Darovita djeca-kako se nositi s njihovim posebnim potrebama

[mama94]

...ali njegovi položaji tijela su sve drugo od onog što bi učiteljica htjela vidjeti - dijete koje uspravno sjedi u klupi s nogama na podu. ...I onda dođem na informacije, i od učiteljice pol sata slušam kritiku kako on loše sjedi i kako se vrpolji (ali pritom ne ometa nastavu!), ali do darovitosti još nismo došli u razgovoru. Zapravo, mislim da ga učiteljica uopće ne kuži ...I primijetila sam da mu je teško sjediti "uzemljeno" - s nogama na podu.

Kad se sjetim sebe, ja sam bila sve gore navedeno! a) nikad ne SJEDI na stolici b) ljulja se na stolici, pada , nekad i dvaput u toku jednog sata, c) siše palac U ŠKOLI! Srećom, u moje vrijeme naši roditelji nisu odlazili na informacije , nego 1-2X godišnje roditeljski sastanak, i to je to. Moji su učitelji skužili moju darovitost, ali ja nisam. Sama sam sebi bila veći problem, (Kako upamtiti zadaću???). Naravno, i moja mama je bila takva, i moj sin je danas isti ja nekada. Moje prijateljice iz osnovne škole primijećuju "Pa ti si se tek sad , otkad si odrasla, pod stare dane uspjela smiriti, fokusirati i organizirati. Postala si točna, organizirana i puno samopouzdanija nego prije". Pa naravno, zrelost nosi svoje, više mojim tijelom i mojim mislima ne upravljaju podivljali nekontrolirani hormoni.
Sve u svemu, čini mi se da su učiteljice u naše vrijeme , dok su još bile drugarice, a ne diplomirane učiteljice, imale puno više strpljenja i razumijevanja, kao da su današnje učiteljice fokusiranije na "nastavni proces", nego na djecu. Zato sam učiteljici svog sina mirno rekla neka ga pusti na miru, on svojim motoričkim nemirom još ne može upravljati, time on ventilira oluju misli i osjećaja u svojoj glavi, i može ga blago upozoriti, da npr. ne padne sa stolca i ne ozlijedi se, ali ne može mu zbog toga nabijati komplekse.
Inače, slažem se s Peterlin, škola je danas daleko od onog što je nekada bila, i kao da je dio nastavničkog zbora, uz blagoslov nadležnog Ministarstva, odlučio da je 5. razred napravljen za zajedničko učenje i svladavanje gradiva majke i djeteta, a ne razreda i učitelja. Uostalom, pedagogica naše škole fino mi je odgovorila da razumije moju ljutnju i frustraciju, ali da , nažalost, ne postoje mehanizmi kojim bi danas itko u Hrvatskoj mogao natjerati jednog učitelja da djecu u školi stvarno počne i podučavati . Učitelju je danas dovoljno samo da se pojavi na satu, upiše nešto u školski imenik, 45 min rješava križaljke, mobitelira, radi što hoće, pokupi plaću, božićnice, uskrsnice, jubilarne nagrade i dar za djecu, 3,5 mjeseca plaćenog godišnjeg, i nitko mu ništa ne može. A djeca će gradivo , podrazumijeva se, naučiti kod kuće.

[Peterlin]

Kad se sjetim sebe, ja sam bila sve gore navedeno! a) nikad ne SJEDI na stolici b) ljulja se na stolici, pada , nekad i dvaput u toku jednog sata, c) siše palac U ŠKOLI! Srećom, u moje vrijeme naši roditelji nisu odlazili na informacije , nego 1-2X godišnje roditeljski sastanak, i to je to. Moji su učitelji skužili moju darovitost, ali ja nisam. Sama sam sebi bila veći problem, (Kako upamtiti zadaću???). Naravno, i moja mama je bila takva, i moj sin je danas isti ja nekada. Moje prijateljice iz osnovne škole primijećuju "Pa ti si se tek sad , otkad si odrasla, pod stare dane uspjela smiriti, fokusirati i organizirati. Postala si točna, organizirana i puno samopouzdanija nego prije". Pa naravno, zrelost nosi svoje, više mojim tijelom i mojim mislima ne upravljaju podivljali nekontrolirani hormoni.
Sve u svemu, čini mi se da su učiteljice u naše vrijeme , dok su još bile drugarice, a ne diplomirane učiteljice, imale puno više strpljenja i razumijevanja, kao da su današnje učiteljice fokusiranije na "nastavni proces", nego na djecu. Zato sam učiteljici svog sina mirno rekla neka ga pusti na miru, on svojim motoričkim nemirom još ne može upravljati, time on ventilira oluju misli i osjećaja u svojoj glavi, i može ga blago upozoriti, da npr. ne padne sa stolca i ne ozlijedi se, ali ne može mu zbog toga nabijati komplekse.
Inače, slažem se s Peterlin, škola je danas daleko od onog što je nekada bila, i kao da je dio nastavničkog zbora, uz blagoslov nadležnog Ministarstva, odlučio da je 5. razred napravljen za zajedničko učenje i svladavanje gradiva majke i djeteta, a ne razreda i učitelja. Uostalom, pedagogica naše škole fino mi je odgovorila da razumije moju ljutnju i frustraciju, ali da , nažalost, ne postoje mehanizmi kojim bi danas itko u Hrvatskoj mogao natjerati jednog učitelja da djecu u školi stvarno počne i podučavati . Učitelju je danas dovoljno samo da se pojavi na satu, upiše nešto u školski imenik, 45 min rješava križaljke, mobitelira, radi što hoće, pokupi plaću, božićnice, uskrsnice, jubilarne nagrade i dar za djecu, 3,5 mjeseca plaćenog godišnjeg, i nitko mu ništa ne može. A djeca će gradivo , podrazumijeva se, naučiti kod kuće.

Čuj, ja i dan danas padam sa stolca... češće na poslu nego doma jer doma rijetko sjedim na stolcu (nepitajgdjeikakosjedim, boljedamenitkonevidi) a nikad nisam imala etiketu darovite osobe, samo nemirne i jaaaako brbljave...

Što se nastave tiče, imam sa samo dva sina dva vrlo različita iskustva i ne bih prozivala struku (u svakom žitu ima kukolja) ali bih prozvala sustav koji je prilagođen prosječnoj djeci, tj. nije prilagođen nikome. Ja s mlađim imam homeschooling doma od prvog dana uz redovnu školu, ali ne mogu se baš okomiti na učiteljicu iako bi i tu stvari mogle biti bolje. Mi izvan struke često ne znamo s kakvim se problemima učitelji u razredima sreću, koliko imaju ili nemaju na raspolaganju stručne službe i slično. Istina, nema svaki učitelj jednako smisla i volje za rad s darovitom djecom, ali znam ja jako dobro koliko moji dečki traže (svaki svoje i svaki na svoj način) i ne bih se rado našla u koži učiteljice. Ipak, to me nije spriječilo da višekratno upozoravam na stvari koje mi se u školi ne sviđaju - prvo učiteljicama, pa stručnoj službi, pa ravnatelju. Kvocam u glavu. To je jedino što mogu učiniti...

