Mene D
jevojčica sa šibicama još uvijek progoni
. Ja sam isto emotivac. Sjećam se pjesme iz svoje čitanke, mislim da je bila za 2. razred, znam da je početak bio "
Raslo jelenče maleno, ko cvijeće u gori šareno...", uglavnom, lovci su ga ubili i pjesma završava "
Košuta tužno leleče, mrtvo je moje jelenče!" Evo suze mi oči i sada dok pišem, sjećam se da je mene ta pjesma duuugo vremena progonila, nisam uopće smjela knjigu otvoriti na toj stranici. (ne znam samo tko je pametan išao staviti tu pjesmu u čitanku!)
Super je ako tvoja curica napreduje, ja osobno nisam u tom pogledu napredovala, samo sam naučila emocije držati u sebi i ne pokazivati ih. Recimo, kada pročitam da je neko dijete bolesno, da se negdje dogodila nesreća, da je netko bolestan ili umro... ja noćima ne spavam i to me dugo progoni. Ponavljam, ja silom potiskujem to u glavi dok ne izbrišem ali
nisam s godinama postala "neosjetljiva".