odradili, članak je zbilja dobro napisan
 |
|||
|
|
|||
odradili, članak je zbilja dobro napisan
Postoji li neki link do članka?
Čitam neko vrijeme. I polako se ubacujem. Nemamo dvije godine, zna abecedu, brojeve, uz to je izražena nevjerojatna želja samodostatnosti i samostalnosti... Jel će se to pokazati da je darovit, ne znam... ali pratim vas.
Pišem prvi put na ovoj temi, ali pročitala sam vaše postove i pomogli su mi da lakše prebrodim svakodnevne frustracije radi raznoraznih sukoba, nadmudrivanja i uvjeravanja s mojim malim pametnjakovićem. Između ostalog, poduzela sam i nešto pametno - odvela ga na testiranje u PCM i dobila preporuke za učiteljicu, koje danas nosim u školu (nadam se da će biti dobro primljene). Nama se proces pisanja zadaće i učenja doma poprilično poboljšao otkad primjenjujemo preporuke prof. Vranitsky, nadam se da će i učiteljica prihvatiti preporuke i da će malom zvrkonji olakšati boravak u školi.
Eto, uglavnom, pratim vas...
Hm, u našem slučaju, pokazivanje papira iz PCM u školi nije ostavilo nikakva traga.
Pedagogica je preletjela očima papir, vratila mi ga uz riječi "vidjet ćete da neće biti nikakvih problema", i to je bilo sve. Učiteljici nisam ni nosila nikakve papire, bar ne sad na početku. Ona je ok u smislu da je strukturirana i da drži disciplinu u razredu, ali imam dojam da je A. svrstala u ladicu "mirna djeca koja ne rade probleme" i to je to.
Ne bih ni protiv toga imala ništa, ali primjećujem, kako vrijeme odmiče, da mu motivacija slabi. U početku je bio pun oduševljenja za školu i sve predmete, sad toga više nema. Jedino što ga fascinira u školi je nogomet (koji igra osrednje, ali zdušno). Doduše, moguće da je već malo i umoran. Vidjet ćemo u drugom polugodištu.
Hm, da, nije ni kod nas.... Nadala sam se da će biti bolji odaziv, jer nam je inače učiteljica odlična - topla je osoba, ulijeva povjerenje... ali ono što sam ja željela da se promijeni - a to je da ona prestane tražiti od F. da piše točno, uredno i brzo, po tri reda istog slova, pa još da mu u to vrijeme dade neki zanimljiviji zadatak kojeg bi on s veseljem riješio, eh, ne ide to tako... Pročitala sam ovdje post i jedne učiteljice iz RL pa mi je jasno da to nije tako jednostavno a i trebalo bi sastaviti poseban program za svako pojedino dijete, malo sam ja ipak prenaivna za 21. stoljeće. Probat ću mu naći neku izazovniju slobodnu aktivnost tipa modelarstvo, robotika, violina - a glede škole bit ću sretna da ga učiteljica tolerira i ne stvara nam probleme i hvala joj i na tome...
Do daljnjeg nam pisanje zadaće ostaje najgora noćna mora(jedino sto ja ne trazim tri reda slova xyz, ja zadovoljna s pol reda, a ostatak vremena mi čita viceve iz dječjegčasopisa)
Znam da to i nije neki naročiti problem, ali mene kod škole smeta to što uopće ne djeluje na njega poticajno. Učiteljica mi je na prošlim informacijama sa zadovoljstvom objasnila kako se A. dobro uklapa, eto, "više ne diže ruku svaki put kad nešto zna, shvatio je da i drugi moraju doći na red"
Mislim, pa na njoj je da odredi koga će prozvati, zašto on ne bi smio dići ruku ako zna? A on je dijete koje će se povući i utopiti u masi ako ga se onamo gurne jer, kako rekoh, on spada u ladicu s natpisom "mirna dobra prilagodljiva djeca". Samo, takva djeca su obično i bojažljiva i neće se sama javiti ako nisu 100% sigurna u ishod. Što znači - nikad.
Kod nas je nalaz, srećom, imao odjeka. Ponajprije kod psihologijnje, koja mu je odabrala predivnu učiteljicu, baš po njegovoj mjeri. Rekla mi je da je i ona pročitala nalaz i zaista mu pristupa u skladu s nalazom. Našli su zajednički jezik, on se nije utopio u masi. I on se prestao javljati, ali ona ga obično prozove na kraju ili ga pita ono za što vjeruje da drugi neće znati/ne u tom opsegu/ne na taj način. Čuva ga, recimo, kao džokera - to odgovara njoj, a i njemu. Razvili su neki svoj oblik neverbalne komunikacije i kaže da se razumiju pogledom (recimo, ne mora mu ništa reći kad su mu noge na naslonu stolca, samo ga pogleda, on sjedne kako treba; za 15-ak minuta moraju doduše ponoviti proceduru, ali ne smeta; njemu je važno da ga se ne kori pred "publikom"). Uključuje ga da joj pomaže, ili da pomaže drugima. Njemu na taj način nema vremena biti dosadno, a i osjeća se korisnim. Dopušta mu trenutke da nešto pokaže razredu (npr. neki dan je nosio sol s Mrtvog mora i održao kratko predavanje razredu o posebnostima te soli i Mrtvog mora). I druga djeca to odlično prihvaćaju (nije on jedini takav, da se razumijemo, i drugi dobiju prostora) i jako su ga lijepo prihvatili (sam nije baš nužno druželjubiv tip, kako kad).
