Darovita djeca-kako se nositi s njihovim posebnim potrebama

[hibiskus]

Hibiskus, koliko tvoje bistro dijete sada ima godina? Čime se sve bavi? kako ima organizirane dane? Oprosti ako zadirem preduboko Učim se od starijih i iskusnijih...

nismo mi bas veliki, 6.5 godina, ali smo vec svasta prosli, naravno, vrlo intenzivno.

kod nas je dosta bitan fizicki dio, tako da od nepune 3 godine idemo na nekakve organizirane sportove tipa gimnastika, ritmika, grupni sportovi u jednom (odbojka, rukomet, nogomet, hokej na parketu...) zimi klizanje, skijanje, ljeti rolanje, bicikl, romobil, trcanje, plivanje, penjanje na sljeme. ako je dan prosao u krizi, a bas po rasporedu nemamo nikakav sport spasila bi se ako bi je odvela u bibo ili neku drugu "divljajucu" igraonicu. ove godine za rodjendan je dobila wii i nama se to pokazalo kao odlicna investicija, pogotovo za duge zimske dane.
nakon sto iz sebe izbaci visak energije puno je lakse, barem mogu donekle voditi njen interes u skladu sa svojim fizickim mogucnostima. dok to nisam pocela primjenjivati imala sam takve padove energije, da doslovno satima nisam bila u stanju funkcionirati.

u zadnje vrijeme najvise mira imamo kada radi slikovnice, prvo izmisli pricu, odredi koliko ce stranica imati i onda krene cratati i pisati, pa dok je uveze, nacrta posebno lijepu naslovnicu... uglavnom traje to i po 2-3 dana. danas crta strip i sve mi se cini da cemo imati miran zavrsetak dana .

uz sve to obozava igrice na kompjutoru tipa mah jong, capsule, flux (narocito) ili slagalice tipa katamino, neocube, quixo, razne 3-d pazle i mozgalice.


kako nam dan izgleda?
pa ti dani su jako raznoliki, ali najbolje funkcioniramo kada nema puno praznog hoda. ona ima vikende (sa petkom) da ih bira kako zeli da ih provedemo. svi ostali dani u tjednu su dosta strukturirani uz samo nekoliko sati slobodnih da ih provede u nekom svom hobiju, ovisno na cemu je vec fiksacija. to nije ono sto sam ja nametnula, vec ono sto smo zakljucili da najbolje funkcionira.
2x tjedno ide na engleski, sport (u sklopu vrtickog programa) i logopedu. idemo na radionice kod t.sever i obavezno 1x tjedno pozove doma na igru prijateljicu po svom izboru. ako nemamo nikakve popodnevne obaveze nakon vrtica ostajemo u obliznjem parku, ako je ruzno vrijeme odvedem je u kino, kazaliste ili knjiznicu gdje nadje sebi slicne. ponekad u knjiznici, slusajuci je kako komunicira sa starijima, dobijem dobar uvid u ono sto joj se mota po glavi, vrlo cesto ostanem sokirana. zadnji put je sa nekim deckom razgovarala o nuklearki u japanu i kako bi njih dvoje zaustavili sirenje radijacije.

uz sve to, napokon, imamo divne tete u vrticu koje su kreativne i koje su mi pravi spas, jer mi doma dodje puna novih ideja. nedavno smo kupili vekericu na navijanje, razmontirala ju je i probala sastavljati i tako jos nekoliko satova mir je bio cijeli tjedan. ona je vrlo kreativna i kolazi i razna ambalaza (narocito rolice od wc papira) postaju prava zabava, lutke od kuhace, modeli aviona, andjeli od papirnatih maramica, razni kalupi za gipseve koje poslije boja, salvetna tehnika, plastelin, izrada bozicnog nakita, ma svasta smo vec prosli, pola sam i zaboravila.

ifi nema tu formule, ides za svojim djetetom i napipavas kao slijepac, puno grijesis, dok ti ono samo ne pokaze kojim putem da se ide, a onda se sve promijeni . mi smo imali faze stalne zelje za novom djecom, nigdje joj nije bilo dovoljno ljudi, pa iz toga u drugu krajnost kad je stalno htjela biti sama i napravila nekoliko lutkarskih predstava, koje nitko nije smio gledati - to je bilo samo za njenu dusu.

[Ifigenija]

nismo mi bas veliki, 6.5 godina, ali smo vec svasta prosli, naravno, vrlo intenzivno.

kod nas je dosta bitan fizicki dio, tako da od nepune 3 godine idemo na nekakve organizirane sportove tipa gimnastika, ritmika, grupni sportovi u jednom (odbojka, rukomet, nogomet, hokej na parketu...) zimi klizanje, skijanje, ljeti rolanje, bicikl, romobil, trcanje, plivanje, penjanje na sljeme. ako je dan prosao u krizi, a bas po rasporedu nemamo nikakav sport spasila bi se ako bi je odvela u bibo ili neku drugu "divljajucu" igraonicu. ove godine za rodjendan je dobila wii i nama se to pokazalo kao odlicna investicija, pogotovo za duge zimske dane.
nakon sto iz sebe izbaci visak energije puno je lakse, barem mogu donekle voditi njen interes u skladu sa svojim fizickim mogucnostima. dok to nisam pocela primjenjivati imala sam takve padove energije, da doslovno satima nisam bila u stanju funkcionirati.

u zadnje vrijeme najvise mira imamo kada radi slikovnice, prvo izmisli pricu, odredi koliko ce stranica imati i onda krene cratati i pisati, pa dok je uveze, nacrta posebno lijepu naslovnicu... uglavnom traje to i po 2-3 dana. danas crta strip i sve mi se cini da cemo imati miran zavrsetak dana .

uz sve to obozava igrice na kompjutoru tipa mah jong, capsule, flux (narocito) ili slagalice tipa katamino, neocube, quixo, razne 3-d pazle i mozgalice.


kako nam dan izgleda?
pa ti dani su jako raznoliki, ali najbolje funkcioniramo kada nema puno praznog hoda. ona ima vikende (sa petkom) da ih bira kako zeli da ih provedemo. svi ostali dani u tjednu su dosta strukturirani uz samo nekoliko sati slobodnih da ih provede u nekom svom hobiju, ovisno na cemu je vec fiksacija. to nije ono sto sam ja nametnula, vec ono sto smo zakljucili da najbolje funkcionira.
2x tjedno ide na engleski, sport (u sklopu vrtickog programa) i logopedu. idemo na radionice kod t.sever i obavezno 1x tjedno pozove doma na igru prijateljicu po svom izboru. ako nemamo nikakve popodnevne obaveze nakon vrtica ostajemo u obliznjem parku, ako je ruzno vrijeme odvedem je u kino, kazaliste ili knjiznicu gdje nadje sebi slicne. ponekad u knjiznici, slusajuci je kako komunicira sa starijima, dobijem dobar uvid u ono sto joj se mota po glavi, vrlo cesto ostanem sokirana. zadnji put je sa nekim deckom razgovarala o nuklearki u japanu i kako bi njih dvoje zaustavili sirenje radijacije.