Uostalom, i moj tata je prije puno godina sjedio u Zajednici doma i škole kao predstavnik roditelja i radio to isto. Školski sustav je trom i mogao bi biti bolji, ali što je - tu je. Trudimo se uzeti od toga najbolje što možemo za našu djecu. Ja ne mogu tvrditi da je sustav prije bio bolji jer se sjećam da je bilo i zlostavljanja i prozivanja i grupiranja i svega i svačega, bilo je loših učitelja i onih boljih. Ja sam imala sreće s učiteljicom, moj brat je izvukao deblji kraj i to mu se provlačilo skoro kroz cijelo školovanje.

Kad bi napravili anketu u slučajno odabranom razredu, puno ljudi ne bi bilo zadovoljno. S druge strane, negdje je netko na drugom topicu napisao (mislim da je to bila mamitzi) da ne treba smetnuti s uma dobre strane školskog sustava i činjenicu da imamo besplatnu i obveznu osnovnu školu, a pogotovo mogućnost školovanja ženske djece što je još prije samo nekoliko desetljeća mnogim ženama bilo uskraćeno. Treba cijeniti dobre strane onoga što imamo i gurati koliko možemo da se stvari poprave. Sustav koji bi bio bolje prilagođen potrebama pojedinca (manji razredi, veći broj učitelja, prilagodljiv program) bio bi bolji i za darovitu djecu, ali i za sve druge. Iako je malo vjerojatno da će se to uskoro dogoditi, nadam se da kad tad ipak hoće.

[tanja_b]

Učitelju je danas dovoljno samo da se pojavi na satu, upiše nešto u školski imenik, 45 min rješava križaljke, mobitelira, radi što hoće, pokupi plaću, božićnice, uskrsnice, jubilarne nagrade i dar za djecu, 3,5 mjeseca plaćenog godišnjeg, i nitko mu ništa ne može. A djeca će gradivo , podrazumijeva se, naučiti kod kuće.

Hm, na ovo ipak moram reagirati. Učitelji NEMAJU 3,5 mjeseca godišnjeg niti su to ikad imali. Imaju određen broj dana godišnjeg odmora kao i svi ostali zaposleni u javnom sektoru, ali taj broj dana ne mjeri se u mjesecima.

Nisam iz prosvjetne struke i ima dosta toga što mi se ne sviđa u našem školstvu, ali kao i u svim strukama, i ovdje ima vrlo različitih ljudi. Od predivnih nastavnika koji zaista utječu na životni put nekog djeteta, do osoba koje su u tu struku zalutale. Ja se ipak nekako nadam da će se moje dijete u svom školovanju više susretati s ovim prvima Bar u onoj mjeri u kojoj sam i ja nekad mogla uživati u svojem školovanju.

[Zdenka2]

Škola je danas daleko od onog što je nekada bila, i kao da je dio nastavničkog zbora, uz blagoslov nadležnog Ministarstva, odlučio da je 5. razred napravljen za zajedničko učenje i svladavanje gradiva majke i djeteta, a ne razreda i učitelja. Uostalom, pedagogica naše škole fino mi je odgovorila da razumije moju ljutnju i frustraciju, ali da , nažalost, ne postoje mehanizmi kojim bi danas itko u Hrvatskoj mogao natjerati jednog učitelja da djecu u školi stvarno počne i podučavati . Učitelju je danas dovoljno samo da se pojavi na satu, upiše nešto u školski imenik, 45 min rješava križaljke, mobitelira, radi što hoće, pokupi plaću, božićnice, uskrsnice, jubilarne nagrade i dar za djecu, 3,5 mjeseca plaćenog godišnjeg, i nitko mu ništa ne može. A djeca će gradivo , podrazumijeva se, naučiti kod kuće.

Mislim da je ovo ipak pretjerana pokuda profesora. Znam da se škole razlikuju i da se profesori razlikuju, ali bi me zbilja ražalostilo kad bi se u nekoj školi profesori doista ovako ponašali. Moj sin je sad u petom razredu - nema problema sa savladavanjem gradiva, samostalan je i gotovo nikad ne traži pomoć. Kod njega su najzahtjevniji upravo oni profesori koji i sami najviše daju i on upravo njih najviše cijeni. Oni se pripremaju, motiviraju učenike, organiziraju razne projekte, terensku nastavu, daju puno više nego što ima u udžbeniku. Njihov problem su i loši udžbenici i još gori programi - to vidim najviše po svojim područjima. U udžbenicima su tumačenja često nedostatna, a ponekad je i faktografija pogrešna. Profesori moraju kompenzirati sve te nedostatke.

Istina je da se ne stiže sve u školi, koliko god se profesori trudili da što više gradiva pokriju. Neke stvari mora raditi doma - zemljopisnu kartu ne možeš razumjeti ako sam ne radiš na njoj, latinske riječi, deklinacije i konjugacije ne ulaze u glavu tako da staviš knjigu pod jastuk. Tim više što ne rade iz udžbenika za OŠ kakve smo mi imali nego iz udžbenika za početnike u Klasičnoj gimnaziji. Iz povijesti i prirode traže se samostalni projekti i power point prezentacije - za to se mora potruditi, pročitati neke knjige, naći slike, sročiti tekst. Vjeronauk je ove godine dosta blizak povijesti - ponekad pogleda u Bibliju ili Kur'an, čitao je o razlikama istočnjačkog i zapadnjačkog mišljenja. Iz hrvatskog pišu velike sastavke i imaju velike lektire. Potičem ga da zaviri i u rječnike, pravopis i gramatike. Iz matematike ima velike zadaće koje samostalno rješava i ne mora ništa dodatno učiti. Primjere iz solfeggia isto mora proraditi doma - to samo povremeno napravi, a instrument redovito vježba.

Shvaća odmah, brzo i s lakoćom uči i dugo pamti. Najveći dio gradiva zapamti u školi, jer je koncentriran i zainteresiran. Od nas ne traži pomoć izravno nego samo postavlja pitanja o onome što ga zanima. Voljela bih da nas i više pita - ne iskorištava dovoljno što ima obrazovane roditelje, ali, dobro, takav je, ide svojim putem.

Ovo što ti kažeš, rad djeteta s roditeljima, imamo sa kćeri - barem 60% njezinog obrazovanja može se podvesti pod pojam obrazovanja kod kuće. Isto je motorički nemirna kao i tvoj sin i to ne nailazi na puno razumijevanja u školi. Ona ima nedostatak pažnje tako da joj u nastavi puno toga promakne, što onda mi moramo objasniti, s njom proraditi i kontrolirati joj zadaće. Činjenica je da je puno bolja u školi otkad ne ide u dnevni boravak nego mi s njom radimo. Ponekad bih voljela da, uz dva posla koja radim i obaveze oko kuće i obitelji, ne moram još biti i njezina učiteljica, kao i MM, ali i to ipak prihvaćamo kao normalno. Vidimo da ona napreduje, interesi joj rastu, kockice se slažu i to nam je dovoljno.

