraviti) i mali će bistrići prevazići vršnjake. Prevazići i plač, i tugu i procvasti. Samo puno ljubavi i podrške.
Mislite li da pravilno razmišljam?
Ono, možda, ne bi trebalo znati da je drugačiji od drugih. Pa ni kad je u najboljem smislu drugačiji, jer vidite kako to utječe na dijete.Zar misliš da je problem u tome da darovita djeca pričaju o tome kako su pametna, prave se važna, ističu se? Ah, kad bi barem problemi njihove socijalizacije bili tako banalni, bilo bi ih jednostavno i riješiti. Pa darovita djeca se žele uklopiti, samo imaju u tome probleme, jer jesu različiti. Nije problem u tome što im netko govori da su različiti nego u tome što oni to jesu - oni to i osjećaju. Ja nisam svome sinu nikada, ali baš nikada rekla: ti si drugačiji, ti si različit. Bilo je obratno: Mama, zašto sam ja čudan? Zašto sam ja drugačiji? Mama, zašto ja drugačije mislim? Zašto mene zanimaju druge stvari? I to, naravno, uzimajući tu različitost loše po sebe, jer on bi htio biti kao i drugi. Eto, ja sam svog sina rasteretila upravo na taj način što sam u jednom trenutku, kad je to poimanje samoga sebe kao drugačijeg i čudnog postalo prevelik teret za njega, dala toj njegovoj "drugačijosti" ime. Laknulo mu je kad je shvatio da je samo pametan, a ne nenormalan. I prije bi umro nego da priča drugoj djeci o darovitosti. Oni to ne znaju niti trebaju znati, samo vide da je on drugačiji, brže shvaća, više zna, drugačije misli, druge ga stvari zanimaju.Srećom, sva darovita djeca će s vremenom naučiti ( jer jako lako uče) da ne spominju koliko su pametna i da se bez riječi "spuste" na nivo prosječnih.
Da bude kakav jest? Pa zašto bi onda prikrivao pamet, "spuštao se na nivo prosječnih", dakle pravio se da nije ono što jest? Ili možda daroviti ne smiju biti ono što jesu? I kako misliš da bi se pamet mogla sakriti čak i kad bi netko nešto tako besmisleno i pokušao?ali u školi neka bude kakav jest, bez da učiteljica, ili druga djeca znaju da je pametniji.
Svoje razmišljanje si završila pitanjem razmišljaš li pravilno. Po mom mišljenju iz ovog što si napisala proizlazi da ne znaš puno o problematici darovite djece i da imaš predrasuda prema tome. No drago mi je da si tu i da postavljaš pitanja, znači želiš naučiti više.
Vidim da nisi dobro shvatila. Kad sam rekla da se spuste na nivo prosječnih, mislila sam na međusobni kontakt, a ne na odgovaranje i pisanje ispita. Znanje treba pokazati, i podijeliti.
A pamet i/ili vještina udružena sa dobrotom i širokogrudnošću je uvijek dobitna kombinacija.
I znanjem kada zašutjeti.
Beti, ja mislim da problemi socijalizacije polaze iz najčešće prilično niskog smaopuzdanja darovite djece , a ne iz činjenice da su ona pametna ili što već. Njihov unutarnji osjećaj i zapažanje da jesu drugačiji čini ih nesigurnima među vršnjacima i često se pitaju što nije u redu sa njima. Kada se dijete osijeća tako sklono je biti povućeno ili prebučno ili štoveć da bi se uklopilo u društvo, ali problem ne dolazi iz toga što oni iznad prosjeka u određenim područjima već u unutarnjem osjećaju različitosti.
Što se tiče znanja kad zašutjeti, uh, to sam ja naučila tek sa dvadesetak godina.
A mislim da je kontraproduktivno i loše za dijete neprestano upozoravati da mora svoje ideje koje mu spontano i bez forsiranja dolaze na pamet (pogotovo ako je verbalno jako) držati u sebi. To opet ispada da je on (dijete) osoba sa greškom jedino zbog toga što razmišlja na drugačiji način. Naša učiteljica (koja je čak i defektolog po struci) teško prihvaća činjenicu da je M. darovit, a nikako joj se ne uklapa u sliku stereotipa darovitog dijteta koje sjedi u čošku sa enciklopedijom u rukama i debelim naočalama na nosu. Zapravo nije niti blizu toga, ali itekako osjeća da je jako različit od ostalih i to ga često boli.
Iskreno niti ja nisam povezivala sliku svojeg Do sa djecom koju možeš vidjeti na dokumentarcu o Bistrićima, ima jako precizno i duboko izražavanje, ali spartansko. Kratko i jasno - nije elokvnetan što se tiče stila i kvantitete. Jak je u matematici, glazbi, sportu, gramatici, upija jezike, ali uopće ne može shvatiti klišeje tipa"što ljudi rade u proljeće" on najozbiljnije želi napisati točno što rade (koji ljudi i gdje btw LOL)u tome točno određenom periodu. On to ne radi namjerno, što bi rekli njegovi u školi, njemu uopće ne pada napamet, da trabunja cvijeću i laganim jaknicama. I kad njegov način razmišljanja naiđe na iščuđavanje pa i prikriveno ruganje, on se povuče i sljedeći put kaže ne znam ili se kikoće ili kaže neću reći i onda stoji u kutu. I koji dio je sa on molim te, kriv? Kako?
Pravila pisanja postova
Odgovori s citatom