Zasad je više nego dobro. Presretni smo odabirom i iskreno se nadam da će tako i ostati.
Da, naša škola uopće nema psihologa, a pedagogici sam dala nalaz, ona ga je preletjela pogledom i izjavila "vidjet ćete, neće biti nikakvih problema". Pa istina, i nema ih, ali zato što je on takvo dijete koje će probleme zadržati u sebi.
Osim toga, tu je i pitanje motivacije. Recimo, krenuo je na dodatnu matematiku (a za matematiku stvarno ima dara, tu je posebno jak). Ali učiteljica im to prezentira riječima: "oni koji idu na dodatnu matematiku ostat će peti sat u razredu i raditi zadatke, a ostali se za to vrijeme igraju vani" (a to čini sa svrhom da ih ne bude previše u grupi). Naravno, A. je nakon dva puta izjavio da bi htio odustati od dodatneUz takvu argumentaciju od strane učiteljice moraš biti ili Gauss ili totalno nezainteresiran za nogomet, pa da ostaneš u razredu. A on nije ni jedno ni drugo. Ali za matematiku ima kliker, samo će uz takav pristup to na kraju proći nezapaženo i neostvareno.
tanja_b, je - motivacija je ključ... kako je nama Julija rekla da je važno da se Fran u nečemu istakne kao dobar, a neće se i ne može istaknuti u jednoličnom ispisivanju jednog te istog slova 100 puta (em jer je to monotono i brzo ga umara em jer je ljevak sa užasno lošom grafomotorikom), mislim da bi Franu bilo izrazito motivirajuće da dobije neki izazovniji zadatak koji bi on s veseljem riješio - eto motivacije za rad i eto prilike da dobije pohvalu za nešto u čemu je dobar - ovako on kao hiper osjetljiv dobija sve samo ne pohvale... i ode motivacija fijuuuu! Steta je da tako pametno dijete u startu zamrzi školu - a kako da ja od doma utječem na njega da razvije ljubav prema školi!?
Ne znam da li i kod nas ima ta dodatna matematika, to ću se morati raspitati...
Ja sam očekivala probleme baš kod tih monotonih zadataka s ispisivanjem slova, ali na kraju se pokazalo skroz suprotno - on se strašno trudi biti uredan i uopće mu nije bila tlaka ispisati red-dva slova. Jedno vrijeme je to čak radio kod kuće, samoinicijativnoali brzo ga je pustilo. Isto tako s matematikom - na Interliberu je tražio da mu kupimo svu silu raznih vježbenica koje je neko vrijeme rješavao kod kuće kao mahnit - ali poticaj za dodatnu nastavu matematike je izostao, kad mu je to prezentirano kao dobrovoljna kazna. I jako mi je žao gledati kako dijete koje je u školu krenulo puno entuzijazma i dobre volje sad samo odrađuje zadane zadatke, a trudi se tek oko nogometa pod odmorom.
Na sreću, ide i u glazbenu školu (upisali smo ga, iako je tek 1. razred, ali ne ide na solfeggio ove godine), i čini mi se da postaje sve zadovoljniji svojom izvedbom, ima kriznih trenutaka i često mu se ne da vježbati, ali kad na kraju odsvira kako treba, sav cvate od ponosa. I ondje ima individualnu nastavu s profesoricom koja ga dosta potiče da grabi naprijed.
I nama je glazbena škola psihoterapija, a osnovna nužno zlo i tlaka. Živim u iščekivanju petog razreda, a do tada moje dijete je u osnovnoj školi dospjelo do prosječnog (ako ne i ispodprosječnog) učenika jer on se jednostavno isključuje na dosadnoj nastavi i uopće ne pazi, bavi se svojim mislima. Uporni pokušaji suradnje s učiteljicom nisu donijeli ništa bitno jer sastav razreda je takav da ona nema vremena, živaca, snage (a ni smisla) za ovakvo dijete koje je isto sasvim zadovoljno "lijepim uklapanjem". Tko zna koliko je takve djece izgubljeno u sustavu. Sva sreća da postoji glazbena škola. Imamo javni sat u ponedjeljak, bit će prilike za malo duševne hrane.Originally Posted by tanja_b
Ja sam očekivala probleme baš kod tih monotonih zadataka s ispisivanjem slova, ali na kraju se pokazalo skroz suprotno - on se strašno trudi biti uredan i uopće mu nije bila tlaka ispisati red-dva slova. Jedno vrijeme je to čak radio kod kuće, samoinicijativno
Na sreću, ide i u glazbenu školu (upisali smo ga, iako je tek 1. razred, ali ne ide na solfeggio ove godine), i čini mi se da postaje sve zadovoljniji svojom izvedbom, ima kriznih trenutaka i često mu se ne da vježbati, ali kad na kraju odsvira kako treba, sav cvate od ponosa. I ondje ima individualnu nastavu s profesoricom koja ga dosta potiče da grabi naprijed.
