 |
|||
Slažem se -načelno. Samo kad dijete nije tako prilagodljivo i kad okolina baš i nema razumijevanja teško je preko leđa svojeg djeteta tjerati pravdu, pogotovo ako vidiš da bi to moglo (barem kratkoročno) pogoršati situaciju... Voljela bih da imam hrabrosti za to.
Peterlin, ako sa neku mudrost stekla sa godinama, onda je to mudrost da utišam svoj osjećaj za pravdu i stišam svoj aktivizam. Naravno da želim najbolje za svoju djecu, ali ne želim da oni budu u negativnom fokusu. Zapravo mi je ovaj zadnji razgovor sa stručnim timom potvrdio sve ovo što si ti napisala, moje dijete je izuzetno senzibilno i svaki pritisak jako osjeća , te to utjeće iznimno loše na njegovu koncentraciju i sve što nedostatak koncentracije nosi...Meni ta borba sa vjetrenjačama odnosi jako puno energije koju mogu iskoristiti puno pametnije, nekako sam se potpuno pomirila sa tim da mu školski sustav neće puno pomoći da razvije maksimalno svoje potencijale (ili barem optimalno)...a ako se (pozitivno ) čudo dogodi, neka bude.
Sirius, osjećam se potpuno isto kao ti. Borba sa vjetrenjačama, da, točno tako to doživljavam. I čekam još više vjetrenjača u petom razredu. Nikakvi savjeti ne pomažu, barem ne kod većine. Ovo što ti kažeš o pomirenju i ja osjećam u zadnje vrijeme. Razmišljam o tome da će nekako preživjeti osnovnu školu.
Sad kad čitam vaša iskustva unaprijed me strah škole, jer moj K nema pardona prema nikome, a iz dosade (jer nema nikakva objašnjenja za svoje postupke) zna i tući drugu djecu.
Nikakav razgovor i objašnjenja (svakodnevna) nisu urodila plodom. Istina, malo se se te situacije prorijedile, ali daleko je to od onog što se od njega očekuje.
Više problema ima u vrtiću, što je i logično, puno je djece, ne mogu se njemu posvetiti...
Žalosti me i što jedna teta u vrtiću gotovo svaki dan ima nekakav prigovor na njegovo ponašanje. Druga teta ga jako hvali i kad je ona u smjeni, nema problema.
Zar ja moram učiti tetu da takva djeca reagiraju više na pohvalu, nego na kritiku? Pa ima sve napismeno, u detalje napisano kako se s njim treba postupati.
Samo se nadam strpljivoj učiteljici.
Moj sin prihvaća kritike i zaslužene opomene i lošije ocjene, ali ne i neprekidno kritiziranje, traženje greške, kažnjavanje ocjenama, ukalupljivanje, stalni pritisak, sitničavost, nedostatak autoriteta.
Od njega se očekuje da sad bude potpuno prilagođen, bez primjedbi, nemira, komentara i kritičnosti, a kad odraste, onda neka bude svoj, drugačiji, slobodnomisleći itd.
Ovakvu situaciju mi imamo s mlađim sinom. Za njega nisam tražila papire (iako bih ih vjerojatno lako dobila, kao i za starijega) da ne pogoršam ionako jadnu situaciju.Zdenka2 prvotno napisa
Trudimo se sami, s druge strane, koliko možemo. Pa umjesto na sportsko natjecanje (natjecanje roditelja u vrijeđanju i nekulturnom ponašanju) odvedemo djecu u muzej. I mrtvo hladno govorim svoje mišljenje o tome. I bez grižnje savjesti.
Škola je takva. Primjerena većini. Ono što me ljuti, zapravo žalosti, je činjenica da se većina nastavnog osoblja ne trudi dati više, nego samo manje. Kao što je Zdenka napisala, najbolje je kad se djeca po ničem ne ističu. Kad ništa ne propituju. Kad sjede mirno.... Kad im se može predavati gledajući u stražnji zid učionice (vidjela na svoje oči)
Peti razred? Snaći ćemo se nekako... Davno sam djeci rekla da je to u životu tako, jedino mi je krivo što se tako rano moraju suočiti s činjenicom da društvo uglavnom ne voli "drugačije".
Ovo su stvari na koje bi ti trebala svakako reagirati, ne samo kod učiteljice već i kod ravnateljice. (Baš mi je onako brrr!)
Uostalom kažnjavanje ocjenama je nedopušteno i više-manje lako dokazivo.
No@, zar misliš da nisam već 100 puta reagirala, na svim instancama u školi? Pa zato i jesam razočarana, jer se nije gotovo ništa pomaknulo. U slučaju kažnjavanja ocjenama tražit ćemo komisijski ispit.
Žene drage, žao mi je zbog svega toga što prolazite, i kako to je u našim školama...
Ispričavam se na dugačkom postu. Sve sam vjerojatno mogla strpati u jednu rečenicu: U našem školskom sustavu uglavnom se više cijeni prosječnost nego bilo kakvo isticanje, a to vrijedi i za učenike i za učitelje.
Da li ti imaš ideju kako bi se situacija mogla poboljšati? Obzirom da nije u pitanju samo izvlačenje maksimuma kod djece , već je i razvoj tih sposobnosti povezan je sa još boljim ukalapanjem u sistem (uzimajući u obzir da bi bili ispunjeniji i samim tim zadovoljniji , te boljeg samopouzdanja).
Je , tako je to...
sorry nemam puno vremena: ja sam dugo vjerovala da mora postojati neko rješenje na razini sustava. činilo mi se nepravedno raditi samo s nekima, zadovoljiti potrebe samo nekih.... ali što dalje i što više iskustava imam vidim da nema univerzalnih recepata.
o razlozima zašto je to tako i što bi se eventualno moglo mislim da je već negdje na ovoj temi vrlo argumentirano pisala zdenka2
Mislim ovo je daleko od naše situacije, ali mama mi radi 30 godina u školstvu, nisu sve priče sa hepiendom
Posljednje uređivanje od pikula : 08.03.2011. at 10:02
Moje dijete je takvog karaktera da će ga se teško proglasiti problematičnim, on bi prije mogao raditi probleme samom sebi nego drugima. Mene nije strah "etikete problematičnog" (zapravo, teško mi ga je i zamisliti u takvoj situaciji), nego njegovih frustracija, unutarnjeg nezadovoljstva i problema koji iz toga proizlaze, a koji se mogu pojaviti kasnije, ne nužno na početku školovanja.
Zdenka, iskreno suosjećam...
Prema ovakvim situacijama naše zamjerke su nula. A da škola ima "gluhe uši" uvjerili smo se i previše puta, bez obzira jesu li djeca darovita ili kakva god... Ponekad imam osjećaj da bi nam najradije zabranili ulaz (čast iznimkama) pogotovo što su djeca starija.
