 |
|||
Da ne bi netko mislio da je jako empatična, naprotiv! Plakala je kad joj je jedna djevojčica rekla da će cvijeće koje je ubrala umrijeti i da ga tako ubija, pa je bilo cijelu noć ''je l tako mama da se cvijeće uzgaja da bismo ga ubrali i ono još živi u vodi i bla-bla... ali meni n.pr. može pasti cigla na glavu i njoj to ništa ne bi značilo jer sam ja valjda zmaj
To će ti se samo od sebe riješiti kako dijete bude širilo svoje vidike. Za sad još misli da je mama neuništiva. I moji su to mislili dok nisam jednom završila par dana u bolnici - mm kaže da su bili dooobri, sve ono što ih inače treba tjerati radili su sami od sebe i slično. Ipak, situacija se relativno brzo zaboravila i sad je po starom (mama neuništiva) ali tata, deda, bake i jedna omiljena susjeda su zapravo česti predmet brige. Da zatreba, bili bi tu i za mamu.Zvrk prvotno napisa
Moja jedina se svako malo budi, zato i pišem u ovo doba. Danas su u školi gledali animirani film o nekom snjegoviću '' Srce u snijegu'' s tužnim završetkom (riječ je o dobrom snjegoviću koji se namjerno rastopio upalivši vatru u peći znajući da samo tako može spasiti djevojčicu od promrzlina i ...umro, a djevojčica mu je probudivši se ''zahvalila'' tako što je ugazila u lokvu (čitaj njegovo tijelo) i stala mu na još neotopljenu glavu... Procesuira ovo cijelu noć (dan je prošao ok, samo mi je ispričala film). Dakle, trebali su nacrtati drukčiji kraj - sretni, valjda. Ona je nacrtala kako je od tekućine nastao led na kojemu su djeca klizala, a snjegović stajao pokraj njih.
Sad smo se opet suočili s njenim neprihvaćanjem tužnog završetka, a mislila sam da je to iza nas (tema iz vrtićkog doba).
Objasnila mi je da je to nemoguće, da se tako ne može ponašati, da snjegović ne može umrijet, da oni ne kližu po njemu da on mora postojati...da se to nije moglo dogoditi. Što da napišem, uspavala sam je pjevušeći po nalogu ''Umorna sam mamice, umorana sam jako, teško mi je zaspati daj mi reci kako...''. Onda se opet probudila s pitanjem kako da tog snjegovića izbije iz glave, cijelu noć će ga sanjati ''jer kad o nečemu misliš prije spavanja onda to i sanjaš''... '' ja ne želim da on umre...'' Ne prihvaća moje objašnjenje da ga ni ne treba izbiti iz glave već je ta nastavna jedinica baš i zato da govori o emocijama da se preispitujemo i bla bla bla ... ''ali ja nisam takva kao ta djevojčica, zašto su meni pustili taj film, to su trebali pustiti drugoj djeci... . Prije toga sam joj morala objasniti da i ja na poslu ne mogu nekom tko je gladan pustit film kako drugi jedu tortu jer bi ga to još više ražalostilo nego n.pr.-izmišljam- o tome kako su neki bezobrazni s hrpom hrane pali pod stol i slomili šta-ja-znam-nogu-n.pr. pa će oni vidjeti da nije sve u novcu već u ljubavi pa oni tako preispituju svoje emocije i-ni-sama-ne-znam-što-već ali da o ovome zašto su i baš zašto-ali zašto oni to gledali mora pitati nekoga kome je to posao i morala objasnit tko se u školi time bavi - psihologica i pedagogica. E, onda mi je već bilo dosta pa sam odlučila ''proglasiti dan'', ali je bila preumorna i ponovo zaspala. Onda se još jednom probudila i rekla da joj još jednom objasnim razliku između ta dva zanimanja jer će u ponedjeljak u školi ići pitati nju za odgovor. I, sad konačno spava evo već jedan sat u komadu, kod MM-a u sobi koja još nema vrata i u koju je ušao dim moje cigarete a prehladno je za luftanje... Inače, već 2 tjedna svojom odlukom spava sama u svojoj novoj sobi i prijeđe k nama tijekom noći (do tada smo spavali svi zajedno). Nikd ne pušim u stanu i baš sada...
