 |
|||
Korason, nemoj sve frustracije otklanjati od njega - svi se moramo naučiti živjeti s frustracijama. Što se tiče njegovih visokih očekivanja od samoga sebe, to se ne može riješiti preko noći. Može mu se pomoći i sigurna sam da Julija radi na tome, ali to sve ide sporo i rješava se zrenjem. Ali ipak možeš učiniti nešto: smanji svoja očekivanja.
Dodala bih još: odnos prema ocjenama može se relativizirati.Zdenka2 prvotno napisa
To sam napravila kad je spuštenog nosa došao doma nakon prve ocjene. Prva ocjena u životu, pa nije bila petica, nego strrrašna četvorka. Iz likovnogOk, nije bio frustriran i bijesan, ali je bio nezadovoljan. Nakon razgovora i kad je shvatio da meni zaista nije bitno koliko će imati iz likovnog, opustio se.
Puno toga oni uče i od roditelja. A ja ionako ne smatram te ocjene jako bitnom stavkom u životu - do neke granice.
Inače, borbu s visokim očekivanjima imamo i mi, stalno, ali nekako guramo. Bitno je da on osjeti da ima moju podršku, onda mu bude lakše.
A ovo s humorom, što Ifigenija piše, kod nas bi, recimo, bio potpuni promašaj. Moj striktni realist to uopće ne kuži. Žao mi je ponekad zbog toga, jer su mene vicevi, ironija i apsurdni humor vrlo često izvlačili iz (psihološki) teških situacija, to je dobro pomoćno sredstvo. Ali ako to nekom ne leži, treba naći nešto drugo.
korason - udaranje, vikanje i vrijeđanje nemoj dozvoliti školarcu. Koliko god da razumiješ podlogu, budite dosljedni tata, ti i baka. Nema to veze što se oni ljute ili ne ljute, bitno je da on to ne smije i da ste vi suglasni oko toga zbog njega. Naravno da ćeš se truditi da ne gomila frustracije i davati mu podršku gdje god treba, ali nemoj povezivati tješenje i ovakvo ponašanje.
Debeli potpis!
I mi imamo takvo dijete s kratkim fitiljem, ali nedopustivo je da on zbog toga terorizira cijelu obitelj. Kako Zdenka kaže, nužno je da nauči izlaziti na kraj s frustracijama. To je bitno i za dalje, jer nećeš uvijek biti u blizini i štititi ga i opravdavati. Time mu zapravo ne činiš ništa dobro.
Uostalom, uzalud mu sve iznimne sposobnosti ako se nije u stanju pristojno ponašati prema ljudima oko njega, bili to baka, tata, učiteljica ili društvo u razredu. Naučiti civilizirano ponašanje i samokontrolu bitnije je od ocjena. Ponavljam to iz dana u dan svom sinu.
Bitno je također (kao što SikaPika kaže) raščistiti situaciju odmah, jer dugotrajna ljutnja i durenje ne vodi ničemu. ALI da bi se do toga došlo, dijete mora shvatiti što radi krivo, pokušati razumjeti zašto to nije dobro i ako mu se opet dogodi, ispričati se samostalno kad se zaboravi i počne se neprihvatljivo ponašati. Ja sam vrijeđanje sjekla u korijenu, a do udaranja nismo ni došli. Udarati se može loptu ili jastuk, a ljude ne.
Korason, moja se prvašica isto bori s problemom pažnje i pri razmišljanju o vrednovanju/ocjenama nekako nam se iskristalizirala "auto-individualizacija" kao najbolji model.
Naime ona zna ime svoje poteškoće i zna da ne može biti najbrža i najtočnija jer će unatoč vrlo dobrom znanju i razumijevanju gradiva ponekad preskočiti pokoji zadatak, previdjeti + ili -, progutati pokoje slovo, slova će otplesati u nepoznato i sl.
Umjesto utrke i usporedbe s drugima, nekako smo "nametnuli" usporedbu sa samom sobom. Početak joj je bio težak jer je u svemu bilo puno pogrešaka, najviše u grafomotorici, a učiteljica je nametnula visoke kriterije - nije ju kažnjavala, nego ju je uvijek dobronamjerno upozoravala ako nešto nije zadovoljavajuće i upućivala na ponovne pokušaje.
Sad i sama vidi koliko je napredovala i vidim da si samoinicijativno (što prije nije bio slučaj) postavlja letvicu sve više i više: počinje joj biti važno da pisana slova budu ne samo od crte do crte, nego i jednako nakošena, od 40-ak diktiranih matem. zadataka stigla je s 10 pogreški/preskoka na dvije-tri zato što je konačno počela kontrolirati, a ne bezglavo brzo rješavati, i to je čini zadovoljnom.
Zna da će teško dostići onih par razrednih "bezgrešnika", ali sad je naučila za uspjeh pohvaliti samu sebe i to je tjera na daljnje usavršavanje vještina koje joj pomažu kad zbog svoje specifičnosti zaglavi.
(Nije zanemarivo ni to što ima inteligentnu učiteljicu koja je skroz kuži i dobro razlikuje nonšalanciju od lošeg dana.)
Je, te ispade ja sasiječem u korijenu, ali ja imam autoritet za razliku od bake i tate koji su stalno mekani, mekani, a kad zagusti onda se dure, ne znaju bolje. Kaznu je odgulio, u subotu sam ga ipak poslala na skijanje a pogledao je i jedan mali crtić, ja vjerujem da je njemu teško što je tako ispalio sve frustracije ali događa se i nama velikima, samo je bitno da se iz toga nešto i nauči. Razgovarali smo o tome kako sam ja često dobivala četvorke samo zato što bi mi promaknuo neki zadatak u žurbi ili nisam do kraja pročitala zadatak... to ga je malo utješilo.
Kratki fitilj je isto naslijedio od mene i znam koliko problema može imati zbog toga, zato mi je tim više stalo da nauči iskazivati emocije i kotrolirati reakcije.
Čokolada, ovo bi kod nas moglo pomoći - da sam mjeri svoje napredovanje, a ne uspjeh.
