vertex prvotno napisa
Dala bi vam update ove situacije od pred koji mjesec:
Bilo je tu još elemenata o kojima sam pisala, ali da sad ne citiram cijeli dugački post. Osim toga, razrednica se pokazala kao glavni problem.
Neko vrijeme nam je trebalo da utvrdimo što se točno događa i tko snosi koliku odgovornost. O razrednoj dinamici smo dosta razgovarali, kao i o počinjenim gluparijama, ne samo s njim, nego i s roditeljima druge djece u razredu pa i s djecom onako neizravno (neki od njih su često kod nas).
Na kraju se iskristaliziralo da najveće gluposti radi upravo razrednica i da obične razredne situacije, kojima većina profesora uspješno upravlja, zaoštrava na razinu incidenta. Pokazalo se i da s njom nema smisla razgovarati: ne može ili ne želi razumjeti, niti misli da je iti dijelom odgovorna za loš odnos koji ima s dijelom učenika pa time i da ne postoji išta što bi mogla ili trebala poduzeti.
Kad nam je postala sasvim jasna priroda problema, sjeli smo s A. i razgovarali sasvim otvoreno. Potvrdili smo da dijelimo njegovo mišljenje o profesorici (nimalo poštedno) i ponudili nekoliko mogućih scenarija. Odabrao je, kako smo se nadali, onaj najmudriji: on ima poštovati njen položaj i sva školska pravila lijepog ponašanja (počeo je s njom ulaziti u sukobe i ponašati se izazivački). Privatno neka misli što hoće, ali tih nekoliko sati kod nje neka mu mislija bude biti nevidljiv. Predmet neka uči zbog sebe. Ionako ga odlično zna, sa ili bez profesorice. Neka shvati da je ona kao osoba u njegovom životu nebitna: ne može mu pomoći, ali je u poziciji da mu može naškoditi, i to i radi. Bitan je on i njegov život, a stalnim sukobima stavlja fokus upravo na nju. Nadalje, ovo može shvatiti kao vježbu života: puno puta će se naći u situaciji da mora surađivati ili kontaktirati s ljudima koje bi najradije izbjegavao.
Pišem vam detalje da shvatite koliko smo otvoreni bili u razgovoru.
Nismo bili sigurni kako će to ići. On je sve razumio, ali smo se stvarno pitali hoće li biti u stanju to izguravati iz sata u sat. Po njegovim izvještajima, išlo mu je dobro.
E pa, jedno mjesec i po nakon tog razgovora, imam povratnu informaciju i od profesorice. Oduševljena je promjenom. Kaže: očito je bio potreban jedan roditeljski razgovor :D.
Ja sam sinu čestitala na zrelosti i samodisciplini.
Odgovori s citatom
.
, naravno mi održavamo filter.
) mi izlete osigurači pa kad vidim da hvata krivine i ne radi kako treba, uhvatim školsku torbu koja je kakti složena i istresem je na pod, a iz nje ispadne osim naguranih knjiga još i hrpa smeća, igračaka, ostataka gableca, rasute olovke koje bi trebale biti u pernici i slično. Posrami se, spremi i opet iznova... Vježbamo - i on i mi ostali. Stariji sin je puno bolje organiziran (ali takav je karakter, ko moja svekrva čiju bi špajzu trebalo slikati za Wohnen ili neki sličan katalog) ali eto, nije nam svima Bog dao isto...
Recimo da ga politika donekle zanima (stalno traži da gledamo Dnevnik), ali na nižoj razini. Trudi se popamtiti kako se zove predsjednik ovoga, predsjednik onoga, tko je kome šef, i slično (sortiranje i hijerarhizacija prije svega!)