Ha čuj, moj se zna rasplakati kad čita nešto tužno (na Andersena koji je bio za lektiru, npr., zato i nije pročitao sve što je trebao). S druge strane, zamalo se rasplakao i na sretan kraj "Zagonetnog dječaka". To su takva djeca, koja sve jako proživljavaju, u ovoj fazi mislim da im je najbolje pustiti da prorade svoje emocije i ne zaplitati se u filozofiju oko pitanja "zašto su nam pustili taj crtić" i "zašto bih ja to morala gledati".
S druge strane, to može biti i prednost, kasnije. U zadnje vrijeme sve češće ostajem paf kad shvatim kako moj osmogodišnjak točno procjenjuje ljude oko sebe. Valjda mu to omogućava ta "unutarnja antena", ista zbog koje ga druge stvari tako jako pogađaju...
Još smo malo slijedeći dan razgovarali o tome s prijateljicom (koja se filmića sjeća iz svojeg djetinjstva, tako joj se urezao) i njenom klinkom koja je isto tako odreagirala i nastao je mir. Ipak mi djete odrasta, prije bi nam trebao čitav tjedan najmanje...
Nadam se... jer ponekad me zbilja uplaši... jednom se i nasmijala na moj jauk (često se negdje lupim - kvake u stanu i sl.) i kad sam joj rekla da me rastužila jer se smijala i jer joj je bilo svejedno što me boli, rekla mi je ''oprosti, mama, ali imala si jako smiješnu facu'' i to je to, i dalje ništa od suosjećanja. Kad je tijekom našeg razgovora shvatila da smijanje izgleda kao da joj je drago, rasplakala se jer ona ne želi biti ''loša''. kod slijedeće situacije se najprije nasmije, pa me onda dođe poljubiti kao ja nju kad je boli, ali kao da joj je to sada naučeno, nisam sigurna da to zbilja osjeća, kao da mi samo hoće ugoditi, napraviti ispravno... a ništa joj ne znači... zakomplicirala sam... U četvrtak imamo roditeljski kod TS pa ću baš spomenuti taj svoj feeling...
Sad ću ja upasti ali me baš dirnuo Zvrkin post jer i ja imam malog emotivca kojemu i dok čitam priču moram usput cenzurirati "loše" riječi i u hodu improvizirati da se ne uznemiri.
A to što si rekla kako se ponaša prema tebi, jučer mi bili kod mojih, mene uhvatila migrena, a on se vješa po meni, galami... ja ga zamolim da se stiša ali on ne haje, a onda se ubacila moja mama s onim starim metodama - "Onda znači, TI NE VOLIŠ SVOJU MAMU, ako se tako ponašaš". (A ja se pitala odakle mi to nabijanje grižnje savjesti kao odgojna metoda
On je pobjesnio na nju kako tako nešto može reći. Vidim da on nije neosjetljiv na mene, jednostavno me doživljava kao neku zdravo-za-gotovo-sigurnost.
Vidiš, to s cenzuriranjem priča smo mi jako dugo radili da smo se ponekad pitali pretjerujemo li... a opet... bila sam sigurna da je za nju tada tako bilo najbolje kao što i sada mislim da je došlo vrijeme za teže teme jer će se sada lakše nositi s njima.
Ja sam se nekako uvijek vodila po osjećaju. A možda sam i sama ponekad dizala tenziju koja lebdi zrakom... Ovo pišem jerr se sjećam kako sam jednom prije 2 godine ušla u stan i čula moju mamu i tatu kako gledajući neki važni pokop na tv-u odgovaraju mojoj kokici na pitanja o temi. Kad ih je pitala: A zašto je on u unutra i gdje ga sad spuštaju? Moja mama joj je hladno odgovorila da sanduk spuštaju u zemlju jer je čovjek umro i to je sad samo tijelo. Sva sam bila jadna, oštro ih pogledala i očekivala hrpu dugih noći, ali - nije se dogodilo ništa. Bilo je to pitanje - odgovor. Možda su tako mogle proči neke priče. Poslije sam dobro pazila da nekom svojom stankom (da, do te mjere - po tome smo daroviti!) pazim da ne pridodam neki tračak sumnje i da malena ne osjeti da nešto prešućujem jer ne bi bilo kraja od onih pitanja ''ali zašto su izabrali onda takvu boju ako nije nešto čudno ili zar nisi vidjela izraz lica, znači tu ima još nešto... mama, reci mi...'' uz poznato čeprkanje po prstićima...