Moje najmlađe ima rješenje i na osnovu njega i još neke djece i mog osobnog velikog angažmana, zaposlena je defektologica u našoj školi.Dojam te ne vara. Logoped (školski) ima obvezu raditi u 1. redu s djecom koja imaju rješenja (a prioritetno u nižim razredima). S ostalima koliko i kada stigne...
Koliko je radila s Denisom? Jedno polugodište, a on je sada kraj 4. razreda. Na moj upit zašto je tako, dobila sam odgovor da ona mora raditi sa djecom čiji roditelji se ne brinu o njima i koja još nemaju papire, a imaju teškoće. A kako ja radim sa svojim sinom, moj sin je zbrinut ...
A darovitost se nekako prihvaća u sustavu školstva samo ako je dijete uspješno na takmičenjima; ako ga to ne zanima, nastavnici su vrlo brzi na definiciji da dijete i nije nešto "pametno".
A o uklapanju u sredinu - pa to ih čeka prije ili kasnije, a najkasnije na radnom mjestu.
Ja sam isto vidjela to da institucije na ovaj ili onaj način zbrinjavaju djecu koju u biti roditelji ne zbrinjavaju... ne zna čovjek što bi mislio o tome - s jedne strane je to i razumljivo - kad vidiš neku zapuštenu djecu ova djeca o kojoj se netko, ma kako možda nestručno brine, ispadaju super-truper, i isto tako ajde da se i djeci roditelja koji možda ne mogu, ne znaju ili nisu u stanju pomoć djetetu izađe u susret, a s druge - mi nismo stručni, mi možemo voljeti, poučavati, ali pitanje je radimo li ono što treba ili ne. Da nisam iskeširala za TS ne bih uopće znala što bih i kako bih... a tu je tek početak osobnog angažmana i keširanja. Na koncu, barem je nama tako, čovjek se isprsi i kešira gdje treba i koliko treba za savjet, za vrtić, za aktivnosti, za knjige, za materijale... i na koncu i plaćaš i poreze i prireze, i obvezan si i Murti i Kurti da ćeš i ovo i ono, i da će se dijete vladat i vako i nako, i plaćaš sa strane, i voziš i pitaš i lupaš na vrata - a svaka ta vrata traže svoju uplatnicu... A najjače mi je kad te u određenoj državnoj instituciji vuku za nos i govore da imaju program za darovite, a zapravo nemaju, nego eto, prijavili projekt, sve na papiru.
Svaka čast Peterlin i ostalima, ali ja sam više nego skeptična prema toj borbi unutar sustava. Ako se naiđe na čovjeka od formata u liku ravnateljice, psihologice ili učiteljice - na konju si, i daj Bože da tako bude u što više slučajeva - jer često ljudi idu u prosvjetu jer to vole, i iza sebe kao nastavnika stoje. A ako naletiš na osobu koja samo reprezentira sustav koji sam po sebi ne zna kamo ide - možeš se slikat za male novine.
Što se tiče uklapanja u okolinu, nadica-b , ne može se baš čekati do punljetnosti da dijete osjeti osjećaj pripadnosti i da nauči osnove socijalizacije.
Posljednje uređivanje od pikula : 08.03.2011. at 17:42
Dosta lamentiranja tu na forumu: poduzmite nešto!
Ima Vas sasvim dovoljno tu na temi sa lošim iskustvima individualiziranog rješenja i dostupnosti logopeda/defektologa da biste poduzeli mini akciju.
Predlažem - Stavite na papir svoje iskustvo i pošaljite na Gradski ured za obrazovanje, kulturu i sport, Ilica 25, Zagreb ili na bozica.simlesa@zagreb.hr
Ne morate čak navesti iz koje ste škole (ako vam je bed da "tužite" školu). Gradski ured izdaje rješenja o individualizaciji i sigurna sam da će reagirati na ovakva iskustva tj nakon više ovakvih primjedbi poslat će jasan naputak školama tko ima prednost kod školskog logopeda.
Pravila i disciplina u dječjem vrtiću?
Znam da je to individualno od vrtića do vrtića, od tete do tete, ali uglavnom nekakva pravila postoje, najčešće 123, pa sjedanje za stol.
Mene je iznenadilo da kod K u skupini "nema pravila". Naime, žali mi se u zadnje vrijeme da on mora uvijek ići u kaznu ako nekoga zadirkuje, tuče, a ako netko njega dira, taj ne ide u kaznu. Uopće ga ne branim, jer znam i bolje od teta šta je on u stanju napraviti, ali znam i da ima odličan smisao za pravdu.
Kad sam to spomenula teti, odgovorila je da kod njih nitko ne ide u kaznu, ili je to vrlo rijetko, pa tako ni moj K. Ne znam kako uspijevaju održati red (mada je kod njih i malo više raspašoj), ali smatram da ako je netko nekog udario šakom u stomak, pa bilo to i moje dijete, da nije dovoljno samo ga opomenuti.
Moj hiperaktivac traži stroga pravila i jasne granice i uz puuuuno pohvala i nagrada mi više nemamo problema s njegovim ponašanjem ni doma, na treninzima, na ulici, u gostima....Problemi su ostali samo u vrtiću. A opet nije moje da učim tete njihovom poslu. Imaju oni u papirima kako se s njim treba postupati (jasna pravila, puno pohvala, individualni rad...) ali se opravdavaju da imaju puno djece i da ne stignu. Ako oni ne mogu zadovoljiti njegove potrebe, da li je normalno da on ispuni njihove zahtijeve? Ipak su tete stručne i odrasle osobe, a on samo dijete, pa ipak one mogu reći da ne mogu.
Kakvo je stanje kod vas u vrtiću s pravilima kod agresivnosti i neposlušnosti, ima li ih i koja su?
Našla sam i jedno zanimljivo mišljenje mame hiperaktivaca, pa me zanima šta vi mislite o tome, da se djeca ne kažnjavaju kod kuće za ono što je napravilo u vrtiću? Ja i svakodnevno razgovaram s K o eventualnim incidentima, a i kaznu dobije (ukidanje povlastica).
Ja sam majka dvoje djece s ADHD-om-čitajte-vrlo neposlušne i tvrdoglave djece koja vrlo teško prihvaćaju pravila i autoritete.Ujedno sam i odgojitelj,pa sam s te strane oboružana znanjem iz struke.PRVO I OSNOVNO-NIKAD SE DIJETE NE KAŽNJAVA KUĆI ZA NEŠTO ŠTO JE NAPRAVILO U VRTIĆU JER GA NI TETE U VRTIĆU NE KAŽNJAVAJU ZA ONO ŠTO JE VAMA NAPRAVILO U KUĆI!!!Drugo-ako teta ima problema s vašim djetetom,u redu je da traži savjet i kao pravi profesionalac bi trebala prihvatiti vaše odgojne metode(pogotovo što su se pokazale uspješne),UOSTALOM TEŽIMO TOME DA SE DIJETE U VRTIĆU OSJEĆA KAO KOD KUĆE I DA ZAJEDNO S RODITELJIMA DJELUJEMO KAO JEDNO JER ĆE JEDINO TAKAV PRISTUP DATI REZULTAT.Sramotno je za našu struku da tete odbijaju pročitati,a kamoli koristiti saznanja iz knjige koja je namijenjena njima(pročitala sam je i svidja mi se.U mom vrtiću jako puno se radi s djecom na mirnom i nenesilnom rješavanju sukoba i to na način da se svakodnevno s djecom razgovara(radim u mlađoj skupini sa trogodišnjacima i četverogodišnjacima i imam ih36 u skupini) i s ponosom mogu reći da se broj fizičkih sukoba većč smanjio,a do kraja godine to će biti rjetkosti(već doživljeno).Naravno da je važna i okolina-tj ono što djeci svakodnevno nudim i ako je kaos u sobi-onda je to moja pogreška jer im nisam izabral dovoljno zanimljive materijale za rad.
