Tako se moj neki dan pjenio na podatak da 40%ljudi u RH nije pročitalo niti jednu knjigu u zadnjih godinu dana. Ne vjeruje, kaže, pa kakvih sve knjiga ima, zašto ne čitaju,knjige su super
 |
|||
|
|
|||
Tako se moj neki dan pjenio na podatak da 40%ljudi u RH nije pročitalo niti jednu knjigu u zadnjih godinu dana. Ne vjeruje, kaže, pa kakvih sve knjiga ima, zašto ne čitaju,knjige su super
Vidjela sam to, hvala, moram otići vidjeti kako izgleda uživo.
Meni je uistinu tužno čitati Tanju-b. Sjećam se da je prošle god napisala (dugo čitam ovu temu, ali nisam pisala) da je učiteljica na informacijama rekla kako je A. napredovao: više se ne javi svaki put kad zna odgovor. Kako oni uspiju ubiti djecu za kratko vrijeme. Nas škola čeka sljedeće godine, ove god. smo je uspjeli odgoditi.
Mom sinu je u vrtiću super, ima tako divne poticajne tete i on napreduje svojim tempom. Trenutno se bavi množenjem i to mu je jako fora. Škole me iskreno strah. Teško sklapa prijateljstva, u vrtić ne ide u kvartu, tako da u razredu neće imati frendova. Ove god sam si dala zadatak dobro se raspitati o učiteljicama jer ako fulamo, znam da ću imati dijete koje mrzi školu, koje je ljuto i isfrustirano. A njemu tako malo treba, samo malo poticaja i on procvate.
Leonisa koja je to škola koja ima razred s bistrićima?
Imaš dobro pamćenje, svaka častgita-xy prvotno napisa
Ove godine nisam još bila na informacijama. Zapravo, sad od škole ne očekujem više ništa naročito, i malo mi je lakše kad sam si tako posložila u glavi (nešto slično nam je dala do znanja i psihologica kod koje je A. išao na radionice). Trudimo se doma pružiti mu što više onog što ga zanima (a interesi mu se mijenjaju, pa i to treba znati pratiti).
S druge strane, večeras je imao "prosviravanje" pred natjecanje u glazbenoj školi i baš mi ga je bilo lijepo vidjeti - i dobro je svirao i bio je zainteresiran da sluša druge i prati njihovu svirku. I koliko god mu se često ne da vježbati, toliko više vrijede ovakvi trenuci kad može pokazati što je naučio i kad je zadovoljan sobom i svojim postignućem (to je ono čega u školi nema).
Zašto u školi ne bi bilo zadovoljstva svojim postignućima? Itekako ima. Ako su postignuća zadovoljavajuća.
Na nivou razreda u početku, a kasnije na nivou grada i šire, na takmičenjima iz znanja.
Ali, treba imati znanje i znati ga pokazati. I to imati ga više i bolje od ostale djece u razredu i znati ga pokazati bolje. Škola je takmičenje. Za onoga tko se želi takmičiti. I imati zadovoljstvo u postignućima. Ili biti zadovoljno da zna koliko i drugi, pa i da zna malo manje nego drugi, a da opet bude zadovoljno svojim postignućem.
Jer, postignuće učenja je znanje, a škole služe da nas uče.
No, ako roditelj ima negativan stav prema školi, vjerojatno će ga imati i dijete. I mislim da je to velika greška. Jer, škola će mu biti svakodnevni pratitelj 12, a valjda i više godina. Dijete treba biti zadovoljno u školi.
pa, i nema baš.
moj j nije darovit, no iznad prosjeka je. pa je do 4 razreda imao sve 5 bez imalo truda. nema taj osjećaj postignuća jer mu sve prelako ide. nema izazova. takmičenje? to ti je kao da barca igra s dinamom svaki dan. i messija bi teško bilo motivirati
ovo je za tanju b koja voli nogomet
on jest zadovoljan. ali ne s dijelom koji se odnosi na učenje. odnosno, evo, ima i toga, sad u petom razredu. hit je povijest.
ma vrlo lako ih je motovirati, samo kad se ima mota.
Joj, Beti, ne razumiješ... Ja sam bila takvo dijete - kako sam mogla biti zadovoljna npr. što znam zbrajati bolje od ostalih kad sam zbrajala 3 godine prije svih, i bila na razini npr. kvadriranja/korijena... Jednostavno je bilo dosadno, kakvo takmičenje kad si par godina ispred ostatka... Ja se i danas sjećam kako sam negdje u 3. osnovne bila frustrirana što nitko oko mene ne razumije koncept negativnih brojeva... Sreća je da sam imala divnu učiteljicu ("drugaricu") koja je sa mnom posebno radila (npr. razred uči tablicu množenja - a što ću ja to vrijeme, umirati od dosade?)
genijalac
Drage mame dali je tko čuo za Udrugu "Ja to mogu"? Navodno imaju kreativne radionice za malene školarce (od 1. do 4.). Čitam na facebook-u imaju upis dječice u program za darovite "Želim znati više" ali za klince od 5.razreda. Danima ih zovem na kontakt brojeve telefona čak i mali poslala - nitko ne odgovara kao da su slovo na papiru. Ima li tko iskustva s njima. Možda je nečije dijete pohađalo radionice ?!