uz sve to, napokon, imamo divne tete u vrticu koje su kreativne i koje su mi pravi spas, jer mi doma dodje puna novih ideja. nedavno smo kupili vekericu na navijanje, razmontirala ju je i probala sastavljati i tako jos nekoliko satova mir je bio cijeli tjedan. ona je vrlo kreativna i kolazi i razna ambalaza (narocito rolice od wc papira) postaju prava zabava, lutke od kuhace, modeli aviona, andjeli od papirnatih maramica, razni kalupi za gipseve koje poslije boja, salvetna tehnika, plastelin, izrada bozicnog nakita, ma svasta smo vec prosli, pola sam i zaboravila.

ifi nema tu formule, ides za svojim djetetom i napipavas kao slijepac, puno grijesis, dok ti ono samo ne pokaze kojim putem da se ide, a onda se sve promijeni . mi smo imali faze stalne zelje za novom djecom, nigdje joj nije bilo dovoljno ljudi, pa iz toga u drugu krajnost kad je stalno htjela biti sama i napravila nekoliko lutkarskih predstava, koje nitko nije smio gledati - to je bilo samo za njenu dusu.

Ovo mi sve zvuči jako poznato
Potražit ću na netu te igrice i kocke koje si navela. To bi mu se možda moglo svidjeti.
U biti svašta se može raditi, samo je pitanje koliko vremena i energije imaš.
Očito ću morati racionalizirati s energijom, vremenom. Još pojednostaviti, baciti se na travu, pod, i uživati s njima.
Moj maleni najviše voli razgovarati. Sjednemo, pa razgovaramo do besvijesti. Al to trajeeee. I nikad dosta.
Navečer ako im dam taj razgovor diže se do ponoći, ili više, i izmišlja da se boji, da nek dođemo - samo da to produlji.
Onda se ne usudim.
Valjda bi bilo dobro, sad razmišljam naglas, ujutro razgovarati, pa onda poslijepodne, pa još navečer. Valjda će bit dosta...
A sad jurim.
U Korizmi imam ograničenje neta...

Hibiskus, puno hvala! Dala si mi puno mislit, puno utjehe, i nade

[pikula]

cure, vaši postovi su mi melem na ranu. Ah, da sam i ja znala što se događa kad je mlađa imala godinu dvije, a stariji 3, 4... Bilo je baš kako Ifi i minji otrok opisuju- na granici izdrživosti s povremenim prelascima. Ali mi nismo mogli jesti kornflejks za ručak, uz sve ove preosjetljivosti, preosjetljivi smo i na klopu, alergije i sl... ma svako ima nešto ili kuću i voćnjak, ili nema živog čovjeka na 30km, ili imaš neki zeznut posao, što god bilo uz emotivne bistriće i todlere- puno, brate mili. Previše za jednog čovjeka. Stvarno kad se to počne raspodjeljivati na vrtić, školu, mačevanje, klizanje, klavir, prijatelje

[pikula]

pošteno i punokrvno ili kriza- to mogu potpisati itekako... Da od kad se rodio- druga djeca gledaju iz kolica gledaju onu zvečku po 5 minuta, mame piju kavu, a on samo što ne izađe iz kolica, viče,plače, baca sve redom - ili cica ili da sudjeluje u svim zbivanjima, sve distrakcije za bebe nema šanse. I tako je i sad ili za ozbiljno ili niš... A ja se osjećam ko na ispitu na faksu svaki dan LOL

[minji otrok]

pošteno i punokrvno ili kriza- to mogu potpisati itekako... Da od kad se rodio- druga djeca gledaju iz kolica gledaju onu zvečku po 5 minuta, mame piju kavu, a on samo što ne izađe iz kolica, viče,plače, baca sve redom - ili cica ili da sudjeluje u svim zbivanjima, sve distrakcije za bebe nema šanse. I tako je i sad ili za ozbiljno ili niš... A ja se osjećam ko na ispitu na faksu svaki dan LOL

Ne smijem se ni sjetiti perioda kad su bili bebe... Druga djeca mirna, umiljata, spavaju i doma i u kolicima, smješkaju se, zabavljaju sami, a moji se otimaju iz naručja, jasno izražavaju da nešto žele i ne odustaju dok ne dobiju, ne žele se vozit u kolicima, traže da ih se nosi ali tako da mogu sve nadgledati , a kad su propuzali i prohodali (protrčali) bilo ih je posvuda, samo bi se istrgli iz ruke i trčali, bježali, istraživali i dodirivali svaku rupu i predmet...
Kakva kava, o njoj sam mogla samo sanjati - meni je bila sreća u tom periodu naći dezić koji će izdržati moje preznojavanje

Stvarno su se razlikovali od druge djece, a ja sam se naslušala komentara da smo mi nervozni pa da tu nervozu prenosimo na djecu, da su djeca razmažena, da im treba čvrsta ruka itd.
I baš sam bila nesretna zbog toga, uvjerena da negdje griješim.
I griješila sam, jer sam im trebala pružiti još više nježnosti i bliskosti i biti s njima puno više.

[tanja_b]

Ne smijem se ni sjetiti perioda kad su bili bebe... Druga djeca mirna, umiljata, spavaju i doma i u kolicima, smješkaju se, zabavljaju sami, a moji se otimaju iz naručja, jasno izražavaju da nešto žele i ne odustaju dok ne dobiju, ne žele se vozit u kolicima, traže da ih se nosi ali tako da mogu sve nadgledati ,

Slično je bilo i kod nas.
Uporan ko sivonja dok nešto ne postigne - prvo držanje glave, pa hvatanje, pa puzanje... e, tek kad je propuzao, postalo je malo lakše, jer nije više frustrirano plakao, nego bi sam došao do svojeg cilja.
Nošenje u marami, koje se toliko preporučivalo, uopće nije dolazilo u obzir, iz više različitih razloga. Jedan je bio ortopedske prirode, a drugi - nepodnošenje privijenog položaja uz majčino tijelo, on je morao sve vidjeti i u sve biti upućen.
Samo, moram priznati da je lakše što je stariji - jest da su mu neke potrebe sve veće, ali i on je sve razumniji.

