Darovita djeca-kako se nositi s njihovim posebnim potrebama

[Riri92]

Vrci, ovo tvoje objašnjenje da netko može lakše nešto od nekog drugog mi zvuči super! Naravno, nije ni T. lumen u svemu. Zato sam se i pitala kako bi joj objasnili. Možda bi mogli i još malo pričekati s tom pričom.

Slažem se s Lili da su trud i radne navike jako važni. I sa Mitovski u vezi stručne pomoći. Mi smo je potražili zato što imamo veliku želju odraditi sve s njom na dobar način. Nismo toliko sigurni sami u sebe da bi mogli reći da mi to možemo bez stručne pomoći. U vrtiću su nam rekli da odemo na procjenu, njena psihologinja nam je rekla da je treba napraviti, a i mi smo sami skužili neke stvari. Pa smo je napravili i to nam je olakšalo u smislu da sad znamo od čega krenuti dalje. Različiti smo, nekome će značiti ta potvrda, nekome neće. Nikakve to veze nema s tim da roditelji plaćaju testiranje, baš nikakve.

MM i ja ne želimo pogriješiti ni zbog vlastitih iskustava. Naši roditelji su s nama pogriješili i nisu se znali nositi s našim posebnostima i time da smo malo drugačiji od vršnjaka. Na kraju smo se namučili više nego ti naši vršnjaci da dođemo tu gdje smo danas. Jednostavno, oni su sustavno radili na svojim životima, trudili su se, a mi smo mislili da mi sve možemo bez ikakve muke i velikog truda. I mogli smo. Do jednom.. Jer kako je netko već rekao gore, nitko nije u svemu iznadprosječan. Pa kad u životu na red dođe područje u kojem si ispodprosječan ili prosječan, pa se ipak moraš potruditi, realnost te udari u glavu i onda tek moraš naučiti kako se potruditi. Tako da ja ne vjerujem uopće u život bez ikakve muke i truda samo zato što je netko eto iznadprosječno inteligentan ili darovit ili što već.

Zato mi ne želimo napraviti neke pogreške. Znamo da će ih biti sigurno, kao i kod svakoga, ali želimo ih svesti na najmanji mogući nivo, pa smo potražili pomoć za T.

[mitovski]

He he mima. Dobro pitanje.

Pogotovo ak testuranje provodi osoba koju roditelj plaća da mu testira dijete.

Ne znam odgovorit na pitanje. Nisam svoje vodila. Oboje su u 1. srednje imali prilike testirat se u školi. Jedno je to napravilo, drugo nije htjelo. Rezultat je došao doma u kuverti i istina, nemam pojma kaj je pisalo

Ovo je ozbiljna optužba svim strukama koje provode ova testiranja. Kao da napišeš da ne vjeruješ mojim financijskim izvještajima jer me poduzetnik plaća za njih.

Testovi su standardizirani i ne može ih provoditi bilo tko. Onaj tko provodi test mora proći edukaciju kako se test provodi i naravno imati određenu stručnu spremu. Taj test ne otkriva samo nadarenu djecu već i razne druge moguće poteškoće.

Wechslerov test inteligencije za djecu – četvrto izdanje (WISC-IV) odražava suvremena dostignuća u teoriji i praksi mjerenja kognitivnih sposobnosti i jedan je od najpoznatijih i najčešće upotrebljavanih testova inteligencije za djecu. Široko se primjenjuje u školskom okruženju i omogućava identifikaciju nadarene djece već od dobi od 6 godina. Nezamjenjiv je u psihodijagnostici jer omogućuje identifikaciju djece s poteškoćama u čitanju i učenju, hiperaktivne djece, djece s poremećajem pažnje, emocionalnim poremećajima, poremećajima u ponašanju, oštećenjima sluha, problemima u produkciji i razumijevanju govora, te procjenu mentalne retardacije. WISC-IV sadrži 15 subtestova (10 temeljnih i 5 dopunskih) koji omogućavaju dobivanje informacija o ukupnom IQ-u te rezultata na 4 indeksa koji omogućuju procjenu specifičnih kognitivnih sposobnosti (verbalno shvaćanje, perceptivno rasuđivanje, radno pamćenje, brzina obrade informacija). Uz te osnovne indekse, moguće je napraviti procesnu analizu postignuća djeteta, odrediti njegove jake i slabe strane te usporediti postignuća na pojedinim vrstama kognitivnih zadataka. Hrvatska adaptacija i standardizacija WISC-a-IV provedena je na stratificiranom uzorku od 1200 djece u dobi od 6 godina i 0 mjeseci do 16 godina i 11 mjeseci. Cilj okruglog stola je predstaviti četvrto izdanje WISC-a, njegove subtestove, te indekse koji se mogu dobiti. Bit će opisani koraci koji su potrebni u adaptaciji i standardizaciji ovakvog instrumenta, te novosti koje WISC-IV donosi u usporedbi sa starijim oblicima. Poseban naglasak bit će na iskustvima primjene i interpretacije ovog psihodijagnostičkog sredstva, te obilju informacija koje on može pružiti.