Ne za njih, ali ovih dana je osvanula obavijest o novim radionicama, a ogledni sat je sutra:
Znanstveni eksperimenti za djecu
sutra 30.10.2012. će u emisiji 8.kat tema biti Darovita djeca
Na kraju nisam mogla gledati, je li netko gledao emisiju, kakvi su dojmovi?
Nisam ni ja mogla gledati, iako sam htjela no bit će sigurno sutra na internetu: http://www.hrt.hr/index.php?id=enz&tx_ttnews[cat]=384&cHash=a97927e085
Posljednje uređivanje od Freja : 31.10.2012. at 00:16
Al prilicno cesto se nema mota....
MOj srednji je ko cvijetin, zapravo mozda i vise od toga, samo ja to ne mogu procijeniti, niti cu.
Ove godine smo ga upisali u glazbenu skolu, na klasicnu gitaru. Vjezba svaki dan. Ponekad ga trebam podsjetiti da jos nije vjezbao, ali uglavnom se i sjeti sam. U nedjelju mi je dosao:
"Daj mi onu bezveznu kajdanku, znas onu tanku s mekanim koricama."
A meni u glavi odma situacija da netko treba kajdanku za skolu, al je on crtao u nju pa nemamo rezervnu i tako hrpa gluposti.
"Šta ce ti ta kajdanka?"
"Da zapisem svoju skladbu."
MIslim, skupljala sam zube po podu kako mi je opala vilica. Profesor gitare mi je rekao da je jedan od rijetkih kojima da 5. A ja sam mislila mu je to neka shema za motiviranje ucenika. Sad vise nisam sigurna u to.
ONo sto je kod njega uvijek funkcionira je natjecanje. Cim se spomene neko natjecanje on se odmah ukljuci. Nasrecu da je takav jer bi inace izludili s njim. Mislim, nije da ne izludjujemo i sad, al da nema tog izlaza za nuzdu, skupljala bih zivce po cesti. A sad me ceka jos jedan takav koji je naucio mnoziti sa 6 i pol. Sad njega treba pipkat naokolo da vidimo kako dise u tog glupom skolskom sustavu.
Ovo je kao da si opisala mog mladjeg pred koju godinu... Prvu skladbu je zapisao "naopako" (jos je zrcalno pisao note, a i slova) i imam to negdje spremljeno. Kasnije naravno uzlet nije isao istom brzinom, ali glazbeni instrumenti su omiljena igracka... Cak ne mogu reci da moji decki puno vjezbaju, ali se zabavljaju svirajuci. Moram paziti da od te zabave ne ispuste iz vida skolsko gradivo. I da - sto cini lijenost u kombinaciji s tehnologijom: note se ne moraju zapisati "na ruke" nego na racunalu, pa spojis jos i sintic (odavno su me prerasli, ne mogu ja to pratiti).
Kako god bilo, glazbena se pokazala kao odlicna protuteza dosadi i zatupljujucoj atmosferi u osnovnoj skoli. Moram reci da je bolje otkad su krenuli na predmetnu nastavu, ali da - osnovna skola je namijenjena prosjecnima (kojih zapravo ima jako malo). Cak je to situacija i s izbornim predmetima. Moj stariji je neki dan izjavio da iduce godine ne ide na informatiku jer tamo nije nista novo naucio, nego uglavnom uci druge koji manje znaju. To je primjer kako je lako unistiti motivaciju.... i minus za profesora.
Inace, natjecanja su odlicna motivacija, to smo iskusili. Trentno je hit geografija, a kako ce ici dalje - nemam pojma.
I da - ne smatram da su moji decki daroviti, oni su bistri onako kao sto Cvijeta opisuje. Gradivo ide lako, ima stvari koje zapinju, ali puuuuno vise stvari koje su dosadne i za koje nedostaje adekvatna motivacija. Skolski sustav - paaa ne mogu dati bas nula bodova, ali ni puno vise. Ocjena minus tri.
Hehe, kad je prof. gitare rekao L da postoje natjecanja iz kl. gitare na kojima se osvajaju nagrade ovome su tako zacaklile očice da sam se ja pocela naglas smijati, pogodio covjek ko prstom u govance.
Da, tanja, skola je namjestena na neku srednju vrijednost, al se vrlo cesto dogadja da se uci onoliko brzo koliko moze najsporiji u razredu, pogotov lako upadaju u tu zamku kad su razredi mali (a ja naivno ocekivala obrnuto). Gubitak vremena. Doma bi to savladali lijevom nogom izmedju juhe i gl.jela.
ovo bi potpisala. to nam je najveci problem u skoli.
prosle godine je nekoliko puta, doslovno, zaspala na satu od dosade, naslonila glavu na knjige na klupi i zacorila
ozbiljno razmisljam da je ove godine, kad bude bas jakooo rezignirana i kad ce po 100x raditi ponavljanje ponavljanja, na jedan dan ostaviti doma umjesto odvedem u skolu. angazirati cu baku i dedu i neka je vode nekud. jeste li radile takve nepedagoske mjere sa svojom djecom?