Inače, bili su jučer u posjetu školi, s vrtićem. Naravno da je odmah upao u oči kao jedini koji si je sam čitao zadatke i sam ih rješavao. Baš me zanima kako će to izgledati kad krene zaozbiljno..

[Ifigenija]

Joj, kad je moj bistrić bio beba! Sve je jako rano savladao, a s četiri mjeseca je vikao id! idi! i pokazivao prstićima na ono što ga zanima. Jel to bilo brbljanje, vidi ili idi, ne znam, al da sam se nanosala, jesam. I ona hitnost, bitnost, kao da se non-stop svijet ruši ako ne vidi što je zamislio LOL.
Kad je prohodao padao je sve u šesnaest, ništa njega nije brinula ravnoteža, on je hrlio, padao, dizao se, samo da se ide.
Pa onda mu objesiš onaj mobil da ga smiri, a on ga hvata, lovi i razmontirava.
Pa mu kupiš Philipsov projektor, a nejga ne obadiraju slike na zidu, nego navali na projektor.
Bilo je kao na radnoj akciji...

[hibiskus]

ne volim se ni sjecati perioda kad je bila beba. to je bio zivi napor od jutra do sutra. ma kakve kave ili druzenja.

iskreno mi ni proslo ljeto na godisnjem ne bi mogli ni kavu popiti, ni novine procitati, ma nista, da ne postoji tangram.
moj naklon do poda drevnim kinezima

[sirius]

Uh, naravno jedino što se (opet ) nudi jest preskakanje razreda (tj. dodatan rad u cilju preskakanja razreda), ništa novo ...

Što se tiče nepristojnog ponašanja...mi to ne dopuštamo, ali toleriramo povremene verbalne ispade (pogovaranja, upadanje u rijeć, čak i rijeći koje nisu na mjestu, ali ne psovanje i sl.), ali ne toleriramo opasno ponašanje . Srećom, on nikad nije bio agresivam i što je veći puno bolje prepoznaje frustracije tako da su eksplozije manje. Dakle kontrola impulsa je jedno, ali naučiti obuzdati frustracije i stati , to je obavezno. To je kontrolirao i prije polaska u školu, u toj mjeri da nikoga ne ugrožava (iako npr. mrmlja sebi u bradu, prigovara ili sl.).

M. trenutno ide na dodatnu nastavu iz matematike to mu odgovara. Mi smo odlučili ne tražiti individualizirani pristup (službeni) obzirom da ne vidim svrhu i korist (vidim samo eventualnu štetu od negativnog fokusa). Uglavnom, definitivno sam odustala od ideje (zapravo nisam nikad niti polagala prevelike nade) da će mi školski sustav pomoći da razvije svoje potencijale. Zadovoljna sam sa činjenicom kad ga ne frustrira pretjerano i kad tolerira probleme (koji su djelomično i nastali zbog ne adekvatnog pristuapa).

[vertex]

Ja ću se samo kratko požaliti. Dodatna iz matematike je bila i rijetki dodatni sadržaj u 5. razredu. Jedan sat svaki drugi tjedan. Natjecanja su završila prije mjesec dana (bio je na županijskom) i sad više nema dodatne, jer su natjecanja završila. Eto, djeca su tu da opsluže natjecanje, a nije natjecanje tu da bude zgodan izgovor da se nauči više i dublje, i da se uživa uz matematiku.

Dosta profesora je imalo prigovor na njegovo brbljanje početkom godine, pogotovo razrednica. I očekivalio smo probleme s tim, toga je bilo i u nižim razredima, samo što je učiteljica imala i razumijevanja, i volje da ga odgaja, i volje da njemu i sličnima u razredu uvijek traži nove izazove. Sada svi primjećuju da je on jako brz i sposoban, da završi začas i onda se dosađuje, ali ne da im se naći mu nešto ekstra za raditi, odnosno, ne smatraju to svojim poslom. Posljednja metoda za samoobuzdavanje mu je da sam sebi da ćušku kad dobije poriv za razgovaranjem . Inače crta, gradi konstrukcije od pisaćeg pribora, radi neke druge domaće radove...

[sirius]

Ja ću se samo kratko požaliti. Dodatna iz matematike je bila i rijetki dodatni sadržaj u 5. razredu. Jedan sat svaki drugi tjedan. Natjecanja su završila prije mjesec dana (bio je na županijskom) i sad više nema dodatne, jer su natjecanja završila. Eto, djeca su tu da opsluže natjecanje, a nije natjecanje tu da bude zgodan izgovor da se nauči više i dublje, i da se uživa uz matematiku.

Dosta profesora je imalo prigovor na njegovo brbljanje početkom godine, pogotovo razrednica. I očekivalio smo probleme s tim, toga je bilo i u nižim razredima, samo što je učiteljica imala i razumijevanja, i volje da ga odgaja, i volje da njemu i sličnima u razredu uvijek traži nove izazove. Sada svi primjećuju da je on jako brz i sposoban, da završi začas i onda se dosađuje, ali ne da im se naći mu nešto ekstra za raditi, odnosno, ne smatraju to svojim poslom. Posljednja metoda za samoobuzdavanje mu je da sam sebi da ćušku kad dobije poriv za razgovaranjem . Inače crta, gradi konstrukcije od pisaćeg pribora, radi neke druge domaće radove...

vertex, ja sam cijelo moje školovanje slušala kako sam lajava i svakom loncu poklopac i sl.
Uglavnom , puno sam pričala na nastavi, uvijek sam imala neke komentare na gradivo, nikad bezobrazne ili sl.
Uvijek sam mislila da je u meni problem, zapravo je i bio. Kad sam odrasla odradila sam neka testiranja (sebe), onda dobila dijete sa istim istim problemom, ali na X potenciju. Onda sam odradila i njegova testiranja ...u procesu edukacija i radionica konačno složila sve kockice.
Dakle, ja sam bila darovito dijete sa ADD-om, moje komentiranje i zapitkivanje je bio rezultat toga.
Ja osobno, kao roditelj ,truditi ću se što manje nervirati oko njegovog pričanja i komentra na nastavi. Potruditi ću se da se zbog toga ne osjeća loše. Znaći , plan br.1 preživjeti osnovnu školu bez velikih trauma i očekivanja da će sustav imati razumjevanja.
Plan br.2 usmjeriti ga da odabere adekvatno srednjoškolsko obrazovanje koje će donekle ispuniti njegove kapacitete i sposobnosti, nadam se i dalje bez prevelikih trauma...

[vertex]

Je sirius, to je više-manje i naš plan.

[mama94]

Je sirius, to je više-manje i naš plan.