Nema nitko komentar ili savjet? Može i mišljenje suprotno od mojeg. Ili sam samo ja za kažnjavanje kao metoda ispravljanja neprihvatljivog ponašanja. Pri tom naravno nisam za nikakvo fizičko ili psihičko kažnjavanje, već sjedenje i oduzimanje povlastica (tv, računalo...)
Ja sam npr. za kažnjavanje, ako ne ide drugačije.
Al ti to danas ispada kao neko veliko zlo protiv ljudskog bitka kao takvog, jer smo, eto, skoro pa divni, a djeca gotovo anđeli i slomit ćemo im srce ako im kažemo da nije sve iz dubine njihovih duša med i mlijeko.
kakve veze ima neprihvatljivo ponasanje s temom darovite djece?
kod nas jaaako velike
da nema problema u ponašanju, ne bih nikom ni pokazala njegove papire (ustvari njih onda ne bih ni imao)
tema glasi darovita djeca i njihove posebne potrebe, moje dijete je darovito s adhd-om, a kad njegove posebne potrebe nisu ispunjene (jer tete ne stignu, ne znaju, ne žele), tada se neprihvatljivo ponaša
a te metode koje ja primjenjujem, a uspješne su, preporučila mi je njegova psihologica i njegovo samopouzdanje ne da je ugroženo, nego samo raste
zato bih i voljela čuti kako vi disciplinirate svoje bistriće, kako to rade tete u vrtiću i da li vi kažnjavate djecu kod kuće za ono što su napravila u vrtiću?
nemam pojma kako sam ja to fulala temu ili je ovo samo tema za darovite bez adhd?
Mi smo već daleko od vrtića, moji nikad nisu bili hiperaktivni (smetnje pažnje su druga priča, s tim se znam nositi odavno) ali ovako to ide:
Najučinkovitija kazna JEST kazna neposredno nakon što se dogodilo neprihvatljivo ponašanje, ali to ne znači da je to i jedina posljedica koju dijete snosi.... Razgovarati, razgovarati, BITI DOSLJEDAN i tako 1000 puta dnevno. Nije mom sinu ni doma bilo oprošteno ako je napravio spačku u vrtiću. Ufff... Metode? Tja, teško je reći. Tu treba poznavati dijete. Kod mog nestašnog mlađeg sina najnajbolje su se primale kazne zabrane televizije i računala na određeno vrijeme (recimo, kroz taj tjedan pa sve do nedjelje). Dakako, to znači da smo i mi ostali u kazni jer ne možeš izolirati dijete u 60 kvadrata. Nema veze... To nam je bilo učinkovito. Za starijega - takve situacije su bile puno rjeđe,ali isto kazne nisu ni blizu bile vezane samo za taj dan. Odnijeli smo mu kutiju s omiljenim kabelima u podrum i tamo su ostali isto do nedjelje (recimo 3-4 dana). Ovo smo morali učiniti samo jednom - jedan jedini put u 10 godina. To radiš kad stvarno više ne znaš što dalje.
Ostale učinkovite kazne - zbog neprihvatljivog ponašanja u školi i na prijateljevom rođendanu, moj mlađi je morao snositi užasnu kaznu (po njegovom mišljenju, a i mišljenju mnogih roditelja) a to je bila zabrana odlaska na bilo čiji rođendan do kraja školske godine, recimo mjesec i pol. I starijem smo jednom uskratili odlazak na rođendan najboljoj prijateljici.
Kazna mora biti nešto učinkovito. Nešto što "dopire". Morat ćeš s odgajateljicama, a po potrebi i sa stručnom službom dogovoriti što i kako. To NE isključuje ponovljene razgovore s djetetom i posljedice i doma. Dok mu ne uđe u glavu. To radiš za njegovo dobro. I možda ćeš morati isprobati 100 metoda dok nađeš pravu, koja vrijedi za tekući mjesec, a onda sve iznova.
Ne bih te htjela obeshrabriti, ali kao mama školske djece (i ne jedina ovdje) mogu samo reći da je meni bilo puno puuno lakše surađivati s osobljem vrtića nego u školi. Nije to pravilo (ovisi o učitelju, o drugoj djeci i još hrpi stvari) ali je očito česta pojava.
Kod moje 7g.-e ne pale nikakve kazne. Skroz su neucinkovitejer je kriticno ponasanje U NJENOM SLUCAJU uzrokovano Adhd-om (bez obzira na darovitost). Pale samo razgovori, post festum osvjescivanje razgovorom uz veliki trud da sama proba osvijestiti moment i PRIJE nezeljene reakcije. Nakon sad vec godinu i pol trudova rezultat ne izostaje. Osobita pohvala ide tetama koje odlicno suradjuju i kuze da je pohvala apsolutno jedina prevencija nezeljenog ponasanja. Pohvala i zaposljavanje, davanje "socijalnih"zadataka i kao posljedica toga dobivanje osjecaja odgovornosti i zaradjenih zasluga.
Sama si odgovorila na pitanje. TI ne možeš zadovoljiti njegove potrebe kad nisi fizički prisutna, to bi trebali činiti drugi, koji su sa njim u tome trenutku. Prema tome ne vidim smisao kažnjavanja kod kuće za nenamjernu, neplaniranu i nekontroliranu radnju u vrtiću.
da nema problema u ponašanju, ne bih nikom ni pokazala njegove papire (ustvari njih onda ne bih ni imao)
tema glasi darovita djeca i njihove posebne potrebe, moje dijete je darovito s adhd-om, a kad njegove posebne potrebe nisu ispunjene (jer tete ne stignu, ne znaju, ne žele), tada se neprihvatljivo ponaša
a te metode koje ja primjenjujem, a uspješne su, preporučila mi je njegova psihologica i njegovo samopouzdanje ne da je ugroženo, nego samo raste
zato bih i voljela čuti kako vi disciplinirate svoje bistriće, kako to rade tete u vrtiću i da li vi kažnjavate djecu kod kuće za ono što su napravila u vrtiću?
nemam pojma kako sam ja to fulala temu ili je ovo samo tema za darovite bez adhd?