Ja sam odustala od velikih očekivanja (zapravo sam odustala od očekivanja uopće).
npr. jućer M. treći razred ima za zadaću prepisati i izračunati 38 zadataka iz zbirke zadataka , u pitanju je oduzimanje troznamenkastih brojeva koje on ima u malom prstu. Dakle , nastaje teška frustracija jer on mora prvo prepisati zadatak , a tek onda računati. Neka mi netko objasni smisao prepisivanja zadataka jer su u uđbeniku nacrtani umjetnički? To je trenutak kada meni puca film i tada prepisujem sve što je zadanao, a naravno M. prepuštam da napiše rezultate. Ja inaće apsolutno inzistiram da M. piše sve samostalno, ne pada mi na pamet izmišljati sastavke (ma koliko njegovi bili loši, a jesu) , ali kad nešto zaista nema smisla tada napravim po svom. Kupimo tri knjige iz matematike , da bi se pisanje zadaće često svelo da se zadatak prepisuje u bilježnicu. Ludilo. Ignorirajte me, ovo je mala ventilana.
Pa zar nitko u Ministarstvu obrazovanja nema sluha za darovite?
Osim što njihov broj i nije tako malen, pa bi i sama i ta činjenica trebala imati svoju težinu, država bi svakako trebala shvatiti da je vrlo oportuno ulagati u njih, kao potencijalne stručnjake koji mogu napraviti za državu jako mnogo, od znanosti, umjetnosti, izvrsni stručnjaci na svim područjima...
Dopustiti da se djeca izgube u dosadi, ponavljanju, nebulozama...da od nadprosječnih postanu ispodprosječna jer je njihova darovitost u razredu teret učitelju/profesoru koji mora, to je suludo!
Za djecu s poteškoćama u učenju postoji daleko više razumijevanja, osigurani su obavezni dopunski sati - što apsolutno treba, razred kasni s programom kako bi ga svako dijete savladalo itd.
No, treba se i onima koji su sa druge strane krivulje omogućiti maksimalno iskorištavanje, a ne uništavanje potencijala.
Možeš misliti. Ministarstvu je do darovitih stalo koliko i državi do tog ministarstva. Evo friškog primjera: sad, nakon izbora, sve novine pune su kadrovskih križaljki tko će biti koji ministar, ali za MZOŠ se još ne zna.
Ja uopće ne očekujem ništa od Ministarstva, ali očekivala bih malo više senzibiliteta od učiteljice. Inače je učiteljica ok, čini mi se da dobro radi s njima, i drži disciplinu u razredu, ali princip rada je za sve učenike isti. Jest da mi je jednom izjavila da bi A. mogao i u drugi razred, koliko je ozbiljan i mentalno zreo, ali njezina zapažanja ostala su na toj izjavi.
S djetetom vrtićkog/predškolskog uzrasta roditelji bez problema mogu raditi kod kuće i poticati ga na ono što mu dobro ide. Ali sad, u ovoj dobi, primjećujem da su mu sve važniji ljudi iz vanjskog svijeta. Poticaj učiteljice doživio bi sigurno snažnije nego poticaj mame ili tate. Na žalost, ni u razredu nema nijednog djeteta koje mu je bar donekle slično, pa se on zaista trudi ukalupiti u većinu.
ne znam sto bi rekla za nasu uciteljicu, niti sam previse zadovoljna, niti nezadovoljna....
razred nam je pun individualaca koji ne postuju autoritet, tako da je vecina njene energije i vremena usmjerena na njih, a moje dijete je svrstano u kategoriju dobro-brzo-pametno i naravno da to nije problem.
nisam pokazala nalaz od sever i mislim da nisam pogrijesila, uciteljica ju je vrlo brzo okarakterizirala istim rijecima koje smo dobili kod sever. mojoj curki je sada najbitnije da je uciteljica ne izdvaja iz grupe i ja to postujem. zato i nisam trazila "individualni tretman" jer kod nas ne dolaze u obzir posebna zaduzenja, samostalni projekti ili pomaganje drugima. najvise sto zeli da joj ja, nikako uciteljica, svaki dan isprintam ili napisem dodatne zadatke koje ce rjesavati dok drugi jos zavrsavaju zadacu. u vrticu se u puno stvari izdvajala i sad joj je najbitnija preokupacija da bude dio grupe. sad je vec dovoljno zrela da neke svoj zelje-osjecaje-potrebe zna tocno odrediti i verbalizirati i ako joj je bitno da bude sto nevidljivija i manje posebna, meni je to skroz ok, kad utvrdi svoj status u grupi, sigurna sam da ce se nesmetano dalje razvijati.
uciteljica kaze da se puno javlja, da je vrlo aktivna pod satom i da je ona cesto proziva, pa se nadam da je zaista tako. naravno, dosada je sastavni dio dnevnog raporta, radili smo slova, brojeve, dosadnoooo, prirodu, dosadnooo, engleski uuuh sve smo ponavljali 3-4x dosadnooooo...... i tako iz dana u dan.
moze li mi netko od vas muzicara napisati kako izgleda tjedni raspored muzicke skole. da li 7-godisnjakinja uz muzicku stigne imati jos neka slobodna aktivnost? po kojem kriteriju ste izabrali muzicku? postoji li testiranje prije upisa? ne zelim ni misliti kako bi joj objasnila da nije primljena iz nekog razloga.