Humor - u nekim situacijama pomaže... u nekima izaziva još gori tantrum... ali vrijedi probati.
Hvala na savjetima
Iako već dugo iščitavam vaše postove nikako da se uključim, al bih sada trebala podijeliti svoje dileme s vama. Moj Marko ima 5,5 godina. Dugo sam mislila da je bistrić ali nisam to s nikim željela podijeliti jer znate kako drugi roditelji znaju reagirat na to, a onda je mojim sumnjama-vjerovanjima stigla potvrda iz vrtića.
Ono što me je potaknulo da se priključim odnosno izjadam su njegovi ponekad histerični nastupi smijeha na glupe pjesmice, riječi i sl. Faza koja je drugu djecu već odavno prošla moje dijete nikako da napusti. A onda se cereka u vrtiću, na sportu, na lutkarima i moj muž i ja se stvarno pitamo trebamo li mu plaćati te aktivnosti da bi se on tamo dobro zabavljao umjesto da radi ono zbog čega je došao.
Ono zbog čega mi se njegovo ponašanje čini još gorim je činjenica da sam prof. engleskog u OŠ i već godinama radim i rano učenje gdje vidim djecu sličnu njemu i vidim koliko miniraju nastavu, koliko štete čine kvalitetnoj nastavi.
Nakon dugog niza godina u prosvjeti iskreno vjerujem da je dobra socijalna uklopljenost važnija od darovitosti i čvrstog sam stajališta da nadarenost ne treba biti alibi za neadekvatno ponašanje. Isto tako mislim da ocjena je rezultat truda koji nadareni često odbijaju uložiti u zadani zadatak.
I za kraj, vjerovanje da učiteljice i profesori u 45 minuta mogu napraviti čuda s 25-ero djece, čista je glupost. Kod kuće imate jedno,dvoje eventualno troje pa vam je teško izaći na kraj s njima, zamislite učiteljicu koja znači uz osnovni odgojno-obrazovni rad, u, ponavljam, 45 minuta treba paziti na individualizirane i prilagođene programe koji su nam na žalost prioritet ako išta želimo izvući iz te djece, i još na darovite. Pitam vas onda kad bi se trebala baviti s preostalih 22-oje.
Posljednje uređivanje od jedna zdenka : 10.02.2012. at 11:04
samo polako. još puno zaključaka vas tek čeka. Dozvolite i roditeljskom iskustvu da nađe svoje mjesto uz profesionalno.
Vjerojatno on minira nastavu, a nastava minira njega.Sada vidiš problem s dvije strane, kao majka i kao učiteljica i nadam se da ćeš kao učiteljica ugraditi to u svoju nastavu. Inače, što učiniti što učiniti s djecom koja uvijek koja uvijek imaju mišljenje i komentar, koja uvijek postavljaju pitanja i dovode stvari u pitanje? Isključiti ih, sankcionirati ih ili odgovoriti njihovim potrebama?
Potpisala bih oba posta.
Učitelj može puno dobiti od takve djece, ako zna kako. Bivša učiteljica mog A. kaže: "Meni od njih rastu krila".
isvetica, to su jako zreli crteži (po mom laičkom iskustvu). S tri godine uglavnom u najbolju ruku crtaju glavonošce
Posljednje uređivanje od vertex : 14.02.2012. at 09:55
Naravno da je teško s puno djece, s kolektivom, pa još nešto i napraviti, posve suosjećam.
Ali postaviti "kvalitetnu nastavu" kao neku vrednotu koju onda neka djeca "kvare" mislim da je malo kruto, kao ono kad nama u državni vrtić nisu dali da dovedemo dijete kad je nama zgodno zbog posla i putovanja da ne kvarimo dinamiku.
Pa ne vodim ja dijete u vrtić da se teta lijepo provede, nego da odgovori našim obiteljskim potrebama za čuvanjem i odgojem djeteta, ne?
U privatnom vrtiću isto imaju i tete i djecu, pa nije problem kad se dovede. Nitko ne kvari dinamiku jer radi kad radi i kako radi i zgodno mu je kad mu je zgodno.
Tako je i s djecom. Oni unose nešto svoje, i vještina je nastavnika da sve to oplete i pronađe način da naravno da odgoji djecu i pokaže im pravila ponašanja, ali isto tako i da vrednote razumijevanja, povjerenja i suosjećanja uvede kao važan dio svog rada.
Netko je veseliji, burniji, što s njim?
Draga Zdenka,
veselim se mamama poput tebe..ti si sreća našeg društva- kombinacija učiteljica/majka darovitog djeteta. Nakon što tvoje dijete krene u školu, ti ćeš biti apsolutni detektor za prepoznavanje ostale darovite djece koja se guše u raljama učmalog školstva. Možda se prepoznavanjem i daljnjim testiranjem kod psihologa neće napraviti velika stvar ali barem će takvoj djeci i njihovim roditeljima biti jasniji uzroci nepoželjnog ponašanja za vrijeme dosane i neprilagođene nastave. Nisam učiteljica, ali nakon majčinstva dvoje darovite djece ("trnovita" praksa + brdo literature) , kod nepoznate mi djece mogu "nanjušiti" darovitost u roku od par minuta.. i prije testiranja ... Nažalost ne radim ni u školi ni u vrtiću pa ne mogu pomagati darovitoj djeci u njihovom institucionom mrcvarenju, ali uvijek kažem mamama koje rade školi/vrtiću da ste sudbinski predodređene za to da pomažete takvoj djeci upravo stoga što takvu djecu imate doma pa vam je sve to (čitav mentalni skolop darovite djece) poznato... Mnogo je darovite djece koja nisu imala sreću da im s pomogne, da ih se prepozna ni od strane roditelja ni vrtića, škole...to su kod djetete temelji za potištenost, možda u krajnjoj liniji i nesretnost..