Ali želim reći da sam primjetila da ti kažeš da je on agresivan. U slučaju da je stvarno agresivan to iz njga vjerojatno govori frustracija, i tada svi koji su u kontaktu sa njim trebaju raditi na problemu.Jedino je pitanje da li mi tu stvarno govorimo o agresivnosti ili je u pitanju više impuls koji on nemože kontroliratiu, napažljivost, neurednost i sl., to je onda već druga stvar i tada se pristupa malo drugačije.
To potpisujem.Kod moje 7g.-e ne pale nikakve kazne. Skroz su neucinkovite
Uz dodatak da na M. negativan fokust izraziti negativno djeluje, tako da se njegov ADHD samo pojaćava pod pritiskom i kritikama. I onda nastaje začarani krug.
hvala svima na odgovorima
Jel može meni malo inspiracije, curke, gotova sam
Moj sin, gifted and clever one, šest godina, ide na poludnevni program u vrtić. Ali povremeno ne ide, npr. sad pije antibiotik pa je doma.
Ja ne stignem niš napravit. Tj. stalno radim, ali i često je opća uzbuna i mrtva sam.
On je tako pun ideja, misli, riječi, priča, hoda za mnom, donosi čak i divne stvari, npr. jučer je nacrtao ničim izazvan divan prikaz metamorfoze gusjenice u leptira - ne mogu baš na to samo klimnut, stvarno me dirne, pa i reagiram; pa nacrta ovo ili ono, pa donese tri dijela od raznih stvari i razloži što bi od toga napravio i s čime. Za svaku tu stvar čovjek malo stane, pa sluša, ali to su uvijek elaborati. I za razliku od npr. mlađe kćeri, koja isto uvijek nešto melje, ali napol melje, ja je napol slušam, radim nešto, ovaj maleni sa svojim grafovima i kompliciranim konceptima traži punu pažnju. I njegova pitanja, i razina na kojoj on to traži je fakat i meni za polomit mozak. Sad su na redu glasovi, pa koliko je učestao ovaj, onaj, pa kojih sve ima, pa nađe njemačke umlaute na nekoj ambalaži pa zašto to, pa kako je nastao govor i brije li ga brije, nonstop - i ako ne dobije razuman odgovor, ne prestaje... a i meni je žao da mu ne dam hranu za mozak - kad mu paše. Prošli tjedan su bili kutevi, kakav je kut kad kružnica siječe crtu, što se dobije kad se rastavi trokut, koliko kuteva ima kuća i od kojih oblika je sastavljena - to on sam od sebe počne brijati i tako neke stvari. Jučer za večerom je pitao o živcima i struji i da li čovjeku škodi struja jer krene putem živaca koji imaju svoju struju. I ajde, simpa je sjest jednom, dvaput dnevno pa slomit mozak i objasnit, ali maleni cijeli dan tako brije. I sve okej, povući granice, reći - sad ne mogu, to je meni jasno. Ali što ako maleni potone emotivno? On prihvati ne, ali je uznemiren. Tako da onda imam tišinu, ali i nemir.
Njemu, očito, treba više svega, i nježnosti, i pažnje, i grljenja, i razgovora, i kad su mu spremnici puni - on je divno dijete, u njegovu društvu je divno biti.
Ali ako nisu - kuku lele.
Kod TS su mi rekli da je izuzetno senzibilan... i to je meni jasno.
On je divno suosjećajan, on razumije sve i sva, ali isto tako je ponekad teško s takvim malenim.
Ja nekad radim nešto, ganjam malu, visi mi neki posao za vratom, i onda mu kažem da nešto ne bih sada ili poslije, a on to doživi kao smak svijeta. Ne moju granicu, to on prihvati većinom iz prve. Neko se snuždi.
I tako...
Nekad sam stvarno spigana - nisam dovoljna da zadovoljiim sve to, i po doma, i druge poslove... e, i još je bed to što on odlično funkcionira kad je sa mnom sam. Vrlo je zreo u razmišljanju, nije neki majmun, on ne radi divljaštva na redovnoj bazi - sve dok dobija intelektualne poticaje i nježnost, pažnju. Ali kad moram dijelit pažnju na dvoje, kad vidi da se lomim između nje i njega, zna se tako uznemirit, da je to koma. I ne na vani, na unutra, a mene srce drapa kad to vidim.
Što da radim?
Ja nekad imam osjećaj da ću krepat od pretrganosti.
Treba selo da se odgoji dijete, i sve dok ide u vrtić, na aktivnosti, sve dok su tu dida i baka i prijatelji - sve pet.
Ali kad dida i baka odu na more, kao sada, i nema ih, kad moramo ostat doma, kad prijatelja nema, ja se osjećam kao Sizif. Navečer znam pjevat iz sveg glasa da ne plačem, i krenemo se mm i ja zafrkavat onako očajnički, onaj umor da više ne možeš. I radimo ko zvjeri, a djeca i dalje zovu da dođemo ljubit ih u krevet, sin stiže sa svojim brijama, kuća u rumplu, a mi ne možemo nogu pomaknut...
oprosti bundevica, krivo sam pokopcala.
nemam slicna iskustva, ali mi se cini da bi razgovor sa psihologinjom u vrticu mogao pomoci.
ma,nema problema, možda sam i ja nejasno objasnila što me muči, jer uvijek pišem brzinski
eh, kad bi barem bila psihologica u vrtiću...nemamo mi ni psihologicu, ni pedagogicu, ni defektologa, ni radionicu, ni savjetovalište..NIŠTA
snalazimo se kako znamo, kriza bude, pa prođe, dođu neki novi izazovi, osjećam se ko da sam na rollercoasteru i baš zato mi je lakše kad vas čitam, vaša iskustva, razmišljanja i savjete
teško mi je i što moram tjerati MM da se i on malo uključi, jer on i nema baš puno živaca odgovarati na njihova bezbrojna pitanja, a ispituju sva trojica, pa su strašno ljubomorni i posesivni, a ja da sam normalna, poludila bih
imate li vi podršku i pomoć svojih supružnika?
Sa starijim je bio i previše tuI previjao i hranio i brinuo i nosio i uspavljivao i kupao i čitao i igrao se, ma sve. Sa mlađim je entuzijazam splasnuo
Ali je i dalje tu, uvijek kad zatreba.
Bio je period kada je redovno, svako popodne nakon posla i ručka, on išao s njima u šetnju (sat-dva), a ja bih tada punila baterije i odrađivala kućanske poslove. To mi je jednostavno trebalo, bila sam zaista premorena.
Trenutno je period kada je bolje da ga ništa ne pitam, jer je preopterećen nekim svojim stvarima, a kako ni inače nije baš strpljiv, naša dva turbo-borca bi ga u roku od odmah dovela u fazu vikanja. Pa ja to sprječavam
Ifigenija,
kada čitam tvoje postove (kao i postove većine na ovoj temi) mislim da moji bistrići (2004.g. i 2006.g.) ustvari nisu ništa posebno bistri.
