Darovita djeca-kako se nositi s njihovim posebnim potrebama

[seni]

Rekla bih da škola voli i nad-prosjek, ako se oko njega ne treba ništa potruditi, nego se dijete samo vodi, i još je pritom prilagođeno, pristojno, mirno i ne smeta. A uvijek se lijepo pohvaliti nečijim uspjesima, bez obzira na zasluge.

s tim se slazem. i to je sve do neke mjere ugodno za dijete. nista ne dovodi u pitanje samopozdanje, skola se voli, rado se u skolu ide...itd, itd.
a i za roditelje, koji ne samo da nikad nista ne moraju raditi sa djetetom, nego ni nemaju pojma, kad su uopce testovi, ispitivanja, domace zadace i slicno.

no to samo pokazuje koliko je sustav skolstva naopako postavljen, koliko nema individulanog pristupa, te koliko je ppogotovo danas u 21, stoljecu taj marija terezijanski sustav skolovanja promasen.
jer vezano na darovitost, koju ovdje zovu Hochbegabung, taj pristup je prilicna medvjeda usluga djeci, te samo zrcali sve te netocne mitove vezane za hochbegabung, koje su u svojim knjigama (koje uopce nisu o darovitima):
Angela Duckwort i Gladwell lijepo raskrinkali.

Mi zasad nismo imali većih negativnih iskustava sa školom naprosto zato što se on dobro uklapa u sustav i prihvaća pravila.

problem se moze pojaviti u kasnijoj dobi, ako dijete kada dodu izazovi koji odgovaraju njegovim kognitivnim sposobnostima, odjednom vidi da uopce nije razvilo strukturu ucenja, jer uciti sve te godine uopce nije trebalo...
ili recimo izadu na vidjelo odredeni problemi sa koncentracijom, koji su takoder bili nevidljivi, jer izazova naprosto nije bilo...(ovdje mislim na strukturirane izazove)
itd.

[tanja_b]

problem se moze pojaviti u kasnijoj dobi, ako dijete kada dodu izazovi koji odgovaraju njegovim kognitivnim sposobnostima, odjednom vidi da uopce nije razvilo strukturu ucenja, jer uciti sve te godine uopce nije trebalo...

O, da. Recimo, pred neko vrijeme sam shvatila da moj sin loše razlikuje bitno od nebitnog. Zašto? Zato što mu je pamćenje takvo da mu je dosad bilo najlakše zapamtiti - sve a kako raste broj razreda u koji ide, raste i broj gusto ispisanih stranica u udžbeniku koje naprosto nema smisla sve memorirati.
Da to kažem bilo kome u školi, samo bi se nasmijali i odmahnuli rukom "pa što vi hoćete". On je za njih uzor-učenik koji uvijek sve zna i spreman je za odgovaranje. Kakvo razlikovanje bitnog i nebitnog?
Tako da samo čekam srednju školu i paničarenje i pad samopouzdanja i ostalo...

[Jurana]

O, da. Recimo, pred neko vrijeme sam shvatila da moj sin loše razlikuje bitno od nebitnog. Zašto? Zato što mu je pamćenje takvo da mu je dosad bilo najlakše zapamtiti - sve a kako raste broj razreda u koji ide, raste i broj gusto ispisanih stranica u udžbeniku koje naprosto nema smisla sve memorirati.
Da to kažem bilo kome u školi, samo bi se nasmijali i odmahnuli rukom "pa što vi hoćete". On je za njih uzor-učenik koji uvijek sve zna i spreman je za odgovaranje. Kakvo razlikovanje bitnog i nebitnog?
Tako da samo čekam srednju školu i paničarenje i pad samopouzdanja i ostalo...

To zapravo nije samo njegova karakteristika, nego osobina čitavog sustava obrazovanja. Općenito se ne razlikuje bitno od nebitnog, kao sve je bitno pa je na kraju sve nebitno. Pa u testovima se znaju tražiti podaci koji stoje u opisima slika u udžbeniku ili su otisnuti sitnim slovima na marginama. Moj sin je naučio desetak primjera virusa za test pa za mjesec dana nije znao je li gripa virus.
Od pustog štrebanja oni izlaze iz škole poluobrazovani.