Hvala ti u ime sve darovite djece koju ćeš u svojoj nastavničkoj budućnosti imati/obrazovati/odgajati/voljeti
Ja imam glupasto pitanje. Moja K nije ništa naprednija od druge djece, brojevi i slova je ne zanimaju, ali njeni crteži... Treba mi objektivno oko, jer mi se čini da ja tako nisam znala crtati do osnovne. njoj su 3 ipol godine. dakle https://picasaweb.google.com/1147027...20381/DropBox# zanemarite druge fotke, neznam zašto nisu u odvojenom albumu.
Moj stariji ni danas ne zna ovako crtati. Mlađi je znao, ali moram priznati da od tada baš i nije jako napredovao (trenutno podliježe školskoj šabloni, to mi se ne sviđa, ali ne diram ga... nek crta kako želi.)
Potakni dijete da i dalje crta i slika, pogotovo ako u tome uživa, pa ćeš vidjeti kamo će je odvesti. Zapravo, ne moraš čak ni poticati, samo joj ostavi pri ruci sve što joj treba za umjetničke aktivnosti, da ne mora puno tražiti. Ako ima žicu, sama će posegnuti za bojicama i tražiti još.
Nije nimalo glupo pitanje. Stvar je u tome da darovitost nije pitanje "IQ", neke brojčane vrijednosti. Svako darovito dijete je darovito na svoj način. Nekome može odskakati sve, a nekome dio kognitivnih sposobnosti. Ovo što ti spominješ, vizualna darovitost, je poznato u literaturi. Ima dosta literature o darovitosti i prevedene, pročitaj.
Hvala!
isvetica, odlicni su crtezi
moja djevojcica je u dobi od 2.5 godine otkrila bojice i od tada je zaljubljena u njih. bojala sam se (neopravdano) da ce olovka koji puta zavrsiti u oku, pa sam joj kupila megasketcher, tako da su neki crtezi otisli u nepovrat.
takodjer je u toj dobi crtala ljude sa svim detaljima i razvijala citave price na papiru. jos danas mi je u sjecanju jedan dozivljaj zooloskog vrta. nacrtala je nekoliko sivih zivotinja, a preko cijelog papira u pravilnim razmacima linije kaveza u raznim bojama i hrpu crnih suza. imala je tada 3 godine i objasnila je da je cijeli crtez saren, jer je djeci u zooloskom prekrasno, ali je mjesto suza za zivotinje.
ubrzo je naucila potpisivati se, pa je samo crtanje izgubilo na vaznosti. nacratala bi neku bubicu, a potpis je dominirao preko cijelog papira. nakon toga proradili su neki drugi interesi. crtala je vrlo prosjecno, cak bi rekla da je zadatak odradjivala jer su to tete u vrticu ocekivale.
tek negdje u predskolskoj godini se opet zainteresirala za bojice i napravila nekoliko svojih slikovnica i stripova, kompletno ih ilustrirala i izmislila pricu.
hocu reci da to sto pokazuje talent za crtanje nece uvijek ici uzlaznom linijom. kad smo prvi puta dosli kod tanje sever tekao je period u kojem je bila opsjednuta sportom, pa je cak malo zaostajala u finoj motorici, da bi sada kao prvoskolac najljepse pisala i crtala u razredu.
ako moze jedan savjet. pitaj je sto svaki crtez znaci i napisi njene rijeci na poledjini, sa datumom. dan danas ostanem sokirana sto je ona sve izrazila kroz boje i oblike, a da ja nikad ne bi uspjela sama dokuciti. sve njene crteze od 4.godine na dalje sam zapisivala i spremala u registrator, tako da je to jedna zanimljiva kronologija, koju ona cesto lista i cita. jako je ponosna na svoje radove i samoj sebi se cudi o cemu je sve razmisljala kad je bila mala.
eto....
a htjela sam biti kratka.
Super savjet!isvetica, odlicni su crtezi
moja djevojcica je u dobi od 2.5 godine otkrila bojice i od tada je zaljubljena u njih. bojala sam se (neopravdano) da ce olovka koji puta zavrsiti u oku, pa sam joj kupila megasketcher, tako da su neki crtezi otisli u nepovrat.
takodjer je u toj dobi crtala ljude sa svim detaljima i razvijala citave price na papiru. jos danas mi je u sjecanju jedan dozivljaj zooloskog vrta. nacrtala je nekoliko sivih zivotinja, a preko cijelog papira u pravilnim razmacima linije kaveza u raznim bojama i hrpu crnih suza. imala je tada 3 godine i objasnila je da je cijeli crtez saren, jer je djeci u zooloskom prekrasno, ali je mjesto suza za zivotinje
ubrzo je naucila potpisivati se, pa je samo crtanje izgubilo na vaznosti. nacratala bi neku bubicu, a potpis je dominirao preko cijelog papira. nakon toga proradili su neki drugi interesi. crtala je vrlo prosjecno, cak bi rekla da je zadatak odradjivala jer su to tete u vrticu ocekivale.
tek negdje u predskolskoj godini se opet zainteresirala za bojice i napravila nekoliko svojih slikovnica i stripova, kompletno ih ilustrirala i izmislila pricu.
hocu reci da to sto pokazuje talent za crtanje nece uvijek ici uzlaznom linijom. kad smo prvi puta dosli kod tanje sever tekao je period u kojem je bila opsjednuta sportom, pa je cak malo zaostajala u finoj motorici, da bi sada kao prvoskolac najljepse pisala i crtala u razredu.
ako moze jedan savjet. pitaj je sto svaki crtez znaci i napisi njene rijeci na poledjini, sa datumom. dan danas ostanem sokirana sto je ona sve izrazila kroz boje i oblike, a da ja nikad ne bi uspjela sama dokuciti. sve njene crteze od 4.godine na dalje sam zapisivala i spremala u registrator, tako da je to jedna zanimljiva kronologija, koju ona cesto lista i cita. jako je ponosna na svoje radove i samoj sebi se cudi o cemu je sve razmisljala kad je bila mala.
eto....
a htjela sam biti kratka.