Ali imam papir na kojem piše da jesu
Nažalost, ne znam ti pomoći, jer se i sama borim sa premorenošću. Nekad je bolje - kad se naspavam, kad se ne vratim s posla preumorna, i kad imam logistiku (moji roditelji), ali neki dani znaju biti takvi da bih mogla plakati od očaja :/
Mi smo u prosincu bili u psihološkom centru Medveščak, zbog nekoliko razloga.
Mlađeg su liječnici raznih specijalnosti (neurolozi, ortopedi), dakle ne oni kojima je to specijalnost, etiketirali (i opisivali u nalazima!) kao hiperaktivnog i kao dijete čija je pažnja malo slabija... Čak smo od jednog ortopeda čuli da mu se čini da je u autističnom spektru... A dijete bistro, usredotočeno na stvari koje ga zanimaju, pažnja izvanredna... Julija Vlahinsky je napomenula (usmeno, toga u nalazu nema) da je kognitivno na razini djeteta od 6 i pol godina, a kada se testirao je imao 4 g. i 1 mj.
Starije dijete je izuzetno osjetljivo, i njegova pedijatrica je uvijek nekako izražavala bojazan za tu pretjeranu osjetljivost, pa smo, kada smo testirali mlađega, odlučili i njega testirati.
U PC Medveščak su utvrdili da su dječaci (između ostalog) hiperosjetljivi, odn. izrazito emocionalno osjetljivi, te da su skloni povlačenju u svoj svijet i da je vraćanje u realitet za njih ponekad traumatično (?!). Ovo povlačenje ja, iskreno, nisam nikad kod njih skužila. Ono što se jako primijeti, pogotovo kod starijeg, je znatan manjak samopouzdanja.
Mene zanima da li postoje testovi kojima se hiperosjetljivost i nedostatak samopouzdanja utvrđuje, ili je to (slobodna) procjena psihologa?
Još važnije - znate li kako djeci pomoći? Kako povećati samopouzdanje i kako smanjiti njihovu preosjetljivost?
Molim za pomoć, jer me taj nedostatak samopouzdanja stvarno muči. Pohvale i poticaji su stalno prisutni, ali bojim se nisu od prevelikog utjecaja. I suprug i ja se borimo cijeli život s manjkom samopouzdanja, pretpostavljam da je i tu znatan dio problema
Zbilja genijalno, otkad su to ortopedi kvalificirani dijagnosticirati autizam
A o ovoj hiperosjetljivosti o kojoj pišeš... imamo sličnu situaciju, i nemam neko pametno rješenje. Kako smanjiti preosjetljivost - nikako. Računam da će dijete s godinama malo "očvrsnuti" i razviti neke vlastite obrambene mehanizme. Dok to sam ne razvije, ne namećemo mu obrasce ponašanja i osjećanja (trebao bi ovako... trebao bi onako... nemaš se čega bojati, to ti nije strašno... nemaš zašto sad biti tužan... i slične fraze tipične za obraćanje odraslih djeci). Istina, to nekad odvede u drugi ekstrem, pa se A. kroz suze dere: "Ja imam pravo biti tužan kad hoću!"ali, u principu, njegovi osjećaji se ne negiraju.
Možda je to i učinak radionica na koje ide, ali stvarno primjećujem da je svjesniji svojih osjećaja i govori o njima. Jest da su to obično ili tuga ili ljutnja
Ne znam kako se ta hiperosjetljivost mjeri, ali kod A. je to i više nego očito. Jedna naoko beznačajna frustracija njega može drmati i dva dana. A ponekad ne. Mislim da to nema puno veze sa samopouzdanjem, nego je dijete jednostavno takvo. A te karakterne crte se u dobroj mjeri i nasljeđuju (što je A. stariji, sve sam više uvjerena u to).
napisala sam poduzi post, al je zastekao forum i izbrisao ga, grrr
vec je kasno, zanemarite greske, probat cu ponoviti ukratko.
mi smo isto hiperosjetljivi i to nam zadaje puno muke. pomaci su vidljivi i veliki u odnosu kako je bilo, medjutim kod nas, rekla bi, da je najvise zasluzna ona sama i njeno sazrijevanje i tek ponesto mi sa nekim svojim savjetom. nazalost tu nam nisu bile od velike pomoci strucne sluzbe, niti radionice.
A o ovoj hiperosjetljivosti o kojoj pišeš... imamo sličnu situaciju, i nemam neko pametno rješenje. Kako smanjiti preosjetljivost - nikako. Računam da će dijete s godinama malo "očvrsnuti" i razviti neke vlastite obrambene mehanizme. Dok to sam ne razvije, ne namećemo mu obrasce ponašanja i osjećanja (trebao bi ovako... trebao bi onako... nemaš se čega bojati, to ti nije strašno... nemaš zašto sad biti tužan... i slične fraze tipične za obraćanje odraslih djeci). Istina, to nekad odvede u drugi ekstrem, pa se A. kroz suze dere: "Ja imam pravo biti tužan kad hoću!"
tanja jesu vama kod sever rekli da ne namecete obrasce ponasanja?
pitam to, jer da mi nismo nudili rjesenja u problemu u kojem se nasla, grdo bi se proveli. tadasnje tete nisu bile zainteresirane ukljuciti se makar informacijom kako je prosao dan. na svako moje pitanje uvijek je odgovor bio da je ona dobra i sve je bilo super, a ja vidim da problem raste.
kad smo nju pitali kako bi ona rijesila problem, dobili smo dreku i plac i histeriju da ga je znala rijesiti, sad ga ne bi imala - sto je tocno.
onda smo joj mi ponudili 4-5 rjesenja i ona je sama izabrala koji od njih joj je prihvatljiv i tako smo malo po malo izasli iz prilicno velike emotivne krize. sada je puno rjedje tuzna zbog neke banalnosti,, ali kad se tako nesto dogodi dodje i sama me pita kako bi ja nesto rijesila, jer ono sto je ona rekla xy nije je zadovoljilo. najcesce problem "kuha" u njoj 1 dan pa me tek onda pita, valjda kad joj nikakva nova ideja nije pala na pamet.
sa takvim hendlanjem situacije sam sada jako zadovoljna, jer smo prije 3 godine imali slucajeve da je netko "krivo pogleda" i da ona cijeli dan razmislja o tome i bude stvarno tuzna, a kad je mi pitamo sto je, dobijemo odgovor - nista, uz uzdah kao da su svi problemi ovog svijeta na njenim ledjima.
Mi kod T.S. nismo ni bili, nego kod Julije, a na radionice ide kod Anamarije, tako da je ona prva osoba koja ga prati.
Ne, nisu nam tamo rekli to za obrasce ponašanja, to je moj vlastiti zaključak na temelju dosadašnjeg iskustva i razmišljanja. Čini mi se zasad djelotvorno. Kako će biti dalje, vidjet ćemo.