[Jurana]

Imate li kakvog iskustva s vrpoljenjem?
... ali nekako mislim da bi se ovdje moglo naći korisnih odgovora, tj. da će se naći netko s pročitanom barem jednom knjigom na ovu temu .

Što se tiče preosjetljivosti, koja često ide skupa s motoričkim nemirom, o tome piše Stanley Greenspan u knjizi Zahtjevna djeca (jedno poglavlje je o tome). Nema nekog recepta, samo prihvatiti da su takvi i razumjeti ih. I moj se vrpolji: i kad gleda nešto što ga zanima, vidim ga u jednom času kako leži na boku, a u sljedećem dubi na glavi na tom istom kauču. Postaje manje izraženo s vremenom. Nekoć se histerično plakalo zbog novih cipela, danas se i poveseli ako su mu po guštu.
Peterlin i sirius, hvala na vašim postovima.

[Pepita]

Čitam vas!
Predivna djeca, predivni postovi i isto takve majke!

[Cubana]

Znam da se nije kretalo u prvom (brat mi je išao u glazbenu) samo sam htjela vidjeti da se nije nešto promijenilo. Kako sad sve kreće ranije (jezici, informatika...).

[Peterlin]

Znam da se nije kretalo u prvom (brat mi je išao u glazbenu) samo sam htjela vidjeti da se nije nešto promijenilo. Kako sad sve kreće ranije (jezici, informatika...).

Pa ako je dijete odradilo početnički solfeggio kao predškolac i još je glazbeno darovito, mogli bi ga upisati i paralelno s prvim razredom. Oni su tu dosta fleksibilni, ali znam da ne preporučuju upis uz prvi osnovne bez prethodne pripremne godine, jer dijete onda ima duplu adaptaciju - na osnovnu i na glazbenu školu. Bolje je to razdvojiti.

Sad kroz proljeće pitaj u tajništvu kako to ide, najavi se na razgovor nastavniku željenog instrumenta i sve istraži.

[Ifigenija]

I moj sin se stalno vrpolji. Nikad nije prijavio da ga smeta, žulja, pika, dapače, taj je kao od stijene odvaljen, ali mislim da se riće (ja sam uviejk govorila da se rita) od doživljaja, što intelektualnih, što tjelesnih, što emotivnih. Sve proživljava. Od Teslinih eksperimenata sa strujom ili jezičnih igara, do uzbuđenja u jengi ili crtiću. Sve je praćeno tjelesnom reakcijom, bilo uzbuđenja i radosti, bilo tuge i žalosti. Sve ga dira, obuzima, njemu je po mom život kao muzika za ples (pet ritmova...).

[Zdenka2]

Samo da prijavim da se moji oboje vrpolje - oni ne mogu biti mirni.

Cubana, nema pravila, ali GŠ preferiraju da se djeca upišu u 2. ili 3. razredu OŠ. M. je završio glazbeni vrtić prije polaska u školu, pa je godinu dana pauzirao - krenuo je u prvi razred, dobio je sestru; morao je puno toga savladati i bez glazbene. Osim toga, tek je na kraju prvog razreda bio siguran koji instrument želi svirati. U glazbenom vrtiću je bilo djece koja su krenula u glazbenu školu paralelno s prvim razredom, neki čak i prije, ali sve su to bila puno mirnija djeca od M.

[pikula]

i kod nas je isto s vrpoljenjem, samo je kod curke naglašenije
mi imamo zanimljivo iskustvo s ping-pongom. Čini mi se da nekako dobro spaja koncentraciju i to strateško mišljenje i kretanje, ali zahtjeva dosta preciznosti i samokontrole, ne možeš samo juriti okolo i nabijati reketom. krenuli smo sad na odmorku i baš mi se čini da je dosta "bistrića" među trenerima i ekipom u klubu. Baš smo zadovoljni.

[Peterlin]

Kod nas je nemirniji stariji, koji nije bio na testiranju za darovite (jer nije s njim bilo problema oko ometanja nastave i imao je izvrsnu učiteljicu koja je lako izlazila s njim na kraj), ali ovaj opis tanje_b točno u dlaku odgovara mom mlađem sinu - taj isto nije u stanju sjediti u normalnom položaju, s nogama na podu, ni u školi ni doma. Gnijezdi se, kleči (tako i jede i piše zadaću i sve drugo) samo da ne bi normalno sjedio. S druge strane, ako ga upozorim da treba normalno sjediti, razbijem mu koncentraciju i obično dobije napade bijesa...

Uostalom, pišem ovo i gledam gdje su mi noge - sfrkane na postolju stolca u kifl, a to je samo jedan od bezbroj položaja u koje ih smještam ! I zato ne volim nositi suknje...

Koga zanima, našla sam dosta o tome u knjizi JEdnorozi su stvarni (Barbara Meister Vitale) i prestala sam se uzrujavati oko toga kako moj sin sjedi.

I kod nas je sviranje instrumenta jako pomoglo kod obojice da se produlji položaj mirovanja i pažnje. A položaj u kojem čitaju me uopće više ne zanima niti ih više gledam (mlađi je jednom probao čak i dubiti na glavi). Ponekad se zapitam da li im nedostaje fizičke aktivnosti kroz dan. U školi je to sigurno slučaj. Više puta sam s učiteljicama mlađega imala gadne okršaje zbog uskrate tjelesnog (u svrhu kazne) ali bez uspjeha.

[tanja_b]

i kod nas je isto s vrpoljenjem, samo je kod curke naglašenije
mi imamo zanimljivo iskustvo s ping-pongom. Čini mi se da nekako dobro spaja koncentraciju i to strateško mišljenje i kretanje, ali zahtjeva dosta preciznosti i samokontrole, ne možeš samo juriti okolo i nabijati reketom. krenuli smo sad na odmorku i baš mi se čini da je dosta "bistrića" među trenerima i ekipom u klubu. Baš smo zadovoljni.

