hvala svima na odgovorima
 |
|||
|
|
|||
hvala svima na odgovorima
Jel može meni malo inspiracije, curke, gotova sam
Moj sin, gifted and clever one, šest godina, ide na poludnevni program u vrtić. Ali povremeno ne ide, npr. sad pije antibiotik pa je doma.
Ja ne stignem niš napravit. Tj. stalno radim, ali i često je opća uzbuna i mrtva sam.
On je tako pun ideja, misli, riječi, priča, hoda za mnom, donosi čak i divne stvari, npr. jučer je nacrtao ničim izazvan divan prikaz metamorfoze gusjenice u leptira - ne mogu baš na to samo klimnut, stvarno me dirne, pa i reagiram; pa nacrta ovo ili ono, pa donese tri dijela od raznih stvari i razloži što bi od toga napravio i s čime. Za svaku tu stvar čovjek malo stane, pa sluša, ali to su uvijek elaborati. I za razliku od npr. mlađe kćeri, koja isto uvijek nešto melje, ali napol melje, ja je napol slušam, radim nešto, ovaj maleni sa svojim grafovima i kompliciranim konceptima traži punu pažnju. I njegova pitanja, i razina na kojoj on to traži je fakat i meni za polomit mozak. Sad su na redu glasovi, pa koliko je učestao ovaj, onaj, pa kojih sve ima, pa nađe njemačke umlaute na nekoj ambalaži pa zašto to, pa kako je nastao govor i brije li ga brije, nonstop - i ako ne dobije razuman odgovor, ne prestaje... a i meni je žao da mu ne dam hranu za mozak - kad mu paše. Prošli tjedan su bili kutevi, kakav je kut kad kružnica siječe crtu, što se dobije kad se rastavi trokut, koliko kuteva ima kuća i od kojih oblika je sastavljena - to on sam od sebe počne brijati i tako neke stvari. Jučer za večerom je pitao o živcima i struji i da li čovjeku škodi struja jer krene putem živaca koji imaju svoju struju. I ajde, simpa je sjest jednom, dvaput dnevno pa slomit mozak i objasnit, ali maleni cijeli dan tako brije. I sve okej, povući granice, reći - sad ne mogu, to je meni jasno. Ali što ako maleni potone emotivno? On prihvati ne, ali je uznemiren. Tako da onda imam tišinu, ali i nemir.
Njemu, očito, treba više svega, i nježnosti, i pažnje, i grljenja, i razgovora, i kad su mu spremnici puni - on je divno dijete, u njegovu društvu je divno biti.
Ali ako nisu - kuku lele.
Kod TS su mi rekli da je izuzetno senzibilan... i to je meni jasno.
On je divno suosjećajan, on razumije sve i sva, ali isto tako je ponekad teško s takvim malenim.
Ja nekad radim nešto, ganjam malu, visi mi neki posao za vratom, i onda mu kažem da nešto ne bih sada ili poslije, a on to doživi kao smak svijeta. Ne moju granicu, to on prihvati većinom iz prve. Neko se snuždi.
I tako...
Nekad sam stvarno spigana - nisam dovoljna da zadovoljiim sve to, i po doma, i druge poslove... e, i još je bed to što on odlično funkcionira kad je sa mnom sam. Vrlo je zreo u razmišljanju, nije neki majmun, on ne radi divljaštva na redovnoj bazi - sve dok dobija intelektualne poticaje i nježnost, pažnju. Ali kad moram dijelit pažnju na dvoje, kad vidi da se lomim između nje i njega, zna se tako uznemirit, da je to koma. I ne na vani, na unutra, a mene srce drapa kad to vidim.
Što da radim?
Ja nekad imam osjećaj da ću krepat od pretrganosti.
Treba selo da se odgoji dijete, i sve dok ide u vrtić, na aktivnosti, sve dok su tu dida i baka i prijatelji - sve pet.
Ali kad dida i baka odu na more, kao sada, i nema ih, kad moramo ostat doma, kad prijatelja nema, ja se osjećam kao Sizif. Navečer znam pjevat iz sveg glasa da ne plačem, i krenemo se mm i ja zafrkavat onako očajnički, onaj umor da više ne možeš. I radimo ko zvjeri, a djeca i dalje zovu da dođemo ljubit ih u krevet, sin stiže sa svojim brijama, kuća u rumplu, a mi ne možemo nogu pomaknut...
oprosti bundevica, krivo sam pokopcala.
nemam slicna iskustva, ali mi se cini da bi razgovor sa psihologinjom u vrticu mogao pomoci.
Ifigenija,
kada čitam tvoje postove (kao i postove većine na ovoj temi) mislim da moji bistrići (2004.g. i 2006.g.) ustvari nisu ništa posebno bistri.
Ali imam papir na kojem piše da jesu
Nažalost, ne znam ti pomoći, jer se i sama borim sa premorenošću. Nekad je bolje - kad se naspavam, kad se ne vratim s posla preumorna, i kad imam logistiku (moji roditelji), ali neki dani znaju biti takvi da bih mogla plakati od očaja :/
Mi smo u prosincu bili u psihološkom centru Medveščak, zbog nekoliko razloga.
Mlađeg su liječnici raznih specijalnosti (neurolozi, ortopedi), dakle ne oni kojima je to specijalnost, etiketirali (i opisivali u nalazima!) kao hiperaktivnog i kao dijete čija je pažnja malo slabija... Čak smo od jednog ortopeda čuli da mu se čini da je u autističnom spektru... A dijete bistro, usredotočeno na stvari koje ga zanimaju, pažnja izvanredna... Julija Vlahinsky je napomenula (usmeno, toga u nalazu nema) da je kognitivno na razini djeteta od 6 i pol godina, a kada se testirao je imao 4 g. i 1 mj.
Starije dijete je izuzetno osjetljivo, i njegova pedijatrica je uvijek nekako izražavala bojazan za tu pretjeranu osjetljivost, pa smo, kada smo testirali mlađega, odlučili i njega testirati.
U PC Medveščak su utvrdili da su dječaci (između ostalog) hiperosjetljivi, odn. izrazito emocionalno osjetljivi, te da su skloni povlačenju u svoj svijet i da je vraćanje u realitet za njih ponekad traumatično (?!). Ovo povlačenje ja, iskreno, nisam nikad kod njih skužila. Ono što se jako primijeti, pogotovo kod starijeg, je znatan manjak samopouzdanja.
Mene zanima da li postoje testovi kojima se hiperosjetljivost i nedostatak samopouzdanja utvrđuje, ili je to (slobodna) procjena psihologa?
Još važnije - znate li kako djeci pomoći? Kako povećati samopouzdanje i kako smanjiti njihovu preosjetljivost?
Molim za pomoć, jer me taj nedostatak samopouzdanja stvarno muči. Pohvale i poticaji su stalno prisutni, ali bojim se nisu od prevelikog utjecaja. I suprug i ja se borimo cijeli život s manjkom samopouzdanja, pretpostavljam da je i tu znatan dio problemaJednostavno ne znamo prenijeti na njih pozitivan obrazac, jer ga ni sami nismo usvojili.
Minji Otok, hvala ti na postu - jer vidim da nisam sama... a to je više od svakog savjeta.
Što se samopuzdanja tiče - ja ti ne znam... valjda čovjek mora gledati u sebe, vidjeti gdje je dobar, graditi na tome, usvojiti područja svojih mana, pa to prihvatiti i ublažiti, i živjeit s time...
Ne znam kako detektiraju hiperosjetljivost, nama je rekla da se vidi kako je njegova mimika živahna, oči se miču na najmanji poticaj, reagira na sve iz svoje okoline, pomno sluša, razmišlja o svemu i tako...
I moj se povlači u svoj svijet, i zato mi je važno da s njim držim taj kontakt, da ga usmjeravam.
