Darovita djeca-kako se nositi s njihovim posebnim potrebama

[korason]

Jako ste me zainteresirale s glazbenom skolom - Fran naime jako zeli nauciti svirati violinu... A i treba mu neka kativnost koja je kreativna a bez natjecateljske komponente, radi njegovih visokih kriterija koje sam sebi postavlja u svemu što radi s drugom djecom u grupi... Samo ne znam kako da to uklopimo u tjedni raspored (imamao dva puta tjedno trening jiu jitsu, jednom tjedno s tatom ide na bazen, a preko vikenda smo obicno na gruntu gdje imamo konja, koji trazi otprilike isto toliko brige i njege ko jos jedno dijete... - preostaje nam dva popodneva kroz tjedan za glazbu, a opet možda bolje ostaviti to vrijeme za odmor i igru doma?)
Peterlin, slazem se se za aikido, a cak mi se cini da sam vidjela na stranici kluba Put iz Spanskog da rade i tai-chi i aikido - odlicna aktivnost i za poboljsanje drzanja i za disanje i za opustanje, ma sve..!

[nadica_b]

Tanja, ja bih dijete ispisala s dodatne matematike - on će uvijek biti izvrstan u matematici jer je darovit za to i to ne treba nešto naročito poticati, bolje mu je da bude s društvom vani.
Bildanje znanja matematike mu će služiti za - što? Da jednog dana u višim razredima ide na takmičenje ili? Moji stariji klinci su sa znanjem matke iz redovne nastave se bez problema upisali u MIOC i tamo uživali/uživaju
Muzička škola je izvrsno mjesto i za razvijanje radnih navika koje će klincima itetkako dobro doći u 5. razredu

[tanja_b]

Tanja, ja bih dijete ispisala s dodatne matematike - on će uvijek biti izvrstan u matematici jer je darovit za to i to ne treba nešto naročito poticati, bolje mu je da bude s društvom vani.
Bildanje znanja matematike mu će služiti za - što? Da jednog dana u višim razredima ide na takmičenje ili? Moji stariji klinci su sa znanjem matke iz redovne nastave se bez problema upisali u MIOC i tamo uživali/uživaju

Ma ne, nitko njega nije tjerao da krene na dodatnu (da me se ne shvati krivo), sam je htio i bio oduševljen na početku, a onda je nakon drugog puta poželio odustati.
E sad, baš ne podržavam odustajanje na prvu loptu. Nije tu samo igranje vani u pitanju, nego i činjenica da se suočio s malo težim zadacima, pa mu se to baš i nije svidjelo (to, da se mora više potruditi oko nečeg ).
Neka ide još neko vrijeme da vidimo je li mu to stvarno takva tlaka (ili je bio pod trenutnim dojmom odustajanja drugog dečka iz razreda), pa se stigne i ispisati ako zaključi da mu se baš nikako ne sviđa.

Što se tiče odustajanja od slobodnih aktivnosti, tu smo dobili dosta jasne upute i od Julije i od Anamarije kod koje ide na radionice... u redu je odustati, ali nakon dogovorenog vremenskog perioda, a ne odmah čim mu se nešto ne svidi.

[mama94]

[QUOTE=nadica_b;2022069] Moji stariji klinci su sa znanjem matke iz redovne nastave se bez problema upisali u MIOC i tamo uživali/uživaju
Nadica i Freya, voljela bih da mi napišete (može i na pp) u koju školu su išla/ idu vaša djeca. Rekla bih da smo u istom dijelu grada i izbor škole je nešto što me stavlja na paklene muke. Sa starijim sam riskirala, (djelomično zato što sam u to vrijeme bila neupućena, pa nisam znala da se o svemu treba DOBRO raspitati prije upisa), pa smo nažalost, popušili. I to dvaput! (Srce mi se kida jer je , naravno, najviše platilo dijete). S mlađim jednostavno ne smijem ponoviti iste greške. Moram naći školu i učiteljicu u kojima se neće, kao stariji brat, isfrustrirati i zamrziti i školu i učenje nakon samo dva mjeseca. POMAGAJTE!!!

[cvijeta73]

peterlin, ja bih rađe za njega neki sport koji je na otvorenom. radi prašine u dvorani. ne znam, nogomet ispadam ovdje ko mamić s tim nogometom, tenis... J ima isto alergiju i ajmo reć nekakvu astmu, i njemu su preporučili jaču fizičku aktivnost. a i imam prijatelja teškog astmatičara koji se spasio sa sportom, tako kaže.

[Peterlin]

peterlin, ja bih rađe za njega neki sport koji je na otvorenom. radi prašine u dvorani. ne znam, nogomet ispadam ovdje ko mamić s tim nogometom, tenis... J ima isto alergiju i ajmo reć nekakvu astmu, i njemu su preporučili jaču fizičku aktivnost. a i imam prijatelja teškog astmatičara koji se spasio sa sportom, tako kaže.

Da, ide on na atletiku kad su treninzi vani, obožava trčati i slično i bolje mu pašu individualni sportovi. Ljeti je tu još bicikl (znaš sve o tome) i role, pa nije problem, ali zimi sam ga i previše puta vozila na hitnu zbog dvorane. Nogomet ne voli (tj. ne voli društvo koje se tam skuplja, otišao je na prvi trening i dobio batina od svog ljutog neprijatelja, a i nekako se nije našao u tome...) Ne bih mu to branila, ali vidim da nije to za njega.

Zanima ga capoeira, ima kod nas u kvartu ali se preklapa na preblizu sa solfeggiom, pa mi je to teško organiizirati.