ne bojim se da ce skolu shvatiti lezerno zbog toga, jer jednostavno nije takav tip, a opet ne cini mi kao dobro rjesenje... makar to bi bilo samo povremeno.
od uciteljice ne mogu ocekivati puno vise od onog sto je dobila, roditelji djece kojoj teze ide gradivo vrse stalni pritisak na nju i dosta je angazirana oko razreda, a moja strsi na drugu stranu i to naravno nije toliki "problem" a trikovi kojima je ubijala dosadu prosle godine sada je vise ne zadovoljavaju.
mi to radimo s našim malenim, do sada smo dva puta... (riječ je o prvašiću)... čim primjetim kako mu jako padne nivo radoznalosti (čitaj: zanimljivih i provokativnih pitanja) uzimam(o) slobodan dan i skitamo se, gledam da se ne poklopi s najavljenim ispitivanjemovo bi potpisala. to nam je najveci problem u skoli.
prosle godine je nekoliko puta, doslovno, zaspala na satu od dosade, naslonila glavu na knjige na klupi i zacorila
ozbiljno razmisljam da je ove godine, kad bude bas jakooo rezignirana i kad ce po 100x raditi ponavljanje ponavljanja, na jedan dan ostaviti doma umjesto odvedem u skolu. angazirati cu baku i dedu i neka je vode nekud. jeste li radile takve nepedagoske mjere sa svojom djecom?
ne bojim se da ce skolu shvatiti lezerno zbog toga, jer jednostavno nije takav tip, a opet ne cini mi kao dobro rjesenje... makar to bi bilo samo povremeno.
od uciteljice ne mogu ocekivati puno vise od onog sto je dobila, roditelji djece kojoj teze ide gradivo vrse stalni pritisak na nju i dosta je angazirana oko razreda, a moja strsi na drugu stranu i to naravno nije toliki "problem" a trikovi kojima je ubijala dosadu prosle godine sada je vise ne zadovoljavaju.
Posljednje uređivanje od quinda : 31.10.2012. at 12:10
Joj, ne znam... naravno, svatko prema svojem djetetu zauzima odnos koji mu se čini optimalnim, ali ja se nikad ne bih upuštala u takvo uzimanje slobodnih dana, pogotovo kad su tako mala djeca u pitanju (niži razredi oš).
Ipak mi je cilj da školu shvati kao svoj posao, koji nije uvijek zanimljiv, ali se mora odraditi. A i dosada u školi je dio svakodnevice (kad se samo sjetim kako sam ja umirala od dosade na nekim satima u gimnaziji - i našla sam svoj način kako to prebroditi). Naravno, da se dijete jako žali na dosadu i da je ne može podnijeti, onda bih razmotrila kako mu pomoći da to prevlada. Ali nisam sigurna da su izlasci iz škole pravo rješenjeU svakom slučaju, kod nas nikako ne dolaze u obzir, druga djeca možda drugačije poimaju svoju svakodnevicu.
Sustav je trom i neprilagođen, a često nema razumijevanja nastavnika. Točno je što marta kaže da se škola (koliko-toliko) prilagođava djeci s problemima u učenju, a s darovitima apsolutno ne zna što bi, pa tako ispada da samo smetaju. Darovito dijete nije klasični štreber - ono je uvijek drugačije, uvijek nešto negdje strši iz tog kalupa, a škola sve čini da bi ga u taj kalup zatvorila. Npr. ne prihvaća se traženje vlastitih načina i rješenja ili zahtjevi za objašnjenjem zbog čega je nešto potrebno baš tako raditi, argumentirana mišljenja o nekom književnom djelu i slično. Slažem se s MartinomP - ako drugi muče muku s nekim razlomcima/ kvadratima/ korijenima, a ti se razmišljaš o temeljnim pitanjima matematike, rezultat može biti samo dosada.
Marta i tanja_b, odlično je da natjecanja funkcioniraju, pogotovo u glazbi.
Zdenka, drago mi je da si ovdje!
Hvala, Peterlin,
MartinaP, malo OFFT., ali sad si me sjetila i moje divne učiteljice koja bi jednog dečka i mene, nakon što bismo nabrzaka riješili test, postavila uz prozorsku daske (bile su nekako dugačke kao mali stolići) i davala nam hrpe izazovnih zadataka, mozgalica, ponekad napr. i tekst nekog igrokaza da ga naučimo i osmislimo...A bilo nas je 32 u razredu, od toga troje koji bi danas imali bar individualizaciju i jedna s mentalnom retardacijom, dakle na skroz prilagođenom programu. A u to (davno) vrijeme roditelji nisu sigurno toliko razmišljali ni o školi ni o učiteljici.
Meni je mater pažljivo birala učiteljicu, namjerno me nije dala godinu ranije u školu (iako je mogla) zato da bih došla k ovoj učiteljici.
Posljednje uređivanje od martinaP : 31.10.2012. at 10:29
Ne znam je li netko već bio stavio link, ali evo - sjajna tjedna emisija Explora Korada Korlevića, sve su emisije na webu i sve je po temama i minutama pa se može slušati odgovor na točno određeno pitanje.