Puštam ga da mašta, ali mu i dajem impute, da ima o čemu. Inače su to fakat brije boli glava.
Ja zapravo dosad već znam da njemu ništa ne fali - da je takav kakav jest divan. Ima potencijala, interesa, šarma, sve. Od svega što dobije u ljudskom smislu stvara nešto pozitivno, nešto lijepo, na dobro. Super dijete.
Problem dakle nije dijete.
Problem smo mi, možda nas je premalo u njihovom odgoju, možda neke stvari ni sami ne znamo o tome kako da se živi, kako da se gradi odnos (to je sigurno), i zato je uvijek pitanje odakle dobiti te dodatne resurse.
Sve te aktivnosti traju 45 minuta, i imaju svoj svijet, pravila, osim na jednoj aktivnosti gdje smo zajedno (i to mi je predragocjeno) djeca su s drugima, tako da ne možemo nešto u tome puno sudjelovati... ja bih se spasila da npr. imam oko sebe rodbinu, pa bi on s jednim šrafio, s drugim pričao, s trećim plijevio.
On procvjeta na obiteljskim okupljanjima, ili kod mojih u viksi, čas lovi ribu, čas brusi barku, čas brije sa oriđinalima, sve super. Ne stigne bit očajan, tjeskoban, jadan.
Mene prije sve to brinulo dok nisam skužila da je i emotivna i intelektualna glad - glad. Da si nesretan i jadan kad si i na taj način gladan.
Uvijek iznova ja dođem na to da meni i mojima ne paše ovaj iscjepkani život, i bilo bi divno da imamo rodbinu i vezaniju zajednicu koja nam je blizu... jer ne mogu ljudi moji odradit sve, doć do daha, dat i malenom i pružiti sinčiću sve što treba. Hvala ti Bože na vrtiću koji smo našli, tamo ga fakat hrane i duhom i dušom, ali eto, držim ga doma dok ne popije antibiotik, pa lipšem...
Zbilja genijalno, otkad su to ortopedi kvalificirani dijagnosticirati autizamminji otrok prvotno napisa
A o ovoj hiperosjetljivosti o kojoj pišeš... imamo sličnu situaciju, i nemam neko pametno rješenje. Kako smanjiti preosjetljivost - nikako. Računam da će dijete s godinama malo "očvrsnuti" i razviti neke vlastite obrambene mehanizme. Dok to sam ne razvije, ne namećemo mu obrasce ponašanja i osjećanja (trebao bi ovako... trebao bi onako... nemaš se čega bojati, to ti nije strašno... nemaš zašto sad biti tužan... i slične fraze tipične za obraćanje odraslih djeci). Istina, to nekad odvede u drugi ekstrem, pa se A. kroz suze dere: "Ja imam pravo biti tužan kad hoću!"ali, u principu, njegovi osjećaji se ne negiraju.
Možda je to i učinak radionica na koje ide, ali stvarno primjećujem da je svjesniji svojih osjećaja i govori o njima. Jest da su to obično ili tuga ili ljutnja
Ne znam kako se ta hiperosjetljivost mjeri, ali kod A. je to i više nego očito. Jedna naoko beznačajna frustracija njega može drmati i dva dana. A ponekad ne. Mislim da to nema puno veze sa samopouzdanjem, nego je dijete jednostavno takvo. A te karakterne crte se u dobroj mjeri i nasljeđuju (što je A. stariji, sve sam više uvjerena u to).
mislim da to nije slobodna procjena psihologa, pogotovo manjak samopouzdanja, a hiperosjetljivost se vidi iz aviona i tu stvarno ne treba biti psiholog da se tako nesto zakljuci. mi smo danas bili na razgovoru sa logopedicom koja mi je nakon 15 minuta dala u vlas istu procjenu kao i julija, samo sto je nije karakterizirala kao darovitu nego iznadprosjecnu, hipersenzibilnu i "svoju" i spomenula sve probleme koji idu uz to.
nama se na problemu samopouzdanja letvica jako visoko podigla nakon sto je bila sa vrticem u gradu mladih. sva nasa uvjeravanja da je uspjesna u sportu, da zna plivati od svoje 3 godine, da vec dugo zna pisati, citati, racunati, lijepo crtati ili sto nas vec tog trena muci..... sve pohvale koje su utemeljene, njoj nisu znacile nista i nisu mijenjale samopoimanje sebe kao nespretne (nije taj dan bila najbrza) ili glupe (26 je neparni broj) ili kukavice (kod zubara nije odmah otvorila usta).
ona je tek u gradu mladih, za vrijeme kojeg ja nisam oka sklopila, shvatila da druga djeca nisu savrsena. meni recimo nikad nije palo na pamet, niti mi to djeluje pedagoski, da velicam neke njene zasluge usporedjujuci je sa vrsnjacima ili umanjujem uspjeh druge djece i njoj su ti isti vrsnjaci bili superiorni u svakom pogledu. nakon sto je sa njima provela 5 dana shvatila je da curica za koju je mislila da je nasavrsenije bice na svijetu ponekad popiski krevet tokom noci, druga najbolja prijateljica je svaki dan izgubila sal, kapu, carapu ili pidjamu, neka djeca se nisu bila u stanju sama istusirati ili oprati zube, neka su "prisvojila" tudju igracku, najhrabriji decko je 2 dana plakao za mamom pa je ona dosla po njega i jos puno puno sitnica....
moja samokriticna pametnica ode sa vrticem na izlet, ja u strahu cekam kakva ce se vratiti, a ona tamo doslovno procvjetala. mogli smo mi svi kolektivno tupiti kako je ona naj-naj i mada je to spontano radila i rodbina i tete u vrticu i psiholozi u medvscaku i logopedica i treneri i svi vise ili manje poznati ljudi, dok se ona sama nije u to uvjerila - rezultat je bio 0 bodova.
ne kazem da je ovo model po kojem se moze rijesiti problem samopouzdanja, ali nama se rijesio neocekivano i sam od sebe. stovise sada nije toliko samokriticna, nego si trazi opravdanja i kaze ne moram u svemu biti prva - aleluja!
zato su nam se sada javili drugi problemi, ne manje izazovni
napisala sam poduzi post, al je zastekao forum i izbrisao ga, grrr
vec je kasno, zanemarite greske, probat cu ponoviti ukratko.
mi smo isto hiperosjetljivi i to nam zadaje puno muke. pomaci su vidljivi i veliki u odnosu kako je bilo, medjutim kod nas, rekla bi, da je najvise zasluzna ona sama i njeno sazrijevanje i tek ponesto mi sa nekim svojim savjetom. nazalost tu nam nisu bile od velike pomoci strucne sluzbe, niti radionice.
A o ovoj hiperosjetljivosti o kojoj pišeš... imamo sličnu situaciju, i nemam neko pametno rješenje. Kako smanjiti preosjetljivost - nikako. Računam da će dijete s godinama malo "očvrsnuti" i razviti neke vlastite obrambene mehanizme. Dok to sam ne razvije, ne namećemo mu obrasce ponašanja i osjećanja (trebao bi ovako... trebao bi onako... nemaš se čega bojati, to ti nije strašno... nemaš zašto sad biti tužan... i slične fraze tipične za obraćanje odraslih djeci). Istina, to nekad odvede u drugi ekstrem, pa se A. kroz suze dere: "Ja imam pravo biti tužan kad hoću!"
tanja jesu vama kod sever rekli da ne namecete obrasce ponasanja?
pitam to, jer da mi nismo nudili rjesenja u problemu u kojem se nasla, grdo bi se proveli. tadasnje tete nisu bile zainteresirane ukljuciti se makar informacijom kako je prosao dan. na svako moje pitanje uvijek je odgovor bio da je ona dobra i sve je bilo super, a ja vidim da problem raste.
kad smo nju pitali kako bi ona rijesila problem, dobili smo dreku i plac i histeriju da ga je znala rijesiti, sad ga ne bi imala - sto je tocno.
onda smo joj mi ponudili 4-5 rjesenja i ona je sama izabrala koji od njih joj je prihvatljiv i tako smo malo po malo izasli iz prilicno velike emotivne krize. sada je puno rjedje tuzna zbog neke banalnosti,, ali kad se tako nesto dogodi dodje i sama me pita kako bi ja nesto rijesila, jer ono sto je ona rekla xy nije je zadovoljilo. najcesce problem "kuha" u njoj 1 dan pa me tek onda pita, valjda kad joj nikakva nova ideja nije pala na pamet.
sa takvim hendlanjem situacije sam sada jako zadovoljna, jer smo prije 3 godine imali slucajeve da je netko "krivo pogleda" i da ona cijeli dan razmislja o tome i bude stvarno tuzna, a kad je mi pitamo sto je, dobijemo odgovor - nista, uz uzdah kao da su svi problemi ovog svijeta na njenim ledjima.