zvrk koliko ti kcer ima godina? o preemotivnom djetetu bi mogla napisati roman. u nastavcima.
u jednom sam trenutku prestala skrivati tuzne dijelove prica, jer sam procijenila da joj to vise steti nego koristi. nedavno je morala procitati djevojcicu sa sibicama. unaprijed sam strepila od te lektire. isplakala je valjda sve suze koje je imala. ipak poslije smo normalno popricale. rekla sam joj da asm tu pricu procitala samo jednom, jer je pretuzna. objasnila sam da je to samo prica i da iz nje mozemo svasta nauciti.... i tako je rasprava krenula u konstruktivnom smjeru. prije par godina bi se i ona budila nocu i mucila bi je djevojcica sa sibicama, mislim da se mjesecima ne bi maknula sa repertoara. danas ne zeli pricati o toj lektiri, mislim da je u svojim mozganjima, kad je sama sa sobom, "obradjuje". po tome vidim da napreduje i polako, vrlo polako prihvaca svijet oko sebe onakav kakav je, a ne onakav kakav bi mi htjeli da bude.
samo da jos potpisem peterlin. i mi smo imali dugu fazu, svi su ranjivi samo mama ne. nakon nje dolazi faza prihvacanja da je i mama covjek i pretjerani strah od toga da se mami nesto ne dogodi, pa onda valjda, nadam se spustanje tih emocija na prihvatljivu razinu. do nje jos nismo dosli.
Mene Djevojčica sa šibicama još uvijek progoni
Super je ako tvoja curica napreduje, ja osobno nisam u tom pogledu napredovala, samo sam naučila emocije držati u sebi i ne pokazivati ih. Recimo, kada pročitam da je neko dijete bolesno, da se negdje dogodila nesreća, da je netko bolestan ili umro... ja noćima ne spavam i to me dugo progoni. Ponavljam, ja silom potiskujem to u glavi dok ne izbrišem ali nisam s godinama postala "neosjetljiva".
Isusek, ovo mi je bila trauma! Morali smo ju naučit napamet, a ja sam plakala ko godina. Znam da sam mami pokušala smuljat da plačem radi nečeg drugog, ali me skužila
Inače, ovo kako opisuješ svojeg sina, kao da si opisala mojeg. Matematika-množi, dijeli, negativni brojevi...geografija...
Curka je isto tu negdje, ali je puno društvenija pa ju igra odvuče (sestra).
Što se škole tiče, odabrali smo bolju po pitanju broja djece u razredu, radu s nadarenima, dodatnim aktivnostima pa se nadam da će tu dosta dobiti. Ono što neće...morat ćemo mi.
Posljednje uređivanje od Val : 06.02.2013. at 23:38
Mene Djevojčica sa šibicama još uvijek progoni
Super je ako tvoja curica napreduje, ja osobno nisam u tom pogledu napredovala, samo sam naučila emocije držati u sebi i ne pokazivati ih. Recimo, kada pročitam da je neko dijete bolesno, da se negdje dogodila nesreća, da je netko bolestan ili umro... ja noćima ne spavam i to me dugo progoni. Ponavljam, ja silom potiskujem to u glavi dok ne izbrišem ali nisam s godinama postala "neosjetljiva".
Kad je moj bistrić (i uz to veliki emotivac) trebao pročitati Djevojčicu sa žigicama ja sam bila sva u brizi kako će on to provariti, jer je meni tužna. Jedva sam se prisilila da popričam s njim o priči i to samo zato da vidim je li sve popamtio i razumio kako bi lektiru u školi dobro "odradio".
Na kraju je ispalo tako da je on mene poučio da postoji i drugi pogled i da je to ustvari priča sa sretnim završetkom, jer je djevojčica otišla Bogu, dakle na puno bolje mjesto od onog na kojem je bila, i još je tamo susrela i voljenu baku. E tek sam poslije toga plakala (naravno ne pred njim) ko kišna godina, jer mi je dijete dalo dobru životnu lekciju.