mi još nismo u dobi za šklu, ali glazbena ti ide u pravilu od 3-eg razreda OŠ... bar je nekad biloi stigneš imati još jednu aktivnost
sad sam vidla da je tanja b poslala svoje dijete u 1om , bez solfeggiadaklem zanemarite moj post od gore
Naš slučaj je malo drukčiji od uobičajenogsad sam vidla da je tanja b poslala svoje dijete u 1om , bez solfeggia
A broj aktivnosti ovisi o djetetu - mojem je glazba 2× tjedno (uz svakodnevno provježbavanje gradiva) više nego dovoljno.
tanja, a što ga ne upišeš na nogomet?
nije smiješno, al umrla sam od smijeha na motivaciju djece za dodatnu matematikuužas.
Hau jes noutanja, a što ga ne upišeš na nogomet?
A ovo s dodatnom matematikom mi je koma. Danas mi je, sa suzama u očima, tumačio da ako bude išao, da cijeli dan uopće neće izaći van iz škole. Kao da ide na robiju. I to dijete koje je oduševljeno dočekalo da ta ista dodatna matematika započne, koje se umiruje tako da računa napamet s dvo- i troznamenkastim brojevima, koji u knjižnici posuđuje knjigu o geometriji... došao je do toga da dodatnu nastavu tog istog predmeta doživljava kao kaznu, i to nakon svega dva tjedna
Dogovorili smo se da nek ipak ide, pa ćemo četvrtkom obavezno ostajati vani poslije škole, da ne ispadne da nije bio vani cijeli dan...
Teško mi je čitati o vašim iskustvima. Jer se isto moglo dogoditi i nama. Igrom slučaja trenutačno smo u povoljnijem položaju. Ne znam što bih rekla osim da mi zaista nisu jasne te učiteljice. Meni se nekako podrazumijeva da bi one trebale prije svega biti (dobri) motivatori. Zna se da je motivacija ključ svakog uspjeha.
Mislim da ja ne bih odabrala naprednu matematiku ili napredno bilo što ako je u vrijeme dok druga djeca imaju slobodno vrijeme. Jer i njemu treba slobodno vrijeme, jer mu treba i vrijeme da se druži s prijateljima (ionako je donekle samotnjak, ovo bi ga još više odvojilo od grupe).
tanja_b, ne bude li mu se dojam popravio, čini mi se da od te napredne matematike može biti više štete nego koristi. Nadam se samo da se učiteljica neće uvrijediti.
Ha, vidjet ćemo nakon nekog vremena, ako zaista bude nezadovoljan, neće više ići, to je jasno. Ali šteta je.
hvala, sad se pitam od kud meni info da je glazbena svaki dan?Naš slučaj je malo drukčiji od uobičajenog
A broj aktivnosti ovisi o djetetu - mojem je glazba 2× tjedno (uz svakodnevno provježbavanje gradiva) više nego dovoljno.
valjda sam nesto pomijesala.
mi inace imamo probleme sa slobodnim aktivnostima, ona bi na sve, al bas sve. pa kocimo. za sada imamo 2 aktivnosti tjedno, radionice od sever i prijateljice iz skole koje cesto pozivamo u slobodne dane i cini mi se da je to taman mjera.
u razredu imamo jos jedno darovito dijete, takodjer hipersenzibilno, ali sa daleko losije razvijenim socijalnim vjestinama i to je bas tuzno za gledati kako se on muci.
ja bi takodjer stavila nogomet ispred matematike. steta je, ali nece stagnirati u matematici ako prvi razred ne ide na dodatno, a ovo su ipak prijatelji sa kojima ce provesti 8 godina.
Fakat... Moj stariji ima u razredu dobrog prijatelja koji je izuzetan matematičar i kojem je uvijek bilo dosadno na satu, pa je učiteljica za njega imala dodatne zadatke s kojima se zabavljao dok su ostali zbrajali do dvadeset - u sklopu REDOVNE nastave. Imala je za njega knjigu iz 4. razreda dok su bili u prvom. Imala je i dodatnu nastavu, ali manje formalno (samo kad su bile pripreme za natjecanja.) To je držalo vodu. Ne kažem da se nije moglo i više, ali sa svoje strane učiteljica je odradila najviše što je mogla u zadanim uvjetima. Dalje je do škole, a to je štekalo...
S druge strane, moj mlađi sin ima isti ovakav tretman kakav opisuje tanja_b (dodatna matematika umjesto igranja na dvorištu, pa djeca to doživljavaju kao kaznu i to s učiteljicom paralelnog razreda, ali svejedno voli ići jer tamo je bolja atmosfera nego u njihovom razredu. On je daleko od toga da bude darovit, ali je možda mrvicu bolji od prosjeka (pogotovo od prosjeka u svom razredu). Dobro mu dođe. Dok bude htio ići - nek ide, ali vanjska motivacija im je fakat nikakva (gdje je onaj smajlić koji okreće oči?).
Last edited by Peterlin; 08.12.2011 at 08:53.
Ovako je kod nas i odlično funkcionira.