[pikula]

Pa da, capoeria je isto super. Ma sve znaš
Spominjali smo na nekoj temi kad je vrijeme da se počnu djeca sama kretati po gradu, u školu (koja je nešto dalje) itd. Ja sam među zadnjima u našem okruženju i vrlo polako popuštam. Ide sam na neke kraće relacije i mora javiti kad je stigao i kad kreće doma. Zašto? Zato što je dobar, poslušan, ali često više vjeruje svojim zaključcima nego onom što vidi, puno toga zaboravi, izgubi, zametne ili shvati potpuno drugačije. Primjer od danas: Sinek (prazni perilicu, drži u ruci žličicu koja ima plastičnu dršku) : Tata, gdje ovo ide? Tata zbunjen: Ovo? Žličica? Među žličice. Sinek: Zašto se onda ne pere sa žličicama? Tata (polako s nevjericom): To je nonina žličica, slučajno je ostala kod nas i ima plastičnu dršku i zato se pere gore na nižoj temp., a ne dolje sa ostalim žličicama.
Ja slušam iz sobe i znam točno da je nije stavio u ladicu nego ostavio na perilici jer on u svojoj maloj kockastoj glavici ne može staviti to među žličice. Ne znam da li bih se plakala ili smijala. Mislim ima 9 godina. Takav je u vezi svega praktičnog i konkretnog. Mobiteli, ključevi, satovi, promet - sve on to razumije na teoretskoj razini i onda u praksi donese neki ovakav zaključak i napravi nešto potpuno neočekivano da se primiš za glavu. Ponekad to ljudi protumače kao inat jer ne znaju da iza toga postoji ova autentična logika u koju se on prvenstavno pouzdaje (ono što se ne pere sa žličicama nije žličica LOL- ipak mi je smješno). Što je najbolje kad inzistiramo on posluša. I stavi žličicu gdje smo rekli, ali koji je sljedeći takav potez ne mogu ni pretpostaviti. Primjer je bezazlen,naravno ali opisuje način razmišljanja. Dakle... Znam da ovdje ima puno bistrića, a ja ne bih samo zbog ovog do PCM - još nam dajem vremena do ljeta za vježbu, ali ako imate iskustvo cjenila bih kad biste ga podjelili, kako ste svoje zamišljene male filozofe obučili za kretanje kroz gradski promet i gusti raspored?

[Zdenka2]

Tanja_b, slažem se. I ja bih tako.

[pikula]

je prašina, ali baloni su isto koma. Znam više klinaca koji su kašljali od one loše ventilacije u balonima na tenisu. Po zimi naravno.

[Zdenka2]

Došlo je samo po sebi. Škola mu nije u susjedstvu tako da smo ga počeli puštati samog tek u trećem razredu, ne baš svaki dan. Od četvrtog razreda ide na sve aktivnosti sam. Kći nije bistrićka, ali se jednako snašla. Ona je sad u četvrtom razredu i isto ide sama u školu i na aktivnosti. Aktivnosti su nam sve bliže nego škola.

[Peterlin]

Došlo je samo po sebi. Škola mu nije u susjedstvu tako da smo ga počeli puštati samog tek u trećem razredu, ne baš svaki dan. Od četvrtog razreda ide na sve aktivnosti sam. Kći nije bistrićka, ali se jednako snašla. Ona je sad u četvrtom razredu i isto ide sama u školu i na aktivnosti. Aktivnosti su nam sve bliže nego škola.

Jako slično kod nas, osim što je škola mrvicu bliže od aktivnosti. Nekako je samostalno odlaženje spontano došlo - prvi put slučajno (mm na službenom putu, a ja zaglavila u bolnici, pa su djeca otišla sama na solfeggio i doma, a dalje je išlo samo od sebe). Sad smo u fazi "sami idemo na šišanje ili u slanu sobu" - isto sve u kvartu. Prekretnica je kad ti dijete kaže "mogu sam" i to je to. Nekom će to doći prije, nekom kasnije, nekom će biti teško zbog logistike itd... ali s vremenom svi klinci požele samostalnost i tu je granica koju treba i podržati. Uvijek će se naći prilika da uskočimo, npr. kad kiša jako pada mm redovito pričeka djecu nakon aktivnosti i slično.

[tanja_b]

A. bi već sad htio ići sam iz škole doma, što bi tehnički i bilo izvedivo, jer stanujemo preko puta škole, ali ne usuđujem mu se još dati ključ od stana. Ipak bih radije da bude malo stariji i "prizemljeniji".
Doduše, dosad se pokazao kao prilično samostalno dijete, kad mu pružimo priliku. U školi pazi na svoje stvari i nemamo problema s izgubljenim stvarima kao neki roditelji, kako slušam pred školom. Ali, s druge strane, ponekad zaključuje takve nebulozne stvari (na tragu ovog što pikula piše), da se ne usuđujem razmišljati što će sljedeće krivo shvatiti. Uglavnom, stalno moram balansirati između davanja odgovornosti i objašnjavanja najbanalnijih sitnica i i otkrivanja tople vode.
O samostalnom odlaženju u glazbenu školu neću ni pomišljati još par godina - em je daleko, em mora nositi razmjerno velik instrument na leđima, pa nas je strah tramvaja i gužve. Prihvatili smo taksiranje zdravo za gotovo, valjda ćemo moći tako funkcionirati još neko vrijeme.

[pikula]

Hm, moj želi ići sam svuda, ali prvih par pokušaja nisu baš slavno prošli. Za sad ga puštamo na kraće relacije, kontroliramo osobno da ima mobitel sa sobom i da smo mi doma, jer gubi ključeve, zaboravlja mobitel, pa čak i javiti se na mobitel - nije da se namjerno ne javi ili da se pravi frajer, to bi mi bilo lakše, nego fakat izgubi ključeve, počne me tražit, pa se uplaši i zbuni. Trenutno mi treba veća logistika da ga pustim samog, nego da ga vozim. Ne znam, u ovom slučaju mi se čini da je želja ispred mogućnosti. Znam koliko mu je to važno, pa se trudimo, barem nešto mu omogućiti, ali mislim da nam treba još vježbe. Eh, ako ima neka radna bilježnica i za ovo...