Pratim ovu temu iako mi je dijete još uvijek malo. Je li darovito, nije... vrijeme će pokazati...
Ifi, ubacit ću se sad ovako, možda kao padobranac, ali netko tko s odmakom gleda na tvoj "problem".
Kažeš da dečko ne ide u vrtić jer je na antibioticima. Možda onda da smanjiš (ako možeš, naravno) taj dnevni posao kojega imaš pa mu se više posvetiš. I u sve uključiš i seku.
Pa kad on brije o glasovima, ti mu sve lijepo ispričaš (znam da znaš
Uh, ovo o kutevima i živcima... Ma ono, uzet si pola sata, enciklopediju (ako ne znaš iz glave), objasniti, sve slikovito pa da i seki bude zanimljivo.
Reći mu odmah na početku - sad ćemo sjesti pola sata, mama će ti objasniti što te zanima, a onda moram to i to obaviti. Ako hoćeš, možeš mi pomoći (kuhanje, pranje, peglanje) jer tako nešto možeš naučiti o povrću, toplini, struji, vrstama tkanine
Znam da to zahtjeva strašno puno živaca, ali sigurna sam da se isplati.
Koliko sam skužila, on strašno voli crtati. Kada te nešto pita, ti mu reci da nacrta kako on to vidi...
Vjerujem da je teško svima vama s darovitom djecom. POgotovo kada nešto moraš raditi.
Ja sam danas bila u vrtu sa svojom malom bebiškom pa sam sto puta morala gledati malog i manjeg puža, pa još manjeg, pa ona grablje pa ona kopa pa ona čupa travu pa ona posije cvijeće baš tamo gdje ja kopam, pa čuj av av, pa zzz (koslica) pa gle sunce pa mjesec...
Meni je u posljednjih godinu - dvije stanje ipak znatno bolje nego ranije, jer su djeca veća, zajedno se (za)igraju i zabavljaju.
Međutim, dok je mlađi bio beba, baš zbog te hiperosjetljivosti starijeg, situacija je bila gotovo neizdrživa. Stariji je imao svoje potrebe - želio se nositi, želio se igrati, želio se stalno maziti, tražio je da je uvijek netko s njim, jer je njemu sigurnost i prisustvo bliske osobe izuzetno važna. Dakle, dijete koje je non-stop tražilo angažiranost roditelja. I jako važno - loš spavač. A mi neuspješno lutali u traženju rješenja za (ne)spavanje :/ . Problem sa nedostatkom sna se multiplicirao s mlađim. I on loš spavač
Ali mi se srce kidalo od njegovog plača
Uvijek imam osjećaj krivnje kad se toga sjetim, tog njegovog plača, i njegove potrebe za mnom, i moje nemoći i nesnalaženja, i tog mora emocija koje se samo prelijevalo od njega na mene i nazad, a nikako da nađemo ravnotežu...
Ta njegova preosjetljivost me uvijek "udari". Prije otprilike mjesec dana sjedim na kauču i gledam TV, mlađi se igra na podu, stariji lista neku knjigu, čini mi se da je to neka dječja enciklopedija. Odjednom se snuždio, stisnuo, počele su teći suze. Meni ništa nije jasno. Grlim ga i pitam zašto plače. Pokazao mi je sliku djeteta u inkubatoru, i plačući rekao: "Jadna beba, tek se rodila a već je tako bolesna..."
Mi kod T.S. nismo ni bili, nego kod Julije, a na radionice ide kod Anamarije, tako da je ona prva osoba koja ga prati.
Ne, nisu nam tamo rekli to za obrasce ponašanja, to je moj vlastiti zaključak na temelju dosadašnjeg iskustva i razmišljanja. Čini mi se zasad djelotvorno. Kako će biti dalje, vidjet ćemo.
Njemu je najvažnije da naiđe na razumijevanje, a onda malo-pomalo i sam nalazi rješenja za određene situacije, i to je ono na čemu mu raste samopouzdanje.
Pratim ovu temu iako mi je dijete još uvijek malo. Je li darovito, nije... vrijeme će pokazati...
Ifi, ubacit ću se sad ovako, možda kao padobranac, ali netko tko s odmakom gleda na tvoj "problem".
Kažeš da dečko ne ide u vrtić jer je na antibioticima. Možda onda da smanjiš (ako možeš, naravno) taj dnevni posao kojega imaš pa mu se više posvetiš. I u sve uključiš i seku.
Pa kad on brije o glasovima, ti mu sve lijepo ispričaš (znam da znaš
Uh, ovo o kutevima i živcima... Ma ono, uzet si pola sata, enciklopediju (ako ne znaš iz glave), objasniti, sve slikovito pa da i seki bude zanimljivo.
Reći mu odmah na početku - sad ćemo sjesti pola sata, mama će ti objasniti što te zanima, a onda moram to i to obaviti. Ako hoćeš, možeš mi pomoći (kuhanje, pranje, peglanje) jer tako nešto možeš naučiti o povrću, toplini, struji, vrstama tkanine
Znam da to zahtjeva strašno puno živaca, ali sigurna sam da se isplati.
Koliko sam skužila, on strašno voli crtati. Kada te nešto pita, ti mu reci da nacrta kako on to vidi...
Vjerujem da je teško svima vama s darovitom djecom. POgotovo kada nešto moraš raditi.
Ja sam danas bila u vrtu sa svojom malom bebiškom pa sam sto puta morala gledati malog i manjeg puža, pa još manjeg, pa ona grablje pa ona kopa pa ona čupa travu pa ona posije cvijeće baš tamo gdje ja kopam, pa čuj av av, pa zzz (koslica) pa gle sunce pa mjesec...
Je, slažem se, treba tako. I trudim se, al me to ubi od umora. Ja po doma radim minimum minimuma, a i to bude na rubu. Em glasovi, em puževi, em se tuku, em kradu jedno drugome, em piške, razbacuju, nabave nož, škare ili grablje, em jedu, pa bacaju po podu, proliju se pa ih presvlačim, padju pa ih ljubim... zvuči smiješno, ali fakat ta djeca ispune dan do pucanja - da im samo daš jest, pit i objasniš koji glas. I onda još da putem objašnjavam crnu rupu nakon umlauta i kuteve nakon električnih vodiča.... i uza sve to načela specijalne policije i suzavac. Aaaaaaaaaaaaaaaaaaaa!
a sika ne ide to tako kod darovitih. mozete se vi dogovoriti pola sata, moja je uvijek pristala samo da dobije sto hoce, ali kada pola sata istekne, krene tuga pregolema, suze u potocima i uzdasi da ja nikad nemam vremena za nju....