Moram priznati da ja imam puno veće ambicije. Kao prvo, želim da oboje odrastu u sretne, samopopuzdane i samostalne osobe, koje će biti zadovoljne sobom i svojim životom, životom kojim će upravljati sami.
Ne želim da im frustracija školom ubije glad za saznanjima i strast za životom.
Teško??
Sve si nešto mislim nije li vrijeme da se mi već organiziramo i počnemo tražiti da naša djeca dobiju pravo na školovanje kakvo njima treba i kakvo zaslužuju.

[vertex]

Moram priznati da ja imam puno veće ambicije. Kao prvo, želim da oboje odrastu u sretne, samopopuzdane i samostalne osobe, koje će biti zadovoljne sobom i svojim životom, životom kojim će upravljati sami.
Ne želim da im frustracija školom ubije glad za saznanjima i strast za životom.
Teško??
Sve si nešto mislim nije li vrijeme da se mi već organiziramo i počnemo tražiti da naša djeca dobiju pravo na školovanje kakvo njima treba i kakvo zaslužuju.

Ma plan se odnosi samo na prolaženje kroz školu. Ako se pokaže da škola nudi više i bolje - nitko sretniji od nas. Već sam pisala, učiteljica je bila jako dobra, ma izvrsna. Koliko vidim iz moje okoline, takvih je sve više. Ali sad u petom razredu, kad je puno profesora, kad razrednica nema osobito sluha za ovakvo dijete - vidjeli smo da je nužno ne očekivati čuda od škole. To je jednostavno realnost. Ne isključuje pokušaje da se potiču koraci prema naprijed, da mi sa svoje strane radimo nešto na tome da se i naša i buduća djeca prepoznaju i da im bude bolje.
tanja_b, još uvijek je zaista vrlo često glavno da dijete nema nekih problema, i da učitelji s njim nemaju nekih problema.

[sirius]

Prije par tjedana sam odgledala ovaj filmić (oko 10 min. traje), a onda sam jućer gledala na HTV2 "Razred 2011" po istim problemima je pričao jedan od sudionika pa sam se sjetila . Pogledajte , zanimljivo http://www.youtube.com/watch?v=Qbb8wm-ksJM

[tanja_b]

Mi smo obavili razgovor s pedagogicom u školi, i čini mi se da je sve na tragu vaših dosadašnjih iskustava. Nisam baš oduševljena pristupom.
Sve je trajalo turbo-kratko, jedva sam uspjela pedagogici dati nalaz iz PCM, koji je ona, doduše, pažljivo pročitala, ali mi ga odmah i vratila uz riječi da neka se ja ništa ne brinem, da će sve biti super, da ona vidi da A. nema nikakvih problema u samopouzdanju (odlično je to procijenila iz 5 minuta razgovora!) i da neće biti nikakvih problema u školi.
U prvi mah lijepo zvuči, ali zar je zaista cilj školovanja samo da "dijete nema problema"?
Jedino što me tješi je da smo dobili s više strana preporuke za učiteljicu, za koju sam i tražila da nas zapiše, pa ako učiteljica bude imala sluha za njegove sposobnosti i karakter, onda zaista više ništa drugo ni ne trebamo. Iako mi se i dalje čini da će on u prvom razredu umirati od dosade i frustracije...

[pikula]

S razgovora sa školu uputili su nas na dodatno testiranje i s mlađim djetetom i na moje relativno iznenađenje i mala miška je darovita - ja sam baš bila sigurna da je ona možda mrvu spretnija s nekim stvarima, ali ništa ekstra. Hm, sad mi je ovo dalo misliti- kako sam skužila sineka (više manje), a curku baš i ne. Uglavnom došla sam do jednog zaključka - sinek mi je bio neobičan jer je više darovit na ćaćinu stranu, pa me brzo prešišao, a ćerce je darovito na poljima koja se meni skroz normalna i bliska i super se nosim s tim pa nisam uviđala neke poteškoće, a time ni pluseve. Što je čo'ek... :/
E sad opet u školu s paprimia...

[nadica_b]

darovita djeca itekako mogu imati ADD. Na zadnjem roditeljskom u PCM je voditeljica rekla da sva naša djeca imaju ADD u većoj ili manjoj mjeri.
Darovitost u slučaju ADD-a može biti samo plus

[pikula]

Zanima me nešto - Kakav je vaš stav prema posprdnom spominjanju PCM i Tanje Sever na forumu. Iskreno priznajem da taj neki prevladavajući stav da je to neka snobovska zanimacija koja prevladava na Rodi možda utjecala i na mene i da sam zato tako kasno otišla s djetetom tamo po pomoć. Naravno sve predrasude su pale i prezadovoljni smo, ali i sad sam tek osjetljiva na to kad se ljudi izruguju djeci koja trebaju pomoć zbog darovitosti, ADHD-a itd, a TS i PCM su stvarno najbolji na tom području. znam da toga ima u školama i vrtićima, ali nekako na Rodi nisam očekivala da je opći stav toliko daleko od istine. Samo ovaj topic je neka oaza i hvala curama koje ovdje hrabro pišu. Zašto je to tako? ima li netko ideju? Baš me to zna jaaaako ražalostiti.

[Freja]

Zanima me nešto - Kakav je vaš stav prema posprdnom spominjanju PCM i Tanje Sever na forumu. Iskreno priznajem da taj neki prevladavajući stav da je to neka snobovska zanimacija koja prevladava na Rodi možda utjecala i na mene i da sam zato tako kasno otišla s djetetom tamo po pomoć. Naravno sve predrasude su pale i prezadovoljni smo, ali i sad sam tek osjetljiva na to kad se ljudi izruguju djeci koja trebaju pomoć zbog darovitosti, ADHD-a itd, a TS i PCM su stvarno najbolji na tom području. znam da toga ima u školama i vrtićima, ali nekako na Rodi nisam očekivala da je opći stav toliko daleko od istine. Samo ovaj topic je neka oaza i hvala curama koje ovdje hrabro pišu. Zašto je to tako? ima li netko ideju? Baš me to zna jaaaako ražalostiti.

U potpunosti te razumijem. I ja sam na početku, priznajem, imala predrasuda o PC - sve mi je djelovalo elitistički, pomalo snobovski (ne nužno kao zaključak postova na forumu; dio informacija dobila sam iz drugih izvora). Tada sam znala, recimo, da mi je dijete po mnogočemu iznadprosječno, ali nismo imali poteškoća, s dobrom stranom iznadprosječnosti smo se lako nosili. A kad su počele poteškoće i kad u vrtiću nisam naišla na očekivanu reakciju psihologa, nije bilo druge nego pravac PC. I na moje ugodno iznenađenje, već na testiranju, a posebno nakon prve radionice, sve su predrasude srušene. Zaista sam impresionirana profesionalnošću, brigom i pristupačnošću. Veselimo se roditeljskim radionicama kao mala djeca.