Previdjela sam ovo...
Za početak možeš dijete upisati na početnički solfeggio (sad ne, nego od iduće škg). Mi svoju djecu nismo uspjeli ugurati (nismo se jako ni trudili) ali su krenuli u redovnu glazbenu školu jedan od drugog, a drugi od trećeg razreda.
U prvom razredu imaš 2x tjedno instrument po pol sata i 2xtjedno solfeggio po 45 minuta. Moji su sad u trećem i imaju blok sat instrumenta, tj. jedan dolazak tjedno u školu (s tim da profesorica instrumenta to po potrebi dijeli na 2 puta tjedno ako se ukaže potreba - to su ti prednosti individualne nastave).
Moji su jako zadovoljni (iako sad u 3. razredu više ne donose same petice iz solfeggia, ali to nije obavezna škola pa mi ne pada na pamet da ih kliještim). Tu i tamo uzdahnu da oni baš i ne bi vježbali, ali nikad BAŠ NIKAD nisu rekli da ne bi išli na sviranje ili solfeggio. Mlađem instrument ide baš dobro, stariji se snalazi, a tak dugo dok su oni zadovoljni i mi smo zadovoljni.
Još jedna stvar - za ovakvu djecu jako je važno društvo slične djece. U glazbenoj ih je cijela hrpa, a u osnovnoj svi uglavnom forsiraju nogomet (slažem se s tanjom_b u stavu oko organiziranog treniranja) i to nam ne paše.
Bilo bi mjesta i vremena i za druge aktivnosti (moj stariji se iživljava s izbornim predmetima tipa informatika, programiranje i slično - njegov izbor, on tamo ima istomišljenike) a mlađem već dulje tražim neku aktivnost koja ne bi bila fizički prenaporna (on je astmatičar i alergičar) ali nismo našli ništ pametno osim povremenih odlazaka na bazen.
Peterlin, da probate ki-aikido - to je blagog intenziteta (nema kondicijskih, istrčavanja, sklekova i tih fora), a zabavno je klincima i ipak se razgibaju. Mislim na ki-aikido društvo zagreb, oni rade jako individualno, jako se pazi na disanje i nekako pametno
Last edited by pikula; 08.12.2011 at 09:30.
Jako ste me zainteresirale s glazbenom skolom - Fran naime jako zeli nauciti svirati violinu... A i treba mu neka kativnost koja je kreativna a bez natjecateljske komponente, radi njegovih visokih kriterija koje sam sebi postavlja u svemu što radi s drugom djecom u grupi... Samo ne znam kako da to uklopimo u tjedni raspored (imamao dva puta tjedno trening jiu jitsu, jednom tjedno s tatom ide na bazen, a preko vikenda smo obicno na gruntu gdje imamo konja, koji trazi otprilike isto toliko brige i njege ko jos jedno dijete... - preostaje nam dva popodneva kroz tjedan za glazbu, a opet možda bolje ostaviti to vrijeme za odmor i igru doma?)
Peterlin, slazem se se za aikido, a cak mi se cini da sam vidjela na stranici kluba Put iz Spanskog da rade i tai-chi i aikido - odlicna aktivnost i za poboljsanje drzanja i za disanje i za opustanje, ma sve..!
Tanja, ja bih dijete ispisala s dodatne matematike - on će uvijek biti izvrstan u matematici jer je darovit za to i to ne treba nešto naročito poticati, bolje mu je da bude s društvom vani.
Bildanje znanja matematike mu će služiti za - što? Da jednog dana u višim razredima ide na takmičenje ili? Moji stariji klinci su sa znanjem matke iz redovne nastave se bez problema upisali u MIOC i tamo uživali/uživaju
Muzička škola je izvrsno mjesto i za razvijanje radnih navika koje će klincima itetkako dobro doći u 5. razredu
peterlin, ja bih rađe za njega neki sport koji je na otvorenom. radi prašine u dvorani. ne znam, nogomet
Ma ne, nitko njega nije tjerao da krene na dodatnu (da me se ne shvati krivo), sam je htio i bio oduševljen na početku, a onda je nakon drugog puta poželio odustati.
E sad, baš ne podržavam odustajanje na prvu loptu. Nije tu samo igranje vani u pitanju, nego i činjenica da se suočio s malo težim zadacima, pa mu se to baš i nije svidjelo (to, da se mora više potruditi oko nečeg
Neka ide još neko vrijeme da vidimo je li mu to stvarno takva tlaka (ili je bio pod trenutnim dojmom odustajanja drugog dečka iz razreda), pa se stigne i ispisati ako zaključi da mu se baš nikako ne sviđa.
Što se tiče odustajanja od slobodnih aktivnosti, tu smo dobili dosta jasne upute i od Julije i od Anamarije kod koje ide na radionice... u redu je odustati, ali nakon dogovorenog vremenskog perioda, a ne odmah čim mu se nešto ne svidi.
Tanja_b, slažem se. I ja bih tako.
je prašina, ali baloni su isto koma. Znam više klinaca koji su kašljali od one loše ventilacije u balonima na tenisu. Po zimi naravno.