O, to jelenče, sjećam se ... recitirala sam na školskoj priredbi i plakala, a onda su počeli i roditelji... Izvukla sam pjesmu Eli da joj dokažem kako je i mene nešto tako jaako mučilo. ''Žigice'' su čitali prošle godine u vrtiću i to nam je onda trajalo danima.
Lima, kad sam navela da ''odrasta'' mislila sam na vanjske manifestacije osjećaja jer su i moje ''žigice'' još uvijek negdje unutra...
Hibiskus, Ela ima 7 godina i tražimo zamjenu za našu pedijatricu Metku (otvorila sam temu na 6-9), kod nas sve mora biti jako nježno. Čak je i sama pitala je l' to istina da ne možemo više kod nje kad je bolesna? Tu smo se barem otvorili. Neki dan je željela ići na vjeronauk i pitala štošta vjeroučiteljicu koja se dobro snašla i raspričala al nije žena imala toliko vremena...
Kad slušam o vašem računanju, pisanju i tim školski mjerljivim elementima darovitosti, mi kao da smo ovdje zalutali. Ela se tu ne razlikuje od prosjeka, to joj ide ok ali je ne ushićuje. Zanima je spoznaja stvari o svemu, filozofija i ''umjetnost povlačenja crta koji prerastaju u nešto više, u slike nas... samih'' ... to su njene riječi. Učiteljica obožava njen način izražavanja misli, za sada nam je to dovoljno za peticu. Vidjet ćemo kako će biti dalje. Ja ću bit zadovoljna i s četvorkom, samo da nam ostanu ove teško stečive radne navike...
Iskreno - ja mislim da su takve pjesme uvaljene u čitanke namjerno i s razlogom, da se djeci koja su preosjetljiva to malo ublaži, a onima koji nisu osjetljivi da se potakne suosjećanje... Uz dobru učiteljicu koja će svima objasniti da su takve situacije životne i moguće, ali da se nužno ne moraju i dogoditi, sve je to rješivo. To je zapravo vrlo korisna vježba za stvarni svijet.
vjerojatno sam se krivo izrazila, nije ni ona postala neosjetljiva, samo sto sad prihvaca da se tuzne stvari dogadjaju i da mi tu ne mozemo nista. prije par godina bi bilo strasno i samo bi o tome pricala, danima. sada kada cuje neku tuznu vijest, rastuzi se, ponekad rasplace ali u istom danu se i smije i veseli, pa opet rasplace jer se sjeti i tako u krug. nakon par dana temu vise ne spominje, znam da ona potiho o njoj jos razmislja, ali je prihvaca. i za sada sam vise nego zadovoljna sa tim.Mene Djevojčica sa šibicama još uvijek progoni
Super je ako tvoja curica napreduje, ja osobno nisam u tom pogledu napredovala, samo sam naučila emocije držati u sebi i ne pokazivati ih. Recimo, kada pročitam da je neko dijete bolesno, da se negdje dogodila nesreća, da je netko bolestan ili umro... ja noćima ne spavam i to me dugo progoni. Ponavljam, ja silom potiskujem to u glavi dok ne izbrišem ali nisam s godinama postala "neosjetljiva".
kod nas se doma tv rijetko pali, ali sada ne mijenjam program kad je dnevnik. iako mislim da je vecina vijesti tesko probavljiva i za odrasle.
mislim da se vecina odraslih sjeca tog jelenceta i bambija i njegove mame i drugih takvih momenata. i ja mislim da je to korisno i potrebno i stavljeno sa razlogom. osim mog djeteta jos se svega par djece u razredu rasplakalo na djevojcicu sa sibicama, ostali su to mirno prihvatili, a neki su se i rugali ovima koji su plakali. jesu li se na taj nacin neka djeca branila od tuzne price ili su jednostavno neosjetljiva, nemam pojma.
zvrk, bitno da ste zadovoljni uciteljicom, to je velika blagodat.
o radnim navikama necu ovaj puta. to nam je uz hiperemotivnost, sljedeci kamen spoticanja
Što se tiče preosjetljivosti na Jelenče, Bambija i slično - nama je doma pomagala dobra doza uvrnutog humora (samo smo morali čekati da djeca dorastu u dob da ga mogu razumjeti).