onda odlucim da cu cijeli vikend od jutra do sutra posvetiti njoj i njenim potrebama, doslovno me ni na wc nije pustila bez svoje pratnje i obje smo uzivale i radile iskljucivo ono sto je nju zanimalo. kad je doslo vrijeme spavanja jedva je oci drzala otvorene, tada su krenuli pregovori da joj procitam cijelu pricu prije spavanja. kazem joj da je umorna i da cemo procitati pola, ajde pogodi kako je zavrsilo? takav plac i tuga, al ne iz razmazenosti, vec istinske vjere da joj ne posvecujem dovoljno vremena
nema tu opcije da radimo zajedno nesto sto nju ne zanima ili da to odradimo polovicno. ona je i kad je imala moju paznju tocno osjetila ako sam pocela razmisljati o necem drugom, uzela bi mi lice svojim malim rukicama i uspostavila kontakt ocima, da je bolje slusam.
cure nije vam lako, znam jer sam bila tu gdje ste vi sada, jedina je utjeha da ta naporna faza polako ali sigurno blijedi i da je s vremenom lakse.
ne treba zaboraviti ni to da prijatelji postaju jako vazni i polako se fokus sa roditelja rasprsuje i na druge osobe.
do tada izdrzite
Ajme, tako mi je poznata ta strka i frkaJe, slažem se, treba tako. I trudim se, al me to ubi od umora. Ja po doma radim minimum minimuma, a i to bude na rubu. Em glasovi, em puževi, em se tuku, em kradu jedno drugome, em piške, razbacuju, nabave nož, škare ili grablje, em jedu, pa bacaju po podu, proliju se pa ih presvlačim, padju pa ih ljubim... zvuči smiješno, ali fakat ta djeca ispune dan do pucanja - da im samo daš jest, pit i objasniš koji glas. I onda još da putem objašnjavam crnu rupu nakon umlauta i kuteve nakon električnih vodiča.... i uza sve to načela specijalne policije i suzavac. Aaaaaaaaaaaaaaaaaaaa!
Ponekad se počnem naglas smijati kada zamislim kako bi nekom tko gleda sa strane takav prizor bio zanimljiv
Da stave našu svakodnevicu na youtube, mnogi bi se roditelji nasmijali i utješili
Mi kod T.S. nismo ni bili
Ne, nisu nam tamo rekli to za obrasce ponašanja, to je moj vlastiti zaključak na temelju dosadašnjeg iskustva i razmišljanja. Čini mi se zasad djelotvorno. Kako će biti dalje, vidjet ćemo.
Njemu je najvažnije da naiđe na razumijevanje, a onda malo-pomalo i sam nalazi rješenja za određene situacije, i to je ono na čemu mu raste samopouzdanje.
a dobro mislila sam da su vam bas takav savjet dali, a mi radimo skroz suprotno.
drago mi je da kod vas radi ta opcija, nama bi recimo sa ovakvim temperamentom takvo rjesenje problema bilo katastrofalno.
Joj, ovo je melem za moju dušu! Isto ovako kod mene, sa starijim. Mlađa je sretna stajat kraj mene tri sata i gledat što radim, sve pet. Pričamo tek tu i tamo koju riječ, kao oni urođenici. Ali on treba, tako puno treba.a sika ne ide to tako kod darovitih. mozete se vi dogovoriti pola sata, moja je uvijek pristala samo da dobije sto hoce, ali kada pola sata istekne, krene tuga pregolema, suze u potocima i uzdasi da ja nikad nemam vremena za nju....
onda odlucim da cu cijeli vikend od jutra do sutra posvetiti njoj i njenim potrebama, doslovno me ni na wc nije pustila bez svoje pratnje i obje smo uzivale i radile iskljucivo ono sto je nju zanimalo. kad je doslo vrijeme spavanja jedva je oci drzala otvorene, tada su krenuli pregovori da joj procitam cijelu pricu prije spavanja. kazem joj da je umorna i da cemo procitati pola, ajde pogodi kako je zavrsilo? takav plac i tuga, al ne iz razmazenosti, vec istinske vjere da joj ne posvecujem dovoljno vremena
nema tu opcije da radimo zajedno nesto sto nju ne zanima ili da to odradimo polovicno. ona je i kad je imala moju paznju tocno osjetila ako sam pocela razmisljati o necem drugom, uzela bi mi lice svojim malim rukicama i uspostavila kontakt ocima, da je bolje slusam.
cure nije vam lako, znam jer sam bila tu gdje ste vi sada, jedina je utjeha da ta naporna faza polako ali sigurno blijedi i da je s vremenom lakse.
ne treba zaboraviti ni to da prijatelji postaju jako vazni i polako se fokus sa roditelja rasprsuje i na druge osobe.
do tada izdrzite
I ja vidim da je lakše kako dijete stupa u više odnosa, nalazi interese i ostalo.
Jedino, iskreno, malo mi je žao zbog vremena koje je prošlo. Da sada znam što sam znala, puno bih više dala, možda bismo jeli kornflejks za ručak, ali bih mu se posvetila još i više, i mirnije bih reagirala na svu onu burnost koja prati te malene pametne glavice.
moja je krenula u vrtic sa navrsene 3 godine, ja sam mislila da je tako bolje i pogrijesila.
imali smo na raspolaganju baku s kojom je tasko izlazila na kraj i mislim da bi se i ona i mi spasili da je krenula godinu dana ranije, makar samo 3 dana tjedno. onaj tren kad je uspostavila trajnija prijateljstva bas smo osjetili veliko popustanje njene omce.
ifi ne treba ti biti zao za propustenim vremenom. meni moj posao daje dosta slobodnog vremena i ona je jedinica, ponekad kad je bila u tesko zahtjevnoj fazi, doslovno sam se bavila samo sa njom i nicim drugim. baka ili mm su sredili sve sto ja nisam stigla, dok smo mi po cijele dane trazili odgovore na internetu ili setali sumom, sadili kojesta, obilazili zvjezdarnicu, muzeje, knjiznice, igraonice, radionice.... sve sto je u zagrebu bilo u tom trenu na raspolaganju, a da je ona pokazala interes.
i znas sto?
to nije bilo dovoljno
kod mog djeteta glad za informacijama, emocijama i bliskocu je bila u samoj njenoj srzi i nista nije bilo dostatno da se ta glad utazi. samo je trazila vise i jos. stalno jos!
silni izazov za nas roditelje da ostanemo normalni u ono malo prostora sto je ostao za nase vlastito vrijeme.
cure, vaši postovi su mi melem na ranu. Ah, da sam i ja znala što se događa kad je mlađa imala godinu dvije, a stariji 3, 4... Bilo je baš kako Ifi i minji otrok opisuju- na granici izdrživosti s povremenim prelascima. Ali mi nismo mogli jesti kornflejks za ručak, uz sve ove preosjetljivosti, preosjetljivi smo i na klopu, alergije i sl... ma svako ima nešto ili kuću i voćnjak, ili nema živog čovjeka na 30km, ili imaš neki zeznut posao, što god bilo uz emotivne bistriće i todlere- puno, brate mili. Previše za jednog čovjeka. Stvarno kad se to počne raspodjeljivati na vrtić, školu, mačevanje, klizanje, klavir, prijatelje
Ma joj otišlo mi na pola... Htjela sam reći da je stvarno lakše fizički kad su veći. Moj bistrić sad puno čita, razvija neke svoje projekte pa prođe i sat dva da on zadovoljno provodi vrijeme sam, ali sad su životna pitanja teža, sad kad postavi pitanje o životu, smrti, pravdi, ljubavi zna me ubost do srži. Baš me strese. Kako sad biti korak ispred i dati sigurno vodstvo, s jedne strane pita te kod odrasli čovjek, a s druge strane je takav bebač, atek mu je 8godina. Opet sam si nedorasla zadatku na trenutke... :/
Hibiskus, koliko tvoje bistro dijete sada ima godina? Čime se sve bavi? kako ima organizirane dane? Oprosti ako zadirem predubokomoja je krenula u vrtic sa navrsene 3 godine, ja sam mislila da je tako bolje i pogrijesila.