Da, ide on na atletiku kad su treninzi vani, obožava trčati i slično i bolje mu pašu individualni sportovi. Ljeti je tu još bicikl (znaš sve o tome) i role, pa nije problem, ali zimi sam ga i previše puta vozila na hitnu zbog dvorane. Nogomet ne voli (tj. ne voli društvo koje se tam skuplja, otišao je na prvi trening i dobio batina od svog ljutog neprijatelja, a i nekako se nije našao u tome...) Ne bih mu to branila, ali vidim da nije to za njega.peterlin, ja bih rađe za njega neki sport koji je na otvorenom. radi prašine u dvorani. ne znam, nogomet
Zanima ga capoeira, ima kod nas u kvartu ali se preklapa na preblizu sa solfeggiom, pa mi je to teško organiizirati.
Last edited by Peterlin; 08.12.2011 at 21:22.
Pa da, capoeria je isto super. Ma sve znaš
Spominjali smo na nekoj temi kad je vrijeme da se počnu djeca sama kretati po gradu, u školu (koja je nešto dalje) itd. Ja sam među zadnjima u našem okruženju i vrlo polako popuštam. Ide sam na neke kraće relacije i mora javiti kad je stigao i kad kreće doma. Zašto? Zato što je dobar, poslušan, ali često više vjeruje svojim zaključcima nego onom što vidi, puno toga zaboravi, izgubi, zametne ili shvati potpuno drugačije. Primjer od danas: Sinek (prazni perilicu, drži u ruci žličicu koja ima plastičnu dršku) : Tata, gdje ovo ide? Tata zbunjen: Ovo? Žličica? Među žličice. Sinek: Zašto se onda ne pere sa žličicama? Tata (polako s nevjericom): To je nonina žličica, slučajno je ostala kod nas i ima plastičnu dršku i zato se pere gore na nižoj temp., a ne dolje sa ostalim žličicama.
Ja slušam iz sobe i znam točno da je nije stavio u ladicu nego ostavio na perilici jer on u svojoj maloj kockastoj glavici ne može staviti to među žličice. Ne znam da li bih se plakala ili smijala. Mislim ima 9 godina. Takav je u vezi svega praktičnog i konkretnog. Mobiteli, ključevi, satovi, promet - sve on to razumije na teoretskoj razini i onda u praksi donese neki ovakav zaključak i napravi nešto potpuno neočekivano da se primiš za glavu. Ponekad to ljudi protumače kao inat jer ne znaju da iza toga postoji ova autentična logika u koju se on prvenstavno pouzdaje (ono što se ne pere sa žličicama nije žličica LOL- ipak mi je smješno). Što je najbolje kad inzistiramo on posluša. I stavi žličicu gdje smo rekli, ali koji je sljedeći takav potez ne mogu ni pretpostaviti. Primjer je bezazlen,naravno ali opisuje način razmišljanja. Dakle... Znam da ovdje ima puno bistrića, a ja ne bih samo zbog ovog do PCM - još nam dajem vremena do ljeta za vježbu, ali ako imate iskustvo cjenila bih kad biste ga podjelili, kako ste svoje zamišljene male filozofe obučili za kretanje kroz gradski promet i gusti raspored?
Došlo je samo po sebi. Škola mu nije u susjedstvu tako da smo ga počeli puštati samog tek u trećem razredu, ne baš svaki dan. Od četvrtog razreda ide na sve aktivnosti sam. Kći nije bistrićka, ali se jednako snašla. Ona je sad u četvrtom razredu i isto ide sama u školu i na aktivnosti. Aktivnosti su nam sve bliže nego škola.
A. bi već sad htio ići sam iz škole doma, što bi tehnički i bilo izvedivo, jer stanujemo preko puta škole, ali ne usuđujem mu se još dati ključ od stana. Ipak bih radije da bude malo stariji i "prizemljeniji".
Doduše, dosad se pokazao kao prilično samostalno dijete, kad mu pružimo priliku. U školi pazi na svoje stvari i nemamo problema s izgubljenim stvarima kao neki roditelji, kako slušam pred školom. Ali, s druge strane, ponekad zaključuje takve nebulozne stvari (na tragu ovog što pikula piše), da se ne usuđujem razmišljati što će sljedeće krivo shvatiti. Uglavnom, stalno moram balansirati između davanja odgovornosti i objašnjavanja najbanalnijih sitnica i i otkrivanja tople vode.
O samostalnom odlaženju u glazbenu školu neću ni pomišljati još par godina - em je daleko, em mora nositi razmjerno velik instrument na leđima, pa nas je strah tramvaja i gužve. Prihvatili smo taksiranje zdravo za gotovo, valjda ćemo moći tako funkcionirati još neko vrijeme.
Jako slično kod nas, osim što je škola mrvicu bliže od aktivnosti. Nekako je samostalno odlaženje spontano došlo - prvi put slučajno (mm na službenom putu, a ja zaglavila u bolnici, pa su djeca otišla sama na solfeggio i doma, a dalje je išlo samo od sebe). Sad smo u fazi "sami idemo na šišanje ili u slanu sobu" - isto sve u kvartu. Prekretnica je kad ti dijete kaže "mogu sam" i to je to. Nekom će to doći prije, nekom kasnije, nekom će biti teško zbog logistike itd... ali s vremenom svi klinci požele samostalnost i tu je granica koju treba i podržati. Uvijek će se naći prilika da uskočimo, npr. kad kiša jako pada mm redovito pričeka djecu nakon aktivnosti i slično.