[Peterlin]

Hm, moj želi ići sam svuda, ali prvih par pokušaja nisu baš slavno prošli. Za sad ga puštamo na kraće relacije, kontroliramo osobno da ima mobitel sa sobom i da smo mi doma, jer gubi ključeve, zaboravlja mobitel, pa čak i javiti se na mobitel - nije da se namjerno ne javi ili da se pravi frajer, to bi mi bilo lakše, nego fakat izgubi ključeve, počne me tražit, pa se uplaši i zbuni. Trenutno mi treba veća logistika da ga pustim samog, nego da ga vozim. Ne znam, u ovom slučaju mi se čini da je želja ispred mogućnosti. Znam koliko mu je to važno, pa se trudimo, barem nešto mu omogućiti, ali mislim da nam treba još vježbe. Eh, ako ima neka radna bilježnica i za ovo...

Ali ima radna bilježnica...

Imamo i mi takvog (mlađi) koji se gubi u vremenu i prostoru. Počneš s malim stvarima (za nas je to bio odlazak u dućan koji je na 50 metara od zgrade). Drugi korak je bio puštanje van zajedno s bratom koji je puuuno bolji u tim prizemnim stvarima, ali ne mogu od starijeg djeteta napraviti dadilju niti opterećivati njih dvojicu na takav način - dobro je da djeca imaju priliku učiti jedan od drugoga, ali na kraju mora se svaki ipak snalaziti samostalno. To je ovoj "neprizemljenoj" djeci jako teško. Mobitel je nužan za nadzor takve djece, ali što vrijedi kad se on zadubi u svoje misli i ne čuje ga...

Ja sina "kondicioniram" na slijedeći način: ako ujutro ništa ne izgubiš u školi (pernicu, jaknu, pribor za geometriju, younameit) onda popodne možeš sam na sviranje i s bratom na solfeggio bez pratnje. Sad smo već u fazi da razmatramo što se događa ovaj TJEDAN, a dugo je sineku bila misterija misliti unaprijed. Bitno je naći neku motivaciju.

Ne znam kako vaši, ali moj mlađi teško jaaako teško uočava vezu uzrok-posljedica i to je s jedne strane generator ovog gubljenja stvari, a s druge strane izaziva pretjeranu i preranu samouvjerenost (misli si "mogu ja to" a ja crkavam od straha hoće li pogledati lijevo i desno kad prelazi cestu). Nema druge nego ga polako puštati. Naš sin bolje upravlja vremenom otkad ima ANALOGNI sat (znam sve o tome, vjerujte, ja sam nesposobna čitati s digitalnog sata, moram imati prostornu sliku koliko je još vremena ostalo i digitalni prikaz uvijek si zamišljam kao analogni ).

[pikula]

Hvala cure i hvala Peterlin što si mi raspisala problem, to mi je trebalo da pročitam malo detaljnije tps and tricks i da se (opet) podsjetim da nismo sami. Ovo sa satom ću svakako pokušati odmah.
Koliko god da smo do sada toga prošli iznova nekako zapadnem u ono stanje "svi to mogu, samo mi ne" Na nekim područjima mi je bilo ok čekati da sam sazrije (tipa plivanje, bazeni itsl), ali ovdje sam nekako bila u većoj dilemi jer znam da nije spreman, a inzistira, pa ispadnem neka mama koja ne da sinu da diše.
Evo jučer je uspio izvršiti dogovor kako treba oko dolaska i odlaska, ali je naravno izgubio kapu (ovo je već druga).
Nema nam druge -idemo vježbati (i kupiti puno rezervnih stvari).
Slaba točka nam je tata, koji je a isti ko on, a b strašno ga to živcira LOL

[hibiskus]

pikula, evo da ti bude lakse i mi otkrivamo toplu vodu, vrlo cesto.
nesto sto druga djeca svladaju u hodu, bez da im je to potrebno napomenuti, mojoj treba pokazati prstom. i to ne jedamput, cesto problematiku detaljno odfilozofiramo.
ona nista ne gubi, skroz je savjesna, teoretski bi dosta toga mogla samostalno napraviti, samo sto bi ja uvijek trebala biti korak ispred nje da predvidim u kojem ce smijeru ici njen tok misli i sto ce se pojaviti kao problem.

kod nas je ista prica kao kod peterlin. odnos uzrok-posljedica nisu u komunikaciji, jednostavno ih ne zeli povezati. zna se sluzit satom, medjutim kad je shvatila da 5 minuta ne traje cijelu vjecnost, a da 1 sat nije cijeli dan, odlucila je da vise ne zna na sat, stovise sakrila ga je medju igracke i tvrdi da ga je izgubila
tjesim se da je mala, jos nema 7, valjda ce puno toga doci samo po sebi

[čokolada]

Nemogućnost povezivanja uzroka s posljedicom izrazita je karakteristika djece s poremećajem pažnje. Tu spadaju i (neki) daroviti, i djeca s raznim emocionalnim problemima, i dakako ADD odnosno ADHD-ići.

[sirius]

Nemogućnost povezivanja uzroka s posljedicom izrazita je karakteristika djece s poremećajem pažnje. Tu spadaju i (neki) daroviti, i djeca s raznim emocionalnim problemima, i dakako ADD odnosno ADHD-ići.

joj što volim tu njihovu osobinu (kao i još neke) uk...i ne prolazi to baš tako brzo (ako uopće ikad potpuno prođe).
Moram ovih dana napisati svoj pogled na treći razred u kojima se još samo rijetkim momentima istitiću ti daroviti bljeskovi .

[Jurana]

Pozdrav svima!
Moje je darovito dijete prvašić. Nismo ga nikad testirali jer u našem gradu to nije moguće, a i nije bilo potrebe jer je vrlo prilagodljiv i nema problema s ponašanjem izvan kuće. Ipak znam da je darovit jer sam dosta čitala o tome, a i sama sam bila darovito dijete. (Usput rečeno, ako koga zanimaju knjige o darovitosti na hrvatskom koje sam uspjela iščačkati, mogu staviti popis.) Ono što je naš, uvjetno rečeno, problem je to što je sin "blokirani" daroviti koji negira svoje sposobnosti. Nekidan tvrdi da je najgori u razredu (ajde, onda je umanjio na drugi najgori) i da se boji da će pasti 2. razred. A znao je čitati i pisati davno prije škole i matematičke ispite rješava 100 posto. Učiteljica za njega kaže zreliji, drukčiji (u pozitivnom smislu).
Negiraju li vaša djeca kad svoju darovitost? Kako se vi postavite?