Njemu je najvažnije da naiđe na razumijevanje, a onda malo-pomalo i sam nalazi rješenja za određene situacije, i to je ono na čemu mu raste samopouzdanje.
mislim da to nije slobodna procjena psihologa, pogotovo manjak samopouzdanja, a hiperosjetljivost se vidi iz aviona i tu stvarno ne treba biti psiholog da se tako nesto zakljuci. mi smo danas bili na razgovoru sa logopedicom koja mi je nakon 15 minuta dala u vlas istu procjenu kao i julija, samo sto je nije karakterizirala kao darovitu nego iznadprosjecnu, hipersenzibilnu i "svoju" i spomenula sve probleme koji idu uz to.
nama se na problemu samopouzdanja letvica jako visoko podigla nakon sto je bila sa vrticem u gradu mladih. sva nasa uvjeravanja da je uspjesna u sportu, da zna plivati od svoje 3 godine, da vec dugo zna pisati, citati, racunati, lijepo crtati ili sto nas vec tog trena muci..... sve pohvale koje su utemeljene, njoj nisu znacile nista i nisu mijenjale samopoimanje sebe kao nespretne (nije taj dan bila najbrza) ili glupe (26 je neparni broj) ili kukavice (kod zubara nije odmah otvorila usta).
ona je tek u gradu mladih, za vrijeme kojeg ja nisam oka sklopila, shvatila da druga djeca nisu savrsena. meni recimo nikad nije palo na pamet, niti mi to djeluje pedagoski, da velicam neke njene zasluge usporedjujuci je sa vrsnjacima ili umanjujem uspjeh druge djece i njoj su ti isti vrsnjaci bili superiorni u svakom pogledu. nakon sto je sa njima provela 5 dana shvatila je da curica za koju je mislila da je nasavrsenije bice na svijetu ponekad popiski krevet tokom noci, druga najbolja prijateljica je svaki dan izgubila sal, kapu, carapu ili pidjamu, neka djeca se nisu bila u stanju sama istusirati ili oprati zube, neka su "prisvojila" tudju igracku, najhrabriji decko je 2 dana plakao za mamom pa je ona dosla po njega i jos puno puno sitnica....
moja samokriticna pametnica ode sa vrticem na izlet, ja u strahu cekam kakva ce se vratiti, a ona tamo doslovno procvjetala. mogli smo mi svi kolektivno tupiti kako je ona naj-naj i mada je to spontano radila i rodbina i tete u vrticu i psiholozi u medvscaku i logopedica i treneri i svi vise ili manje poznati ljudi, dok se ona sama nije u to uvjerila - rezultat je bio 0 bodova.
ne kazem da je ovo model po kojem se moze rijesiti problem samopouzdanja, ali nama se rijesio neocekivano i sam od sebe. stovise sada nije toliko samokriticna, nego si trazi opravdanja i kaze ne moram u svemu biti prva - aleluja!
zato su nam se sada javili drugi problemi, ne manje izazovni
Minji Otok, hvala ti na postu - jer vidim da nisam sama... a to je više od svakog savjeta.
Što se samopuzdanja tiče - ja ti ne znam... valjda čovjek mora gledati u sebe, vidjeti gdje je dobar, graditi na tome, usvojiti područja svojih mana, pa to prihvatiti i ublažiti, i živjeit s time...
Ne znam kako detektiraju hiperosjetljivost, nama je rekla da se vidi kako je njegova mimika živahna, oči se miču na najmanji poticaj, reagira na sve iz svoje okoline, pomno sluša, razmišlja o svemu i tako...
I moj se povlači u svoj svijet, i zato mi je važno da s njim držim taj kontakt, da ga usmjeravam.
Puštam ga da mašta, ali mu i dajem impute, da ima o čemu. Inače su to fakat brije boli glava.
Ja zapravo dosad već znam da njemu ništa ne fali - da je takav kakav jest divan. Ima potencijala, interesa, šarma, sve. Od svega što dobije u ljudskom smislu stvara nešto pozitivno, nešto lijepo, na dobro. Super dijete.
Problem dakle nije dijete.
Problem smo mi, možda nas je premalo u njihovom odgoju, možda neke stvari ni sami ne znamo o tome kako da se živi, kako da se gradi odnos (to je sigurno), i zato je uvijek pitanje odakle dobiti te dodatne resurse.
Sve te aktivnosti traju 45 minuta, i imaju svoj svijet, pravila, osim na jednoj aktivnosti gdje smo zajedno (i to mi je predragocjeno) djeca su s drugima, tako da ne možemo nešto u tome puno sudjelovati... ja bih se spasila da npr. imam oko sebe rodbinu, pa bi on s jednim šrafio, s drugim pričao, s trećim plijevio.
On procvjeta na obiteljskim okupljanjima, ili kod mojih u viksi, čas lovi ribu, čas brusi barku, čas brije sa oriđinalima, sve super. Ne stigne bit očajan, tjeskoban, jadan.
Mene prije sve to brinulo dok nisam skužila da je i emotivna i intelektualna glad - glad. Da si nesretan i jadan kad si i na taj način gladan.
Uvijek iznova ja dođem na to da meni i mojima ne paše ovaj iscjepkani život, i bilo bi divno da imamo rodbinu i vezaniju zajednicu koja nam je blizu... jer ne mogu ljudi moji odradit sve, doć do daha, dat i malenom i pružiti sinčiću sve što treba. Hvala ti Bože na vrtiću koji smo našli, tamo ga fakat hrane i duhom i dušom, ali eto, držim ga doma dok ne popije antibiotik, pa lipšem...
Pratim ovu temu iako mi je dijete još uvijek malo. Je li darovito, nije... vrijeme će pokazati...
Ifi, ubacit ću se sad ovako, možda kao padobranac, ali netko tko s odmakom gleda na tvoj "problem".
Kažeš da dečko ne ide u vrtić jer je na antibioticima. Možda onda da smanjiš (ako možeš, naravno) taj dnevni posao kojega imaš pa mu se više posvetiš. I u sve uključiš i seku.
Pa kad on brije o glasovima, ti mu sve lijepo ispričaš (znam da znaš
Uh, ovo o kutevima i živcima... Ma ono, uzet si pola sata, enciklopediju (ako ne znaš iz glave), objasniti, sve slikovito pa da i seki bude zanimljivo.
Reći mu odmah na početku - sad ćemo sjesti pola sata, mama će ti objasniti što te zanima, a onda moram to i to obaviti. Ako hoćeš, možeš mi pomoći (kuhanje, pranje, peglanje) jer tako nešto možeš naučiti o povrću, toplini, struji, vrstama tkanine
Znam da to zahtjeva strašno puno živaca, ali sigurna sam da se isplati.
Koliko sam skužila, on strašno voli crtati. Kada te nešto pita, ti mu reci da nacrta kako on to vidi...