Jednom davno kolegica je bila na poslovnoj večeri gdje je bila servirana srnetina. Gosti iz inozemstva pitali su kakvo je to meso... Eh, sad, kak se ono zove srnetina na engleskom? Nitko se nije mogao sjetiti, a ona ispali kao iz topa: "You know Bambi? This is his mother!"
Ako je djeci ovo smiješno, savladali su dobar komad vlastite preosjetljivosti (ne ide brzo ni lako).
Moj mali je po mojoj procjeni svakako darovit (barem je darovitiji od druge djece svoje dobi) nas muči prijevremeni polazak u školu, koji nam preporučaju pedijatrica i teta u vrtiću. On je po tom pitanju jako zreo a rođen je krajem svibnja. Čita i piše već dvije godine i mala i velika tiskana skove, zbraja jako dobro a i odizima, sada se koncentrirao na tablicu množenja. Zna vezati, na sat i sl. Meni ga je zao da ide ranije , a opet mislim da će poluditi u školi. Naša je škola na niskim granama, ogromni razredi, a ne možemo ga voziti negdje dalje. Nema individualnog pristupa, a niti rada s nadarenima, jer
Poludjet će u školi tako i tako, godinu ranije ili kasnije. Onda bolje godinu kasnije, kad bude emocionalno zreliji - tada je i manje šanse za "luđenje".
Pogotovo ako su uvjeti u školi takvi kakve opisuješ. U prvom razredu su ionako važnije neke druge stvari, a ne kognitivna postignuća...
Imam dijete koje je rodjeno u veljaci 2006 godine, sad je prvi razred. Nisam mogla traziti odgodu, jer nisam imala nikake temelje za to, ali sam iz iskustva s najstarijim znala sto me ocekuje.
Svakodnevno prozivljavam sve posljedice njegove emocionalne nezrelosti. Dobro razmisli sto ti i tvoj sin dobivate ranijim odlaskom u skolu. Moja frendica ima uzrecicu "bolje godinu vise u vrticu nego u penziji" s kojom se iz pozicije roditelja s 3 djece u skoli danas u potpunosti slazem.
x
dobra joj je uzrečica
moji su oboje rođeni u svibnju. i oboje su, ne možda nadareni, al sve su to više-manje znali. moja uzrečica je da s ranijim odlaskom u školu ne znam što bi tako puno dobili, a mogu dosta izgubiti.
s time da s j nije bilo problema, a m me svaki dan pila da oće u školu. a on je bio spremniji od nje u to doba. al ona ima brata petaša
Ma znam, ja niti ne planiram ga dati, samo me ipak malo brine to što govore jer njemu je i u vrtiću sad već pomalo dosadno, sa predškolcima radi ako neke pripreme za školu i šiša ih u tome, bude bro gotov i onda je u komi i dosadno mu je. sam kaže tetama da to njemu već ide na živce.
SAd sam se počela intenzovno zanimati za ove programe predškole u koji kao posatje intenzivniji i ozbiljniji na jesen pa možda ako bude u nekoj školi organizirano, razmišljam o prekidanju vrtića.
Ali ni u 1. razredu u školi mu neće biti ništa drugačije. Osim što su pravila rigidnija i stroža, pa je nekoj djeci dodatni napor slijediti ih.
Meni se čini da je ovdje riječ o problemu odgajatelja - pa one bi trebale zabaviti svako dijete, i darovito i nedarovito... Kad čitam ovakve stvari sve si mislim kako je mom starijem bilo krasno uz njegovu tetu Sanju, a mlađem isto uz Editu i Svjetlanu u engleskoj grupi.... ali nisu svi te sreće.