Vrlo je razumljiv i zanimljiv, sjajan je i kao znanstvenik i kao pedagog, pa vjerujem da će i vašim bistrićima biti zanimljiv.
http://znano.st/explora/
Inače, može se kvalificirati za upis u Rode, jučer je, između ostaloga, na dvije teme govorio i o važnosti majčinog mlijeka te o tome kako su prve tri godine djeteta najvažnije
Evo da se i ja prikljucim. Vidim da su vecina djece vec skolarci. Da li netko ima iskustva sa 2 i pol godisnjacima. Mi imamo dosta problema sa odgojem. S je dijete koje se svima uvuce pod kozu makar svi govore da je teska i naporna. Nema niti jedne stvari koja bi ju zanimala duze od 2 min. Kupujemo puzle za 4+ god ona ih slozi i vise nije zanimljivo. Kupili smo djecji rijecnik engleskog mi smo joj citali i govorili na eng. Ona je drugi dan znala svih 25 pojmova na eng. Bez greske. Neznam sto takvom djetetu ponuditi s obzirom da nemoze u vrtic zbog zdravlja.
Dijelim tanjino mišljenje - ne znam da u toj mjeri smatram sebe odgovornom za to hoće li njemu biti dosadno, da praktički živim njegov život. Škola je takva kakva jest, ali je obaveza i kao takvu je tumačim djeci: škola je vaš posao, vaša obaveza, kao što je i meni i tati posao obaveza. Iako mi je posao stvarno lijep i poseban ima dosta toga što moram raditi, a ne sviđa mi se. Ne bi došlo u obzir da to "ispustim", pa tako ne dolazi u obzir ni za djecu.
Nedostatak interesa za sadržaje u školi mi smo rješavali u slobodno vrijeme - slobodne aktivnosti je uvijek sam birao, prema svom interesu. Ima još nešto, što vjerojatno nije kod svakog bistrića isto, ali mislim da vrijedi upozoriti na to - potrebna za naoko "praznim hodom", vremenom u kojem on ne radi ništa. Shvatila sam s vremenom da je to vrijeme njegove najveće kreativnosti i promišljanja. Ima stvari kojima se bavi koje se doimaju korisnima (razmišlja o biti matematike), a i one s kojima nisam na čistu (stvorio je svoje pismo, a sad kreira jezik), ali ih smatram njegovim dobrodošlim eksperimentima koji sigurno dugoročno nekamo vode. (Znam takvih odraslih čije se djetinjsko "čudaštvo" na kraju nekim obratima savršeno ugradilo u njihovu buduću profesiju).
X
Ja također djecu upućujem da moraju savjesno odraditi školske obveze, pa što god to značilo. Sad su već veći i znaju se sami izboriti, sami tražiti dodatno angažiranje učitelja/profesora i slično. To dobro funkcionira kod nekih (strani jezici, informatika), a kod nekih nije baš bilo dobro primljeno, ali eto, preživjeli su... Ne odgajam djecu tako da misle da im svaki trenutak u životu treba biti ugoda, jer se tako ne nauče nositi s frustracijama (a ovi napredni znaju imati niski prag). Isto, znala sam učiteljima reći ako primijete da je dijete gotovo i počinje brbljati, nek mu daju dodatni zadatak (isto, to je ponekad palilo, ponekad ne). Dodatne interese rješavali smo i rješavamo u slobodno vrijeme.
Moram priznati da sve to nismo promatrali na taj način. Sve se nekako slagalo samo, dijete je već prilično okopnilo u školi (ne žali se on, ali jednostavno prestane pričati, prepričava isključivo odmore, pa se sva njegova prisutnost na nastavi svede na sjedi drvo na drvu, zaokruži zadaću i napravi ju, ali to je sve) a mm službeno putovao u Veneziu, ponedjeljak, polakomila se ja na produženi vikend (a imam nešto slobodnih dana zlu ne trebalo)... pitali unaprijed učiteljicu, ona nam dala dozvolu i navela što taj dan planira za nastavu i zadaću, pa je nakon nastave, dan prije puta, on sam unaprijed odradio svoje. Drugi put je bio bez vanjskog povoda, ali postupak isti: dozvola/zadaća/put... a nama svima puno lakše nastaviti dalje nakon toga... što se osjetilo i na djetetu i njegovom odnosu prema školi... Sad moram razmisliti...
Ovako kako ti opisuješ, djeluje zbilja bezazleno, samo to je vrlo klizak teren. Dijete u 1. razredu tek stječe osjećaj za obaveze i radne navike, tako da mislim da nije dobro razbijati tu rutinu, čak i ako mu je zaista dosadno.
I meni moj prepričava uglavnom odmore i nogomet u boravku (pri čemu je glavni sadržaj kako se međusobno vrijeđaju sa starijim učenicima). Ali čujem ponešto i o nastavi, ako dulje razgovaramo. Naročito kad rade nešto novo - to ga toliko veseli, čak i kad je riječ o gradivu koje otprije zna. Naprosto ga veseli kad ide naprijed, i to je normalno, ponavljanje doduše jest majka znanja, ali ona dosadna majka, koja uvijek tupi isto
Poslala sam jedan post koji je netragom nestao vjerojatno kao i moje zbrčkane misli ovaj mjesec.