Tvrditi da bi netko lažirao rezultate takvog testa da bi nekom rekao da mu je dijete nadareno zato što ga plaćaš i time riskirao licencu je ozbiljna optužba.

[mitovski]

Nano, upravo tako.
Mensin test je uvijek isti i piše se u kontroliranim uvjetima. Ne uspoređuje se ni s kim. Ili riješiš više od točnog postotka pitanja, ili ne. A neki spuste olovku nakon pola vremena za rješavanje.

Ne bih vjerovala procjeni nekog stručnjaka, kojeg platim ( ni ne bih platila), da mi napiše kako je predškolsko dijete darovito. Sasvim dovoljno se to vidi kad krenu u školu.

I WISC za djecu je isti i piše se u kontroliranim uvjetima. Ne uspoređuje se s Jankom, Matkom i Perom nego s nekom normom isto kao i Mensin test.
Ne gleda taj stručnjak u kristalnu kuglu pa daje procjenu. Taj stručnjak ima određenu završenu školu. Prvo se obavi razgovor s roditeljima pa razgovor s djetetom pa onda dijete piše test. Onda stručnjak opet obavi razgovor s roditeljima. Tako je to bilo kod nas.
Nismo išli kod psihologa zato što smo mislili da je dijete nadareno već zato što je bilo određenih poteškoća.

[tangerina]

Samo jedan mali ispravak mitovski, samo jedna struka

Ideja da bi psiholog lažirao da je dijete darovito u privatnoj praksi mi je naprosto smiješna, ne vidim koji bi motiv bio za takav rizik.
A testiranje testova je cijela jedna znanost sama za sebe, imate psihologe koji se samo time i bave, kako bismo mogli imati neku ideju da test mjeri to što mislimo da mjeri.

Možda je pitanje kakva sve značenja mi onda pripisujemo riječi darovit.
I naravno pitanje je kakva je to vertex mater kad ni sa svojim darovitim djetetom nije impresionirana


Jelena, mislim da ne bi bilo loše da odeš do tog psihologa čiju vizitku imaš, i ispričaš što te konkretno muči, možda ti da neku dobru ideju ili perspektivu

[Barbi]

Mislim (ali možda sam u krivu) da nitko živ ne vodi dijete psihologu (onom koji se plaća) da bi dobio certifikat da je dijete darovito i onda mahao njime ili ga uokvirio za na zid.
Psihologu ideš ako vidiš da dijete ima neki problem ili ti imaš neki problem s njim. Eventualno na profesionalnu orijentaciju ako je dijete podjednako dobro u različitim područjima a samo ne zna što bi.

Rijetko gdje se provode testiranja sve djece po redu. Naša osnovnoškolska psihologica je nešto radila po tome jer se ona bavila darovitima, ali to je izolirani slučaj jedne škole.

[vertex]

I naravno pitanje je kakva je to vertex mater kad ni sa svojim darovitim djetetom nije impresionirana

Pa zapravo da, to se nameće kao logično pitanje
Jelena, mi smo išli s dvoje starijih, sa svakim u neko vrijeme, zato što nam je trebalo malo pomoći. Intenzivni su, bili i ostali, svaki na svoj način. I mala je fala bogu intenzivna na svoj način, ali valjda već znamo kakve zvjerke podižemo pa se evo nismo nikome zasad obraćali, nije nam s njom bilo teško.