[tanja_b]

Pozdrav svima!
Moje je darovito dijete prvašić. Nismo ga nikad testirali jer u našem gradu to nije moguće, a i nije bilo potrebe jer je vrlo prilagodljiv i nema problema s ponašanjem izvan kuće. Ipak znam da je darovit jer sam dosta čitala o tome, a i sama sam bila darovito dijete. (Usput rečeno, ako koga zanimaju knjige o darovitosti na hrvatskom koje sam uspjela iščačkati, mogu staviti popis.) Ono što je naš, uvjetno rečeno, problem je to što je sin "blokirani" daroviti koji negira svoje sposobnosti. Nekidan tvrdi da je najgori u razredu (ajde, onda je umanjio na drugi najgori) i da se boji da će pasti 2. razred. A znao je čitati i pisati davno prije škole i matematičke ispite rješava 100 posto. Učiteljica za njega kaže zreliji, drukčiji (u pozitivnom smislu).
Negiraju li vaša djeca kad svoju darovitost? Kako se vi postavite?

Mislim da je naša situacija donekle slična vašoj. S tim da mi još nismo došli do negiranja vlastitih sposobnosti ali znamo već da njemu treba puno pohvale i odobravanja. Meni ovo što pišeš zvuči kao nesigurnost djeteta, možda se boji da neće ispuniti očekivanja koja drugi imaju od njega, pa namjerno negira svoje sposobnosti da bi umanjio i očekivanja okoline. Imala sam jednu takvu kolegicu u gimnaziji i na faksu, super pametnu, sposobnu, marljivu, koja bi prije svakog testa ponavljala "ništa ne znam, dobit ću jedan" (i onda napiše test za 5, naravno).
Ja bih na tvom mjestu pokušala izvući iz njega što on misli da drugi očekuju od njega. Mene u zadnje vrijeme stvarno šokira kad shvatim kako moj prvašić doživljava i tumači svijet oko sebe - nekom svojom uvrnutom logikom, zbog koje se plaši posve nerealnih situacija. Ponekad mu treba objašnjavati i tumačiti i ono što se nama "velikima" čini samo po sebi razumljivo.

[mama94]

Ono što je naš, .., problem je to što je sin "blokirani" daroviti koji negira svoje sposobnosti. Nekidan tvrdi da je najgori u razredu.. i da se boji da će pasti 2. razred. A znao je čitati i pisati davno prije škole i matematičke ispite rješava 100 posto.
Negiraju li vaša djeca kad svoju darovitost? Kako se vi postavite?

Strah od neuspjeha jedno je od obilježja darovite djece. Jučer moj bistrić nije htio ići na završnu priredbu u "školi stranih jezika" gdje on pohađa istu grupu s djecom 3 god starijom od njega, koji još i uče taj jezik 2x tjedno u školi. On uči samo tamo, jer još ne ide u školu, i najbolji je u grupi. Ali svejedno nije htio ići "jer se boji da ne ispadne glup, da ne dobije puno jedinica pa da ga onda izbace iz škole"???
Treba o tome razgovarati i naučiti se s time nositi, po mogućnosti prije puberteta. Inače, strah od neuspjeha sam po sebi nije tako loš, ako je to nešto što će te natjerati da se spremiš svaki put za ispit, i ne dozvoliš si da dođeš na test potpuno nespreman, ali ako počneš učiti svaki put za 100 umjesto za 5, ili čak za 2, ako nemaš dovoljno vremena već trebaš samo "spasiti godinu" faxa, pa počneš odgađati ispite, ne izlaziti, gubiti godine faxa jer nikako izać na ispit, nikada dovoljno spreman... E tu već zna biti veeeliki problem.
Mislim da je ključ svega utuviti bistriću u glavu da će ga roditelji UVIJEK, voljeti, i da smije čak biti i nesavršen. Da nitko, pa čak ni mama i tata i učiteljica, nije nepogrešiv, da je griješiti ljudski, padati i posrtati također, najvažnije je je smoći snage da se ustaneš sa konopaca. E, tu je naša škola, nažalost, majstor u ubijanju samopouzdanja.

[Zdenka2]

Mislim da je to reakcija na prevelika očekivanja okoline i samoga sebe - boji se da im neće moći odgovoriti, pa u njemu raste nesigurnost. Osim toga, dijete je prvašić, tek se prilagođava školi.

Moj sin u prvom razredu još nije znao ništa o svojoj darovitosti - od vrtića je išao na radionice za bistriće koje je smatrao pripremom za školu i tako je to ostalo i kad je krenuo u školu. O darovitosti smo prvi put pričali kad je bio u trećem razredu zato što je počeo jako intenzivno osjećati da je drugačiji od većine i to je interpretirao na svoju štetu. Kad je ta razlika dobila ime, postalo mu je lakše.

[tanja_b]

Nastavak priče o "dodatnoj nastavi matematike":
nisu njemu ti dodatni zadaci bili preteški, nego prelagani (vidjela sam zadatke i razgovarala s učiteljicom). Ali zagrijao se nakon što su prošli put počeli zadaci s računanjem i brojevima, pa je nakon trećeg sata izjavio da mu je sad "puno bolje"

Ipak, učiteljica uopće nema za cilj da djecu motivira za matematiku, nego da joj u dodatnu grupu dođu oni koji već jesu motivirani. U takvim okolnostima, zaista ga nećemo prisiljavati da ide. Neka ide još neko vrijeme kako bi stekao potpuniji dojam (ionako malo-malo pa nemaju dodatnu, dosad su imali svega triput), pa ako zaključimo da se dosađuje ili da sve to skupa nema smisla, onda ima punu slobodu da odustane.
Ali to je slika poticanja i rada s darovitim učenicima u osnovnoj školi

[Zdenka2]

Ali to je slika poticanja i rada s darovitim učenicima u osnovnoj školi

X
Da, sve je to tek toliko.