I kako to funkcionira s ping-pongom na Odmorku? Ja sam predlagala svojem sinu da proba (inače voli mlatiti reketom za ping-pong po dnevnoj sobi), ali on neće (uobičajeno - strah od nepoznatih situacija, a i ne da mu se van iz kuće dok je na praznicima). Ali ako bih mu znala reći detaljnije, možda ga uspijem nagovoriti za neke sljedeće praznike


Ovo što Peterlin piše, o manjku fizičke aktivnosti u školi, i ja primjećujem. Ok, njih učiteljice ne kažnjavaju uskratom tjelesnog, i često idu van, u svakoj prigodi. Ali sve ono što sam dosad samo čitala - o potrebama dječaka za kretanjem, i koliko je ta potreba kod njih naglašenija nego kod djevojčica iste dobi - sad zorno vidim u praksi. S druge strane, vidim u praksi da se kroz školu još provlače i ona shvaćanja "cure su dobre jer su mirne, a dečki su zločesti jer jurcaju okolo"

[Zdenka2]

vidim u praksi da se kroz školu još provlače i ona shvaćanja "cure su dobre jer su mirne, a dečki su zločesti jer jurcaju okolo"

Ne da se provlače nego je to mantra škole. Vidjela sam razliku kad je M. jedne godine imao učitelja i sada u 5. razredu kad ima i muških profesora, hvala Bogu i razrednika.

[SikaPika]

hm, sad će ispasti da se namećem u klub mama bistrića, ali jedno me zanima
(beti, pliz, nemoj čitati, mogle bi ti ispasti oči od okretanja )
M. ima 2,5 godine i čini se jako dobar sluh
istina, možda je to sasvim normalno, ali ona otpjeva pjesmu Zvončići od početka do kraja bez greške (ne mislim na riječi nego na melodiju)
isto napravi i sa la-la, ili ni-ni
MM svira gitaru i još je s godinu i pol do dvije znala prepoznati po prvim taktovima o kojoj je pjesmi riječ
neki dan je bio upaljen TV i krenuo Stipe u gostima, nisam uspjela ugasiti, a već je počela najavna špica i ona neka pjesma gdje on pjeva Sine moj... i odmah ga je uspjela skinuti

kažem, možda je to sasvim normalno, jel..., ali eto, pitam

čini se da dobro i crta, nacrta medu s nogama, rukama, licem, ušima... sunce sa zrakama, licem, obrazima
zna napisati slovo I, a prepoznaje većinu slova

što se vrpoljenja tiče, nekada se unervozim dok ju gledam kako nema ni sekunde mira

ok, sad me možete spustiti na zemlju

[Jurana]

čini se da dobro i crta, nacrta medu s nogama, rukama, licem, ušima... sunce sa zrakama, licem, obrazima

Meni se čini da je to stvarno jako detaljno za dijete od 2 i pol godine.
Postoje više inteligencija pa tako i vidova darovitosti.

[Shiny]

[QUOTE=tanja_b;2038030]I kako to funkcionira s ping-pongom na Odmorku? Ja sam predlagala svojem sinu da proba (inače voli mlatiti reketom za ping-pong po dnevnoj sobi), ali on neće (uobičajeno - strah od nepoznatih situacija, a i ne da mu se van iz kuće dok je na praznicima). Ali ako bih mu znala reći detaljnije, možda ga uspijem nagovoriti za neke sljedeće praznike

Joj, da, mene taj neizlazak iz kuće ubija! Izaći će bez kukanja jedino ako ide s tatom na neku tekmu...i ok, neki dan smo išli u kino, ali i obična šetnja do placa je uz kukanje, da on ne bi, ne da mu se...btw.mi smo odradili radionice kod Severice, rekla nam je da što se nje tiče mi smo uspješno završili semestar i možemo dolazit individualno po potrebi. I sada, budući Jan nikada nije išao na nikakvu slobodnu aktivnost (npr nogomet, neki sport...) ja inzistiram da si, pored vrtića, izabere ove godine neki sport na koji će probati ići (a obožava nogomet, nabija loptu cijeli cjelcati dan po dnevnom boravku, gleda nogomet, lijepi sličice, prati rezultate, ispisuje rezultate lige prvaka u tekicu..), međutim pere ga također ztrah od nepoznatog, novi ljudi...i uopće nisam pametna da li da mu uvjetujem da ide na neki sport (a ima viška energije, mislim da bi se trebao negdje ispucati), jer bi htjela da malo uđe u neku novu sredinu koja nije baš poznata poput vrtića, ili da ga pustim još ovu godinu do škole (u rujnu)...??
I kako da ga uopće nagovorim da ode na nešto?
btw.išli smo gledati atletiku za klince, vidim da mu se oči cakle kad je gledao klince kako trče, ali ne bi on išao zapravo tamo...
nemam pojma...

[seni]

Vertex, bas si me nasmijala, podsjetivsi me na carape. Moja je cura kada je bila dobi tvog D-a, a i prije i poslije imala fazu tih carapica, jedva smo je prezivjeli (ajde to sad malo pretjerujem).
Isprobali smo sve moguće carape na tržištu od normalnih, jeftinih, do bome i preskupih, ne bi li našli na neke koje je neće zuljati. Manje vise bezuspješno. Slicno je bilo sa stramplama, rukavima....
Prvo sam mislila da nas "zeza", onda sam shvatila da nije tako, nekako smo se snalazili.

Na sreću to je prošlo. Doduše ona nije imala problema sa vrpoljenjem (i sasvim iskreno, ja ne smatram niti dobrim niti potrebnim stavljanje svake dječje karakteristike u vezu sa darovitoscu).
Meni se čini, da je to ok da se netko vrpolji, a netko ne.
Ako bi se to u školi pojavilo kao mozebitni problem, onda bi se pozabavila tim. Dok nema "problema" nek se dijete vrpolji.

[vertex]

Doduše ona nije imala problema sa vrpoljenjem (i sasvim iskreno, ja ne smatram niti dobrim niti potrebnim stavljanje svake dječje karakteristike u vezu sa darovitoscu).
Meni se čini, da je to ok da se netko vrpolji, a netko ne.

Naravno, seni, s onim u zagradi se sasvim slažem. Zato sam i napisala da je zapravo više za Izazove, ali ja ne volim otvarat topice, a ovdje razgovor već teče. I računala sam da bi mogao netko imat nešto za preporučiti, jer se ljudi bave raznim napornim dječjim ponašanjima .
Inače, nije to vrpoljenje od prštanja energijom, kao što pišu Ifi i Zdenka. Takav nam je A., mira niti na tren, jedino ako čita ili gleda tv, tad je hipnotiziran. I to nema veze, nas nekad izluđuje kad za ručkom (još uvijek!) kucka, klapa, pjeva i što sve ne, ali dobro...
Ali ovo kod D. nije to. To je očigledna preosjetljivost, to je njemu muka, baš muka. Stenje, uzdiše, namiješta se...ne od viška energije, nego od neugode koju jedva podnosi, muči ga to. Zato sam htjela vidjet ima li netko kakav savjet ili je štogod čitao o tome. Jurana, hvala na preporuci, pogledat ću!

[seni]

Vertex bas sam pomislila nakon malo poslije nakon napisanog posta, da bi ti mogla razumjeti, da se moja opaska o "fokusiranju darovitosti na taj način, da se razlicitosti i osobine per se promatraju kroz darovitosti, a ne kroz osobenost djeteta, pa na kraju u očima promatrača darovitosti pojede dijete kao osobu", odnosi na tebe. A već sam se odjavila s foruma. Ne odnosi se na tebe.
Općenito na ovom topiku, primjecujem tu i tamo taj fenomen.