Prvi crtež je olovka, drugi ( snješko) flomaster, zadnja dva su finger paint s kistom... Ne očekujem da bude novi Leonardo, ali sam jako ponosna što pokazuje kreativnu crtu
Lijepi pozdrav curke!
Često vas čitam. Imam tri sina: blizance 4 god i 4 mj. i trećeg 2 god. i 10 mj. Mislim da ni jedan od njih nije darovito dijete, iako svi imaju nekih crta koje mogu upućivati na darovitost. S blizancima idem na redovne preglede kod psihologa na Goljak, jer su bili visokorizična nedonoščad. U nalazima većinom piše sve u redu, očekivano za dob (i nešto iznad toga), inteligencija viši i visoki prosjek. Rješavaju selektivno zadatke za 5-6 godina. Ono što se meni čini na ovim rutinskim pregledima kod logopeda i psihologa je da im zadaju prelagane zadatke. Vjerojatno zvuči glupo to što sam rekla i nisam ni jedan od tih stručnjaka da znam teoriju iznad toga, ali malo mi je neobično od pshiloga tražiti dijete od 4 god. da sastavi slagalicu od 2 dijela, detaljno mu objašnjavajući kako će to napraviti, a nakon toga da sastavi jednaku sliku od 4 dijela. Moje 2,5 godišnje dijete je tada slagalo slagalice od 50-ak komada. Zato mi je bilo teško procijeniti koji je to uopće zadatak za 5-6 godina, jer su mi se svi postavljeni činili vrlo jednostavni. Kako otprilike izgledaju testovi kojima se potvrđuje darovitost djeteta? Kad su moji s 2 godine krenuli u vrtić, odgajateljice su se čudile kako su samostalni, pametni, napredni... Npr. znali su sve boje bez greške, neka slova, geometrijske likove (uljučujući npr. romb i peterokut) pričali u rečenicama. Meni se to činilo normalno, a i treći je takav.
No dobro.
Ono što sam u stvari htjela podijeliti s vama je dogodovština od jučer, kad sam se baš od srca nasmijala načinu na koji dječji mozak analizira i slaže stvari. Popodne smo bili nas četvero na kauču i družimo se. I počnem ja njima, ničim izazvana, objašnjavati što su riječi muškog, a što ženskog roda (jer vole kad im nešto objašnjavam). Shvatili su vrlo brzo razliku pa sam odlučila objasniti da postoji i srednji rok, iako na početku nisam imala namjeru. Kažem da je SUNCE srednjeg roda. Pitam može li se koji sjetiti još neke riječi srednjeg roda i mislim: nema šanse. Kad G. ispali kao iz topa: SVJETLO!. Ja oduševljena, pohvalim ga. Dodam da je dijete srednjeg roda. Tu nastane pauze i R. pita: A je li dijete SVIJETLI? I sad ja gledam u njega i ne vjerujem kakvo je to pitanje, sve dok nisam shvatila: on je povezao - srednji rod - sunce - svjetlo - dijete. Prva dva svijetle pa mora i treće kad nadopunjava niz.
A što se tiče crtanja, fotkat ću kako je moj G. bojao u bojanci kad je imao tek nešto više od 2 godine, nevjerojatno nešto. I također je kasnije stao, sad samo črčka nešto i pronalazi nepostojeće stvari u svemu tome. Npr. - črčka 1 = tobogan niz koji se spustio gliser i na dnu tobogana ogradica koja pazi da ne gliser ne ode
- črčka 2 = čudovište koje stoji kraj auta sa sto uspuha da bude jako brz ... i takvi crteži
Iako, kad se sjedne uz njega i priča s njim (sad nacrtaj glavu, sad ruke, kosu, koje boje će biti cipele...) može nacrtati i sasvim prepoznatljiv crtež. No, kad ga se pusti, to su uvijek samo njemu prepoznatljive črčke.
te njegove crcke su puno vrijednije i vaznije za njegov razvoj nego ovakvo diktiranje. zasto je vazno da crtez bude prepoznatljiv, tebi ili bilo kome drugome? to uopce nije smisao crtanja u toj dobi. dijete treba crtati onako kako ono vidi i osjeca, a ne onako kako mi vidimo. tako mu ubijamo kreativnost i namecemo svoj pogled na svijet (kliseizirani). dijete ima potrebu da izrazi sebe i to treba postovati
I s ovim se slažem. I pustim ja njega da crta što mu drago, samo ga potaknem da krene crtati (i divim se njegovim črčkama i potičem ga da mi objasni što je nacrtao). Inače se ne bi često sjetio, a važno mu je zbog vježbi fine motorike. Još se nije odlučio koja mu je dominantna strana, miješa upotrebu lijeve i desne ruke. Iako prevladava lijeva ruka, nekad na lijevoj strani papira crta lijevom, a na desnoj strani desnom.
Tu i tamo mu pričam što da nacrta i koji oblik, samo da vidim koliko je sposoban povući ravnu crtu, nacrtati krug, kvadrat... da partim razvoj motorike.
Inače, ovo je jedno črčkasto djelo:
http://public.fotki.com/gugac/crtei/crte10.html
Pa jedno prepoznatljivo (kornjača, cvijet, sunce):
http://public.fotki.com/gugac/crtei/crte4.html
I jedan meni baš drag (on je sav u anđelima):
http://public.fotki.com/gugac/crtei/crte1.html
Ovako je bojao s 2 godine (naravno, potezi su takvi kakvi jesu, ali raspored boja bi je nevjerojatan - sam je odabirao boje i odlučio gdje ih smjestiti. On je bojao tako, dok je njegov brat blizanac u toj dobi bojao po već obojanom predlošku, a ne po bijelom, jer nije shvaćao ni cilj bojanke. Baš je bilo zanimljivo gledati kako se različito razvijaju
http://public.fotki.com/gugac/crtei/crte3.html
http://public.fotki.com/gugac/crtei/crte2.html
Ja isto ovako mislim. Djeca mnogo toga izražavaju crtežom i treba ih pustiti da to rade bez sugestija odraslih. Kasnije, kod nekih može doći i priča u crtež, ali i to treba ostaviti samom djetetu.