Vjerujem da je teško svima vama s darovitom djecom. POgotovo kada nešto moraš raditi.
Ja sam danas bila u vrtu sa svojom malom bebiškom pa sam sto puta morala gledati malog i manjeg puža, pa još manjeg, pa ona grablje pa ona kopa pa ona čupa travu pa ona posije cvijeće baš tamo gdje ja kopam, pa čuj av av, pa zzz (koslica) pa gle sunce pa mjesec...
Meni je u posljednjih godinu - dvije stanje ipak znatno bolje nego ranije, jer su djeca veća, zajedno se (za)igraju i zabavljaju.
Međutim, dok je mlađi bio beba, baš zbog te hiperosjetljivosti starijeg, situacija je bila gotovo neizdrživa. Stariji je imao svoje potrebe - želio se nositi, želio se igrati, želio se stalno maziti, tražio je da je uvijek netko s njim, jer je njemu sigurnost i prisustvo bliske osobe izuzetno važna. Dakle, dijete koje je non-stop tražilo angažiranost roditelja. I jako važno - loš spavač. A mi neuspješno lutali u traženju rješenja za (ne)spavanje :/ . Problem sa nedostatkom sna se multiplicirao s mlađim. I on loš spavač
Ali mi se srce kidalo od njegovog plača
Uvijek imam osjećaj krivnje kad se toga sjetim, tog njegovog plača, i njegove potrebe za mnom, i moje nemoći i nesnalaženja, i tog mora emocija koje se samo prelijevalo od njega na mene i nazad, a nikako da nađemo ravnotežu...
Ta njegova preosjetljivost me uvijek "udari". Prije otprilike mjesec dana sjedim na kauču i gledam TV, mlađi se igra na podu, stariji lista neku knjigu, čini mi se da je to neka dječja enciklopedija. Odjednom se snuždio, stisnuo, počele su teći suze. Meni ništa nije jasno. Grlim ga i pitam zašto plače. Pokazao mi je sliku djeteta u inkubatoru, i plačući rekao: "Jadna beba, tek se rodila a već je tako bolesna..."
Pratim ovu temu iako mi je dijete još uvijek malo. Je li darovito, nije... vrijeme će pokazati...
Ifi, ubacit ću se sad ovako, možda kao padobranac, ali netko tko s odmakom gleda na tvoj "problem".
Kažeš da dečko ne ide u vrtić jer je na antibioticima. Možda onda da smanjiš (ako možeš, naravno) taj dnevni posao kojega imaš pa mu se više posvetiš. I u sve uključiš i seku.
Pa kad on brije o glasovima, ti mu sve lijepo ispričaš (znam da znaš
Uh, ovo o kutevima i živcima... Ma ono, uzet si pola sata, enciklopediju (ako ne znaš iz glave), objasniti, sve slikovito pa da i seki bude zanimljivo.
Reći mu odmah na početku - sad ćemo sjesti pola sata, mama će ti objasniti što te zanima, a onda moram to i to obaviti. Ako hoćeš, možeš mi pomoći (kuhanje, pranje, peglanje) jer tako nešto možeš naučiti o povrću, toplini, struji, vrstama tkanine
Znam da to zahtjeva strašno puno živaca, ali sigurna sam da se isplati.
Koliko sam skužila, on strašno voli crtati. Kada te nešto pita, ti mu reci da nacrta kako on to vidi...
Vjerujem da je teško svima vama s darovitom djecom. POgotovo kada nešto moraš raditi.
Ja sam danas bila u vrtu sa svojom malom bebiškom pa sam sto puta morala gledati malog i manjeg puža, pa još manjeg, pa ona grablje pa ona kopa pa ona čupa travu pa ona posije cvijeće baš tamo gdje ja kopam, pa čuj av av, pa zzz (koslica) pa gle sunce pa mjesec...
Je, slažem se, treba tako. I trudim se, al me to ubi od umora. Ja po doma radim minimum minimuma, a i to bude na rubu. Em glasovi, em puževi, em se tuku, em kradu jedno drugome, em piške, razbacuju, nabave nož, škare ili grablje, em jedu, pa bacaju po podu, proliju se pa ih presvlačim, padju pa ih ljubim... zvuči smiješno, ali fakat ta djeca ispune dan do pucanja - da im samo daš jest, pit i objasniš koji glas. I onda još da putem objašnjavam crnu rupu nakon umlauta i kuteve nakon električnih vodiča.... i uza sve to načela specijalne policije i suzavac. Aaaaaaaaaaaaaaaaaaaa!
Ajme, tako mi je poznata ta strka i frkaJe, slažem se, treba tako. I trudim se, al me to ubi od umora. Ja po doma radim minimum minimuma, a i to bude na rubu. Em glasovi, em puževi, em se tuku, em kradu jedno drugome, em piške, razbacuju, nabave nož, škare ili grablje, em jedu, pa bacaju po podu, proliju se pa ih presvlačim, padju pa ih ljubim... zvuči smiješno, ali fakat ta djeca ispune dan do pucanja - da im samo daš jest, pit i objasniš koji glas. I onda još da putem objašnjavam crnu rupu nakon umlauta i kuteve nakon električnih vodiča.... i uza sve to načela specijalne policije i suzavac. Aaaaaaaaaaaaaaaaaaaa!
Ponekad se počnem naglas smijati kada zamislim kako bi nekom tko gleda sa strane takav prizor bio zanimljiv
Da stave našu svakodnevicu na youtube, mnogi bi se roditelji nasmijali i utješili
a sika ne ide to tako kod darovitih. mozete se vi dogovoriti pola sata, moja je uvijek pristala samo da dobije sto hoce, ali kada pola sata istekne, krene tuga pregolema, suze u potocima i uzdasi da ja nikad nemam vremena za nju....
onda odlucim da cu cijeli vikend od jutra do sutra posvetiti njoj i njenim potrebama, doslovno me ni na wc nije pustila bez svoje pratnje i obje smo uzivale i radile iskljucivo ono sto je nju zanimalo. kad je doslo vrijeme spavanja jedva je oci drzala otvorene, tada su krenuli pregovori da joj procitam cijelu pricu prije spavanja. kazem joj da je umorna i da cemo procitati pola, ajde pogodi kako je zavrsilo? takav plac i tuga, al ne iz razmazenosti, vec istinske vjere da joj ne posvecujem dovoljno vremena
nema tu opcije da radimo zajedno nesto sto nju ne zanima ili da to odradimo polovicno. ona je i kad je imala moju paznju tocno osjetila ako sam pocela razmisljati o necem drugom, uzela bi mi lice svojim malim rukicama i uspostavila kontakt ocima, da je bolje slusam.
cure nije vam lako, znam jer sam bila tu gdje ste vi sada, jedina je utjeha da ta naporna faza polako ali sigurno blijedi i da je s vremenom lakse.