Sto se tiče, toga da je d.-u muka od vlastite preosjetljivosti, možda da probas progulglati, pa pronades neke članke ili knjige, osim ove koju je jurana preporucila.

[pikula]

Na pingaču je super. Ne znam kako je inače alo trener je super, 10-15 klinaca, imaju prostora, trener cijelo vrijeme zna što radi, daje razne zadatke, mjenja sastave grupa, parove, igre, ma ja sam ga gledala - ko da je pedagošku završio. Sve kuži ko je s kim u kompi, ko bi koga zezao, ali sve riješava onako fer sportski bez puno priče. Dva sata svaki dan, evo jane mogu vjerovati moji su stalno tamo osim kad je netko bubani.
E da inam je to preporod u odnosu na curičastu školicu.
Nisam s ti msretna ni zbog curke kojoj tim sistemom nitko nestavi ni soli na rep, ni zbog sineka kojeg sole čim prođu, kao i ostale dečke.

[Zdenka2]

Kod mene se vrte vrpolje i daroviti i prosječna, tako da zbilja mislim da to nema veze s darovitošću nego s viškom energije i temperamentom, a kod kćeri i nedostatkom pažnje. Voljela bih da mi daju malo više mira, ali ne može mi bit, takvi su kakvi su.

[Beti3]

SikaPika, nisu oči, srećom nosim leće, pa su one prve krenule. Šalim se, neću vas više zamarati komentarima.

[tanja_b]

Zdenka, ti tako lijepo pišeš o školi svoje djece (a imam i prijateljice čija djeca idu u istu školu) da mi ponekad sve bude žao što A. ne ide u nju
Mi smo išli linijom manjeg otpora i jednostavnije organizacije, pa A. ide u kvartovsku školu u neposrednoj blizini, o kojoj sam prije čula uglavnom neutralne ili manje-više dobre informacije, ali s vremenom sam sve više nezadovoljna općom atmosferom i inercijom u školi - od učiteljice do ravnatelja. Sve češće se bojim da će A. potpuno izgubiti motivaciju u takvoj sredini (već sad primjećujem neke promjene na njemu u odnosu na period prije pola godine), ali onda se sjetim da je tek prvi razred i da ima još vremena da se motivacija razvije ili iskaže. Uglavnom, čekam drugo polugodište i daljnji razvoj situacije.

[Peterlin]

Samo da dodam ovo za roditelje koji su tek na početku (mama94): nezahvalno je suditi školu i učitelje na temelju samo nekoliko tjedana iskustva. Adaptacija traje cijelo prvo polugodište.

[Zdenka2]

Tanja, lice ima i naličje - ima problema i lošijih strana, kao i u svakoj školi, ali u konačnici mislim da ipak spada u bolje škole. Osnovni razlozi su što je mala, ima većinom dobar kadar, djeca su najvećim dijelom ok, klasična je, ima samo jutarnji turnus. To su razlozi zbog kojih barem polovica djece u školi ne dolazi iz kvarta. U upravi i stručnim službama postoji trud da se stvari mijenjaju na bolje. Nije da mnogo toga ne bi moglo biti bolje i da mnogo puta nisam bila razočarana. Postoji određena inercija - kad god dijete na bilo koji način iskače, javlja se problem, a ja sam to osjetila s oba djeteta.

Ali, ovaj post mame 94 me je zasmetao, jer mislim da upravo profesori, ne svi, ali većina, čine najbolji dio škole i izvlače sustav na svojim leđima. Puno toga im se paušalno prigovara, a zapravo je činjenica da rade jako težak posao za koji nisu adekvatno plaćeni niti cijenjeni, a to ipak većina njih radi s ljubavlju i zalaganjem. I moj posao mi daje neko iskustvo u procjeni, iako mislim da je u odgojnom smislu lakši od onog u OŠ i SŠ. Sjedim i u VR, pa imam priliku vidjeti stvar i s druge ne samo s roditeljske strane. U odnosu prema školi uvijek nastojim poći od razumijevanja i suradnje.

[mama94]

Tanja, lice ima i naličje - ima problema i lošijih strana, kao i u svakoj školi, ali u konačnici mislim da ipak spada u bolje škole. Osnovni razlozi su što je mala, ima većinom dobar kadar, djeca su najvećim dijelom ok, klasična je, ima samo jutarnji turnus. To su razlozi zbog kojih barem polovica djece u školi ne dolazi iz kvarta. U upravi i stručnim službama postoji trud da se stvari mijenjaju na bolje. "

Možeš li mi napisati koja je to točno škola?

Sa starijim imam uistinu loše iskustvo- U maloj školi u koju je išao 4 godine i gdje "nisam ni znala da ide u školu", nažalost, nije dobio radne navike. Učiteljica je bila dobra, ali ih nisu poticali na samostalni rad kao u vašoj školi- da se djeca previše ne opterete. "Jer nisu sva djeca darovita poput vašeg sina, a nepravedno bi bilo njega isticati na taj način i možda nabijati komplekse slabijim đacima". Pa sam ga zato na početku ove šk.g. preselila u drugu školu- i evo što smo dobili. S mlađim koji ove godine treba krenuti u školu ne želim riskirati. Samo mi je potrebna čvrsta potvrda da se zaista isplati svaki dan , i za bolesti i nepogode, odvoziti i dovoziti dijete na drugi kraj grada.


Puno toga im se paušalno prigovara, a zapravo je činjenica da rade jako težak posao za koji nisu adekvatno plaćeni niti cijenjeni, a to ipak većina njih radi s ljubavlju i zalaganjem. I moj posao mi daje neko iskustvo u procjeni, iako mislim da je u odgojnom smislu lakši od onog u OŠ i SŠ. Sjedim i u VR, pa imam priliku vidjeti stvar i s druge ne samo s roditeljske strane. U odnosu prema školi uvijek nastojim poći od razumijevanja i suradnje.

Oh, da, i ja polazim najprije od razumijevanja i suradnje. Samo što ako se moji klijenti požale mom šefu, da sam na poslu lijena, nezaiteresirana, nekompetentna i da konstantno i na sve moguće načine zabušavam, ne vjerujem da bi dobili odgovor kakav će roditelj u 90% slučajeva čuti od stručne službe u školi: iako i đaci i roditelji i ,naravno stručna služba škole vide jasno kakav je tko nastavnik, gotovo je nemoguće dokazati njegov nerad, još manje sankcionirati. U prethodnom postu doslovce sam citirala odgovor koji sam dobila: "Da vi ste 100% u pravu, ali Zakon o radu i kolektivni ugovor nama brane da bilo što učinimo, osim da razgovaramo i apeliramo na svijest i savjest nastavnika."
Ne, ne mislim da su SVI nastavnici takvi, ali pobogu, u zemlji s 300.000 nezaposlenih radno sposobnih, većinom mladih ljudi, ovdje treba nekoga MOLITI da počne raditi svoj posao za koji je , oprostite vi svi s plaćama većim od 7.000kn, ipak pošteno i na vrijeme plaćen.