Posebno mi se sviđa što nema šablone nego se program prilagođava određenoj skupini djece.

I baš kao što kaže maria71, ti najbolje poznaješ svoje dijete i njegove potrebe. Istina je da netko to nema s ovim izravnoga iskustva može steći pogrešan dojam. Ali to nije ni važno. Važno je što je dobro za tvoju obitelj. Ako vas veseli, ugodno vam je i doprinosi boljitku, sasvim je nevažno što o tome misli okolina.

[maria71]

pikula, ne žalosti se, ti znaš kakvo je tvoje dijete i što mu treba. a forum..... ima nas različitih kao i u RL

[pikula]

Joj, hvala ti, ma slaba sam na klince, da meni neko veli da sam krava debela, ne bih ni trepnula, ali za kikaće, mi baš bude teško. Pogotovo, a to cure ovdje dobro znaju, kako je teško naći pomoć za te neke teškoće i specifičnosti koji imaju klinci na ovom topicu i koliko dugo to traje dok skužiš, kud, kad, kako. Meni to nije jasno, da ljudi ne kuže da je to isto ko sprdat se vodiš dijete privatno ortodnotu, ok možda netko stvarno vodi dijete bezveze ne znam, ali ja se nikad ne bih iz tog izrugivala, pa možda bi dijete imalo zagriz ko zekoslav mrkva dok dobije apartić preko socijalnog

[pikula]

Hvala i tebi Freja
Drago mi je da si ovo napisala. Baš bi bilo šteta da se još neka mama tak odugo dvoumi zbog bezvezarija kao što sam ja

[minji otrok]

Priznajem da vam pomalo zavidim sto imate TS u gradu
Mi sutimo i skrivamo njene nalaze kao zmija noge, nismo ih pokazali ni pedijatrici ni u vrticu, a ni pedagogu kod upisa u vrtic, ma nitko osim nas i moje mame ne zna da smo bili.
Ali, mene su smirili, ja sam pocela gledati drugim ocima na probleme s kojima smo se susretali, drugacije sam poslozila stvari, i sve je krenulo nabolje .

[čokolada]

Pikula, za ovo što si spomenula... glavni problem leži u neznanju. Ljudi uglavnom nemaju pojma kako izgleda dan u obitelji (u mom slučaju prvenstveno) ADHD-ovca, kao što ni ne razumiju zašto ljudi traže pomoć i podršku. Daj im, Bože, dijete bez ikakvih teškoća! Ja sam skroz odustala od tumačenja kako i zašto osobama koje o tome ne znaju baš ništa.
Je li snobovski ili skupo, pitanje je izbora i prioriteta (nisam imućna i pažljivo prevrćem svaku kunu). Da nema rezultata, sigurno bih odustala.

[mama94]

Postoji nešto što se zove "hrvatski jal". U dvorištu hrvatskog susjeda trava je uvijek ne samo zelenija, nego i , naravno lažna, patvorena, ili barem nezakonito stečena. Dakle, već sam se navikla na opći osjećaj ugroženosti kod drugih roditelja kad otkriju da je tuđe dijete darovito. (Žalosno je što ima čak i dio učiteljske populacije koji pljuje po darovitoj djeci- pročitajte samo "Klinci za 5" na forum.hr). Nasreću, djeca su još uvijek iskrena u toj dobi i moji klinci su još uvijek obljubljeni, prihvaćeni i druga djeca im se rado nude za prijatelje. Strah me je samo što će biti u pubertetu: hoće li pokušati namjerno podbaciti u školi kako bi prestali biti "štreberi" i iz štrebera se pretvorili u heroja? Hoće li podleći lošem utjecaju samo kako bi bio prihvaćen od društva vršnjaka? Grupu za podršku smatram svakako dobrodošlom, ako ne i obaveznom preventivom.

[pikula]

Istina, dok su još mali zapravo i nisu do kraja svjesni kako odrasli mogu biti "djetinjasto" zavidni, a djeca to između sebe lako uravnoteže, ni mi s tim nemamo problema, ako se učitelj pravilno postavi, trenutno stvarno imamo sreće. Zapravo na to sa školskim sustavom sam nekako shvaćala kao manu sustava, iznenadilo me ovo na osobnoj razini odrasle okoline,ma ja sam stvarno tutlek :/ Moram naučiti mudro šutjeti.

[minji otrok]

Danas nam je teta u vrtiću za mlađeg stavila do znanja da je darovit.
Došli smo po njega, nije ste htio obuti, igrao se s jajima koja su izrađivali za Uskrs.
Pitala sam tetu da li se u vrtiću inače sam oblači i obuva (jer doma koristi priliku da mi to za njega odradimo ), na što je ona odgovorila da sve sam radi, samo što je spor.
Ja se šalim i govorim mu: "Ti si brz kao brzi puž.", a teta odgovara: "Ali mu je mozak jako brz", pa je navela neke primjere kako odgovara, kako se razmišlja i dr., i predložila da ga upišemo u neku grupu za darovite, za koju nisam znala da postoji u našem gradu.

Iako sam odgovorila da ne bih voljela da se izdvaja po bilo čemu, da ima starijeg brata uz kojeg profitira jer ga nastoji sustići u svemu pa tu razliku od 2 g.među njima vidim kao dovoljan poticaj, i da sada nemamo nikakvih problema (prošle godine je bilo pakleno u vrtiću, tete su se mijenjale, on je bio užasno frustriran itd.), bacila mi je bubu u uho i rekla da će se tamo osjećati super sa djecom koja su mu slična, i ja sada razmišljam da idem vidjeti što tamo nude i kako rade.

U svakom slučaju, jako sam ugodno iznenađena:
a) što su sami uvidjeli da je riječ o darovitom djetetu (jer smo se prošle godine naslušali da je razmažen, zahtjevan, da se treba prilagoditi vrtiću itd. Čak je pokušao pobjeći iz vrtića jer je vikanje tete doživio kao uvredu i nepravdu, ali su ga djeca skužila na cesti pa su ga vratili), te
b) da u Puli postoji netko tko se bavi darovitom djecom

Ma ni sama ne znam, razgovarat ćemo MM i ja, ali mislim da ove godine nećemo nigdje. Osim ako znatiželja ne prevlada .