[čokolada]

Barbi, naravno da je tako. A je li dijete darovito ili nije podložno je i roditeljskim interpretacijama. Psiholozi koji su ovdje spominjani NE daju brojeve tj. ne pišu djetetov IQ. Samo opisuju jake i slabe strane koristeći rečenice tipa "pokazuje darovitost u području..." , "postignut ispodprosječan, prosječan, iznadprosječan rezultat u području..." te opisuju pokazane teškoće i sl.

[vertex]

Rijetko gdje se provode testiranja sve djece po redu. Naša osnovnoškolska psihologica je nešto radila po tome jer se ona bavila darovitima, ali to je izolirani slučaj jedne škole.

Moj brat živi u Pennsylavniji, u njihovoj školi testiraju svu djecu. Starija nakon tog testiranja sluša matematiku po posebnom programu, koji je u biti (koliko smo uspjeli usporedit) matematika koju kod nas imaju sva djeca :D

[sirius]

Moj brat živi u Pennsylavniji, u njihovoj školi testiraju svu djecu. Starija nakon tog testiranja sluša matematiku po posebnom programu, koji je u biti (koliko smo uspjeli usporedit) matematika koju kod nas imaju sva djeca :D

Je, zato sam se ja morala boriti kod privatnih psihologa , pa onda jos kod onih na uputnicu da mi dijete slusa posebnu matematiku. Jer , eto , kod nas svi rade isto , a ona ima disklakuliju . Iako je iznadprosjecna u drugim podrucjima. I dvije godine uvjeravanja skolskog sustava da ne moze pratiti program posebno u testovima. Godinu dana svih testova iz matematike ocjenjeno negativno u nizim razredima osnovne nije bilo dovoljno da ju se testira u skoli.
Tako kad netko kaze da privatnici pisu nalaze jer im se placa...pa ja bih rado ostavila 600 kn u dzepu za instrukcije i terapeute, ali sustav me tjera da radim suprotno.

[vertex]

Šta da ti kažem, sirius...tvrdo je to u nas, i prečesto bez nekog interesa za djecu.

[Beti3]

..

[sirius]

Šta da ti kažem, sirius...tvrdo je to u nas, i prečesto bez nekog interesa za djecu.

Pa da, i se se svodi na to. Pa ti cesto ne preostaje nista drugo nego da placas. Obzirom da je moje oboje djece najdetaljnija testiranja dobilo kad se platilo, kad smo sa takvim nalazima dosli na mjesta sa uputnicom oni bi nalaze-prepisali. Znaci da su ti koji su testirali djecu i nacin na koji su testirani prilicno pouzdani. I jos su nas pohvalili da smo to napravili, tuzno kontatirajuci da oni nikad ne bi mogli tako detaljo testirati jer nemaju resursa ni vremena.

Znam da nisi ti pisala o sumnji i motivima onih kojima se placa...
Ali bas mi je dobro sjeo tvoj post o sustavu koji odradi sve sam. I obradu i potporu i pracenje nakon toga.
Nema toga u mom svemiru.

[mitovski]

Mi kad smo obavili privatno testiranje, nakon tog testiranja netko je sjeo s nama i objasnio nam rezultate.
U zadnjih godinu dana 2 prijateljice, jedna upućena od vrtića, druga od škole obavile su trstiranja s djecom i timsku obradu preko uputnice. Na porti su dobile nalaze koje im nitko nije objasnio niti ih uputio što i kako dalje.

Naša učiteljica nije imala sluha za poteškoće koje je J. imala i u tom smislu nam papir nije pomogao, iako sam se ja naivno nadala da hoće. Odnosno nadala sam se da ću na temelju papira u suradnji s učiteljicom naći rješenje za njene probleme (znam, bila sam mlada ).
Papir je pomogao meni da pomognem njoj, odnosno sve što je bilo iza tog papira. I testiranje i razgovori s psihologicom i roditeljske radionice i razmijena iskustva s roditeljima čija djeca su imala slične poteškoće.