imali smo na raspolaganju baku s kojom je tasko izlazila na kraj i mislim da bi se i ona i mi spasili da je krenula godinu dana ranije, makar samo 3 dana tjedno. onaj tren kad je uspostavila trajnija prijateljstva bas smo osjetili veliko popustanje njene omce.
ifi ne treba ti biti zao za propustenim vremenom. meni moj posao daje dosta slobodnog vremena i ona je jedinica, ponekad kad je bila u tesko zahtjevnoj fazi, doslovno sam se bavila samo sa njom i nicim drugim. baka ili mm su sredili sve sto ja nisam stigla, dok smo mi po cijele dane trazili odgovore na internetu ili setali sumom, sadili kojesta, obilazili zvjezdarnicu, muzeje, knjiznice, igraonice, radionice.... sve sto je u zagrebu bilo u tom trenu na raspolaganju, a da je ona pokazala interes.
i znas sto?
to nije bilo dovoljno
kod mog djeteta glad za informacijama, emocijama i bliskocu je bila u samoj njenoj srzi i nista nije bilo dostatno da se ta glad utazi. samo je trazila vise i jos. stalno jos!
silni izazov za nas roditelje da ostanemo normalni u ono malo prostora sto je ostao za nase vlastito vrijeme.
posipam se pepelom
zato i jesu daroviti
sad se osjećam blesavo s tim svojim savjetom
žene, majke bistrića, svaka vam čast!
Ne, ne, super si ti rekla to je točno to što treba raditi. I nikad dosta podsjećanja na jednostavnost majčinstva, i prioritete : Ali kad radimo kako treba za te naše male ljude - onda smo umorne. A moramo raditi i druge stvari... To nas muči. Kako da se rekuperamo.posipam se pepelom
zato i jesu daroviti
sad se osjećam blesavo s tim svojim savjetom
žene, majke bistrića, svaka vam čast!
Jer i daroviti bi jeli i bili čisti i išli na zahod bez da dobiju šugu od zmazanoće...
Hibiskus, koliko tvoje bistro dijete sada ima godina? Čime se sve bavi? kako ima organizirane dane? Oprosti ako zadirem preduboko
nismo mi bas veliki, 6.5 godina, ali smo vec svasta prosli, naravno, vrlo intenzivno.
kod nas je dosta bitan fizicki dio, tako da od nepune 3 godine idemo na nekakve organizirane sportove tipa gimnastika, ritmika, grupni sportovi u jednom (odbojka, rukomet, nogomet, hokej na parketu...) zimi klizanje, skijanje, ljeti rolanje, bicikl, romobil, trcanje, plivanje, penjanje na sljeme. ako je dan prosao u krizi, a bas po rasporedu nemamo nikakav sport spasila bi se ako bi je odvela u bibo ili neku drugu "divljajucu" igraonicu. ove godine za rodjendan je dobila wii i nama se to pokazalo kao odlicna investicija, pogotovo za duge zimske dane.
nakon sto iz sebe izbaci visak energije puno je lakse, barem mogu donekle voditi njen interes u skladu sa svojim fizickim mogucnostima. dok to nisam pocela primjenjivati imala sam takve padove energije, da doslovno satima nisam bila u stanju funkcionirati.
u zadnje vrijeme najvise mira imamo kada radi slikovnice, prvo izmisli pricu, odredi koliko ce stranica imati i onda krene cratati i pisati, pa dok je uveze, nacrta posebno lijepu naslovnicu... uglavnom traje to i po 2-3 dana. danas crta strip i sve mi se cini da cemo imati miran zavrsetak dana
uz sve to obozava igrice na kompjutoru tipa mah jong, capsule, flux (narocito) ili slagalice tipa katamino, neocube, quixo, razne 3-d pazle i mozgalice.
kako nam dan izgleda?
pa ti dani su jako raznoliki, ali najbolje funkcioniramo kada nema puno praznog hoda. ona ima vikende (sa petkom) da ih bira kako zeli da ih provedemo. svi ostali dani u tjednu su dosta strukturirani uz samo nekoliko sati slobodnih da ih provede u nekom svom hobiju, ovisno na cemu je vec fiksacija. to nije ono sto sam ja nametnula, vec ono sto smo zakljucili da najbolje funkcionira.
2x tjedno ide na engleski, sport (u sklopu vrtickog programa) i logopedu. idemo na radionice kod t.sever i obavezno 1x tjedno pozove doma na igru prijateljicu po svom izboru. ako nemamo nikakve popodnevne obaveze nakon vrtica ostajemo u obliznjem parku, ako je ruzno vrijeme odvedem je u kino, kazaliste ili knjiznicu gdje nadje sebi slicne. ponekad u knjiznici, slusajuci je kako komunicira sa starijima, dobijem dobar uvid u ono sto joj se mota po glavi, vrlo cesto ostanem sokirana. zadnji put je sa nekim deckom razgovarala o nuklearki u japanu i kako bi njih dvoje zaustavili sirenje radijacije.
uz sve to, napokon, imamo divne tete u vrticu koje su kreativne i koje su mi pravi spas, jer mi doma dodje puna novih ideja. nedavno smo kupili vekericu na navijanje, razmontirala ju je i probala sastavljati i tako jos nekoliko satova
ifi nema tu formule, ides za svojim djetetom i napipavas kao slijepac, puno grijesis, dok ti ono samo ne pokaze kojim putem da se ide, a onda se sve promijeni
nije moj odgovor isao direktno tebi, samo sam htjela reci da sa mojim djetetom nije bilo skracene verzije.posipam se pepelom
zato i jesu daroviti
sad se osjećam blesavo s tim svojim savjetom
žene, majke bistrića, svaka vam čast!
posteno i punokrvno ili kriza.
Ovo mi sve zvuči jako poznatonismo mi bas veliki, 6.5 godina, ali smo vec svasta prosli, naravno, vrlo intenzivno.
kod nas je dosta bitan fizicki dio, tako da od nepune 3 godine idemo na nekakve organizirane sportove tipa gimnastika, ritmika, grupni sportovi u jednom (odbojka, rukomet, nogomet, hokej na parketu...) zimi klizanje, skijanje, ljeti rolanje, bicikl, romobil, trcanje, plivanje, penjanje na sljeme. ako je dan prosao u krizi, a bas po rasporedu nemamo nikakav sport spasila bi se ako bi je odvela u bibo ili neku drugu "divljajucu" igraonicu. ove godine za rodjendan je dobila wii i nama se to pokazalo kao odlicna investicija, pogotovo za duge zimske dane.
nakon sto iz sebe izbaci visak energije puno je lakse, barem mogu donekle voditi njen interes u skladu sa svojim fizickim mogucnostima. dok to nisam pocela primjenjivati imala sam takve padove energije, da doslovno satima nisam bila u stanju funkcionirati.
u zadnje vrijeme najvise mira imamo kada radi slikovnice, prvo izmisli pricu, odredi koliko ce stranica imati i onda krene cratati i pisati, pa dok je uveze, nacrta posebno lijepu naslovnicu... uglavnom traje to i po 2-3 dana. danas crta strip i sve mi se cini da cemo imati miran zavrsetak dana
uz sve to obozava igrice na kompjutoru tipa mah jong, capsule, flux (narocito) ili slagalice tipa katamino, neocube, quixo, razne 3-d pazle i mozgalice.
kako nam dan izgleda?
pa ti dani su jako raznoliki, ali najbolje funkcioniramo kada nema puno praznog hoda. ona ima vikende (sa petkom) da ih bira kako zeli da ih provedemo. svi ostali dani u tjednu su dosta strukturirani uz samo nekoliko sati slobodnih da ih provede u nekom svom hobiju, ovisno na cemu je vec fiksacija. to nije ono sto sam ja nametnula, vec ono sto smo zakljucili da najbolje funkcionira.