[pikula]

Baš pohvalno za tete, drago mi je da se stvari kreću u pozitivnom smjeru. Koliko ja znam postoji udrugak oja se bavi darovitom djecom na području Rijeke, a ne znam da li rade i u ostatku Istre, vjerojatno da.

[cvijeta73]

na području Rijeke, a ne znam da li rade i u ostatku Istre, vjerojatno da.

viš kako se neznanje lako potkrade, nu rijeke u istri

[pikula]

Ma što to je čista iridenta, otkrila si me - Istra do Karlovca

[tanja_b]

Znam da je svojedobno netko pisao nešto o tome na forumu, ali više ne mogu naći te postove.
Ukratko, moje dijete, donedavno izuzetno zainteresirano za svijet oko sebe, za knjige, za konstruktivne aktivnosti, u zadnjih par mjeseci postalo je prilično uskog kruga interesa. Zapravo, više ne čita, za kompjutorom bi isključivo gledao filmove, a igra se samo i jedino s gogosima (pošast iz vrtića, prva takva koja je zapravo doprla do našeg doma).
Nemam ja ništa protiv gogosa, bar se hoće igrati zajedno s nekim (jer mu u toj igri uvijek treba partner, pa ne može sam kao dosad ) ali me pomalo čudi da je iz jednog ekstrema prešao u drugi.
Kao da ga više ništa drugo ne zanima. Fiksira se na djecu iz vrtića, ok, što se tog tiče, tu je dosta uznapredovao u socijalnim odnosima. Zauzvrat, ponašanje doma mu ponekad postaje neizdrživo, često se krevelji, radi glupave grimase, sam sebi tepa i pritom se ceri, namjerno udara kontru i onda se brže-bolje povlači uz riječi "ma zezam se"
Časna riječ, kao da je u predpubertetu, a nema još ni 7 godina.
A nešto mi zvoni da je netko već pisao na forumu, da u dobi od 6-7 godina ove socijalne vještine nekako probijaju u prvi plan i da se čini kao da dijete stagnira u onim aktivnostima u kojima je prije napredovalo... jesam li dobro zapamtila?

[Peterlin]

Znam da je svojedobno netko pisao nešto o tome na forumu, ali više ne mogu naći te postove.
Ukratko, moje dijete, donedavno izuzetno zainteresirano za svijet oko sebe, za knjige, za konstruktivne aktivnosti, u zadnjih par mjeseci postalo je prilično uskog kruga interesa. Zapravo, više ne čita, za kompjutorom bi isključivo gledao filmove, a igra se samo i jedino s gogosima (pošast iz vrtića, prva takva koja je zapravo doprla do našeg doma).
Nemam ja ništa protiv gogosa, bar se hoće igrati zajedno s nekim (jer mu u toj igri uvijek treba partner, pa ne može sam kao dosad ) ali me pomalo čudi da je iz jednog ekstrema prešao u drugi.
Kao da ga više ništa drugo ne zanima. Fiksira se na djecu iz vrtića, ok, što se tog tiče, tu je dosta uznapredovao u socijalnim odnosima. Zauzvrat, ponašanje doma mu ponekad postaje neizdrživo, često se krevelji, radi glupave grimase, sam sebi tepa i pritom se ceri, namjerno udara kontru i onda se brže-bolje povlači uz riječi "ma zezam se"
Časna riječ, kao da je u predpubertetu, a nema još ni 7 godina.
A nešto mi zvoni da je netko već pisao na forumu, da u dobi od 6-7 godina ove socijalne vještine nekako probijaju u prvi plan i da se čini kao da dijete stagnira u onim aktivnostima u kojima je prije napredovalo... jesam li dobro zapamtila?

I moji su to prolazili u godini pred polazak u školu, s tim da je stariji to prošao gotovo neprimjetno, a mlađega je držalo cijeli prvi razred. Sredio se tek kad je krenuo u glazbenu i kad su ga uravnotežile nove obveze. Sudeći po drugim postovima, to je česta pojava...

[pikula]

. Sredio se tek kad je krenuo u glazbenu i kad su ga uravnotežile nove obveze. Sudeći po drugim postovima, to je česta pojava...

Tako je i kod nas bilo. Ali nama se sad dogodila velika turbulencija i moralo smo prekinuti sve dodatne aktivnosti. Znam da zvuči glupo, ali ja se malo, malo rasplačem zbog toga. super im je išlo, preporodili su se s odličnim trenerom. I trener je bio baš tužan. Tješim se da ćemo na jesen možda naći prostor u novoj konstrukciji i naći nešto slično, ali dostupnije, bez auta i s manje ulaganja i financ i vremenskog, a da opet bude nešto bitno. Ali i tu imam dilemu u kojoj mi samo vi možete pomoći. U PCM su jako nalgasili da sineku treba poticaja, ali i da mu jako treba mir, vrijeme za sebe, za gruntanje. E sad,kako sam ja počela raditi oni su u boravku od do. Kad dođu curka još klepeće i živahna je zadovoljna, kako su u PCM rekli njoj odgovara puno druženja i tu nalazi izadovoljstvo i dio poticaja, a sinek je baš umoran, zasićen,a opet nekak prazan- ne znam... I sad ne znam kako da izbalansiram te vanškolske obaveze i tu njegovu potrebu za samovanjem. Za sad je i klavir na pauzi, sport otkazan. Ne znam,treba mi vaš savjet. Osjećam se krivo što sam toliko jadna- mnoga djeca nemaju ni za osnovne potrebe, a ja kukam jer sam morala otkazati individualni sport i klavir, ali vi ovdje, na ovoj temi, znate o čemu pričam.

[Peterlin]

Tako je i kod nas bilo. Ali nama se sad dogodila velika turbulencija i moralo smo prekinuti sve dodatne aktivnosti. Znam da zvuči glupo, ali ja se malo, malo rasplačem zbog toga. super im je išlo, preporodili su se s odličnim trenerom. I trener je bio baš tužan. Tješim se da ćemo na jesen možda naći prostor u novoj konstrukciji i naći nešto slično, ali dostupnije, bez auta i s manje ulaganja i financ i vremenskog, a da opet bude nešto bitno. Ali i tu imam dilemu u kojoj mi samo vi možete pomoći. U PCM su jako nalgasili da sineku treba poticaja, ali i da mu jako treba mir, vrijeme za sebe, za gruntanje. E sad,kako sam ja počela raditi oni su u boravku od do. Kad dođu curka još klepeće i živahna je zadovoljna, kako su u PCM rekli njoj odgovara puno druženja i tu nalazi izadovoljstvo i dio poticaja, a sinek je baš umoran, zasićen,a opet nekak prazan- ne znam... I sad ne znam kako da izbalansiram te vanškolske obaveze i tu njegovu potrebu za samovanjem. Za sad je i klavir na pauzi, sport otkazan. Ne znam,treba mi vaš savjet. Osjećam se krivo što sam toliko jadna- mnoga djeca nemaju ni za osnovne potrebe, a ja kukam jer sam morala otkazati individualni sport i klavir, ali vi ovdje, na ovoj temi, znate o čemu pričam.