Hm, moj želi ići sam svuda, ali prvih par pokušaja nisu baš slavno prošli. Za sad ga puštamo na kraće relacije, kontroliramo osobno da ima mobitel sa sobom i da smo mi doma, jer gubi ključeve, zaboravlja mobitel, pa čak i javiti se na mobitel - nije da se namjerno ne javi ili da se pravi frajer, to bi mi bilo lakše, nego fakat izgubi ključeve, počne me tražit, pa se uplaši i zbuni. Trenutno mi treba veća logistika da ga pustim samog, nego da ga vozim. Ne znam, u ovom slučaju mi se čini da je želja ispred mogućnosti. Znam koliko mu je to važno, pa se trudimo, barem nešto mu omogućiti, ali mislim da nam treba još vježbe. Eh, ako ima neka radna bilježnica i za ovo...
Last edited by pikula; 12.12.2011 at 21:32.
Ali ima radna bilježnica...Hm, moj želi ići sam svuda, ali prvih par pokušaja nisu baš slavno prošli. Za sad ga puštamo na kraće relacije, kontroliramo osobno da ima mobitel sa sobom i da smo mi doma, jer gubi ključeve, zaboravlja mobitel, pa čak i javiti se na mobitel - nije da se namjerno ne javi ili da se pravi frajer, to bi mi bilo lakše, nego fakat izgubi ključeve, počne me tražit, pa se uplaši i zbuni. Trenutno mi treba veća logistika da ga pustim samog, nego da ga vozim. Ne znam, u ovom slučaju mi se čini da je želja ispred mogućnosti. Znam koliko mu je to važno, pa se trudimo, barem nešto mu omogućiti, ali mislim da nam treba još vježbe. Eh, ako ima neka radna bilježnica i za ovo...
Imamo i mi takvog (mlađi) koji se gubi u vremenu i prostoru. Počneš s malim stvarima (za nas je to bio odlazak u dućan koji je na 50 metara od zgrade). Drugi korak je bio puštanje van zajedno s bratom koji je puuuno bolji u tim prizemnim stvarima, ali ne mogu od starijeg djeteta napraviti dadilju niti opterećivati njih dvojicu na takav način - dobro je da djeca imaju priliku učiti jedan od drugoga, ali na kraju mora se svaki ipak snalaziti samostalno. To je ovoj "neprizemljenoj" djeci jako teško. Mobitel je nužan za nadzor takve djece, ali što vrijedi kad se on zadubi u svoje misli i ne čuje ga...
Ja sina "kondicioniram" na slijedeći način: ako ujutro ništa ne izgubiš u školi (pernicu, jaknu, pribor za geometriju, younameit) onda popodne možeš sam na sviranje i s bratom na solfeggio bez pratnje. Sad smo već u fazi da razmatramo što se događa ovaj TJEDAN, a dugo je sineku bila misterija misliti unaprijed. Bitno je naći neku motivaciju.
Ne znam kako vaši, ali moj mlađi teško jaaako teško uočava vezu uzrok-posljedica i to je s jedne strane generator ovog gubljenja stvari, a s druge strane izaziva pretjeranu i preranu samouvjerenost (misli si "mogu ja to" a ja crkavam od straha hoće li pogledati lijevo i desno kad prelazi cestu). Nema druge nego ga polako puštati. Naš sin bolje upravlja vremenom otkad ima ANALOGNI sat (znam sve o tome, vjerujte, ja sam nesposobna čitati s digitalnog sata, moram imati prostornu sliku koliko je još vremena ostalo i digitalni prikaz uvijek si zamišljam kao analogni
Last edited by Peterlin; 13.12.2011 at 07:41.
Hvala cure i hvala Peterlin što si mi raspisala problem, to mi je trebalo da pročitam malo detaljnije tps and tricks i da se (opet) podsjetim da nismo sami. Ovo sa satom ću svakako pokušati odmah.
Koliko god da smo do sada toga prošli iznova nekako zapadnem u ono stanje "svi to mogu, samo mi ne"Na nekim područjima mi je bilo ok čekati da sam sazrije (tipa plivanje, bazeni itsl), ali ovdje sam nekako bila u većoj dilemi jer znam da nije spreman, a inzistira, pa ispadnem neka mama koja ne da sinu da diše.
Evo jučer je uspio izvršiti dogovor kako treba oko dolaska i odlaska, ali je naravno izgubio kapu (ovo je već druga).
Nema nam druge -idemo vježbati (i kupiti puno rezervnih stvari).