Mi smo u školi doslovce procvjetali. Za razliku od vrtića u koji je išla nevoljko ali ipak ''jer nikad ne znaš možda bude nešto zanimljivo'' u školu odskakuće. Sve pripisujem divnoj, zabavnoj i prije svega profesionalnoj učiteljici. I prava je uživancija ići na informacije (kad se sjetim onih vrtićkih ''ona jednostavno neželi nešto raditi i vi tu ništa ne možete ili djeca imaju pravo na svoj izbor bla bla'' ili ''ona se voli igrati sama'' , nije ništa rekla...) Dođe mi da našu učiteljicu izljubim!
Mi smo još uvijek u potrazi za tim što se njoj sviđa pa da to furamo (preporuka TS). Mojoj se E sviđa doslovce sve, zanima je sve - samo je stvar prezentacije.
Idemo kod TS 2*mjesečno i svi kuže razliku - otvorila se prema drugima, slobodnija je u izražavanju (samopouzdanje liječimo judom), ali se isto tako voli i osamiti ponekad. Nnedavno je na izlasku iz škole odlučila ići doma, a ne ostati s djecom na igralištu rekavši prijateljicama ''ja bih sada radije doma nego bila s vama jer mi nekako baš paše da polako prošećem do kuće jer želim osjetiti zrak i prirodu a ne samo trčati tu okolo'' - ne trebam reći da se tako ponovo izdvaja, a za našim leđima ostali su upitnici djece i roditelja. Ponekad se osami i u kući i dok sam prije mislila da je nešto mući sad znam da ''procesuira'' jer mi dođe nešto kasnije s nekom novom već prerađenom idejom. Slažem se da im treba ''svoj mir'', ali i stalna potraga za novim izazovima pa su nam mnogi sadržaji u kući postali dosadni bez obzora na to koliko se trudim izmisliti im novu namjenu. Pa sam ja praktičarka pomislila da krenemo na ''bistriće''. Znam da je netko od već pisao da mu dijete ide na te radionice kod Jasne Cv. L. al ne mogu pronaći tko. Bili smo nekoliko puta (cijena je pretjerana) i nekako se niti jednom nisam osjećala dobro tamo. Za razliku od TS gdje mi je toplo oko srca, ovdje sve djeluje nekako hladno, proračunato, bez ljubavi. OK, tržišnu osnovu imamo svi, ali ja bih radije da moja E spontano upija nova znanja kao glazbu, kao kad mirišemo cviječe pa skužimo da im se mirisi razlikuju. Nisam ja totalna romantičarka, ali i ova znanja smo im potakli mi roditelji, dali smo im tu osnovu kako da promatraju svijet pa nek se dalje razvijaju. Sad, više ne znam. Nisam pristalica elitizma ako se ne mora, samo želim da bude sretna. No, kad zaredaju neki ludi dani kao ovaj protekli mjesec, od svih materijala koje sam smislila da bismo mogle odraditi doma, dodala se samo još jedna nova knjiga da skuplja prašinu jer od vodanja po događanjima uokolo nisam stigla ništa stvarno činiti sa svojim djetetom. Treba li nam toliko? Ima li tko iskustva s udrugom bistrić. Što mislite? Malo sam se pogubila...
Teško ti je dati pravi odgovor na to pitanje.
Nije zanemarivo u kojem kvartu živiš (odnosno u koji kvart se planirate preseliti), a ni svakodnevni faktori kao što je npr. blizina škole. Moje (skromno) iskustvo zasad govori da su školski programi takvi kakvi jesu (uglavnom loši) i da je od škole nemoguće očekivati čuda. Svakako, dobar učitelj/učiteljica jesu prednost, po mogućnosti da imaju senzibilitet za darovite, ali nisu ni sva darovita djeca ista. Neka su povučena, neka društvena, neka hipersenzibilna, nekima treba više poticaja, drugima pak treba nešto drugo...
Mi smo svjesno išli za time da nam sin možda neće dobiti super-poticajnu atmosferu, ali će mu škola biti blizu i to će mu pomoći u osamostaljivanju. Sad baš i nisam najsretnija s takvom odlukomali što je - tu je (zato sam tim zadovoljnija s time kako se A. snašao u školi i afirmirao kod učiteljica, to je nešto što od njega nisam očekivala, pa me ugodno iznenadio).
Mi uz darovitost imamo i problem pažnje pa mi je bilo važno da je učiteljica korektna i zanimljiva (da dosadan sadržaj prezentira na zanimljiv način - to pali kod moje) i da je blaga da razumije ako problem bude u pažnji a ne neposluhu. Odnijela sam psihologici sve što imamo u papirnatom obliku, ali i učiteljici odmah na početku jer joj nisu ništa prezentirali unaprijed. Ne znam zašto to ne rade. Ja nekako vjerujem da pedagozi slažu tipove učenike s učiteljicama koje to mogu hendlati jer tako i sebi rade manje problema. Naravno, ako imaju izbor. Zbog socijalizacije a kasnije i osamostaljivanja upisali smo se u najbližu školu. Ućiteljica je divna! Istina, ne bi mi se ni dalo vozit svaki dan do škole i natrag kad već radim u kvartu ... ako se već ne mora...
i mi smo se za sada prepustili kvartovskoj školi. A tako tako, malo imamo sreće malo nemamo,uglavnom nosimo se nekako i nadamo ili premještaju ili poboljšanju.