[vertex]

Sirius, ne znam može li se reći ć iz ovog mog primjera da je sustav sve odradio sam. A. je odgovorno dijete, sada cura od 17 godina, bez poteškoća, nije se baš imalo puno za raditi. Možda donekle u socijalizaciji, prema priči roditelja, ja ne mogu procijeniti jer se vidimo 2-3 tjedna ljeti, a s rođacima je dobra, i s mojom i sa sestrinom djecom. Mama joj često kaže da baš i nema prijatelja, a da se s rođacima odlično slaže. To svakako nije nešto čime se sustav pozabavio, ako je trebao pozabaviti se. Dobila je ekstra matematiku i kvačicu nadarena, i to je to.

[sirius]

Sirius, ne znam može li se reći ć iz ovog mog primjera da je sustav sve odradio sam. A. je odgovorno dijete, sada cura od 17 godina, bez poteškoća, nije se baš imalo puno za raditi. Možda donekle u socijalizaciji, prema priči roditelja, ja ne mogu procijeniti jer se vidimo 2-3 tjedna ljeti, a s rođacima je dobra, i s mojom i sa sestrinom djecom. Mama joj često kaže da baš i nema prijatelja, a da se s rođacima odlično slaže. To svakako nije nešto čime se sustav pozabavio, ako je trebao pozabaviti se. Dobila je ekstra matematiku i kvačicu nadarena, i to je to.

Dobro kazes. Meni bi zanimalo kako bi u takvom sustavu proslo darovito dijete , ali neodgovorno, buntovno, koje stalno propituje autoritete .
Cak i neka ta darovitost bude u podrucjima koje ju korisne i prepoznatljiva u skoli. Zanima me kako bi to izgledalo. Da li bi intervencija uspjela.
U smislu da dijete iz sustava izade mentalno stabilno, dobro socijalizirano i jos ( BONUS) potaknute darovitosti.
Ono, dobijes malog divljaka koji nista ne zeli pisati na satovima, od testova napise samo ime i prezime , ne zeli citati lektiru, a cita sve drugo sto mu padne pod ruku, matematiku ima u malom prstu na prvo gledanje bez da stavi olovku na papir.

[Jelena]

Dobro kazes. Meni bi zanimalo kako bi u takvom sustavu proslo darovito dijete , ali neodgovorno, buntovno, koje stalno propituje autoritete .

Poznavala sam jedno na tom tragu. Na žalost, loše je završilo u našem sustavu. Prvo se dao drogama, a onda je negdje 92. izašao na prvoj liniji iz rova i krenuo prema Srbima koji su ga ustrijelili

[Jelena]

Moj se super snalazi s drugom djecom. To mi je baš drago. Vole ga djeca i tete u vrtiću. Obožavan u familiji. To mi je važnije od toga da je nadaren. Jučer smo prije spavanja malo popričali (nakon što smo mjesečeve mjene probavili) kako će izgledati naše spremanje za vrtić. Jutros samo 10tak minuta cendranja i kontriranja, značajno bolje nego jučer kad sam bila već luda nakon 1 sat spremanja i još smo sve nešto zaboravili napraviti, npr. nije oprao zube, valjda sam mu 10 put rekla, samo nisam provjerila na izlazu.

[Vrci]

Gledam jučer crtež svog malog matematičara, u usporedbi s ostalima je... jao. Mislim, bolje nego prije, ali jao

Tako da, radije bih nekad dijete prosječno u svemu nego da mi iskače u jednom polju, a bude loše u drugom.


Možda pričam gluposti, danas mi nije dan

[mitovski]

Dobro kazes. Meni bi zanimalo kako bi u takvom sustavu proslo darovito dijete , ali neodgovorno, buntovno, koje stalno propituje autoritete .
Cak i neka ta darovitost bude u podrucjima koje ju korisne i prepoznatljiva u skoli. Zanima me kako bi to izgledalo. Da li bi intervencija uspjela.
U smislu da dijete iz sustava izade mentalno stabilno, dobro socijalizirano i jos ( BONUS) potaknute darovitosti.
Ono, dobijes malog divljaka koji nista ne zeli pisati na satovima, od testova napise samo ime i prezime , ne zeli citati lektiru, a cita sve drugo sto mu padne pod ruku, matematiku ima u malom prstu na prvo gledanje bez da stavi olovku na papir.