I mi smo imali ove vježbančice - one su nam služile za zajedničku zabavu. Najviše su voljeli rezanku.
Evo jedan od meni najdražih uradaka mojeg G.:
http://public.fotki.com/gugac/crtei/crte9.html
Priča ide ovako: ovo su po meni odlične vježbančice - crtanke, a ovdje je konkretno zadatak nacrtati most između dječaka i djevojčice.
Ja: Hajde, nacrtaj most.
on povuče crtu
Ja: Pa treba i stupiće na mostu nacrtati.
on nacrta stupiće
Ja: Pa sad bi trebalo i dovršiti most.
On: Zašto?
Ja: Da se dječak i djevojčica ne nabodu na stupiće kad prelaze most. Moraju se moći za nešto uhvatiti (misleći na rukohvat, naravno)
on počne crtati neke kuglice na svaki stupić
Ja: Što to crtaš?
On: Male vatice, da se ne napiknu na stupiće.
sss, kako se zovu te vježbančice-crtanke?
Inače, ovo s malim vaticama mi je ooooodličnooo!!!
Profil, biblioteka Tintilinić, urednica Jadranka Žderić. Postoje Crtanka, Bojanka, Čitanka, Rezanka, Brojanka i Pričanka. Odlične, maštovite, poticajne! I jeftine. Na Interliberu su bile 5-7 kn. Mislim da su sad 10-ak kn, nisam sigurna, ali nisu u rangu onih po 30-50 kn.
Sis, kad logoped ili psiholog prati neurorizično dijete predpostavljam da mu je osnovni zadatak ustanoviti zaostaje li ono za prosjekom i ima li kakve teškoće, a ne dijagnosticirati darovitost. Postoje testovi i za to, ali nisu isti kao ovi za "praćenje". Moja je kći na kontroli bila oko 4. rođendana (tečno čita i piše) i isto su joj postavljali zadatke koje je odavna savladala, a u nalazu piše samo "očekivano za dob, nema potrebe za daljnjim kontrolama".
Da, slažem se i jasno mi je to. Kasnije sam shvatila da nisam to napisala u postu. Oni prate ima li kakvih odstupanja i kad, hvala Bogu, nema - napišu: očekivano za dob. Meni je samo bilo čudno kad je u dobi od 2 i 3 godine pred njih postavljala skoro jednake zadatke. Pa ipak se dijete u godini dana razvije.
Kako je dobar osjećaj kad vam je dijete prvo na državnom prvenstvu! Nisam znala do sada. Predobar osjećaj da bi se samo za sebe sačuvao.
Čestitam, Beti! Predivno!
Ja sam danas dobila na znanje dopis od Gradskog ureda za obrazovanje upućen zavodu za javno zdravstvo Andrija Štampar, i to "komisiji za određivanje potreba za pomoć u nastavi djetetu s poteškoćama sa savladavanjem gradiva" !!!! u kojem se traži od dotične komisije da ustanovi psihofizičko stanje učenika i dostavi dokumentaciju potrebnu za osiguranje dodatne pomoći u učenju !
Stvarno mi nije ništa jasno, Fran ima sve petice i četvorke, ne ometa nastavu, sad je doma rdai viroze i iz zabave rješava zadatke iz matematike za 2. razred, zna množiti, a one zbrajalice i zadatke riječima s tri nepoznanice rastura.... o kakvim oni problemima u učenju pričaju?? Ne mogu dočekati jutro da nazovem učiteljicu, pedagogicu, ravnatelja, koga već... I nije mi jasno zašto je škola tražila takvu pomoć u učenju od grada a da nije meni nitko rekao niti riječ???
OK, on kao ima ADD uz to što je darovit, ali zar mi ne bi učiteljica na informacijama prije 14 dana rekla da smatra da mu je potrebna pomoć u učenju...
Ljudi, ja ću ga stvarno morati ispisati iz škole i dati u neku privatnu ili waldorfsku jer ovi me izluđuju sustavno od prvog dana škole....
čestitke Beti3!
korason - drži se- samo polako i riješavaj to dan po dan
Mislim da škola želi na račun tvog dijeteta dobiti dodatno osoblje/pomoć za sebe i ostale učenike...? Da li vi imate papir (službeni) o individualizaciji? Ako ne malo je neozbiljno da prvo nisu vas obavijestili o namjerama. :/
Debeli potpis! Da bi škola dobila logopeda ili psihologa, treab imati određen broj učenika s takvim papirima. Ali čitaj dalje, nije to uopće loše.
I ja sam prošla slično sa starijim djetetom (iako je njemu individualizacija dobro došla, zbog motoričkih smetnji) ali procedura je bila vrlo slična.
Nakon višegodišnjeg iskustva zaključila sam da to uopće nije loše, ali prva reakcija mi je isto bila. Moje dijete je imalo papire iz SUvaga već pri upisu u prvi razred, sve smo dali, ali škola nije odmah pokrenula posupak nego nakon pola godine (valjda imaju proces opservacije prije da vide drži li to vodu). Danas mislim da je to najbolja stvar koja se mom sinu dogodila. Pomoć u učenju imao je od svoje učiteljice, to bi imao i s papirom i bez njega. Isto je odličan učenik od prvog dana do danas (peti razred - prijelaz prošao bez ikakvih problema). Isto su malo nespretno odigrali redoslijed (kontaktirali su prvo školskog liječnika, pa tek onda nas roditelje, ali na kraju to sve skupa nije imalo veze).
Poučena ovim iskustvom, za mlađega sam sama odnijela papire stručnoj službi (on je darovito dijete, ali ima neke elemente disleksije - ne razlikuje neka slova i brojeve, ali to mu ne smeta da ostvari odličan uspjeh).