[Sirius Black]

Imam jedno pitanje iako ne mislim da je moje dijete darovito,ali vjerojatno će mame na ovom topicu znati odgovoriti. Ima neke druge osobine poput izražene znatiželje i tvrdoglavosti, i teško se ponekad nositi s tim.

Moja cura ima 4 god., već odavno zna sva slova, ne zato jer smo ju forsirali nego smo jednostavno kupili ploču s magnetima i igrali se s tim. Nitko ju ne uči čitati, ali ona sama u zadnje vrijeme čita slovo po slovo i pokušava spojiti. Još uvijek joj nije kliknulo u glavi kako spojiti i to ju frustrira. Danas mi je rekla: mama,moraš me naučiti čitati! Kako da je naučim? Igramo se škole i uspije ponekad pročitati riječi od tri slova, ali samo poznate riječi kojima zna značenje. Ako napišem bezveznu kombinaciju, ne zna. Cijelo vrijeme rastavlja riječi na slova i to joj ide. Danas ju pitam da li idemo baki a ona veli m-o-ž-e. Ili "hoću jesti p-u-d-i-n-g". Da je pustim da sama pokušava skužiti ili postoji neki način da joj pomognem?

Neki dan je ljuta bacila knjiga na kojoj je pisalo Dumbo.Rekla mi je "tu bi trebalo pisati dambo, a kak onda piše "u" ako u dambo nema "u"?

[čokolada]

Nema načina da je naučiš čitati, sama će. Moja M. je nešto mlađa, i također je samouka. Pravo tečno čitanje joj još nije kliknulo, ali joj glasovna analiza i sinteza ide i na najduljim riječima pa piše tečno. Čita kao i kod gl.analize - odslovka pa ispali cijelu riječ, a odmah povezuje samo riječi od 2-4 slova. Bilo mi je vrlo interesantno promatrati taj proces (sa starijom, sad prvašicom, ispalila sam radeći grafomotoriku) jer je ova manja odmah nekako shvatila i mala tiskana slova.

[tanja_b]

Imam jedno pitanje iako ne mislim da je moje dijete darovito,ali vjerojatno će mame na ovom topicu znati odgovoriti. Ima neke druge osobine poput izražene znatiželje i tvrdoglavosti, i teško se ponekad nositi s tim.

Moja cura ima 4 god., već odavno zna sva slova, ne zato jer smo ju forsirali nego smo jednostavno kupili ploču s magnetima i igrali se s tim. Nitko ju ne uči čitati, ali ona sama u zadnje vrijeme čita slovo po slovo i pokušava spojiti. Još uvijek joj nije kliknulo u glavi kako spojiti i to ju frustrira. Danas mi je rekla: mama,moraš me naučiti čitati! Kako da je naučim? Igramo se škole i uspije ponekad pročitati riječi od tri slova, ali samo poznate riječi kojima zna značenje. Ako napišem bezveznu kombinaciju, ne zna. Cijelo vrijeme rastavlja riječi na slova i to joj ide. Danas ju pitam da li idemo baki a ona veli m-o-ž-e. Ili "hoću jesti p-u-d-i-n-g". Da je pustim da sama pokušava skužiti ili postoji neki način da joj pomognem?

Neki dan je ljuta bacila knjiga na kojoj je pisalo Dumbo.Rekla mi je "tu bi trebalo pisati dambo, a kak onda piše "u" ako u dambo nema "u"?

Nemam vlastito iskustvo, ali znam od prijatelja koji su svojeg malog "naučili" čitati (mali je zapravo bio spreman za to, ali je dobio dodatni poticaj od svog tate) pomoću kartica sa slogovima. Znači, naučio je spajati slogove, a ne pojedinačne glasove. E sad, vjerojatno bi on naučio i bez toga, ali ovo mu je dalo malo više sigurnosti.

Što se tiče straha od neuspjeha, tu (još) nemamo većih problema (što ne znači da ih neće biti, ima sve predispozicije za to ), ali trenutno mi je glavna preokupacija zadržavanje motivacije. Što je u školi teško, kad se ne mora apsolutno nimalo potruditi oko gradiva, sve zadatke rješava malim prstom i škola mu je zasad nešto oko čega uopće nema posla, nego mjesto gdje se razmjenjuju sličice nogometaša i igra u knjižnici za vrijeme vjeronauka Na sreću, protutežu ima u glazbenoj školi, gdje se mora konkretno potruditi da bi dobio (čuo) rezultat, i dosad se to pokazalo dobrim načinom, iako ponekad bude dosta frustrirajuće. Ali učinak je pozitivan Neki dan je imao produkciju, pa smo ga nahvalili kako je dobro svirao, uz podsjećanje kako mu je to bilo teško u početku...

[Jurana]

Neki dan je imao produkciju, pa smo ga nahvalili kako je dobro svirao, uz podsjećanje kako mu je to bilo teško u početku...

Drago mi je da je bio uspješan i čestitam!
Postoji li mogućnost da drugi put neće htjeti nastupati u strahu da ne umanji već stečenu slavu?

[Zdenka2]

Sirius, to će doći samo po sebi i to brzo, s obzirom da je već savladala analizu. Jedino što možeš je da sjedi pored tebe dok joj čitaš i gleda u slova.

Strah od neuspjeha - bolna tema. Moj sin je sad u dobi kad će nastupiti ova prekretnica o kojoj govori mama94. Hoće li učiti za 100 kako bi savladao svoj strah ili će relativizirati uspjeh i varati sam sebe. Ja sam sama taj problem rješavala na ovaj prvi način - uvijek previše učenja i rada i to je ostalo tako i do danas. Znam dobro probleme koji se kriju u radoholičarstvu, ali više se bojim ovog drugog. I mislim da ljubav i prihvaćanje roditelja ne može u svemu pomoći, jer dijete, što je starije, ima sve više drugih interakcija i socijalnih potreba koje ne ovise o nama roditelja.