Mi smo imali ovaj problem. Ok, nije bila divljak. Početak drugog razreda. 3 mjeseca je nosila doma sve prazno. Na satovima bi samo naslov prepisala, na dnevnom boravku nije radila zadaće. Nama su i na procjeni rekli da ovako nešto možemo očekivati.
Ona je skužila da učiteljica nema uvid u to tko je donio bilježnicu na pregled (tako mi je rekla) i odlučila da ne radi ništa. Gore sam već napisala da na podršku i suradnju učiteljice nisam naišla pa sam podršku našla u privatnom psihologu.
Ispite je predavala prazne.
Pomoglo je kad je jedan dan došla kući s probnim praznim ispitom iz hrvatskog i naravno jedinicom. Posjela sam ju, ispitala, naravno sve je znala. Rekla sam joj, ok, znaš sve, znaš za 5, ali si dobila 1, na tebi je od sad na dalje, to je tvoja škola. Odluči sama hoćeš li predavati prazne ispite i dobivati 1 ili ne. Upalilo je kad sam odgovornost u potpunosti prebacila na nju. Našli smo i divnu psihoterapeuticu s kojom se super povezala pa je i to pomoglo.
Na žalost, učiteljica je bila potpuno nezainteresirana. Što se nje ticalo, mogla je zauvijek sve predavati prazno i ne nositi ništa.

[Peterlin]

Gledam jučer crtež svog malog matematičara, u usporedbi s ostalima je... jao. Mislim, bolje nego prije, ali jao

Tako da, radije bih nekad dijete prosječno u svemu nego da mi iskače u jednom polju, a bude loše u drugom.


Možda pričam gluposti, danas mi nije dan

Ma nema veze - bit će boljih dana... Brzo ćeš shvatiti da je to bolja verzija od one kad djeca ne razumiju matematiku ili misle da ne razumiju.

Što se crtanja tiče - moj stariji je takav, ne bi crtao ništa osim shema i dijagrama, a i to crta u excel-u kad god može tj. natjera računalo da crta za njega... S druge strane, mlađi zna crtati i olovkom i na računalu. To je kao sluh za glazbu - ili imaš ili nemaš žicu za to. Nebitan predmet. To crtanje se u nižim razredima ionako koristi samo za podizanje repa onoj djeci koja ne znaju ništa drugo. Ozbiljno...

[Jelena]

Što se nje ticalo, mogla je zauvijek sve predavati prazno i ne nositi ništa.

Užas. Ako već nema empatije, ne razumijem kako ju ne zanima zašto dijete predaje prazno, čisto istraživački.

A crtanje se može zaista popraviti kasnije, vježbom. Ako je matematičar, trebat će mu neka percepcija prostora, neke skice. Ne mora Mona Lisu crtati. Da zna iskoristiti papir, a ne sve zgurati u kut, povući ravne linije itd. Ne znam kad se taj dar izgubi. Gledam vrtićki uzrast, cijeli je papir ispunjen, a kod punoljetnih sve skice u kut zguraju.

[Peterlin]

Užas. Ako već nema empatije, ne razumijem kako ju ne zanima zašto dijete predaje prazno, čisto istraživački.

A crtanje se može zaista popraviti kasnije, vježbom. Ako je matematičar, trebat će mu neka percepcija prostora, neke skice. Ne mora Mona Lisu crtati. Da zna iskoristiti papir, a ne sve zgurati u kut, povući ravne linije itd. Ne znam kad se taj dar izgubi. Gledam vrtićki uzrast, cijeli je papir ispunjen, a kod punoljetnih sve skice u kut zguraju.

Eh, Jelena, ima nas još s ovakvim lošim iskustvima... Moj mlađi je bio u takvom razredu. Učiteljica je predavala stražnjem zidu učionice, a ekipa je divljala. Učiteljica je dozvoljavala da roditelji sjede na nastavi. Nisam imala riječi.... Bolje da se ne prisjećam. U samo dvije godine iskusila sam jednu sjajnu osobu i jednu prosječnu. Nebo i zemlja. Ili podzemlje. Kako ti padne grah... Osim toga, nije svejedno ni kakav je sastav razreda. Ako ima puno ometača, ni najbolji učitelj s najboljim namjerama neće moći puno pomoći.

[Vrci]

Ma nema veze - bit će boljih dana... Brzo ćeš shvatiti da je to bolja verzija od one kad djeca ne razumiju matematiku ili misle da ne razumiju.