Korason, treba u cijeloj toj priči gledati dobru stranu - ako dijete dobije papir za individualizirani pristup, to TEBI kao roditelju daje moć da neprestano ganjaš učiteljicu i stručnu službu da svoj pristup zaista prilagode potrebama tvog djeteta. Djeluje, vjeruj mi!Sretno!
mislim da ne, nije baš da se dodatno osoblje tako lako dobiva.
korason, čini se da je škola pokrenula postupak za dobivanje individualiziranog pristupa tj: predlaganje primjerenog programa školovanja i primjerenih oblika pomoći djeci s teškoćama tijekom osnovnoškolskog ili srednjoškolskog obrazovanja. cijeli pravilnik možeš vidjeti ovdje: http://public.mzos.hr/Default.aspx?art=11226
škola teoretski može pokrenuti taj postupak i bez suglasnosti roditelja, no zaista je neobično da uopće nisu razgovarali s vama.
vjerujem da ti trenutno nije svejedno, no najvjerojatnije se radi o nesnalaženju (bez zle namjere) u vašoj školi, naime pravilnik se stjecajem okolnosti (duga priča) u praksi tek nedavno počeo primjenjivati i zapravo puno toga se tek uhodava.
Postupak za individualizirani pristup može krenuti na inicijativu škole, ali ne mimo roditelja. Ovdje nema prave suradnje između škole i roditelja i to će rezultirati štetom za dijete.
Da, ne može mimo roditelja. Tj dijete neće dobiti rješenje o individualiziranom pristupu bez suglasnosti roditelja. Međutim škola može predložiti individualizirani/prilagođeni pristup ako smatra da je djetetu neophodan.
Korason, zaboravih napisati - individualizacija i te kako vrijedi i za darovitu djecu i upravo taj papir i učiteljici daje mogućnost da prilagodi način poučavanja tvom sinu. A ako se ne bude ništa mijenjalo, uzmeš papir i zvocaš tako dugo dok ne popuste i uzmu u obzir djetetove potrebe, kakve god one bile. Učiteljima često dobro dođe pomoć roditelja pri tom usmjeravanju što i kako. Imam dobro iskustvo s tim - uz učiteljicu starijeg sina naučila sam sve trikove, a sada ih kod mlađega pokušavam primijeniti koliko se može.
Peterlin, hvala ti, sad mi je puno lakše...
Jučer sam bila užasno uzrujana, jer me to pismo zateklo - pa mogli su mi barem 2-3 riječi reći o tome da se ne isprepadam kad dobijem obavijest....
dobar tekst o darovitima...jedan od najboljih na netu...
dobar tekst o darovitima...jedan od najboljih na netu...
http://andjeli-cuvari.com/darovitost.html
Evo i nas između Vas!
Išli smo kod TS, mučilo me pitanje trebamo li zbog pažnje odgoditi školu ili ne. Bdw, psihologica u vrtiću nije prepoznala problem pažnje valjda jer moja klinceza obožava takve testove pa je ako je odlutala to nadomjestila nteligencijom.
Da se ja nisam interesirala ne bih ni znala da je i u testovima ispala bistrica (ja sve to kužim od prvog dana, al mi je bilo važnije da imamo prijatelje i među vršnjacima pa sam ideju o nadarenosti maknula u stranu).
Zato ne kužim kako to kod vas kreće od vrtićke psihologice? Ja proučavam temu odavno, ali sam mislila da mi dijete neobično zrelo za svoju dob razmišlja zbog svoje pametne mame, he he.
Uglavnom, sve sam pokrenula sama i išla redom da mi to netko i potvrdi. Nije mi bilo jasno kako se sa hrpom pojedinaca-stranaca snalazimo, kako ja ne znam za svoje dijete kad je sa klinkom od naših prijatelja (1. razred), nikakvih problema, u stanju su razgovarati i igrati se cijeli dan pod stolom ako nemaju gdje drugdje, nitko nikoga ne frustrira, mi uživamo... pjeva, pleše, veseli se... a u vrtiću druga priča u koju tete ne vjeruju već nekoliko godina jer tamo se nije ni s kim povezala, provodi dio vremena s 2 dečka ili povremeno s jednom curicom iz straha da ne ostane bez ijednog prijatelja i da se nema onda s kim igrati (njene riječi). Prema riječima teta ''ona neće''.
Kod Sabola - ljevakinja u pisanju, neurološki ok, malo nam pažnja skreće, ambidekster, savjet što kasnije u školu i konzultacije s kliničkim psihologom. Kod TS visoka nadarenost (osim matematike - mamina curka ipak a ne tatina) da se sad izrazim kao MM ''smrzao sam se kad sam vidio skalu - kako ćemo mi to?''
Treba nam blaga i nježna učiteljica, pravedna ('Dil je dil'' nam je dogovor još od 2. godine za postavljanje granica u nedostatku boljih argumenata). Ne radi probleme, ali traži svoja prava oduvijek (što se nije svidjelo trenerici plivanja na Mladosti prošle godine koja je bdw plivanju učila djecu sa suhe distance, pa je E. sama naučila plivati mjesec dana kasnije na moru), ona ne prkosi, ali je tužna kad osjeti nepravdu i misli da je drukčija od svih... i ponekad pomisli da nešto s njom ipak nije u redu, jer da ona ne voli ono što svi vole (čekanje u redu cijeli rođendan da ti netko naslika tatoo na lice), a da ono što je njoj zabavno da se samo ona tome smije u vrtiću (inače je zbilja duhovita i mi uživamo). Sreća da nam o svemu govori pa je razuvjerimo kad prebaci lopticu na sebe. Sad sam joj, prema savjetu iz PC-a rekla da je posebno pametna za svoju dob (iako to ona zna) ali sam sad to rekla da je pokazao test i da je to razlog što nema puno prijatelja u vrtiću jer ne kuže njene fore dok malo ne sazriju. Onda mi je dodala da vidi puno djece iz 1. ili 2. razreda i da su jedanko grubi (vrtić od škole dijeli samo niska ograda). Kad ne ide u vrtić nekoliko dana odmah se raspleše i raspjeva, ali uporno želi ići u vrtrić i kad ne mora, kaže ''možda bude nešto zanimljivo, nikad ne znaš''. Korist od ove dijagnoze s ambidekstrijom je u tome da smo se zbilja ubrzali jer joj sad savjetujem da promijeni ruku kad nešto radi nespretno (ne čekamo više da vidim koja će za što prevagnuti) i savladali smo razne cifršluse na jaknama, čizmama i frustriracije koje su išle do te mjere da je govorila ''ja volim biti zadnja'' ili si je našla nekog da je obuče. Ali nam križno gibanje ne ide nikako.