[Jurana]

Hoće li učiti za 100 kako bi savladao svoj strah ili će relativizirati uspjeh i varati sam sebe. Ja sam sama taj problem rješavala na ovaj prvi način - uvijek previše učenja i rada i to je ostalo tako i do danas.

Iz svog iskustva mogu reći da je moguć kompromis. Nisam nikad previše učila, ali nisam nikad ni odgodila ispit. Imala sam sreću da mi je adrenalin bio saveznik - na ispitima sam uvijek iz glave uspjela izvući stvari za koje nisam ni znala da ih znam.
Ali znam i kolegicu koja je jedva dočekala da padne godinu da može polagati ispite svojim tempom jer se jednostavno loše osjećala ako ne bi znala sve na ispitu.

[sirius]

kod nas je oduvijek ova druga verzija - varanja samog sebe. Mislim da je ove godine taj načina (ne)rada dosegnuo vrhunac. To je dovelo do toga da on ulaže ogroman napor da bi izbjegao obaveze/zadaću/odgovaranje , to uključuje laganje da nema obaveza/zadaće, moljaknje učiteljicu da ne bi odgovarao taj dan/tjedan(nikad zapravo).
U svakom uloženi trud za izvlačenje je barem deset puta veći od napora/vremena koji bi trebao uložiti u učenje i prevladati strah od neznanja/nuspjeha.
Meni je jasno da on očekuje od sebe (ili života) da sve shvaća bez uloženog truda ili da mu to "dođe" prirodno, sve u što je potrebno uložiti vrijeme i napor (u njegovom slučaju zaista minaimalan kada bi volje i motiva bilo) odbija odmah u startu. Evo to su bili naši problemi ove godine. Ne zna da li je išta naučio iz lekcije ispravljanja jedinica (4 komada- engleski čitanje, hrvatski čitanje, hrvatski prepričavanje, glazbeni pjevanje) u petice, tu postoji i element straha od javnog nastupa , pa ne želi niti probati/početi uopće (iako su učiteljice prilično fleksibilne i dozvoljavaju odgovaranje pod odmorom/u zbornici ili na dopunskoj nastavi).

[tanja_b]

Pa, mislim da ne, ovo mu je bio već drugi nastup, pa je led bio probijen još prije mjesec dana. A ima i dodatnu motivaciju, jer kad sve prođe, odemo svi zajedno na pizzu

[Jurana]

To je dobro.
Ja s mojim moram biti jako odmjerena (promišljena) u komplimentima, ali ne i škrta.
Ali pizza je dobra ideja!

[pomikaki]

Sirius, moja cura od 4,5 godine također čita slova ali ne baš cijele riječi, eventualno ove s manje slova ili neke koje prepoznaje (naša imena i slično). Počela je pisati, ali kod dužih riječi obično se izgubi pa me pita koje slovo sad ide.
To je sve došlo više manje kroz igru, slova s magnetima, oponašanje tate na kompjuteru (hoće pisati u wordu ). Počela je i rastavljati riječi na slova, vjerojatno je to pokupila u vrtiću jer je grupa mješana pa pokupi ono što uče predškolci.
Mislim da se ne moraš brinuti, to će doći samo po sebi, dijete je ionako napredno za svoju dob.
Mene najviše brine hoće li joj u školi biti dosadno, hoće li steći radne navike ako joj to što budu učili bude previše dosadno jer je sve već naučila (ovo što piše i tanjab u prethodnom postu). Ovdje gdje živim teško da će biti mogućnosti za individualan pristup i programe s naprednijom djecom.
Tako da bih ja na to pitanje možda odgovorila i da se mora potruditi kad želi nešto naučiti, da to ne dolazi preko noći, da će učiti svaki dan pomalo.
Ne znam je li to u redu za tako malu djecu :?

Moja se za sad ne frustrira toliko ako joj nešto ne ide od prve, odmah fino odustane i predaje meni papir da napišem ono što joj nije uspjelo

[Beti3]

Sirius Black, ako imaš vremena, isprazni inbox.

[Sirius Black]

sad je prazan

[Zdenka2]

Ispravak: nama roditelja = nama roditeljima

Tanja_b, kod nas je isto muzička spašavala stvar - da nije bilo toga ne bi se uopće morao truditi.

Sirius, vidim da ti je sin dvije godine mlađi od mog; u koji razred ide?

[sirius]

Ispravak: nama roditelja = nama roditeljima

Tanja_b, kod nas je isto muzička spašavala stvar - da nije bilo toga ne bi se uopće morao truditi.

Sirius, vidim da ti je sin dvije godine mlađi od mog; u koji razred ide?

Treći .

[Cubana]

Ispravak: nama roditelja = nama roditeljima

Tanja_b, kod nas je isto muzička spašavala stvar - da nije bilo toga ne bi se uopće morao truditi.

Sirius, vidim da ti je sin dvije godine mlađi od mog; u koji razred ide?

Kad se kreće u glazbenu školu?
Razmišljala sam kako će joj u principu biti poprilično dosadno u školi pa bi joj možda neka obaveza u aktivnosti koju ne može ranije i s nama savladati dobro došla. Ili to, u paketu s boravkom bude djetetu ipak prenaporno.

[Peterlin]

Kad se kreće u glazbenu školu?
Razmišljala sam kako će joj u principu biti poprilično dosadno u školi pa bi joj možda neka obaveza u aktivnosti koju ne može ranije i s nama savladati dobro došla. Ili to, u paketu s boravkom bude djetetu ipak prenaporno.

Čuj, u redovnu glazbenu školu većina roditelja upisuje djecu u trećem razredu, tako da završe osnovnu glazbenu školu zajedno s osmim razredom redovne škole (glazbena traje 6 godina). Moj stariji je krenuo tako, a mlađi na svoje inzistiranje godinu dana ranije, u drugom razredu. Nikada nije bilo problema, dapače... to nam je glavu spasilo na više načina.