Praktičan savjet - superx, ako imaš knjižnicu u blizini, možda imaju šah (to je mojima bila zabava dugo vremena, samo zato to spominjem) ili neke druge sadržaje. Ima čak i programa za bistriće, do kojih moji dečki nikad nisu dogurali jer smo ih zabavljali doma kako smo znali + kapa dolje knjižnici Kranjčević i animatorima na dječjem odjelu, moji su dečki tamo odrasli - likovne radionice, glazbene radionice, dramske... ma ne znam što sve nisu imali. Imaju i računala pa su moji tam išli igrati igrice iako doma ima - nije to isto. Uglavnom, dopunjavali smo im vrtić, ali vrtić je bio ok. Možda su kod vas tete preopterećene. Probaj im predložiti nešto - naši su predškolci u vrtiću imali dosta pojačan program, znam da sam morala donositi dodatne materijale (i to je bilo individualizirano jer je stariji bio u dobno mješovitoj grupi, a mlađi u jezičnoj) i nikad nije bilo problema. Probaj im malo "dati ideja", donesi nešto što tvoje dijete voli (štajaznam naši su mjesečno imali jedan projekt - život mrava, čokolada, pijesak... svašta su učili i radili, imali su računala + odgovarajuće programe, ma svega je bilo). Riječ "dosada" postojala je čini mi se samo doma, he he he... Sretno!
Posljednje uređivanje od Peterlin : 06.02.2013. at 20:12
Ne znam kakve interese ima tvoj sin, ali moj recimo ima takve (geografija, pa onda svi mogući statistički podatci na kraju atlasa
Nije to tako jednostavno staviti ga sa starijom djecom i njemu neće biti dosadno u školi. Ako je dijete uistinu darovito, ako ne dobije odgovarajuće poticaje u školi će mu uvijek biti dosadno.
Ja načelno nisam za odgađanje upisa ali možda ranijim upisom nećeš dobiti ono što misliš da hoćeš.
Moj I. će najesen redovno u školu ali ja sam spremna sama izrađivati dodatne materijale za nastavu i nositi učiteljici (naravno, ako bude spremna na takvu suradnju) da se on ne "dosađuje". Teret ne mislim prebaciti na školu i učiteljicu.
Pretekla si me Peterlin, vidim da smo na istom tragu, i ja mislim da je bolje proširivati interese (imaš super ideja, ukrast ću neke
Počinjem aktivno pratiti ovu temu jer moram priznati da polako ostajem bez ideja. Koliko got bila domišljata i kreativna, zapravo je užasno veliki napor neprestalno kvalitetno osmišljavati slobodno vrijeme jednom predškolarca koji stalno traži više, još, još znanja, još odgovora, još zanimacija.
Malena ima 5 i pol g. Sa 3 g. je počela učiti slova i čitati. Grafomotorika je malo iznad prosjeka, tako da odlično crta i piše. Jako je zaljubljena u knjige, priče, govorno izražavanje, tako da stalno visimo u knjižnici, a sve one radne zadatke za predškolce smo odavno riješili i to joj je sad već dosadno. Kako je otvorena, komunikativna i voli se izražavati upisali smo ju u dramski studio za predškolce 2x tjedno, nadam se da će joj to jednim dijelom zadovoljiti potrebe i interes.
Sve više mi se žali da joj je u vrtiću dosadno i toga me malo strah jer sam i ja sama kada smo kod kuće, i vikendom presušila sa idejama što da više radimo s njom. ne znam više kako utažiti njenu žeđ za znanjem i aktivnostima. Nažalost, financijski joj možemo priuštiti samo jednu aktivnost, budžet nam ne dozvoljava velike izlete na svakojake stvari koje bi možda željeli...
Ideje?
hahahaha odličan
Mislim da mi je bolje da prestanem čitati ovakve tekstove. Pogledala sam malo i druge tekstove na temu na klinfo.hr, pa sam se samo ubedirala
tanja, zašto si se ubedirala? (Nisam čitala tekst, samo ovlaš preletjela.)Mislim da mi je bolje da prestanem čitati ovakve tekstove. Pogledala sam malo i druge tekstove na temu na klinfo.hr, pa sam se samo ubedirala
Posljednje uređivanje od vertex : 20.02.2013. at 15:48
Ne zbog tog konkretnog teksta, nego zbog drugih tekstova na temu darovitosti na toj stranici.
Npr. ovog: http://www.klinfo.hr/kategorija/hr/r...lisana/8886/1/
Jer vidim koliko se teorija i praksa razlikuju - kao nebo i zemlja.
I kako se o darovitosti puno priča, i kako to na papiru lijepo izgleda, a u stvarnosti - bolje da ne pišem detalje.