Što se crtanja tiče - moj stariji je takav, ne bi crtao ništa osim shema i dijagrama, a i to crta u excel-u kad god može tj. natjera računalo da crta za njega... S druge strane, mlađi zna crtati i olovkom i na računalu. To je kao sluh za glazbu - ili imaš ili nemaš žicu za to. Nebitan predmet. To crtanje se u nižim razredima ionako koristi samo za podizanje repa onoj djeci koja ne znaju ništa drugo. Ozbiljno...

Hvala

Ma ne mora biti umjetnik, samo me strah da ga taj likovni u oš ne ubije u pojam. Zašto se to i dalje ocjenjuje, ah

[vertex]

I ometači su djeca. Ponekad zapuštena, ponekad darovita, ponekad samo živahna i s lošim nastavnikom.

[Jelena]

Hvala

Ma ne mora biti umjetnik, samo me strah da ga taj likovni u oš ne ubije u pojam. Zašto se to i dalje ocjenjuje, ah

Tu bi se zaista trud trebao vrednovati, naravno i talent tko ga ima, ne možeš to zanemariti. Ako se već vrednuje.
MM ima traumu iz nižih razreda osnovne škole, što je iz tjelesnog imao 4. Učiteljica je roditeljima rekla da joj nije baš sportski tip. U višim je razredima išao na sportska natjecanja u individualnim sportovima, u tridesetima je išao na timeka natjecanja, bio drugi najbolji u timu, i danas trči desetke km. Nije tip koji će dizati utege, al klincu od 8 godina dati 4, iako ima sve dobre rezultate skokova, trčanja i što se već vrednovalo, jer nije sportski tip - stvarno su neki učitelji promašili profesiju totalno.

Ja sam pak imala uvijek 5 iz tjelesnog, nisam u životu istrčala 5 km. Čak ne mogu reći ni da sam se trudila trčati pa da nisam uspjela. Ostalo sam imala dobre rezultate i bila sam pristojna
A u razredu bio ponavljač, baš sportski tip, on je imao 4 iz tjelesnog. Nije bio ni nepristojan. Voljeli smo ga. Ja i danas pamtim te neke nepravde prema njemu. Mogu mislit kako je on to probavljao.

[tanja_b]

Hvala

Ma ne mora biti umjetnik, samo me strah da ga taj likovni u oš ne ubije u pojam. Zašto se to i dalje ocjenjuje, ah

Ma neće ga ubiti u pojam, bez brige.
Imam i ja jednog koji ni u vrtiću nije osobito volio crtanje (ali je uz dobre tete "procrtao"), a likovni je zamrzio u školi onog dana kad je dobio prvu ocjenu (koja, suprotno njegovim očekivanjima, nije bila 5 ). I što je bilo s tim? Ništa.
Oš je rasturao u svim predmetima osim u likovnom, gdje je bio prosječan. Ali srećom iz tog predmeta se ne ocjenjuje umjetnički dojam, nego izvršavanje uputa i marljivost, a u tome je bio dobar. Radovi mu nikad nisu bili za izložbu, ali bili su korektni. Imao je tu "sreću" da se u njegovoj školi velika pozornost polagala upravo nastavi likovnog (od razredne nastave do ambiciozne nastavnice likovnog u višim razredima), ali osim gunđanja jer mu se ne da, drugih problema s tim predmetom nije bilo. Nije imao ocjene za čistu peticu, ali na kraju godine je imao pet bez problema i iz tog predmeta.
Da ne govorim kako me šokiralo kad smo jednom išli zajedno na neku izložbu (mislim da je imao 10-11 godina), pa sam shvatila da slike i umjetnička djela zna promatrati bolje od mene, iako, kakti, ne voli likovni. Ipak je u školi nešto i naučio, čak i ako nema sklonosti za to područje. I nije taj predmet tako besmislen - razvija neke praktične vještine koje djeci danas često nedostaju. Ne traži se od djece da budu umjetnici, ali kroz likovni nauče neke druge stvari.
(ovo piše ona koja je u oš iz likovnog imala trojke, uz javno zgražanje učiteljice - da ne misliš da sam neshvaćena umjetnica naprotiv, totalni sam antitalent)

[Lili75]