Peterlin i ja se osobno poznajemo, pa znamo kakva je škola i kakva je stručna služba u koju idu L i E. Tamo je stručna služba pokušala zataškati slučaj seksualnog zlostavljanja učenika od strane nastavnika. I da se razumijemo, niti ta osoba nije dobila otkaz- (sama je otišla na plaćeno!!! bolovanje, ali tek nakon što su roditelji u očaju i nemoći cijelu priču iznijeli u medije), a rukovodstvo škole još je uvijek na istom mjestu.
Ne zamjeram ja ništa nastavnicima koji su zahtjevni, dapače, ali sam ogorčena na onu nekolicinu (20%) koji svoj posao ne žele raditi, već očekuju da djeca sve nauče kod kuće, s roditeljima ili na instrukcijama.
U konkretnom slučaju, ja sam školi zaprijetila da ću svom djetetu zabraniti da pohađa satove kod takvog nastavnika, ida se izlaže pritom i kojekakvim oblicima emotivnog i psih. zlostavljanja. Ako već trebam ja ili netko drugi raditi posao za koji je netko drugi plaćen, onda će moje dijete ići na predmetni ispit, pa kad tako loš nastavnik,(kojem škola ne može dati nikakvu kaznu, kamoli otkaz, samo zato jer djecu ne želi učiti), ocjenjuje nečiji tuđi rad, ja ću se pobrinuti da to barem bude u koliko-toliko kontroliranim uvjetima.

Da se razumijemo, ne radi se o ocjeni- ja se ne bunim na ocjene- već mislim da imam pravo zahtijevati znanje. Ali da dijete 5-10% znanja dobije u razredu, a sve ostalo da se očekuje da ga nauče instrukcije kod kuće, je naprosto, neprihvatljivo.
Jako su mi važna vaša pozitivna iskustva sa školom. Moj san je da nađem u Zg školu za koju neće reći:"Ah, budi sretna ako ih je samo toliko malo loših ili groznih! Dobro ste prošli!"

[pikula]

Aktiviraj se i osnuj svoju školu ili se počni baviti politikom ako se smatraš kompetentnom, ja ću prva biti presretan da imamo još jednu opciju, jer sve ide u smjeru toga da će javno školstvo postati socijala, a privatne škole druga krajnost, s obzirom na to da srednji sloj izumire, da ržava se uvijek bavi modnim potezima. Za to su najmanje krivi nastavnici i profesori. To što je u javnom školstvu još uvijek 80% entuzijasta (prema tvojem podatku) koji korektno do odlično rade svoj posao u neadekvatnim pa često i vrlo frustrirajućim ili očajnim uvjetima je zapravo malo čudo na kojem možemo biti zahvalni. Ova razina obrazovanja koju kod nas uz malo truda i snalaženja možeš dobiti besplatno se vani debelo plaća.

[mama94]

Oprosti, ali kada bi "razina znanja koju kod nas možeš dobiti besplatno uz malo truda i snalaženja", bila barem zadovoljavajuća, problema ne bi bilo, bilo bi nam super. Nažalost, po razini matematičke i čitalačke pismenosti na 37. mjestu smo u Europi ,(Bože, ima li Europa uopće 38 zemalja??), a na začelju smo i po udjelu visokoobrazovanih u strukturi stanovništva.
Nažalost, niti privatne škole nisu se baš u ovih 20-tak pokazale kao spasonosno rješenje, od osnovnih do privatnih fakulteta. Jedino se generalno može reći da su lakše za završiti od državnih.

[Zdenka2]

Kada bi neki profesor mog djeteta rješavao križaljke i razgovarao na mobitel za vrijeme sata, ne bih to prešutjela nego bih tražila rješenje prvo u školi izvan nje. Ali ni približno ništa takvoga nisam doživjela ni u svom školovanju ni kod moje djece.

[Jurana]

Drage mame! Molim vašu pomoć, ako stignete.
Čitala sam dosta, a voljela bih i još više. Pa ću ja napisati svoj popis knjiga, a vi mi napišite koje ste knjige vi čitali, a ja nisam navela:
Judy Galbraith: Kako prepoznati darovito dijete
Ellen Winner: Darovita djeca : mitovi i stvarnost
Sally Y. Walker: Darovita djeca : vodič za roditelje i odgajatelje…
Jasna Cvetković Lay: Darovito je, što ću s njim?; Darovito je, što ću sa sobom?; Ja hoću i mogu više; Možeš i drukčije
Štefanija Vodopija: Kako otkriti i potaknuti darovitost
Thomas von Krafft: Kako otkriti i potaknuti darovitost
Mira Čudina-Obradović: Nadarenost : razumijevanje, prepoznavanje, razvijanje
David George: Obrazovanje darovitih : kako identificirati i obrazovati darovite i talentirane učenike
Vesna Vlahović-Štetić: Daroviti učenici : teorijski pristup i primjena u školi
J. T. Webb i dr.: Pogrešne i dvojne dijagnoze darovite djece i odraslih
Hvala!

[Peterlin]

Mi se nismo opterećivali da li su naša djeca darovita ili ne (odveli mlađega na testiranje tek kad nam je zatrebalo obrazloženje za njegova nestandardna ponašanja u školi) ali popis literature ne bi trebalo ograničiti samo na darovitost.

Knjige koje su mi bile od velike koristi (i u kojima je u nekim segmentima i dodirnuta darovitost), a kojih nema na gornjem popisu:

Penelope Leach: Djeca prva - definitivno najbolja knjiga koja se ne ograničava na odgoj, već se radi o svojevrsnoj sociološkoj analizi statusa djece u današnjim društvima

Stanley Greenspan: Vještine igrališta i Sigurno dijete (ima još njegovih knjiga, sigurno valjaju ali čitala sam samo ove dvije)

Barbaru Meister Vitale sam spomenula već prije jer mi je upravo knjiga Jednorozi su stvarni otvorila oči za konkretni problem mog sina (ljevorukost + elementi disleksije + darovitost u nekim područjima)

Steve Biddulph je isto odličan: Tajne sretne djece, Nove tajne sretne djece, Odgoj dječaka.... ima toga još, čekaj da se sjetim...