Dogodi se to... I mi smo srezali sport (atletiku) jer je dijete dobivalo napade astme nakon svakog treninga, zbog prašine u dvorani. Nikada nismo našli alternativu. Glazbena je ostala, jer bi dijete uvenulo bez toga. Inače, nije boravak pogodan za svako dijete - to je za mnoge nužno zlo. I mi jedva čekamo iduću škg da se riješimo tog jada.

Pitaj dijete što mu je bitno (ako može artikulirati). Mi nismo morali - atletika je silom prilika otpala, a glazbena na sreću ostala. Ja sam već sad sigurna da će iduće školske godine bez boravka biti lakše, ali čovjek zapravo nikad ne zna...

Potreba za samovanjem je dobra, ali mi to doma baš ne potičemo u nekoj velikoj mjeri. Može ići van i igrati se npr. pola sata da predahne između obveza, ali ne može tjerati brata ili nas iz sobe - to ne dozvoljavam. Uostalom, ni u razredu nije sam. Činjenica JEST da voli samovanje, ali moj sin ima loš osjećaj za vrijeme i kad je prepušten sam sebi, to njegovo gruntanje prijeđe sve granice, pa zadaće ostanu nenapisane, obveze neizvršene i slično. Možda će iduće godine biti bolje kad ne bude stege boravka, a možda i gore... Svaka batina ima dva kraja. Dijete se mora naučiti živjeti u okolini koja mu je zadana, bar dio vremena. Nema tu puno izbora. U školi ne može samovati. Dio vremena za sebe - ok, ali ne dam da to postane opsesija i da nas ostale tjera da hodamo na prstima. KAj god!

[minji otrok]

Zauzvrat, ponašanje doma mu ponekad postaje neizdrživo, često se krevelji, radi glupave grimase, sam sebi tepa i pritom se ceri, namjerno udara kontru i onda se brže-bolje povlači uz riječi "ma zezam se"

Ovome mogu dodati oduševljenost podrigivanjem, ispuštanjem vjetrova (i simuliranja istoga uz pomoć usta i ruke), spominjanjem riječi guza (na veliku radost njegovog mlađeg brata, koji umire od smijeha na te idiotarije ).
Jučer smo bili na upisu za školu, i još sam pod dojmom - sa prijateljem iz vrtića je jurcao po hodniku, kreveljio se, cerekao, uopće me nije doživljavao Opominjem ga - ne čuje, vratim na mjesto - ustane i otrči, on i prijatelj se smiju i cerekaju... Potpuno izvan kontrole

[sirius]

Ovome mogu dodati oduševljenost podrigivanjem, ispuštanjem vjetrova (i simuliranja istoga uz pomoć usta i ruke), spominjanjem riječi guza (na veliku radost njegovog mlađeg brata, koji umire od smijeha na te idiotarije ).
Jučer smo bili na upisu za školu, i još sam pod dojmom - sa prijateljem iz vrtića je jurcao po hodniku, kreveljio se, cerekao, uopće me nije doživljavao Opominjem ga - ne čuje, vratim na mjesto - ustane i otrči, on i prijatelj se smiju i cerekaju... Potpuno izvan kontrole

kod nas je takvo ponašanje tipično kad je pod pritiskom, a kad je bio manji još u bilo izraženo u novim okruženjima ili u masi ljudi.

[čokolada]

Ovo je DOSLOVNO k'o da si A. opisala (- gogosi, + prkos i očajno tvrdoglavo ukopavanje u obrani vlastitih stajališta).

[ivarica]

Novi list radi temu o darovitoj djeci u skoli, kako se skola prilagodila(ili nije) njihovim posebnim potrebama
koja od vas bi se javila?
novinarka je super, znam da ce temu dobro odraditi

pliz javljajte mi se na rodin mail roda@roda.hr

[korason]

Pišem prvi put na ovoj temi, ali pročitala sam vaše postove i pomogli su mi da lakše prebrodim svakodnevne frustracije radi raznoraznih sukoba, nadmudrivanja i uvjeravanja s mojim malim pametnjakovićem. Između ostalog, poduzela sam i nešto pametno - odvela ga na testiranje u PCM i dobila preporuke za učiteljicu, koje danas nosim u školu (nadam se da će biti dobro primljene). Nama se proces pisanja zadaće i učenja doma poprilično poboljšao otkad primjenjujemo preporuke prof. Vranitsky, nadam se da će i učiteljica prihvatiti preporuke i da će malom zvrkonji olakšati boravak u školi.
Eto, uglavnom, pratim vas...

[sirius]

Dobro došle u klub. Ono što mogu reći: Biti će bolje sigurno. Prošli i preživjeli tu fazu.
Čoksa ,da si bila na školici jućer znala bi da je "hoću da bude po mom , bez obzira na posljedice" najnormalnija stvar, tada čak niti kazna nema učinka jer i kazna zapravo odgađa ono što moraju napraviti (ili ne smiju) . U principu ih to (kazna i sl.) zadovoljava jer tada je ipak malo po njihovom.

[čokolada]

dakle, da niti ne pokušavam?

[sirius]

dakle, da niti ne pokušavam?

Strogoću moraš glumiti, to je tvoja obaveza. Ali ne ulaži nadu u kratkoročni učinak. :D

[Freja]

I mi smo u klubu. Zapravo rekla bih da već pomalo ide na bolje, barem što se tiče nekih ispada u ponašanju. Jedino što kod nas nije bilo kreveljenje nego stalna napetost, vikanje, histerični ispadi i sl. A bavili bismo se najradije samo igricama na računalu. Drugo je sve dosadno, bezveze itd. TS obećala da će proći s polaskom u školu. Nadam se da je tako

[sirius]

I mi smo u klubu. Zapravo rekla bih da već pomalo ide na bolje, barem što se tiče nekih ispada u ponašanju. Jedino što kod nas nije bilo kreveljenje nego stalna napetost, vikanje, histerični ispadi i sl. A bavili bismo se najradije samo igricama na računalu. Drugo je sve dosadno, bezveze itd. TS obećala da će proći s polaskom u školu. Nadam se da je tako

Mi zapravo imamo gadan problem sa računalom, pogotovo ako su igrice zahtjevne i u više razina. Takve ga potpuno preuzmu i nedaju mu da se uopće pokrene u bilo kojem drugom smjeru. Samo živćan hoda po kući i razmišlja kako da nažica još vremena za igru. Uglavnom , mi smo ih morali potpuno izbaciti iz kuće, barem dok škola traje, jednostavno vidim da ta brzina u virtulanom svijetu previše pojaćava osjećaj dosade u stvarnom (a dosada je i tako velliki problem).