2x tjedno ide na engleski, sport (u sklopu vrtickog programa) i logopedu. idemo na radionice kod t.sever i obavezno 1x tjedno pozove doma na igru prijateljicu po svom izboru. ako nemamo nikakve popodnevne obaveze nakon vrtica ostajemo u obliznjem parku, ako je ruzno vrijeme odvedem je u kino, kazaliste ili knjiznicu gdje nadje sebi slicne. ponekad u knjiznici, slusajuci je kako komunicira sa starijima, dobijem dobar uvid u ono sto joj se mota po glavi, vrlo cesto ostanem sokirana. zadnji put je sa nekim deckom razgovarala o nuklearki u japanu i kako bi njih dvoje zaustavili sirenje radijacije.
uz sve to, napokon, imamo divne tete u vrticu koje su kreativne i koje su mi pravi spas, jer mi doma dodje puna novih ideja. nedavno smo kupili vekericu na navijanje, razmontirala ju je i probala sastavljati i tako jos nekoliko satova
ifi nema tu formule, ides za svojim djetetom i napipavas kao slijepac, puno grijesis, dok ti ono samo ne pokaze kojim putem da se ide, a onda se sve promijeni
Potražit ću na netu te igrice i kocke koje si navela. To bi mu se možda moglo svidjeti.
U biti svašta se može raditi, samo je pitanje koliko vremena i energije imaš.
Očito ću morati racionalizirati s energijom, vremenom. Još pojednostaviti, baciti se na travu, pod, i uživati s njima.
Moj maleni najviše voli razgovarati. Sjednemo, pa razgovaramo do besvijesti. Al to trajeeee. I nikad dosta.
Navečer ako im dam taj razgovor diže se do ponoći, ili više, i izmišlja da se boji, da nek dođemo - samo da to produlji.
Onda se ne usudim.
Valjda bi bilo dobro, sad razmišljam naglas, ujutro razgovarati, pa onda poslijepodne, pa još navečer. Valjda će bit dosta...
A sad jurim.
U Korizmi imam ograničenje neta...
Hibiskus, puno hvala! Dala si mi puno mislit, puno utjehe, i nade
pošteno i punokrvno ili kriza- to mogu potpisati itekako... Da od kad se rodio- druga djeca gledaju iz kolica gledaju onu zvečku po 5 minuta, mame piju kavu, a on samo što ne izađe iz kolica, viče,plače, baca sve redom - ili cica ili da sudjeluje u svim zbivanjima, sve distrakcije za bebe nema šanse. I tako je i sad ili za ozbiljno ili niš... A ja se osjećam ko na ispitu na faksu svaki dan LOL
ma,nema problema, možda sam i ja nejasno objasnila što me muči, jer uvijek pišem brzinski
eh, kad bi barem bila psihologica u vrtiću...nemamo mi ni psihologicu, ni pedagogicu, ni defektologa, ni radionicu, ni savjetovalište..NIŠTA
snalazimo se kako znamo, kriza bude, pa prođe, dođu neki novi izazovi, osjećam se ko da sam na rollercoasteru i baš zato mi je lakše kad vas čitam, vaša iskustva, razmišljanja i savjete
teško mi je i što moram tjerati MM da se i on malo uključi, jer on i nema baš puno živaca odgovarati na njihova bezbrojna pitanja, a ispituju sva trojica, pa su strašno ljubomorni i posesivni, a ja da sam normalna, poludila bih
imate li vi podršku i pomoć svojih supružnika?
Ne smijem se ni sjetiti perioda kad su bili bebe... Druga djeca mirna, umiljata, spavaju i doma i u kolicima, smješkaju se, zabavljaju sami, a moji se otimaju iz naručja, jasno izražavaju da nešto žele i ne odustaju dok ne dobiju, ne žele se vozit u kolicima, traže da ih se nosi ali tako da mogu sve nadgledati
Kakva kava, o njoj sam mogla samo sanjati - meni je bila sreća u tom periodu naći dezić koji će izdržati moje preznojavanje
Stvarno su se razlikovali od druge djece, a ja sam se naslušala komentara da smo mi nervozni pa da tu nervozu prenosimo na djecu, da su djeca razmažena, da im treba čvrsta ruka itd.
I baš sam bila nesretna zbog toga, uvjerena da negdje griješim.
I griješila sam, jer sam im trebala pružiti još više nježnosti i bliskosti i biti s njima puno više.
Sa starijim je bio i previše tu
Ali je i dalje tu, uvijek kad zatreba.
Bio je period kada je redovno, svako popodne nakon posla i ručka, on išao s njima u šetnju (sat-dva), a ja bih tada punila baterije i odrađivala kućanske poslove. To mi je jednostavno trebalo, bila sam zaista premorena.
Trenutno je period kada je bolje da ga ništa ne pitam, jer je preopterećen nekim svojim stvarima, a kako ni inače nije baš strpljiv, naša dva turbo-borca bi ga u roku od odmah dovela u fazu vikanja. Pa ja to sprječavam
Slično je bilo i kod nas.Ne smijem se ni sjetiti perioda kad su bili bebe... Druga djeca mirna, umiljata, spavaju i doma i u kolicima, smješkaju se, zabavljaju sami, a moji se otimaju iz naručja, jasno izražavaju da nešto žele i ne odustaju dok ne dobiju, ne žele se vozit u kolicima, traže da ih se nosi ali tako da mogu sve nadgledati
Uporan ko sivonja dok nešto ne postigne - prvo držanje glave, pa hvatanje, pa puzanje... e, tek kad je propuzao, postalo je malo lakše, jer nije više frustrirano plakao, nego bi sam došao do svojeg cilja.
Nošenje u marami, koje se toliko preporučivalo, uopće nije dolazilo u obzir, iz više različitih razloga. Jedan je bio ortopedske prirode, a drugi - nepodnošenje privijenog položaja uz majčino tijelo, on je morao sve vidjeti i u sve biti upućen.
Samo, moram priznati da je lakše što je stariji - jest da su mu neke potrebe sve veće, ali i on je sve razumniji.
Inače, bili su jučer u posjetu školi, s vrtićem. Naravno da je odmah upao u oči kao jedini koji si je sam čitao zadatke i sam ih rješavao. Baš me zanima kako će to izgledati kad krene zaozbiljno..
Joj, kad je moj bistrić bio beba! Sve je jako rano savladao, a s četiri mjeseca je vikao id! idi! i pokazivao prstićima na ono što ga zanima. Jel to bilo brbljanje, vidi ili idi, ne znam, al da sam se nanosala, jesam. I ona hitnost, bitnost, kao da se non-stop svijet ruši ako ne vidi što je zamislio LOL.
Kad je prohodao padao je sve u šesnaest, ništa njega nije brinula ravnoteža, on je hrlio, padao, dizao se, samo da se ide.
Pa onda mu objesiš onaj mobil da ga smiri, a on ga hvata, lovi i razmontirava.
Pa mu kupiš Philipsov projektor, a nejga ne obadiraju slike na zidu, nego navali na projektor.
Bilo je kao na radnoj akciji...
ne volim se ni sjecati perioda kad je bila beba. to je bio zivi napor od jutra do sutra. ma kakve kave ili druzenja.
iskreno mi ni proslo ljeto na godisnjem ne bi mogli ni kavu popiti, ni novine procitati, ma nista, da ne postoji tangram.
moj naklon do poda drevnim kinezima
Drage mame, mene neko vrijeme nije bilo na netu, pa sam se iznenadila vidjevši koliko ste se vi ovdje raspisale. Mi smo u velikom stresu zbog upisa u školu, i vrlo su me zabrinula vaša iskustva sa školom. Od PCM nije bilo koristi- osim generalne upute "pazite dobro koju ćete učiteljicu izabrati", ogradili su se da nijednu od 4 škole u našem kvartu ne poznaju. Od preporuke za konkretnu školu u drugom kraju grada, (koja ima iskustvo i učiteljice educirane za rad s darovitima), do opomene da istu školu izbjegavamo.