Uglavnom, nismo tako loše do sad odradili temu, ali što nas još čeka...plašim se škole i svojih frustracija iz mladosti...
Ako nam sutra jave da nema mjesta za radionice, plakat ću...
I da, dobro je znati da te netko razumije... ja sam znala lagati, kad mi se nekom na poslu nije dalo objašnjavati da nemam vremena ni za što drugo jer imam dijete, lagala sam da imam bebu pa ništa ne stignem...
Ali, meni je sve isto, kao kad je bila beba. Stalno nešto radimo zajedno i nemam ni malo vremena osim kad gleda crtić a mene peče savjest, ali popijem tu kavu jer ''imam pravo na to''...
Zvrk, dobrodošla! Nek si ti nama napisala, ovdje će te se razumjet, jel tako cure
Posve suosjećam s time kad su klinci malo zreliji, pa onda teško kuže vrtićke fore. Moj je jako društven i oduvijek se trudi napraviti što i drugi da se uklopi, ali što je stariji, vidim da mu to teže ide i da se sve više pita - a čemu to? Kako to? Zašto?
Imamo više manje slične dvojbe kao i vi, i isto se nadamo dobroj učiteljici... čuli smo da u našoj školi dolaze na red sve odreda blage i dobre, pa se uzdamo da će biti dobro.
Držite se! Niste sami u svojim mukama!
Hvala, Ifigenija.
Lijepa vijest je da krećemo na radionice krajem mjeseca! Rekla sam ženi da je volim kad je nazvala!
Sutra imamo testiranje u školi pa ću pitat za nježne učiteljice.
Evo sad obrata kod moje klinceze. Jako su joj se dopala sva ta ispitivanja i kaže: Super, idem sutra u školu! (o nam je zafrkancija za sutra). To sve ne bi bilo čudno da cijelu godinu nisu svi klinci govorili škola ovo škola ono, a moja Ela da ona ne želi ići. Bile smo prošli tjedan pogledat malo kako to škola izgleda iznutra i cijelo me vrijeme dok smo se približavale stiskala za ruku, a sad ''Jupi!''
Kako moje dijete ima krhko samopouzdanje... trebala mi se upaliti lampica još prošle godine kad mi je na moje stalno ''baš si ti meni pametna i ti si baš onakva djevojčica koju sam željela imati'' što joj stalno govorimo, rekla: Daj, mama, prestani, nisam ja baš tako pametna. Vi mi to stalno govorite jer me volite, jer ste mi roditelji ... a svaki roditelj voli svoje dijete...'' (znate već kako tekst ide dalje)
nastavnici i daroviti učenici
"Uloga nastavnika u radu sa darovitom djecom
Nastavnicima koji nemaju puno iskustva u radu s darovitom djecom, takva djeca mogu predstavljati poseban problem. Naime, darovita djeca često ne prihvaćaju autoritet što dovodi do sukoba s okolinom čijim se pravilima ne žele prilagoditi. Za vrijeme nastave takva djeca često na pitanjem odgovaraju pitanjem, nemirna su i nerijetko glasna, a ponekad i ignoriraju zadatke koje moraju riješiti jednostavno stoga što su im ili dosadni ili u tom trenutku »imaju pametnijeg posla«.
Stoga se nameće zaključak da zbog neprilagođenosti nastavnog programa, darovita djeca često dolaze u fazu u kojima su njihovi rezultati bitno lošiji od očekivanih.
U takvim se slučajevima nastavnicima predlaže osmišljavanje dodatnih aktivnosti koje su prilagođene upravo tim učenicima. Ukoliko je učenik uslijed dosađivanja postao hiperaktivan, dobro ga je postaviti za pomoćnika tijekom predavanja ili vježbi te mu dati ulogu koordinatora manje grupe učenika. Na taj će ga se način potaknuti da pomaže drugim učenicima u razredu.
Daroviti učenici često postavljaju visoke kriterije što nastavnicima itekako može otežati rad. U tom slučaju može pomoći dodatna priprema, ali i zadavanje primjerenih zadataka koji su malo iznad predviđenih mogućnosti učenika. Također pomaže i kontrolirano prepuštanje vodstva učeniku u pojedinim segmentima rada. U radu s darovitim učenicima nastavnici mogu smanjiti autoritativnu poziciju te učenicima dopustiti više slobode, jer oni ponekad svojim poznavanjem problematike mogu preći granice znanja svojih nastavnika. U takvim je slučajevima dobro od učenika tražiti više samoaktivnosti te ih upućivati na samostalno traženje novih informacija. Kako se ne bi zakočio njihov kreativni sklop, potrebno je osigurati slobodni razvoj djeteta, omogućiti mu slobodu i razvoj samostalnog mišljenja te pohvaliti njegovu radoznalost, divergentno mišljenje i maštu." Više na:
http://www.skole.hr/nastavnici/ucionica?news_id=2911
zvrk, ne bi te htjela razocarati, ali...
mi smo isli na radionice, vise ne idemo i super je sve to, ali je prerijetko. opcenito mi se cini, da vlada misljenje na forumu, da su radionice nesto sto spasava svaku stvar. moja je obozavala ici i od tamo smo "povukli" jedno prijateljstvo djevojcice slicnog karaktera, ali mislim da su radionice vise pomogle meni nego njoj, jer sam mogla razgovarati sa strucnom osobom koja poznaje moje dijete. ta komunikacija jos uvijek trajebez obzira sto se grupa razisla i ne idemo na radionice.
ovo pisem za sve mame koje ne zive u zagrebu ili si ne mogu priustiti odlazak kod TS i misle da su propustili ne-znam-sto za svoje dijete. nisu.
radionice su prerijetko, svaka 2 tjedna, cesto se dogodi bolest, pa se tako neki termini jos i preskoce. cesto se obradjuju problemi koji se ne ticu direktno tvog djeteta, jer je grupa formirana po sistemu razlicitosti (bar je nasa grupa bila takva) pa recimo jakooo su zastupljeni hiperaktivci i poremecaj paznje sa cime nemaju problem sva djeca u grupi.
evo, samo sam htjela dati jedan realniji uvid u stvari, jer sam od frendice koja ne zivi u zagrebu, a sin joj ima "papir" od sever, nekoliko puta dobila odgovor - blago vama vi mozete na radionice i tako rijesite svaki problem. daleko je to od toga.