Lawrence Shapiro: Kako razviti emocionalnu inteligenciju djeteta (to je bitno jer darovita djeca često imaju "kratak fitilj" i emocionalno su u zaostatku - oprosti, sudim na temelju svog nevelikog iskustva)


Štajaznam, bilo je još toga:

Wendy Grant: Kako riješiti sukobe i pretvoriti ih u suradnju

??? (ne mogu se sjetiti autora): Parenting by Heart

Armin Brott: Kako biti tata

Literatura koja je meni pomogla da postanem uravnoteženiji roditelj zahtjevne djece je Glasserova Teorija izbora (informaciju sam čula i dobro zapamtila u Školi za roditelje u DV Cvrčak koju je 2004. godine vodila prof. Branka Starc ). Koliko mi je poznato, te radionice i škole za roditelje sad su pod kapom Unicefa i održavaju se i dalje. Topla preporuka!

[Jurana]

Hvala Peterlin, mogla sam se i kladiti da ćeš mi odgovoriti!

[Jurana]

Isteklo mi vrijeme za edit: Znam za mnoge korisne knjige o roditeljstvu, ali one o darovitosti su ipak rjeđe pa ih teže nalazim.

[sirius]

Peterlin ti si bila na školici za roditelje 2004 u Cvrčku? Bila sam i ja , ali mislim 2006 , moram pogledati diplomu.

[Peterlin]

Peterlin ti si bila na školici za roditelje 2004 u Cvrčku? Bila sam i ja , ali mislim 2006 , moram pogledati diplomu.

Da, 2004. je bila prva generacija. Jako mi je dobro došlo.

Offt. Svijet je mali, a ovaj forum još manji - dogodi se ne tako rijetko da u RL sretnem ljude odavde.

[Pepita]

Kako je rekao ustvari, nekih stvari ima, ali za darovitost trebaju biti pokrivena tri elementa, osobnost, intelekt i kreativnost. Ovo zadnje apsolutno nema nikakve naznake, a on tvrdi da je još i rano i teško za sada otkriti.

[Pepita]

Bok cure!
Mi mi smo u obradi, dobila sam upitnike i ispunila koliko mogu.
Danas smo prvi dan bile u psihologa.
Rekao je, ne može ništa reći u ovoj dobi, treba puno više vremena i rada s njom.
Mimo darovitosti ona je pravi zmaj.
Zainteresirao se za rad s njom.
Njegov ured je u jednom vrtiću, ona je dvaput s njim išla vidjeti djecu.
Treći put je rekla da želi ići kod djece, meni je dao znak da ostanem sjediti, otišla je sama, u miješanu grupu i stajala tamo ravno pola sata bez da je došla vidjeti gdje sam.
Rekao je da je to jako napredno za njenu dob, da to nije niti specifično za četvorogodišnjake.
Zaključak, definitivno će je uzeti i raditi s njom, promatrati i meni pomoći.
Ja moram zapisati sve što mi se učini neobičnim, sve što mi se čini da je neobičnije u odnosu na dob.
Kad dođe vrijeme za to procijeniti će se je li dijete darovito ili ne.

U svakom slučaju nije za reći da je tipična trogodišnjakinja.
U verbaliziranju, socijalizaciji, zapažanju detalja i sl. oduševljava.

Ja se ovdje moram zahvaliti curama koje su mi spomenule uopće išta.
Kažem bez obzira na ikakvu darovitost ili sl. dijete je s kojim se treba raditi i s kojim treba znati.
Pa sad, je li darovita ili ne, meni je tako sveisto.

[Zdenka2]

Nije stvar u dokazivanju darovitosti nego o upoznavanju sa svojim djetetom i njegovim potrebama, ma kakve one bile i kako se zvale. To upoznavanje se ne zaustavlja na testiranjima koja pokazuju darovitost, ali i to je jedan korak na putu.

[Pepita]

Nije stvar u dokazivanju darovitosti nego o upoznavanju sa svojim djetetom i njegovim potrebama, ma kakve one bile i kako se zvale. To upoznavanje se ne zaustavlja na testiranjima koja pokazuju darovitost, ali i to je jedan korak na putu.

Tako mi je točno rekao i psiholog.
Ja nisam znala drugačije se izraziti.
Uglavnom poanta jest upravo ta - darovitost i njeno utvrđivanje je nebitno.

[Peterlin]

Pepita

Samo naprijed! Djeca odgajaju i usmjeravaju nas isto koliko i mi njih. Vidim to po sebi i svom mužu - mi smo definitivno puno naučili uz svoju djecu i od njih. I slažem se - darovitost kao takva nije bitna, to je (eventualno) samo jedan segment ličnosti naše djece. Meni je testiranje djeteta samo dalo neka obrazloženja koja po potrebi možemo ponuditi drugima (ovdje se uglavnom radi o sustavu - školi i učiteljima, u vrtiću smo imali sreće da je dijete imalo poticajnu sredinu u jezičnoj grupi).

[Pepita]

Trenutno je u vrtiću, danas prvi dan ostala, ima iskustva s ostajanjem na plesu.
Nećemo dugo danas, možda samo sat.
Užasno me zanima kako će se snaći u takvoj sredini.

[Ifigenija]

Kod nas je sad stvarno dobro, puno smo se skulirali od kad sam ja uvažila te njegove osobitosti, ali je moj sinček upao u neku vrstu problema s druženjem. RAnije je bio tako jednostavan za sprijateljit se, sad dođe, pa kaže da se osjetio jadno jer su dečki otišli (možda piškit doma, ili se spuštaju niz drugi breg biciklima), pa da ih je on zvao, a oni projurili i tak. I to ga pogađa do ubera... Tak mi ga je teško gledat... kao što je u svemu temeljit i dubok, tako je jadničak i u ovim uličnim konverzacijama i dogodovštinama. Nedavno je rekao da neće igrat nogač jer nije siguran da je dovoljno dobar... i tako... Što sad?

[makita]

Kod nas je sad stvarno dobro, puno smo se skulirali od kad sam ja uvažila te njegove osobitosti, ali je moj sinček upao u neku vrstu problema s druženjem. RAnije je bio tako jednostavan za sprijateljit se, sad dođe, pa kaže da se osjetio jadno jer su dečki otišli (možda piškit doma, ili se spuštaju niz drugi breg biciklima), pa da ih je on zvao, a oni projurili i tak. I to ga pogađa do ubera... Tak mi ga je teško gledat... kao što je u svemu temeljit i dubok, tako je jadničak i u ovim uličnim konverzacijama i dogodovštinama. Nedavno je rekao da neće igrat nogač jer nije siguran da je dovoljno dobar... i tako... Što sad?

I što sad?
S tzim pitanjem se susrećem često. Možda sam na krivom tragu, al i ponašanja koja su, znate ono, starmali, su mi u tom stilu.

Moj npr. poludi, iz petne žile se izmrcvari kad vidi da skupina ili pojedinac ne prati pravila, ne igra radi sudjelovanja nego (vlastite) pobjede...