Inače, za glazbenu je nužno da dijete zna pisati i čitati pa zato nerado upisuju klince u prvom (iako ima iznmaka). Preporučuju početnički solfeggio za djecu koja imaju smisla, a još nisu sposobna pratiti redovnu nastavu solfeggia. Mislim da se u to može upisati i predškolce, ne znam. Audicije su u lipnju (krajem prethodne škg za upis u iduću) s tim da imaš drugi rok u rujnu koji nije preporučljivo čekati ako želi svirati neki od čestih instrumenata tipa klavir ili gitara.

Moj mlađi je sasvim dobro gurao i boravak i glazbenu od prvog dana, unatoč tome što nije baš neki snagator (fizički na donjoj granici za dob + alergijska astma + izbirljivost u hrani). Ako je dijete zainteresirano i ako ga to veseli, naći će snage za to. Bitno je samo dobro isplanirati vrijeme, što nije problem jer je nastava instrumenta individualna, a za solfeggio često ima više od jednog ponuđenog termina.

[Zdenka2]

Sirius, kontroliraj ga i potiči, jer u petom razredu i bistrići moraju početi učiti (moj je sad u petom).

[Beti3]

Sirius, kontroliraj ga i potiči, jer u petom razredu i bistrići moraju početi učiti (moj je sad u petom).

Ne trebaju. Tek u gimnaziji neke predmete, ako žele odličan. Za četvorku me trebaju ni onda.

Ili nisu dovoljno "bistrići".

No, nije bitno, roditelji svih isto vole.

[Peterlin]

Ne trebaju. Tek u gimnaziji neke predmete, ako žele odličan. Za četvorku me trebaju ni onda.

Ili nisu dovoljno "bistrići".

No, nije bitno, roditelji svih isto vole.

Beti, jako si u krivu s ovim komentarom... Mislim da je Zdenka htjela reći da od petog razreda dalje i bistrići trebaju stjecati RADNE NAVIKE, čak i ako im ne treba puno rada. Pa ima nas puno koji smo naučili ozbiljno učiti tek puno kasnije (mene je sa crnom zemljom sastavila druga godina studija, ne prije) ali upravo u tome i jest greška. Da mi je netko na vrijeme ukazao koliko je bitno organizirati se, pripremati se za nastavu na prikladan način, ne nužno sjediti za knjigom sat vremena dnevno, bilo bi mi puno lakše za vrijeme studija. Svi mi kad tad naletimo na stvari koje nam nisu baš niz dlaku.

Učenje u smislu štrebanja ionako ne treba za sve predmete, ali bitno je djeci na vrijeme pokazati kako da grade na onom što imaju.

I još nešto - nikako mi se ne sviđa tvoja zadnja rečenica. Nije joj ovdje mjesto. Nije joj nigdje mjesto. Oprosti na iskrenosti...

[sirius]

Ne trebaju. Tek u gimnaziji neke predmete, ako žele odličan. Za četvorku me trebaju ni onda.

Ili nisu dovoljno "bistrići".

No, nije bitno, roditelji svih isto vole.

Ne znam što bih ti uopće rekla na ovo, nego kao što Petrlin kaže, da si "fulala fudbal".

[Zdenka2]

Ne trebaju. Tek u gimnaziji neke predmete, ako žele odličan. Za četvorku me trebaju ni onda.

Ili nisu dovoljno "bistrići".

No, nije bitno, roditelji svih isto vole.

Ovo nadmetanje s pameću je stvarno neumjesno.

[pikula]

ovdje razgovaramo o svojoj djeci na temu darovitosti i kroz prizmu darovitosti, tome služi ova tema.

[Aura]

Evo ja vas već par mjeseci čitam, toliko ima tih detalja koji su me zadnjih 7 godina izluđivali, doslovce do ludila me svakodnevno dovodila moja prvorođena. Tek kad sam uzela u ruke knjigu Pogresne i dvojne dijagnoze... (http://www.superknjizara.hr/index.ph...d_knjiga=41385 ) sam shvatila da ima i druge djece koja ne mogu izaći na kraj sa čarapama, etiketama,uskim hlačama, novim situacijama i perfekcionizmom oko svake sitnice. Malo mi je laknulo, ali moram priznati da mi život s njom nije nimalo lakši.

Evo danas npr., kao i svako jutro do podne vucaranje po stanu u pidžami, oblači se tek kad vidim da izlazim vani bez nje, popodne zahtijeva da stojim na stubištu dok silazi u dvorište (tako svaki put kad ide sama) jer se boji, nakon što s evratila promrzla sa igre odmah izjavljuje da joj je dosadno i malo pomalo dovodi sebe u stanje posvemašnje histerije, izgledala je kao iz scena egzorcizma, vrištala da je puna prepuna i da ne može više, ..naočigled mlađe sestre koja je pokušava utješiti ali je ova agresivno odguruje, želi se potući s nekim šakama, pa do tog da će se bacit kroz prozor, jer da više ne može- (zadnjih dana je obilazila razne radionice i po par puta dnevno i mislim da se jako izmorila). Zahtijeva od oca da joj kupi iPod jer da će ju to smirit, ja ju uspijem uvjeriti da se ode okupat u kadi s puno pjene obučena u kostim i nakon toga se vraća u "normalu". Ona cijelo vrijeme zna što radi i vidi koliko nam vremena (pojam koji uopće ne razumije) to sve oduzima, ali to prepuštanje emocijama bez ikakve samoregulacije, jel ja očeekujem previše od nje?