Nije da to nisam i prije znala
A, kužim. Mene to toliko ne bedira jer ovdje se ni ne priča pa su praksa i teorija sasvim u skladu
Posljednje uređivanje od vertex : 20.02.2013. at 16:15
Možda bedasto pitanje - što bistrići rade recimo u prvom razredu oš? Ako ima netko slično dijete - moj A. konkretno zbraja, oduzima, množi, dijeli, razumije i računa postotke, decimale, jasan mu je koncept negativnih brojeva, čita odavno... Kako bi to moglo izgledati (u boljoj i goroj varijanti)?
U boljoj varijanti - dosaduju se , ali ne rade nered.
U losijoj varijanti - dosaduju se i rade nered.
Salu na stranu, sve ovisi o djetetu i nastavniku. U vecini slučajeva rade sto i ostali.
Posljednje uređivanje od sirius : 20.02.2013. at 20:54
I u trećoj varijanti - dosađuju se i idu učiteljici na živce ako se prečesto javljaju
U najboljoj varijanti (uz dobru učiteljicu koja ih je spremna voditi) dijete je uključeno u grupu s ostalima i radi sve što i oni + ima dodatne zadatke jer je obično s redovnima jako brzo gotovo. Moj stariji sin ima prijatelja kojem je učiteljica u prvom razredu iz matematike davala zadatke za četvrti, davala tekstove koji su mu bili "po mjeri" i slično, tako da mu nije bilo dosadno, ali ne može se ni ona 100% vremena baviti takvim djetetom kad ima još 25 druge djece, tako da je teško izbjeći periode dosade i zasićenja.
Niste me utješile.
Ne, ali nekad je bolje ne očekivati previše, pa se možda ugodno iznenadiš
moja ideja je kupiti udžbenik (iz matematike) koji ne koristi ta škola pa nek rješava kad riješi zadano.
jedino ako učiteljica bude angažirana pa sama osmisli dodatne zadatke.
Hm, ne znam kako će vam to funkcionirati
Nemoj misliti da te želim obeshrabriti, ali ima tu još faktora (na koje ni ja nisam računala kad mi je dijete tek kretalo u školu).
Prvo, udžbeničko gradivo njima je često dosadno, pa ako dobiju još više istog (udžbeničkog gradiva koje su već prošli), vrlo brzo će reagirati negativno na taj tip poticanja. Moj nije htio ni doma rješavati nastavne listiće koje ne mora (one za 1. razred, neobavezne). U školi - ni pod razno.
Drugo, vrlo brzo se razvije osjećaj potrebe uklapanja među vršnjake, a to često uključuje i pravilo "ne ističi se ni po čemu što njima nije fora". Moj sin je u vrtić znao nositi knjige, enciklopedije, svašta - u školu neće ništa od toga, da mu se ne bi rugali/smijali/ispitivali što mu je to.
Za matematiku, nabavila sam mu dodatnih zadataka u izdanju Elementa (pogledaj na njihovom webu, imaju stvarno jako zgodnih stvari za niže razrede, i nije suhoparno školsko gradivo nego zadaci za mozganje). Sam je tražio da mu to kupim. U školu nije to htio nositi.
Sad (2. razred) se prijavio za natjecanje Klokan. Skinula sam mu s weba zadatke od prošlih godina i ponudila mu da nosi u školu, da rješava kad ima lufta ili da pokaže učiteljici (jer ide ih nekoliko iz razreda). Nije htio ni čuti.
Hoću reći, u našem slučaju, bilo kakav plan da nosi dodatne materijale u školu propada u startu.
Da dobije takve sadržaje od učiteljice, bila bi posve drugačija priča, jer nju bespogovorno sluša i velik mu je autoritet. Ali pisala sam već svojedobno koja je bila reakcija učiteljice na takav prijedlog
Tako da nam nije preostalo drugo nego da mu takve sadržaje nudim kod kuće, a to nekad prolazi, a nekad ne (ovisno o umoru, raspoloženju, drugim obavezama, vremenskoj prognozi
Eh, sad vidim da je tanja_b napisala isto, zapravo još preciznije.