Moji , nasreću, nemaju zasad nekih dodatnih problema, dapače mlađi je još i dodatno blagoslovljen socijalnom izrazitom nadarenošću, ali znam da je emotivno na razini svoje kronološke dobi, koja je 3-4 g mlađa od njegove kognitivne dobi, i da ne bi izdržao krutu, sitničavu, ili hladnu učiteljicu. Iskustva sa školom u koju ide stariji, možda nisu jako bolna, ali nisu niti inspirativna, usprkos sjajnim uvjetima. Dečko je sve odradio s lakoćom, bez nekih posebnih nit trauma nit uspjeha na natjecanjima. (nisu ga ni slali na natjecanje iz matematike "jer je škola dobila premalu kvotu")
Danas sam razgovarala s voditeljicom odjela za razrednu nastavu u Agenciji za odgoj i obrazovanje. "Da, vaše dijete ima pravo da učitelj s njim individualno radi i u okviru nastave i na dodatnoj nastavi. Ako vaše dijete već sada zna slova, naravno da učitelj neće s njim učiti što i s ostatkom razreda, ako zna zbrajati do 20, naravno da će već u rujnu početi s tablicom množenja dok ostatak razreda uči kako napisati broj 1. I ima pravo s učiteljicom u redovnoj školi do polugodišta naučiti što mu eventualno nedostaje od znanja 2. polugodišta 1. razreda i 1. polugodišta 2. razreda, pa da od polugodišta nastavi ići u 2. razred. Jedino je 1. polugodište 1. razreda obavezno, jer tada još nema ocjena. I sve to , naravno, na trošak države i u vrijeme redovite nastave."
Iz razgovora s ravnateljima i stručnim službama različitih škola, stekla sam dojam da hoće li škola učiniti išta da se potrudi iskoristiti kapacitete darovitog djeteta, ovisi samo o njihovoj dobroj volji, (koje nije baš previše), otprilike,"ajme,šta je ova došla žicat volonterski prekovremeni rad?" ADHD je svakoj školi dobrodošla dijagnoza jer ako ti je dijete"samo darovito", onda kako je rekla žena iz Agencije, "roditelj ima problem jer ima dijete s posebnim potrebama", a ako uz darovitost još ima i ADHD onda je to super jer "dijete ima pravo na veću toleranciju učitelja, na individualizaciju nastave, osobnog asistenta...bla,bla"
Inače, mišljenja sam da darovitost nikako ne može biti isprika za nepristojno ponašanje. Za razliku od mlađeg, moj veći ima problema s kontroliranjem impulsa, emocija i strasti, koji kad ga obuzmu, mozak definitivno ostane isključen, pa je znalo biti i većih posljedica, tipa hospitalizacija mlađeg brata. Ali barem je dovoljno pametan da shvati da kada bi svi ljudi govorili ili činili ono što im prvo padne na pamet kad ih obuzme bijes, malo bi živih ostalo , (a posebno bi malo ostalo živih, nadarenih dječaka). Zato učimo tehnike disanja, kontrole emocija... Otkad je kod TS shvatio da nije on jedini na svijetu takav i da nije njegov život najgori na planetu, cijela obitelj je počela lakše disati.
Uh, naravno jedino što se (opet ) nudi jest preskakanje razreda (tj. dodatan rad u cilju preskakanja razreda), ništa novo ...
Što se tiče nepristojnog ponašanja...mi to ne dopuštamo, ali toleriramo povremene verbalne ispade (pogovaranja, upadanje u rijeć, čak i rijeći koje nisu na mjestu, ali ne psovanje i sl.), ali ne toleriramo opasno ponašanje . Srećom, on nikad nije bio agresivam i što je veći puno bolje prepoznaje frustracije tako da su eksplozije manje. Dakle kontrola impulsa je jedno, ali naučiti obuzdati frustracije i stati , to je obavezno. To je kontrolirao i prije polaska u školu, u toj mjeri da nikoga ne ugrožava (iako npr. mrmlja sebi u bradu, prigovara ili sl.).
M. trenutno ide na dodatnu nastavu iz matematike to mu odgovara. Mi smo odlučili ne tražiti individualizirani pristup (službeni) obzirom da ne vidim svrhu i korist (vidim samo eventualnu štetu od negativnog fokusa). Uglavnom, definitivno sam odustala od ideje (zapravo nisam nikad niti polagala prevelike nade) da će mi školski sustav pomoći da razvije svoje potencijale. Zadovoljna sam sa činjenicom kad ga ne frustrira pretjerano i kad tolerira probleme (koji su djelomično i nastali zbog ne adekvatnog pristuapa).
Posljednje uređivanje od sirius : 06.04.2011. at 07:19
Ovo baš porazno zvuči...
Ja ću se samo kratko požaliti. Dodatna iz matematike je bila i rijetki dodatni sadržaj u 5. razredu. Jedan sat svaki drugi tjedan. Natjecanja su završila prije mjesec dana (bio je na županijskom) i sad više nema dodatne, jer su natjecanja završila. Eto, djeca su tu da opsluže natjecanje, a nije natjecanje tu da bude zgodan izgovor da se nauči više i dublje, i da se uživa uz matematiku.
Dosta profesora je imalo prigovor na njegovo brbljanje početkom godine, pogotovo razrednica. I očekivalio smo probleme s tim, toga je bilo i u nižim razredima, samo što je učiteljica imala i razumijevanja, i volje da ga odgaja, i volje da njemu i sličnima u razredu uvijek traži nove izazove. Sada svi primjećuju da je on jako brz i sposoban, da završi začas i onda se dosađuje, ali ne da im se naći mu nešto ekstra za raditi, odnosno, ne smatraju to svojim poslom. Posljednja metoda za samoobuzdavanje mu je da sam sebi da ćušku kad dobije poriv za razgovaranjem. Inače crta, gradi konstrukcije od pisaćeg pribora, radi neke druge domaće radove...
vertex, ja sam cijelo moje školovanje slušala kako sam lajava i svakom loncu poklopac i sl.Ja ću se samo kratko požaliti. Dodatna iz matematike je bila i rijetki dodatni sadržaj u 5. razredu. Jedan sat svaki drugi tjedan. Natjecanja su završila prije mjesec dana (bio je na županijskom) i sad više nema dodatne, jer su natjecanja završila. Eto, djeca su tu da opsluže natjecanje, a nije natjecanje tu da bude zgodan izgovor da se nauči više i dublje, i da se uživa uz matematiku.
Dosta profesora je imalo prigovor na njegovo brbljanje početkom godine, pogotovo razrednica. I očekivalio smo probleme s tim, toga je bilo i u nižim razredima, samo što je učiteljica imala i razumijevanja, i volje da ga odgaja, i volje da njemu i sličnima u razredu uvijek traži nove izazove. Sada svi primjećuju da je on jako brz i sposoban, da završi začas i onda se dosađuje, ali ne da im se naći mu nešto ekstra za raditi, odnosno, ne smatraju to svojim poslom. Posljednja metoda za samoobuzdavanje mu je da sam sebi da ćušku kad dobije poriv za razgovaranjem
Uglavnom , puno sam pričala na nastavi, uvijek sam imala neke komentare na gradivo, nikad bezobrazne ili sl.
Uvijek sam mislila da je u meni problem, zapravo je i bio. Kad sam odrasla odradila sam neka testiranja (sebe), onda dobila dijete sa istim istim problemom, ali na X potenciju. Onda sam odradila i njegova testiranja ...u procesu edukacija i radionica konačno složila sve kockice.
Dakle, ja sam bila darovito dijete sa ADD-om, moje komentiranje i zapitkivanje je bio rezultat toga.