[Freja]

Mi zapravo imamo gadan problem sa računalom, pogotovo ako su igrice zahtjevne i u više razina. Takve ga potpuno preuzmu i nedaju mu da se uopće pokrene u bilo kojem drugom smjeru. Samo živćan hoda po kući i razmišlja kako da nažica još vremena za igru. Uglavnom , mi smo ih morali potpuno izbaciti iz kuće, barem dok škola traje, jednostavno vidim da ta brzina u virtulanom svijetu previše pojaćava osjećaj dosade u stvarnom (a dosada je i tako velliki problem).

I mi se jako borimo protiv toga. Srećom pa se s proljećem vrijeme koje provodi u stanu smanjilo pa je malo lakše, ali kad je bolestan ili vani pljušti, teško je.

Mojemu, s druge strane, ako su neke "normalne" igrice u pitanju, katkad pomažu da se opusti od ostalih stresova i obaveza tijekom dana.

[tanja_b]

Uh, igrice... mi smo im dugo vremena odolijevali, zapravo, ni nemamo doma ništa instalirano i on ih nije ni tražio. A onda mu je deda na svom kompjutoru našao neke igrice, i sad se zapalio za njih, kad idemo dedi i baki odmah bi igrao igrice, što i nije nešto strašno (nije to količinski tako puno vremena), ali počeo ih je žicati i doma. Zasad bez većeg uspjeha

S obzirom da sam se već uvjerila da on ima poprilično potencijala za ovisnost o elektroničkim napravama (kompjutor, televizor, i sl.), zato se tako uporno i opirem naoko bezazlenoj zabavi.

A gogosi su mu potpuno popili mozak, više ni o čemu drugom ne govori (ok, povremeno mi u povjerenju prepričava nove proste riječi koje je naučio u vrtiću zasad ta saznanja i njihovu primjenu držimo pod kontrolom).

[Zdenka2]

Tanja i čokolada, ja sam isto to prošla, mislim prvenstveno na ovu promjenu u interesima i to u isto vrijeme, pred polazak u školu. Do toga dolazi kad dijete ulazi u fazu: Svijet su druga djeca. Dijete i dalje uči, percipira, misli, stvara, ali ne više (toliko) na onom "akademskom" planu kao što je to bilo dok je bio više orijentiran na samu obitelj. Socijalizacija u tom periodu troši resurse i uzima svoj danak. Treba vremena da se to nekako uravnoteži. Interes za drugu djecu i prilagođavanje njima ostaje, ali se s vremenom ponovo budi i onaj akademski interes, osobito uz poticajnu okolinu i dobre učitelje.

Kod nas je što se tiče računala sve do pred koji mjesec sve bilo gotovo savršeno, a razlog je bio taj što su djeca samo povremeno igrala na mom ili tatinom računalu.Međutim, kako su mi znali svašta uvesti s interneta, sve sam više prorjeđivala njihovo igranje na mom računalu i na kraju ga gotovo potpuno ukinula. Tada smo im kupili računalo samo za njih i otada vodim bitku protiv vremena utučenog na njemu. Problem je kod računala, što njima vrijeme tako neprimjetno isklizne, uopće ne shvate koliko su sjedili. Tu sam postala kao kobac, jer nema šanse da se pretvore u kompjutorski gadget. Sad pred kraj školske godine sam potpuno zabranila računalo preko radnog tjedna, a vikendom je ograničeno na sat dnevno po osobi. Mislim da nema druge nego uvesti režim i držati ga se. Oni sad jedva čekaju školske praznike, kad ću malo olabaviti, ali ni tada nema šanse da im dopustim višesatno buljenje u ekran.

[tanja_b]

Socijalizacija u tom periodu troši resurse i uzima svoj danak. Treba vremena da se to nekako uravnoteži. Interes za drugu djecu i prilagođavanje njima ostaje, ali se s vremenom ponovo budi i onaj akademski interes, osobito uz poticajnu okolinu i dobre učitelje.

Da, ovo sam baš primijetila. Koliko će vremena proteći dok se "uravnoteži", ne znam. Ali jučer je izjavio da već zna da će mu u školi biti dosadno jer su mu "cure na radionici rekle da zna toliko kao da već ide u treći razred" (bar ga ne muči lažna skromnost ).
Tješim se da je on ipak (dosad bio) dijete koje poštuje autoritet, pa da će učiteljica pomoći tome da se stvari poslože na svoje mjesto

[Ifigenija]

Tanja i čokolada, ja sam isto to prošla, mislim prvenstveno na ovu promjenu u interesima i to u isto vrijeme, pred polazak u školu. Do toga dolazi kad dijete ulazi u fazu: Svijet su druga djeca. Dijete i dalje uči, percipira, misli, stvara, ali ne više (toliko) na onom "akademskom" planu kao što je to bilo dok je bio više orijentiran na samu obitelj. Socijalizacija u tom periodu troši resurse i uzima svoj danak. Treba vremena da se to nekako uravnoteži. Interes za drugu djecu i prilagođavanje njima ostaje, ali se s vremenom ponovo budi i onaj akademski interes, osobito uz poticajnu okolinu i dobre učitelje.

Ja se iskreno nadam jednom velikom poticaju u moga sina na opću socijalizaciju, jer mu je još uvijek važniji osobni interes (mislim zanimacija, ne profit) nego druga djeca.

PRije neki dan se bacio na kauč i jaukao jer se oni igraju nekog kazališta, a njemu dosadno.

Još nije skontao da se s Kenom može plašiti Barbike, prditi ili nešto čime se minira igra, ali ostaje u kontaktu s djecom. A oni se igraju li igraju, i ne obadiraju, a on se neće prilagodit, pa neće. Koma. Baš me to rastužilo.

Nisam znala kako bih mu prišla. S jedne strane neki obziljni razgovori mislim da mogu biti traumatični, a opet ignorirati mi je neozbiljno.

Pa nabacujem onako nehajno - a, stari, pa možeš ti malo i nešto budalesati s njima, nekako se prilagodi, što te briga, ako se oni igraju, i ti s njima, pa ćeš poslije nešto svoje.

I tak.

Bing bang live