mi nismo niš testirali do upisa u školu. rasla je u sredini gdje je imala doticaj sa starijom djecom. prije škole je znala čitati i pisati velika, mala, pisana, zbrajati i oduzimati do 100, množiti do 100( ne tablicu množenja, nego zbrajajući u glavi).mi je nismo učili
prvo polugodište joj je bilo jako dosadno. dodatni zadaci iz matematike nisu dolazili u obzir, i postojeći su joj bili previše,hrvatski isto. par puta je izjavila da ona u školi sve zna i da ne zna zašto se mora buditi, a tako je lijepo ujutro spavati. iz škole svakodnevno donosi važnije detalje: tko je s kim sjedio, kakve boje su čije hlače, što ona misli jel učiteljica s razlogom vikala, kolko je puta paula bila bolesna, tko je trčao po hodniku,tko je koga zatvorio u wc... čini mi se da su joj sada u drugom polugodištu pjesmice zanimljivije jer su malo složenije, ima nepoznatih riječi. matematika i dalje prejednostavna. rekla sam joj da si postavi cilj. npr.'mogu li riješiti te zadatke za 5 min?'
mm i ja smo odlučili da u prvom razredu nećemo povećavati količinu 'školskih' sadržaja, nije u boravku pa ima vremena za sport, jednu kreativnu radionicu. potičemo samostalnost i druženje s drugom djecom. mislim da je to za nju sada sasvim dovoljno. vjerujem da će nakon prilagodbe na školu, zadaće, obaveze, spontano pokazati interes za nešto više. s knjigama je okružena.
od učiteljice ne očekujem previše
Možda ti je pametnije posegnuti za enigmatikom ili nekim primijenjenim zadacima. Imaš na stranicama Antonije Horvatek prijedloge i na Alkici. Udžbenici su tim klincima dosadni, pogotovo ako vide rješenje na prvi pogled. To im se čini kao traćenje vremena. Treba biti neki izazov - matematička križaljka i slično.
u školi to vrlo brzo klinci dožive kao kaznu
Prema mom iskustvu bitno je da u razredu ima par djece koji mogu i žele više (daroviti plus oni koji školsko gradivo usvajaju lako) i time se stvori kritična masa i nekako se stvari koje su u početku bile usporene ili ih nije bilo pokrenu. Kod nas je učiteljica bila pokretač za dodatnu matematiku, a neke stvari su sami daroviti pokrenuli. Recimo literalne kružoke, tu i tamo netko napiše priču i onda ju pročita na satu hrvatskog. Malo pomalo to bude motivacija i onima kojima školsko gradivo ide lako. Dodatni engleski je isto sinergija profesorice i darovitog djeteta koje je počelo pisati scenarije za predstavu.
hvala na savjetima, ovo s enigmatikom je odlična ideja.
za sada mu to što je drugačiji ne smeta. s vremena na vrijeme dođe na ideju uklapanja s drugima, ali kratko ga drži.
voljela bih da tako i ostane, ali podržat ćemo ga kako god odluči.
Ma nije to stvar odluke, nego prirodnog dječjeg razvoja. U uzrastu kad krenu u školi, naprosto većina djece želi biti dio grupe i kao i ostali.
To nam je i psihologica najavila, još prije nego što je krenuo u školu, a primijetili smo i sami.
Dok ga nekad nije smetalo jel drukčiji ili nije, u 1. razredu je maltene negirao sve što nisu bili opći dječački školski interesi, a sad u 2. razredu je svjestan da se po dosta toga razlikuje od vršnjaka, ali to pred njima skriva.
Prošle godine je npr. zamalo odustao od dodatne matematike jer je bio jedini dečko u grupi. Ove godine ima još dečki na dodatnoj, pa na odustajanje nije ni pomišljao.
Hoću reći, u dječjem svijetu, sve je to puno kompliciranije nego što se nama čini
znam što hoćeš reći, i razumijem taj dio razvoja, no nadam se da će ipak biti malo na mene-nije me smetalo što sam bila drugačija, što se intelektualnog tiče, a u ostalo sam se pokušavala uklopit. on je i izrazito sportski nadareno dijete i mislim da će si tu tražit društvo pa, možda, kažem, možda, u školi neće toliko težit ukalupljivanju i uklapanju.
i meni je enigmatika odlična ideja, puno bolja od dodatnih listića
Kvaka je vrlo jednostavna - enigmatiku klinci doživljavaju kao nagradu i razbibrigu, a dodatne zadatke kao kaznu.
Pravila pisanja postova
Odgovori s citatom