ne treba zaboraviti ni to da prijatelji postaju jako vazni i polako se fokus sa roditelja rasprsuje i na druge osobe.
do tada izdrzite
Joj, ovo je melem za moju dušu! Isto ovako kod mene, sa starijim. Mlađa je sretna stajat kraj mene tri sata i gledat što radim, sve pet. Pričamo tek tu i tamo koju riječ, kao oni urođenici. Ali on treba, tako puno treba.a sika ne ide to tako kod darovitih. mozete se vi dogovoriti pola sata, moja je uvijek pristala samo da dobije sto hoce, ali kada pola sata istekne, krene tuga pregolema, suze u potocima i uzdasi da ja nikad nemam vremena za nju....
onda odlucim da cu cijeli vikend od jutra do sutra posvetiti njoj i njenim potrebama, doslovno me ni na wc nije pustila bez svoje pratnje i obje smo uzivale i radile iskljucivo ono sto je nju zanimalo. kad je doslo vrijeme spavanja jedva je oci drzala otvorene, tada su krenuli pregovori da joj procitam cijelu pricu prije spavanja. kazem joj da je umorna i da cemo procitati pola, ajde pogodi kako je zavrsilo? takav plac i tuga, al ne iz razmazenosti, vec istinske vjere da joj ne posvecujem dovoljno vremena
nema tu opcije da radimo zajedno nesto sto nju ne zanima ili da to odradimo polovicno. ona je i kad je imala moju paznju tocno osjetila ako sam pocela razmisljati o necem drugom, uzela bi mi lice svojim malim rukicama i uspostavila kontakt ocima, da je bolje slusam.
cure nije vam lako, znam jer sam bila tu gdje ste vi sada, jedina je utjeha da ta naporna faza polako ali sigurno blijedi i da je s vremenom lakse.
ne treba zaboraviti ni to da prijatelji postaju jako vazni i polako se fokus sa roditelja rasprsuje i na druge osobe.
do tada izdrzite
I ja vidim da je lakše kako dijete stupa u više odnosa, nalazi interese i ostalo.
Jedino, iskreno, malo mi je žao zbog vremena koje je prošlo. Da sada znam što sam znala, puno bih više dala, možda bismo jeli kornflejks za ručak, ali bih mu se posvetila još i više, i mirnije bih reagirala na svu onu burnost koja prati te malene pametne glavice.
posipam se pepelom
zato i jesu daroviti
sad se osjećam blesavo s tim svojim savjetom
žene, majke bistrića, svaka vam čast!
Ne, ne, super si ti rekla to je točno to što treba raditi. I nikad dosta podsjećanja na jednostavnost majčinstva, i prioritete : Ali kad radimo kako treba za te naše male ljude - onda smo umorne. A moramo raditi i druge stvari... To nas muči. Kako da se rekuperamo.posipam se pepelom
zato i jesu daroviti
sad se osjećam blesavo s tim svojim savjetom
žene, majke bistrića, svaka vam čast!
Jer i daroviti bi jeli i bili čisti i išli na zahod bez da dobiju šugu od zmazanoće...
nije moj odgovor isao direktno tebi, samo sam htjela reci da sa mojim djetetom nije bilo skracene verzije.posipam se pepelom
zato i jesu daroviti
sad se osjećam blesavo s tim svojim savjetom
žene, majke bistrića, svaka vam čast!
posteno i punokrvno ili kriza.
moja je krenula u vrtic sa navrsene 3 godine, ja sam mislila da je tako bolje i pogrijesila.
imali smo na raspolaganju baku s kojom je tasko izlazila na kraj i mislim da bi se i ona i mi spasili da je krenula godinu dana ranije, makar samo 3 dana tjedno. onaj tren kad je uspostavila trajnija prijateljstva bas smo osjetili veliko popustanje njene omce.
ifi ne treba ti biti zao za propustenim vremenom. meni moj posao daje dosta slobodnog vremena i ona je jedinica, ponekad kad je bila u tesko zahtjevnoj fazi, doslovno sam se bavila samo sa njom i nicim drugim. baka ili mm su sredili sve sto ja nisam stigla, dok smo mi po cijele dane trazili odgovore na internetu ili setali sumom, sadili kojesta, obilazili zvjezdarnicu, muzeje, knjiznice, igraonice, radionice.... sve sto je u zagrebu bilo u tom trenu na raspolaganju, a da je ona pokazala interes.
i znas sto?
to nije bilo dovoljno
kod mog djeteta glad za informacijama, emocijama i bliskocu je bila u samoj njenoj srzi i nista nije bilo dostatno da se ta glad utazi. samo je trazila vise i jos. stalno jos!
silni izazov za nas roditelje da ostanemo normalni u ono malo prostora sto je ostao za nase vlastito vrijeme.
Ma joj otišlo mi na pola... Htjela sam reći da je stvarno lakše fizički kad su veći. Moj bistrić sad puno čita, razvija neke svoje projekte pa prođe i sat dva da on zadovoljno provodi vrijeme sam, ali sad su životna pitanja teža, sad kad postavi pitanje o životu, smrti, pravdi, ljubavi zna me ubost do srži. Baš me strese. Kako sad biti korak ispred i dati sigurno vodstvo, s jedne strane pita te kod odrasli čovjek, a s druge strane je takav bebač, atek mu je 8godina. Opet sam si nedorasla zadatku na trenutke... :/
Hibiskus, koliko tvoje bistro dijete sada ima godina? Čime se sve bavi? kako ima organizirane dane? Oprosti ako zadirem predubokomoja je krenula u vrtic sa navrsene 3 godine, ja sam mislila da je tako bolje i pogrijesila.
imali smo na raspolaganju baku s kojom je tasko izlazila na kraj i mislim da bi se i ona i mi spasili da je krenula godinu dana ranije, makar samo 3 dana tjedno. onaj tren kad je uspostavila trajnija prijateljstva bas smo osjetili veliko popustanje njene omce.
ifi ne treba ti biti zao za propustenim vremenom. meni moj posao daje dosta slobodnog vremena i ona je jedinica, ponekad kad je bila u tesko zahtjevnoj fazi, doslovno sam se bavila samo sa njom i nicim drugim. baka ili mm su sredili sve sto ja nisam stigla, dok smo mi po cijele dane trazili odgovore na internetu ili setali sumom, sadili kojesta, obilazili zvjezdarnicu, muzeje, knjiznice, igraonice, radionice.... sve sto je u zagrebu bilo u tom trenu na raspolaganju, a da je ona pokazala interes.
i znas sto?
to nije bilo dovoljno
kod mog djeteta glad za informacijama, emocijama i bliskocu je bila u samoj njenoj srzi i nista nije bilo dostatno da se ta glad utazi. samo je trazila vise i jos. stalno jos!
silni izazov za nas roditelje da ostanemo normalni u ono malo prostora sto je ostao za nase vlastito vrijeme.
Pravila pisanja postova
Odgovori s citatom