Hvala Vam na odgovorima. Znam da nije tako jednostavno odgovoriti na moje pitanje o školi i dok sam čitala sve postove na ovoj temi (a ima ih podosta), sve sam bila sigurnija da moram bolje istražiti što se da napraviti u toj potrazi za normalnom učiteljicom. A imam i mlađeg sina (dvije godine) i imam feeling da se njime ni približno ne bavim koliko se bavim sa starijim dok hendlam sve njegove kapacitete i buduće i sadašnje potrebe.
Ja ću se ovdje onako jako sramežljivo javiti. Iskreno, ne usudim se još razmišljati ima li mrvica darovitosti kod moje J. iako mi draga Ifi stavlja bubice u uho.
Zanima me kako bi trebalo crtati dijete od 2,5g? Naime Jana već nekoliko mjeseci ne šara, nego crta neke oblike i zadnjih nekoliko dana je to preraslo u nešto više ti oblici poprimaju smisao npr. jučer je crtala miševe i to su stvarno mišići ili auto ili nacrta kaže bebu- nacrta joj glavu i 2 kružića sa svake strane kao uši. Narvno da taj miš nije kao da ga ja crtam, ali se prepoznaje da je to miš, ima tijeli, ima rep, uši, nos itd. Kad crta, crta jako strpljivo i pažljivo i polako vuče linije i strašno se naljuti i rasplače kad nešto ne može nacrtati jer naravno nije još motorički dovoljno zrela.
Ne bih htjela biti partibrejker, ali iz svog vlastitog primjera mogu reći da tako rano crtanje ne mora značiti nikakvu darovitost. Moj tata još čuva punu veliku bilježnicu mojih crteža koje sam počela crtati s nepune 2 god. i tad mi je čak jedan akademski slikar u tu bilježnicu napisao osvrt na te moje radove kazavši kako nikad nije sreo tako malo dijete da tako lijepo crta i da očekuje da ću jednog dana biti velika umjetnica.
No kako sam rano započela, tako sam i ubrzo završila sa svojom karijerom
Ne moram ni reći da danas nemam pojma naslikati ni jednu poštenu mačku kako spada, a da tako isto, ako ne čak i bolje slika neko dijete u nižim razredima OŠ. A nije ta moja mačka ni puno bolja od one koju sam slikala s 2 godine...Zašto je to tako, nemam blage veze.
Hm, steta a ja se ponadala da imam novog Van Gogha :D.....ma znam da to ne mora znaciti da ce u buducnosti biti slikarica, zanimalo me samo jeli to tipicno za dob ili nije, jer imamo i neke druge male naznake dali darovitosti ili mozda necega drugog ne znamo.
Vidimo da u nekom ponasanju odskace od ostalih, tete u vrticu koje su predivne i poticu kreativnost, isto primjecuju da malo odskace, mi cesto pogubimo konce i ne znamo kako s njom. Razmisljamo i o razgovoru s psihologom a onda se eto pojavilo i to crtanje.
Moje iskustvo je da je sinko crtao s dvije godine geometrijske likove, puževu kućicu i slično. Dok su djeca njegove dobi šarala doslovno, on je imao strategiju crtanja. No, vrlo brzo su ostali interesi "pogazili" crtanje i sad je po testiranju definitivno na nivou svoje dobi što se tiče crtanja i same grafomotorike.
Nakon što sam pročitala neke knjige o darovitosti, znam da postoje različite vrste darovitosti (kažu da ih ima 8 vrsta), kao i opći kriteriji utvrđivanja darovitosti djeteta.
Iako J. ima samo 2,5 godine, već se može po knjigama iskopati nešto pokazatelja o mogućoj darovitosti, jer nitko ju neće htjeti testirati prije 4- te godine (po mojem iskustvu).
Kada smo mi ispunili upitnik u knjizi Jasne Lay, 90 posto izjava za utvrđivanje darovitosti su se mogle preslikati na njega.
Tako da preporučujem knjigu Judy Galbraith - "Kako prepoznati darovito dijete" jer sam uz nju još upotpunila informacije nakon knjiga Jasne Lay.
Razgovor s psihologom je za mene uvijek dobra odluka (naravno, s provjerenim jer nažalost ima i onih izgubljenih kao u našem vrtiću).
Sretno!
Ništa neće odmoći ukoliko se posavjetujete sa stručnjacima. Očigledno da imate bistro i zdravo dijete, a to je u konačnici i najvažnije.
Ima li netko savjet kako reagirati na izljev frustracije kad darovito dijete nešto ne napravi dovoljno dobro, gledano njegovim očima?