Tako mi ga teško gledat

[Jurana]

RAnije je bio tako jednostavan za sprijateljit se, sad dođe, pa kaže da se osjetio jadno jer su dečki otišli (možda piškit doma, ili se spuštaju niz drugi breg biciklima), pa da ih je on zvao, a oni projurili i tak. I to ga pogađa do ubera... Tak mi ga je teško gledat... kao što je u svemu temeljit i dubok, tako je jadničak i u ovim uličnim konverzacijama i dogodovštinama. Nedavno je rekao da neće igrat nogač jer nije siguran da je dovoljno dobar... i tako... Što sad?

Kad moj sin ovako nešto kaže, ja dodam: Nisi zadovoljan svojom vještinom u nogometu? Čini ti se je da drugim dječacima važan nogomet? Misliš da bi mogao bolje igrati? To te čini tužnim/nesigurnim/...? Kad sam ja bila djevojčica, svi su igrali košarku, a ja sam mislila da mi to ne ide. I onda sam jedan dan pokušala, kad je bilo manje djece na igralištu, i baš sam se dobro zabavila.
Ovo ne bih rekla:
Nije uopće točno, dobro igraš nogomet. ILI: Pa možda ne igraš najbolji nogomet na svijetu, ali to i nije tako važno. PA NI OVO: Pokazat će ti tata popodne kako bolje igrati.
Ne uspoređujem ga s drugom djecom, a naročito ne sa sobom (mada bi, u slučaju sporta, on svakako bio u prednosti ).
I u slučaju nesporazuma s djecom iz prvog primjera, nastojala bih pokazati razumijevanje i sućut, pomoći mu da verbalizira kako se pritom osjećao i možda našla neki takav primjer iz svog iskustva. U većini slučajeva je to mom sinu dovoljno, a često i sam predloži neko rješenje, ja mu ne namećem.

[Zdenka2]

Moj sin je isto imao problem s nogometom - naime, htio ga je igrati isključivo zbog drugih dječaka, ne zbog nogometa. Svi dečki s kojima se htio družiti igrali su nogomet. Pokušavao je, trudio se, bio bi barem na golu, dok nije shvatio da nikako ne voli nogomet, da nije dobar u njemu i da to i ne želi mijenjati. Stvari su postale lakše kad je prestao ići na dnevni boravak, pa više nije bilo tolikog pritiska na taj nogomet.

Pitanje je mjere koliko se prilagođavati ili ne. Meni je bilo žao što ga izbacuju iz nogometne ekipe, ali sam shvatila da je to normalno. Ne moramo svuda i bezuvjetno biti prihvaćeni. M. je sam to racionalizirao i rekao da ekipa za koju on igra uvijek gubi. S tim istim dečkima i dalje se druži po drugoj osnovi, a sportski se pronašao u mačevanju. Neki dan mi je čitao svoj dnevnik (Kodiran! ) - na prvoj stranici, gdje se predstavlja, piše: ne volim nogomet, rukomet, košarku, odbojku ni vaterpolo. I inače je za darovite karakteristično da ne vole kolektivne sportove jer su individualci.

[tanja_b]

I inače je za darovite karakteristično da ne vole kolektivne sportove jer su individualci.

Ovo sam ja očekivala kod svojeg sina, a i na razgovoru u PCM nam je Julija to spomenula, ali s polaskom u školu, pokazalo se da je mojem "individualcu" nogomet odjednom postao jako važan. Igra ga osrednje, ali se jako trudi i gura, što mi je potpuno atipično za njega, pa ponekad stvarno ne znam kako reagirati (kad se, npr., uvrijeđeno pobere iz igre jer zaključi da netko vara). Nedavno, kad je trebao navesti koja mu je najdraža igra, napisao je nogomet. Čak je jedno vrijeme i izjavljivao da će biti nogometaš (ajme, sramote ), ali je sad, čini se, odustao od tog nauma.
Iako, otkako je na praznicima i podalje od škole, nogomet gotovo i ne spominje (osim što skuplja sličice). Nekako se vratio svojim uobičajenim interesima. To isto nešto govori. Vidjet ćemo kad opet krene škola, boravak, i vršnjački pritisci.

[Bodulica]

Nedavno, kad je trebao navesti koja mu je najdraža igra, napisao je nogomet. Čak je jedno vrijeme i izjavljivao da će biti nogometaš (ajme, sramote ), ali je sad, čini se, odustao od tog nauma

Sory na uletu i ako ti se čini nepotrebnim reagirati na njega slobodno zanemari...

Ali iskreno, zar je bavljenje nogometom sramota

Iskreno... nemam veze s nogometašima, ali malo me ubola u oko ova opaska.

Svako dobro vama i vašoj djeci.

[tanja_b]

Sory na uletu i ako ti se čini nepotrebnim reagirati na njega slobodno zanemari...

Ali iskreno, zar je bavljenje nogometom sramota

Iskreno... nemam veze s nogometašima, ali malo me ubola u oko ova opaska.

Svako dobro vama i vašoj djeci.

Ma neeee... zapravo, baš sam mislila hoće li netko ovo krivo shvatiti, nadala sam se nekako da neće
Nije bavljenje sportom sramota, sasvim suprotno, ali o profesionalnim nogometašima nemam baš visoko mišljenje, da ne elaboriram sad u detalje.

A što se tiče djeteta, i njegovi interesi i ciljevi će se još izmijenjati tijekom godina, pa ne mogu ni tu njegovu izjavu uzeti drugačije nego kao dječju fantaziju. Zasad igra nogomet u boravku i poslije škole na igralištu, i to smatram isključivo njegovim pokušajem da se izbori za mjesto u razredu. Inače nogomet ne smatram osobito zdravim sportom (ima ih djeci puno korisnijih), ali ovo nakon škole nije nogomet, nego druženje s dečkima, i bilo bi blesavo od mene da mu tu postavljam neka ograničenja (osim onih realnih - vremenskih).

[minji otrok]

Mi sa starijim imamo problem što ne zna prihvatiti ne samo poraz, nego to što nije najbolji.
Ako nije najbolji, ili strahuje da neće biti najbolji - neće ni pokušati.
S obzirom da je on izuzetno motorički spretan, a prepun energije, prošle godine je na nagovor prijatelja iz vrtića izrazio želju da ide na nogomet. Mi smo njegov prijedlog rado prihvatili (čak jvrlo rado, jer je baš bio u nekoj fazi kada se okružio samo djevojčicama, pa nas je bilo strah da ga dečki zbog toga počnu gurati iz svog društva). No, na nogometu se nije snašao. Bio je među najmlađima (u toj grupi su po 3-4 g.dječaci stariji od njega), koji treniraju po par godina, a on se usporedio s njima i rekao - ne bih, hvala .
Baš mislim da grupni sportovi nisu za njega, a kako su nam rekli kod T.S.- on je izraziti individualac, što baš dolazi do izražaja u sportu.

Još da naučimo da je najnormalnije da ne možeš uvijek biti najbolji, i da zbog toga ne trebaš tugovati, plakati, povlačiti se...