Jao što vas volim čitati puno stvari ste mi razjasnile, kod svakoga vidim nešto što je u određenoj mjeri i "naš" problem.
A ovo o "ruganju"... Recimo, nedavno je MM išao po njega na trening i počela je padati kiša. Ja sam mu tutnula prvu jaknu koja mi je došla pod ruku da mu ponese, to je bila neka "za po kući" što je dobio od bratića, malo i velika. I. je došao ljutit i odmah počeo paljbu na mene da kako sam mu mogla samo poslati tu jaknu jer svi su ga gledali i smijali mu se kakvu to bezveznu jaknu ima.
Kada sam krenula odmotavati priču i razgovarajući s MM-om ispalo je da ga nitko nije čak ni vidio, dok se on spremio većina djece je otišla ali on je to tako doživio.
I vidim da se takve stvari sve češće ponavljaju (neću valjda obući tu majicu s dječjom slikom pa da mi se smiju...) Inače, s jedne strane je samopouzdan (što se tiče znanja), i tu ga stalno spuštam na zemlju jer ne želim da se umisli kako je pametan - a realno -je (ne znam je li to dobro ili ne ???) no s druge strane mi se čini strašno osjetljiv i nesiguran.

No, ustvari htjela sam vam napisati da smo eto odradili upis u školu. Ruka mi se tresla kada sam popunjavala podatke i srce mi je bilo u grlu.
Bili smo u dvojbi između 2 učiteljice. Jedna - puno daje, puno traži, puno se radi, ALI ima hladan odnos prema djeci. Druga sve to labavije ali po riječima roditelja ima vrlo srdačan i topao odnos s djecom. Zbog toga što je vrlo osjetljiv mi smo se odlučili za ovu drugu. Ne znam, nadam se da smo dobro odlučili. Vodila sam se time da mi je u nižim razredima bitno da zavoli školu i da se lijepo osjeća, a ako treba "intelektualni" dio ćemo odraditi kod kuće. Ne znam...