Moj petogodišnjak (nemam potvrdu da je darovit, ali ima elemenata za) u zadnje vrijeme ima epizode vrištanja, zapomaganja i ronjenja krokodilskih suza oko nečega što bi drugima bila sitnica. Obično počne s ''Ja bih crtao'' ili ''Ja bih pisao''. Krene sav sretan, izabere pribor, ima viziju i onda napravi dramu u stilu '' Neeee, ovo nije dobrooo, pogledaj to, nije dobro, moje B ima kutoveeee, nije okruglo, ne valjaaaaa... aaa buuu... '', dernjava, suze...Ili: ''Nije mi dobra zvijeeeezda, nisu joj svi krakovi isti, buuuu''.
- prvo pohvalim njegov rad, da je to stvarno odlično za njegovu dob - ne pomaže, naravno
- usmjerim ga da radi nešto drugo, ako ga ova prva aktivnost trenutno čini nesretnim - ne pomaže
- potaknem ga da vježba i pokušava ponovo - to je čak znalo i pomoći, jer nekad na kraju bude zadovoljan uvježbanim
- ne radim umjesto njega, to mi se čini nekorisnim (kad jeca da mu ja nešto nacrtam, jer njegovo nije dobro)
Vjerujem da odmaže i činjenica što mu brat blizanac većinu stvari obavlja brže i spretnije, jer je motorički precizniji.
Za djecu njegove dobi je za očekivati da znaju nacrtati kvadrat, a on je jako nesretan ako mu zvijezda nema sve iste krakove...
Pomažu li više pohvale, objašnjavanja, skretanje pažnje... što?
Zbog ovakvog ponašanja moj mlađi je 6 mjeseci hodočastio Suvagovoj psihologici na terapiju. Nismo mogli s njim na kraj, ne samo s ispadima bijesa nego i sa samoozljeđivanjem.
Nažalost, ne možeš puno - on se mora sam naučiti nositi sa svojim frustracijama. To je problem kad softver ide ispred hardvera tj. glava zna kako nešto treba izgledati, a ruka ne sluša...
Ja bih ti savjetovala da razvijate motoriku na neke druge nenametljive načine: legice, navođenje gumbi na konac, kolaž, puzzle, čak i one šablone za crtanje ponekad služe svrsi (iako ih ja ne volim, ali budući da smo imali ovakvo veselje, nije bilo toga što ne bi isprobali), slano tijesto, plastelin, guljenje krumpira i jabuka prošupljenim nožem....nemam pojma. Vezanje cipela, zakopčavanje gumbi... ima toga. Tek kad izvježba ruke na nekim drugim stvarima, moći će primiti olovku na drugačiji način.
Eh, da - OBAVEZNO mu nabavi specijalni pribor - trokutaste olovke i bojice ili namjensku tehničku olovku za djecu s problematičnom motorikom. Ako trebaš još detalja o tome, viči... Moji su još uvijek na takvom pisaćem priboru u petom i šestom razredu (jedan je ljevak, a drugi ima problematičnu motoriku).
***
Nama je puno pomoglo sviranje instrumenta - u ovoj dobi dok su imali 4 i 5 godina u kuću je ušao sintić, a kasnije su krenuli u glazbenu školu. Može to biti i neki drugi instrument ili aktivnost (štajaznam - stolni tenis...), nađi nešto što je djetetu po mjeri.
Posljednje uređivanje od Peterlin : 13.01.2013. at 14:53
To isto varira od djeteta do djeteta. Kod mojeg, nije bilo šanse da upali ovakvo "odvlačenje pažnje". Kad si je zafitiljio u glavu da hoće pisati, on je morao pisati, pa makar se frustrirao do neba (s manje od 4 godine). Jedino rješenje bilo je da ga se nekako smiri i da ga pustimo na miru, on bi bio uporan kao jarac i na kraju je uspio napraviti to što si je zamislio (npr. kod pisanja, slovo K mu je zadavalo muke jer je trebalo odići olovku od papira).
Pisanje mu je još kako-tako išlo, s crtanjem je bilo više frustracija, a zapravo je to prevladao u vrtiću. U toj okolini nije toliko dramio kao doma, a s vremenom je i ta fina motorika bila sve bolja i bolja. Na žalost, s polaskom u školu opet je došlo ono famozno "ne znam crtati", sad je u fazi da mrzi likovni jer da mu ne ide dobro (a ide mu sasvim ok, ali on nikad nije zadovoljan).
Perfekcionizam vuče i sad, nije ga se riješio, samo što više ne plače i ne drami oko toga. Ali npr. nije u stanju pogledati vlastitu snimku na kojoj svira (pokrije oči rukama i kaže da "grozno svira", iako je za taj konkretni nastup dobio same pohvale). Tu treba polako, sad je ipak veći i možemo više razgovarati o konkretnim detaljima (što je to njemu bilo grozno, što se meni činilo dobro, i sl.).