Kako vi, koji imate takve scene preživljavate, kako se držite pod kontrolom? Ja sam dosta griješila u pristupu njoj jer sam tek sad kad je krenula u školu počela gledati na nju kroz prizmu daarovitosti nakon što me par ljudi upozorilo na njenu "posebnost". Sad radim na obnavljanju povezujućeg odnosa s njom, nema kazni i ukora, jer je njen opozicijsko prksoni stav jači od mene, priznajem, "sve" joj je dopušteno ali uvijek je upozorena da sve ima posljedice koje joj se možda neće svidjeti...Čini mi se da polako napredujemo, vidim neka poboljšanja. U PC Medveščak nam je rečeno da se držimo pravila, vremenskih ograničenja, ali to sve završi još većom pobunom, vriskom, i milijun Zašto?-

Knjiga koju toplo preporučam http://www.amazon.com/Hold-Your-Kids...5883867&sr=8-1. Ne bavi se darovitošću, već roditeljstvom ali su mi obrasci tamo izneseni do sad najjviše pomogli da cjelovito pristupim svom djetetu, a i drugoj djeci s kojom radim.

Inače, ona nije bistrić, verbalno je darovita (ne gasi se, kad ne izlaze riječi izlaze iz usta raznorazni zvukovi ili pjesme), oko većine stvari radi drame, ne podnosi autoritet i pravila, nesigurna je i veliki individualac. Ma radije bih da ne zna ni čitati ni pisati ali da imamo s njom kakav takav normalan i ugodan suživot.

[vertex]

Imate li kakvog iskustva s vrpoljenjem?
D. se užasno vrpolji od nemogućnosti da zauzme dovoljno ugodan položaj. Najgore je ako je u krevetu ili na kauču između dvoje ljudi, to mu je praktički neizdrživo. Sad smo čitali malo duže pred spavanje, knjigu koja ga jako zanima, bio je između brata i mene i reko bi čovjek da je sasvim dovoljno mjesta. Ni jednog trena nije mirovao, neprestano se premiještao i lagano stenjao, kao i uvijek u takvim situacijama. Znalo ga je to odvest i u histeriju, sad se dobro kontrolirao (naravno, s većom zrelošću se sve bolje savladava), ali je očito da je njemu to baš muka. Vjerojatno je povezano s priličnom osjetljivošću (na šavove od čarapa i slično) koja se isto smanjuje s godinama.
Pitanje je više za Izazove roditeljstva, ali nekako mislim da bi se ovdje moglo naći korisnih odgovora, tj. da će se naći netko s pročitanom barem jednom knjigom na ovu temu .

[Freja]

Imate li kakvog iskustva s vrpoljenjem?
D. se užasno vrpolji od nemogućnosti da zauzme dovoljno ugodan položaj. Najgore je ako je u krevetu ili na kauču između dvoje ljudi, to mu je praktički neizdrživo. Sad smo čitali malo duže pred spavanje, knjigu koja ga jako zanima, bio je između brata i mene i reko bi čovjek da je sasvim dovoljno mjesta. Ni jednog trena nije mirovao, neprestano se premiještao i lagano stenjao, kao i uvijek u takvim situacijama. Znalo ga je to odvest i u histeriju, sad se dobro kontrolirao (naravno, s većom zrelošću se sve bolje savladava), ali je očito da je njemu to baš muka. Vjerojatno je povezano s priličnom osjetljivošću (na šavove od čarapa i slično) koja se isto smanjuje s godinama.
Pitanje je više za Izazove roditeljstva, ali nekako mislim da bi se ovdje moglo naći korisnih odgovora, tj. da će se naći netko s pročitanom barem jednom knjigom na ovu temu .

Mnogi "bistrići" imaju poteškoća s vlastitom tjelesnošću, tj. ne vole da ih se dodiruje, ne vole katkad ni blizinu drugih, ulazak u njihov prostor. Njima je to jednostavno neugodno, katkad nepodnošljivo. Nisu svi takvi. Moj D je recimo velika maza i pomazit će se sa svakim koga iole dobro poznaje, ali se vrpolji neprestano jer ne uspijeva zadržati svoje tijelo na jednom mjestu. Njemu tijelo "bježi" na sve strane, ne može ga kontrolirati, otprilike valjda kao što mu i mozak radi 100 na sat. Čim je oko čega uzbuđen, kad stvara planove, vrpoljenje (i trčanje, skakanje, kad mu je dopušteno) je neminovno. Kad se usredotoči na jednu stvar, onda većinom može kontrolirati i tijelo. Nama se sport pokuzuje dobrom "terapijom" u učenju smirivanja tijela.

[tanja_b]

Imate li kakvog iskustva s vrpoljenjem?

Uf, otkako je krenuo u školu, to nam postaje problem
Ne mogu reći da se A. vrpolji, ali njegovi položaji tijela su sve drugo od onog što bi učiteljica htjela vidjeti - dijete koje uspravno sjedi u klupi s nogama na podu. Prvo, imaju previsoke stolce, pa mu noge ne dopiru do poda. Onda on kleči, frče noge pod sebe, sjedi nakrivo s pol riti na stolcu, a pol u zraku, grbi se, naslanja glavu, ma sjedi kojekako.
I onda dođem na informacije, i od učiteljice pol sata slušam kritiku kako on loše sjedi i kako se vrpolji (ali pritom ne ometa nastavu!), ali do darovitosti još nismo došli u razgovoru. Zapravo, mislim da ga učiteljica uopće ne kuži Jedino što je dosad kod njega uspjela primijetiti je da je poslušan, ali da se vrpolji na satu.
I primijetila sam da mu je teško sjediti "uzemljeno" - s nogama na podu. Što predstavlja lagani problem jer u glazbenoj školi svira violončelo koje se svira s nogama na podu koje pridržavaju instrument. Ali recimo da nakon pola godine upornog ispravljanja polako dolazimo do rezultata, tj. do pravilnog položaja tijela pri sviranju.

E, a što se tiče polaska u glazbenu školu, on je krenuo paralelno s 1. razredom samo zato što je išao 2 godine u glazbeni vrtić, što je izabrao instrument koji kod mlađe djece nije toliko popularan, i što ide kod vrlo fleksibilne profesorice koja je odmah rekla da 7 godina nije prerano za taj instrument. Ove godine ide samo na instrument, ne i na solfeggio. Njegova škola to dozvoljava. Inače, većini djece preporučuju ovo što je i Peterlin navela - početnički solfeggio, i mislim da je to dobar uvod u bavljenje glazbom.