Slaba točka nam je tata, koji je a isti ko on, a b strašno ga to živcira LOL
Last edited by pikula; 13.12.2011 at 09:20.
pikula, evo da ti bude lakse i mi otkrivamo toplu vodu, vrlo cesto.
nesto sto druga djeca svladaju u hodu, bez da im je to potrebno napomenuti, mojoj treba pokazati prstom. i to ne jedamput, cesto problematiku detaljno odfilozofiramo.
ona nista ne gubi, skroz je savjesna, teoretski bi dosta toga mogla samostalno napraviti, samo sto bi ja uvijek trebala biti korak ispred nje da predvidim u kojem ce smijeru ici njen tok misli i sto ce se pojaviti kao problem.
kod nas je ista prica kao kod peterlin. odnos uzrok-posljedica nisu u komunikaciji, jednostavno ih ne zeli povezati. zna se sluzit satom, medjutim kad je shvatila da 5 minuta ne traje cijelu vjecnost, a da 1 sat nije cijeli dan, odlucila je da vise ne zna na sat, stovise sakrila ga je medju igracke i tvrdi da ga je izgubila
tjesim se da je mala, jos nema 7, valjda ce puno toga doci samo po sebi
Nemogućnost povezivanja uzroka s posljedicom izrazita je karakteristika djece s poremećajem pažnje. Tu spadaju i (neki) daroviti, i djeca s raznim emocionalnim problemima, i dakako ADD odnosno ADHD-ići.
joj što volim tu njihovu osobinu (kao i još neke) uk...i ne prolazi to baš tako brzo (ako uopće ikad potpuno prođe).
Moram ovih dana napisati svoj pogled na treći razred u kojima se još samo rijetkim momentima istitiću ti daroviti bljeskovi .
Pozdrav svima!
Moje je darovito dijete prvašić. Nismo ga nikad testirali jer u našem gradu to nije moguće, a i nije bilo potrebe jer je vrlo prilagodljiv i nema problema s ponašanjem izvan kuće. Ipak znam da je darovit jer sam dosta čitala o tome, a i sama sam bila darovito dijete. (Usput rečeno, ako koga zanimaju knjige o darovitosti na hrvatskom koje sam uspjela iščačkati, mogu staviti popis.) Ono što je naš, uvjetno rečeno, problem je to što je sin "blokirani" daroviti koji negira svoje sposobnosti. Nekidan tvrdi da je najgori u razredu (ajde, onda je umanjio na drugi najgori) i da se boji da će pasti 2. razred. A znao je čitati i pisati davno prije škole i matematičke ispite rješava 100 posto. Učiteljica za njega kaže zreliji, drukčiji (u pozitivnom smislu).
Negiraju li vaša djeca kad svoju darovitost? Kako se vi postavite?
Mislim da je naša situacija donekle slična vašoj. S tim da mi još nismo došli do negiranja vlastitih sposobnosti
Ja bih na tvom mjestu pokušala izvući iz njega što on misli da drugi očekuju od njega. Mene u zadnje vrijeme stvarno šokira kad shvatim kako moj prvašić doživljava i tumači svijet oko sebe - nekom svojom uvrnutom logikom, zbog koje se plaši posve nerealnih situacija. Ponekad mu treba objašnjavati i tumačiti i ono što se nama "velikima" čini samo po sebi razumljivo.
Slažem se. Boji se neuspjeha. Prije sam radila pogrešno pa bih ga hvalila uopćeno ("baš si pametan"), a sad pohvalim konkretni napor ("baš si ovo dobro zaključio") i čini mi se da ga to čini zadovoljnijim, prije bi pohvalu znao primiti pomalo tjeskobno. Inače, kasnije mi je u razgovoru rekao da su mu slabe točke urednost u pisanju (rukopis) i što ne može dotaknuti nožne prste bez savijanja koljena
A što se tiče očekivanja okoline, par dana prije početka škole mi je rekao da mora imati sve petice jer sam ja imala sve petice. Ne znam jesam li ga razuvjerila.
Last edited by Jurana; 14.12.2011 at 10:25.
Mislim da je to reakcija na prevelika očekivanja okoline i samoga sebe - boji se da im neće moći odgovoriti, pa u njemu raste nesigurnost. Osim toga, dijete je prvašić, tek se prilagođava školi.
Moj sin u prvom razredu još nije znao ništa o svojoj darovitosti - od vrtića je išao na radionice za bistriće koje je smatrao pripremom za školu i tako je to ostalo i kad je krenuo u školu. O darovitosti smo prvi put pričali kad je bio u trećem razredu zato što je počeo jako intenzivno osjećati da je drugačiji od većine i to je interpretirao na svoju štetu. Kad je ta razlika dobila ime, postalo mu je lakše.
Nastavak priče o "dodatnoj nastavi matematike":
nisu njemu ti dodatni zadaci bili preteški, nego prelagani (vidjela sam zadatke i razgovarala s učiteljicom). Ali zagrijao se nakon što su prošli put počeli zadaci s računanjem i brojevima, pa je nakon trećeg sata izjavio da mu je sad "puno bolje"
Ipak, učiteljica uopće nema za cilj da djecu motivira za matematiku, nego da joj u dodatnu grupu dođu oni koji već jesu motivirani. U takvim okolnostima, zaista ga nećemo prisiljavati da ide. Neka ide još neko vrijeme kako bi stekao potpuniji dojam (ionako malo-malo pa nemaju dodatnu, dosad su imali svega triput), pa ako zaključimo da se dosađuje ili da sve to skupa nema smisla, onda ima punu slobodu da odustane.
Ali to je slika poticanja i rada s darovitim učenicima u osnovnoj školi
Posting Permissions
Reply With Quote