Hvala curke na odgovorima u vezi ''dramljenja''. Znam za poseban pisaći pribor i nabavila sam nešto. Ima i Stabilo kemijsku. Finu motoriku vježbamo Legićima
Joooj, to dramljenje... srećom, s odrastanjem i emocinalnim sazrijevanjem imamo sve manje takvih ispada, ali i dalje nije zadovoljna sobom u mnogo čemu kad radi. Darovitost + nisko samopouzdanje ( ja to neee moguuu) + perfekcionizam idu zajedno. Uspijeli smo je vremenom naučiti da se suzdržava, da joj izlijevi ljutnje kraće traju ili da su manje vidljivi... . Koristili smo ideju imaginativne loptice u koju skupiš sav bijes, dobro je zgužvaš i baciš daleko od sebe... da ode ljutnja... pa smo vremenom morali dodati i malo duhovitosti - pazi gdje bacaš tu ljutu lopticu mora ići negdje na pučinu ili daleku livadu jer - ako nekome padne na glavu onda će on biti ljut... izvodili cijele predstave kao pala loptica nekom poznatom na glavu i kako bi on reagirao... Problem je što kod malih mudrica stalno moraš nešto novo izmišljati da ih zainteresira jer im ponavljanje fora postaje brzo dosadno. Često je govorila ''utješi me, ne znam kako da se smirim, utješi me... moraš me utješiti'' i sve zbog banalnih stvari koje njoj nisu bile nikako banalne već u tom trenutku životno važne. Uh, mislim da je zadnji puta bilo otprilike prije pola godine. Nije lako, al, evo, prolazi...
Zbog ovakvih cirkusa i frustracija zbog poteškoća s pisanjem (ljevak - ista priča) moj mlađi je hodočastio na terapiju kod Suvagove psihologice. Dobrim dijelom se riješilo, ali ipak u stresnim situacijama još ima elemente nervoze, histerije i samoozljeđivanja.
Eh,da - nije problem nisko samopouzdanje nego previsoko postavljena letvica. Mi nismo to radili svom djetetu, ali takvi to obično naprave sami sebi i onda treba biti lukav kako da ih izbaviš iz zatvorene petlje njegovih samonametnutih očekivanja i stvarnih mogućnosti - između toga je dosta velika razlika koju treba premostiti nečim što djetetu ide dobro. Kod nas je tu rupu efikasno popunila glazbena škola. To mu je bila prava i djelotvorna psihoterapija.
Priča ima i nastavak - u petom razredu moje dijete se krasno osamostalilo i riješilo većinu problema čitanja i pisanja, kao i našlo veliko zadovoljstvo u osnovnoj školi. To mu je nedostajalo u prva četiri razreda... ALI profesorica instrumenta je pitala što se s njim dogodilo jer je zakazao (tj. ostao prosječan) u glazbenoj školi. OBjasnili smo joj i sve je ok. Inače, sad u 2. polugodištu vratila se volja za sviranjem i sve je nekako ponovno došlo na svoje mjesto.
Daj djetetu vremena koje mu je potrebno, a i pobrini se da u školi znaju u čemu je stvar (ako nisu sami uvidjeli - mnogi učitelji to znaju, toleriraju i usmjeravaju) i sve će biti ok. Ima stvari koje dijete mora riješiti samostalno (moj sin je našao sebi načine za dosta toga kojih se ja ne bih ni sjetila) ali treba ga nadzirati i po potrebi pomoći.
Znatiželjna sam, pa pitam i ja što se konkretno dogodilo
Ma ništa se posebno nije dogodilo - jednostavno je vrijeme i energiju pojela predmetna nastava + izborne aktivnosti (uz drugi strani jezik koji ima od četvrtog razreda došla je informatika, dodatna geografija... dodatnu povijest sam zabranila i bilo je suza ali nisam popustila). Još ide i na atletiku iako ne inzistiram da ode na svaki trening. Trebalo je cijelo polugodište da se stvari poslože. Četvrti razred je bio stvarno prelagan i dijete je naučilo da za osnovnu školu ne treba ulagati puno truda. Sad je drugačije. Nije da sam ga tjerala, jednostavno je više predmeta i zadaće treba pisati dulje, pa je ostalo manje vremena za sviranje. Vidim da je sad period prilagodbe pri kraju i sve je opet ok. Dogodi se da se zaboravi bilježnica iz prirode, pa je gradivo sa sata zapisano u bilježnicu iz geografije, ali ide to...Znatiželjna sam, pa pitam i ja što se konkretno dogodilo
I još nešto - ja već dugo postepeno olabavljujem uzde nadzora, ali možda sam ipak precijenila njegove mogućnosti u petom razredu. S druge strane i gradivo glazbene škole u četvrtom razredu nije isto kao u trećem. Nema veze, mislim da je uhvatio korak i da će opet na natjecanje.
da li nečije dijete ide u OŠ Fran Galović u Dugavama i pohađa program za darovitu djecu?
moj stariji sun ide u OŠ Dugave i bilo bi mi lakše da mi kćer ide u istu smjenu s njim
ali ona je darovito dijete i sada sam u dilemi zbog tog programa
zapravo nemam prevelika očekivanja od tog programa ali si nekako mislim da će učiteljice biti više senzibilizirane za takvu djecu
u školi naravno hvale taj program,čak sam od jedne psihologice koja nema veze sa tom školom čula da slove kao dobri ali zanimam me i dojam roditelja
ima li neko info iz prve ruke?
Pravila pisanja postova
Odgovori s citatom