Hibiskus, mi nismo išli na radionice (osim na jedne druge gdje su isto cerfificirane žene za rad s bistrićima, ali više tehničkog tipa, ne rade psiho stvari, nego bruse i pile, to je nešto drugo), i moram potvrditi za mame koje čekaju red za radionice ili nisu iz Zg-a - više vrijedi skužiti što je, informirati se, a isto tako potvrđujem da imati frendicu ili osobu koja razumije što je i kako je (i isto ima bistrića) znači više od tih stručnih stvari...
Naravno da radionice ne "spašavaju sve stvari" i mislim da nitko to ne shvaća tako naivno. Ali pomažu i to na dugi rok. Moje dijete je tamo bilo 4 godine i to se osjetilo. Uz radionice za djecu redovito su vezane i radionice za roditelje. Grupe se vrlo pažljivo sastavljaju u smislu potreba svakog djeteta i interakcija s dobrim i slabijim mjestima ostale djece u grupi. Ima puno darovitih s hiperaktivnošću i oni su bili u posebnoj grupi. Moj sin je bio u grupi s bistrićima drugog spektra problema - sličnim ili komplementarnim njegovima. Meni je ritam od dva puta mjesečno za djecu i jednom za roditelje odgovarao, jer, iako stanujemo vrlo blizu, teško bismo uz ostale obaveze mogli biti motivirani za više. Ako se pojave neki posebni problemi, postoji mogućnost individualnog rada, ili sa po dvoje i troje djece.
Čarobnog štapića nema, ali treba poduzeti ono što se može i prihvatiti pouku, savjet, pomoć i podršku koju se može dobiti.
Zvrk, ove osobine kao što je osjetljivost na nepravdu, traženje svojih prava, propitivanje svega oko sebe, pa i autoriteta dovode malu djecu u nevolje, ali to su krasne osobine za život. Da te utješim, kod mog sineka koji sad ima 11 godina primjećuje se da te osobine koje su prije bile izvor problema za njega, grade jednu asertivnu, samosvjesnu, moralnu mladu osobu.
Mi nismo vodili djecu na radionice (prekasno smo ih otkrili) ali vjerujem da bi nam bilo puno lakše da smo se uključili dosta godina ranije - jednostavno, ne bi morali otkrivati "toplu vodu" nego bi neke stvari mogli naučiti od stručnjaka i drugih roditelja. Ovako, išli smo težim putem, ali opet je sve pomalo došlo na svoje mjesto.
Slažem se da čarobnog štapića nema, a opet čovjeku puno znači ako se sretne s drugim roditeljima u sličnoj situaciji + stručnjacima koji nam mogu pokazati prečice i dati neke nove ideje.
Zvrk, meni se čini da će škola za tvoje dijete predstavljati novi izazov - upravo ono što ovakvoj djeci treba. Držim fige da nađete učiteljicu po mjeri koja će se dobro slagati s djetetom. Sretno!
evo upravo sam ovo rekla svojim postom.
te radionice su puno znacile meni. da bi bitno utjecale na moje dijete trebale su biti cesce, znam da bi ih tesko ugurali raspored, ali dobile bi prioritet. da su bile 1x tjedno mi bi isli i mislim da bi tada mogla napisati da su podjednako koristile i mojoj kceri.
ne zelim da ovaj divan i koristan topic sad napadnu oni koji citaju ove nase prepiske sa skepsom, jer je divno sto imamo TS, ali ovo sam jednostavno morala napisati.
Hibiscus, nadam se da se ne osjećaš napadnuto.Dobro je da si svoje iskustvo i mišljenje podijelila s ostalima. Ne moramo svi o istoj stvari misliti jednako niti nam je iskustvo s istim stvarima nužno jednako. A nisu ni potrebe naše djece za pomoći koju mogu dobiti u tim radionicama iste. Nekome je dovoljan savjet iskusne i dobronamjerne prijateljice ili podrška obitelji, a nama to nije bilo dovoljno - trebala nam je pouka i podrška stručnog tima. Meni su isto jako koristile roditeljske radionice, zbog svega što sam tamo naučila od stručnjaka, ali i zbog komunikacije s roditeljima u sličnoj situaciji. Rad s roditeljima daje brže, neposredno vidljive rezultate, no rad s djecom je, po mome mišljenju, važniji, ali za to je potrebno mnogo više vremena. Tu ništa ne ide na brzinu.
Meni ne smetaju skeptični komentari koji se ovdje znaju pojaviti - tu smo da razgovaramo. A one zlobom motivirane ostavljam njihovim tvorcima.
ne osjecam se napadnutoHibiscus, nadam se da se ne osjećaš napadnuto.
htjela sam samo napisati mamama kojima je TS iz bilo kojeg razloga nedostupna, da se raspitaju u svojoj sredini za dobre radionice (sportske, likovne, literarne, dramske, muzicke...) i da osluskuju svoje dijete i pomognu mu u izboru "terapije".
nama je najvise pomogao sport, njena preosjetljivost na dodir, buku i grubost se vremenom istopila u dobroj atmosferi kluba, a da ne kazem da se pocela dobro nositi sa porazima i prihvaca da ne moze svaki put njena ekipa pobijediti
Pravila pisanja postova
Odgovori s citatom