Ja osobno, kao roditelj ,truditi ću se što manje nervirati oko njegovog pričanja i komentra na nastavi. Potruditi ću se da se zbog toga ne osjeća loše. Znaći , plan br.1 preživjeti osnovnu školu bez velikih trauma i očekivanja da će sustav imati razumjevanja.
Plan br.2 usmjeriti ga da odabere adekvatno srednjoškolsko obrazovanje koje će donekle ispuniti njegove kapacitete i sposobnosti, nadam se i dalje bez prevelikih trauma...
Je sirius, to je više-manje i naš plan.
Moram priznati da ja imam puno veće ambicije. Kao prvo, želim da oboje odrastu u sretne, samopopuzdane i samostalne osobe, koje će biti zadovoljne sobom i svojim životom, životom kojim će upravljati sami.
Ne želim da im frustracija školom ubije glad za saznanjima i strast za životom.
Teško??
Sve si nešto mislim nije li vrijeme da se mi već organiziramo i počnemo tražiti da naša djeca dobiju pravo na školovanje kakvo njima treba i kakvo zaslužuju.
Prije par tjedana sam odgledala ovaj filmić (oko 10 min. traje), a onda sam jućer gledala na HTV2 "Razred 2011" po istim problemima je pričao jedan od sudionika pa sam se sjetila . Pogledajte , zanimljivo http://www.youtube.com/watch?v=Qbb8wm-ksJM
Mi smo obavili razgovor s pedagogicom u školi, i čini mi se da je sve na tragu vaših dosadašnjih iskustava. Nisam baš oduševljena pristupom.
Sve je trajalo turbo-kratko, jedva sam uspjela pedagogici dati nalaz iz PCM, koji je ona, doduše, pažljivo pročitala, ali mi ga odmah i vratila uz riječi da neka se ja ništa ne brinem, da će sve biti super, da ona vidi da A. nema nikakvih problema u samopouzdanju (odlično je to procijenila iz 5 minuta razgovora!) i da neće biti nikakvih problema u školi.
U prvi mah lijepo zvuči, ali zar je zaista cilj školovanja samo da "dijete nema problema"?
Jedino što me tješi je da smo dobili s više strana preporuke za učiteljicu, za koju sam i tražila da nas zapiše, pa ako učiteljica bude imala sluha za njegove sposobnosti i karakter, onda zaista više ništa drugo ni ne trebamo. Iako mi se i dalje čini da će on u prvom razredu umirati od dosade i frustracije...
Ma plan se odnosi samo na prolaženje kroz školu. Ako se pokaže da škola nudi više i bolje - nitko sretniji od nas. Već sam pisala, učiteljica je bila jako dobra, ma izvrsna. Koliko vidim iz moje okoline, takvih je sve više. Ali sad u petom razredu, kad je puno profesora, kad razrednica nema osobito sluha za ovakvo dijete - vidjeli smo da je nužno ne očekivati čuda od škole. To je jednostavno realnost. Ne isključuje pokušaje da se potiču koraci prema naprijed, da mi sa svoje strane radimo nešto na tome da se i naša i buduća djeca prepoznaju i da im bude bolje.
tanja_b, još uvijek je zaista vrlo često glavno da dijete nema nekih problema, i da učitelji s njim nemaju nekih problema.
S razgovora sa školu uputili su nas na dodatno testiranje i s mlađim djetetom i na moje relativno iznenađenje i mala miška je darovita - ja sam baš bila sigurna da je ona možda mrvu spretnija s nekim stvarima, ali ništa ekstra. Hm, sad mi je ovo dalo misliti- kako sam skužila sineka (više manje), a curku baš i ne. Uglavnom došla sam do jednog zaključka - sinek mi je bio neobičan jer je više darovit na ćaćinu stranu, pa me brzo prešišao, a ćerce je darovito na poljima koja se meni skroz normalna i bliska i super se nosim s tim pa nisam uviđala neke poteškoće, a time ni pluseve. Što je čo'ek... :/
E sad opet u školu s paprimia...
Posljednje uređivanje od pikula : 10.04.2011. at 10:57
Preporučujem svima knjigu "Pogrešne i dvojne dijagnoze darovite djece i odraslih"- James T. Webb, Edward R. Amend. Izvrsna je!
darovita djeca itekako mogu imati ADD. Na zadnjem roditeljskom u PCM je voditeljica rekla da sva naša djeca imaju ADD u većoj ili manjoj mjeri.
Darovitost u slučaju ADD-a može biti samo plus
Zanima me nešto - Kakav je vaš stav prema posprdnom spominjanju PCM i Tanje Sever na forumu. Iskreno priznajem da taj neki prevladavajući stav da je to neka snobovska zanimacija koja prevladava na Rodi možda utjecala i na mene i da sam zato tako kasno otišla s djetetom tamo po pomoć. Naravno sve predrasude su pale i prezadovoljni smo, ali i sad sam tek osjetljiva na to kad se ljudi izruguju djeci koja trebaju pomoć zbog darovitosti, ADHD-a itd, a TS i PCM su stvarno najbolji na tom području. znam da toga ima u školama i vrtićima, ali nekako na Rodi nisam očekivala da je opći stav toliko daleko od istine. Samo ovaj topic je neka oaza i hvala curama koje ovdje hrabro pišu. Zašto je to tako? ima li netko ideju? Baš me to zna jaaaako ražalostiti.
Posljednje uređivanje od pikula : 19.04.2011. at 16:25
pikula, ne žalosti se, ti znaš kakvo je tvoje dijete i što mu treba. a forum..... ima nas različitih kao i u RL
Joj, hvala ti, ma slaba sam na klince, da meni neko veli da sam krava debela, ne bih ni trepnula, ali za kikaće, mi baš bude teško. Pogotovo, a to cure ovdje dobro znaju, kako je teško naći pomoć za te neke teškoće i specifičnosti koji imaju klinci na ovom topicu i koliko dugo to traje dok skužiš, kud, kad, kako. Meni to nije jasno, da ljudi ne kuže da je to isto ko sprdat se vodiš dijete privatno ortodnotu, ok možda netko stvarno vodi dijete bezveze ne znam, ali ja se nikad ne bih iz tog izrugivala, pa možda bi dijete imalo zagriz ko zekoslav mrkva dok dobije apartić preko socijalnog
U potpunosti te razumijem. I ja sam na početku, priznajem, imala predrasuda o PC - sve mi je djelovalo elitistički, pomalo snobovski (ne nužno kao zaključak postova na forumu; dio informacija dobila sam iz drugih izvora). Tada sam znala, recimo, da mi je dijete po mnogočemu iznadprosječno, ali nismo imali poteškoća, s dobrom stranom iznadprosječnosti smo se lako nosili. A kad su počele poteškoće i kad u vrtiću nisam naišla na očekivanu reakciju psihologa, nije bilo druge nego pravac PC. I na moje ugodno iznenađenje, već na testiranju, a posebno nakon prve radionice, sve su predrasude srušene. Zaista sam impresionirana profesionalnošću, brigom i pristupačnošću. Veselimo se roditeljskim radionicama kao mala djeca.
Posebno mi se sviđa što nema šablone nego se program prilagođava određenoj skupini djece.
I baš kao što kaže maria71, ti najbolje poznaješ svoje dijete i njegove potrebe. Istina je da netko to nema s ovim izravnoga iskustva može steći pogrešan dojam. Ali to nije ni važno. Važno je što je dobro za tvoju obitelj. Ako vas veseli, ugodno vam je i doprinosi boljitku, sasvim je nevažno što o tome misli okolina.
Hvala i tebi Freja
Drago mi je da si ovo napisala. Baš bi bilo šteta da se još neka mama tak odugo dvoumi zbog bezvezarija kao što sam ja
Posljednje uređivanje od pikula : 19.04.2011. at 17:33
Pravila pisanja postova
Odgovori s citatom