Hvala
Ma ne mora biti umjetnik, samo me strah da ga taj likovni u oš ne ubije u pojam. Zašto se to i dalje ocjenjuje, ah

Vrci, ne želim te prepadat, al nije samo do likovnog, oni prva 2 razreda najviše crtaju i to skoro na svim predmetima. :/

[Vrci]

Znam Lili, i zato mi je dodatno muka

Mislim jučer su crtali drvo, toplim i hladnim bojama. Nacrtao je to on, al u usporedbi, nije sad neko umjetničko djelo.
S logopedicom sad uglavnom i radi na tom crtanju. Al on je perfekcionist, kaže da ne zna, rasplače se, nije to kao što je zamislio i gotovo

Ajd ipak je bolje nego pred godinu dana

[Jelena]

Vrci, ne želim te prepadat, al nije samo do likovnog, oni prva 2 razreda najviše crtaju i to skoro na svim predmetima. :/

Ja sam to i zaboravila. :/
Ja mislim da su ti "odgojni" predmeti baš super i baš važni, samo često krivo postavljeni i podložni subjektivnom dojmu učitelja.
Lili, zar se u 1. i 2. iz drugih predmeta ocjenjuje umjetnički dojam, ili je ok npr. da zna nacrtat krug i kvadrat iz matematike, pa makar to sličilo na krumpire?

[Evelina]

Znam Lili, i zato mi je dodatno muka

Mislim jučer su crtali drvo, toplim i hladnim bojama. Nacrtao je to on, al u usporedbi, nije sad neko umjetničko djelo.
S logopedicom sad uglavnom i radi na tom crtanju. Al on je perfekcionist, kaže da ne zna, rasplače se, nije to kao što je zamislio i gotovo

Ajd ipak je bolje nego pred godinu dana

Moj sad ima 11 godina, uskoro 12.
On do svoje šeste godine nije htio uzeti olovku u ruke.
A kad ju je htio uzeti, to su bile stravične žvrljotine.
Grafomotorika mu je inače koma bila, sad je manje koma, ali je i dalje uspavana.
Ali, ja sam ti napravila nešto aktivno.
Upisala sam ga na likovnu radionicu. Muž je umro od smijeha na tu ideju, maltene mi se rugao.
Jer mali je stvarno bio...mah.
Uglavnom, zadnje tri godine ide na likovnu (pazi, tri godine jednom tjedno). Još nije zadovoljan sam sa sobom i uvijek je prekritičan, ali nije problem sjesti i napraviti.
Još kako ima elemente ADD, njemu je to zaista bio problem. Sjesti i natjerati se da napraviš ono što misliš da ne možeš i da to bude gotovo u roku.

[NanoiBeba]

je kad sam odgovornost u potpunosti prebacila na nju. Našli smo i divnu psihoterapeuticu s kojom se super povezala pa je i to pomoglo.

Sorry kaj pitam, al to ti je savjetovala psihologica?

Mi smo našoj djeci prvi dan rekli da je škola njihov "posao" i da kak si naprave tak im bude. Kad sam to par puta napisala na forumu, onda su krenuli komentar jer djeci treba kontrolirati zadaće, učiti s njima, kaj ja znam. Sad si baš mislim, u 12 godina školovanja svog starijeg ne znam jesam li ikad znala kad ima neki test. Ok MM, je ulazio u e-dnevnik, ja nisam al sam išla na roditeljske i na informacije. E sad, da smo skužili da nekaj ne štima, pretpostavljam da bi okrenuli ploču.

Isto je s drugim djetetom. Ne znam kad ima testove, osim ak sama nekaj ne spomene.

E da, i stariji očajno crta. Al bome mu se grafomotorika zadnjih godina prilično popravila a sve zahvaljujući količini riješenih matematičkih zadataka

[tanja_b]

Pa, meni je recimo dosta bitno znati kad ima testove, naročito u srednjoj. Ne zato da bih ga kontrolirala (više ni ne mogu, sve i da hoću), nego da si znam objasniti stupanj njegove živčanosti u pojedine dane

[vertex]

S
Mi smo našoj djeci prvi dan rekli da je škola njihov "posao" i da kak si naprave tak im bude. Kad sam to par puta napisala na forumu, onda su krenuli komentar jer djeci treba kontrolirati zadaće, učiti s njima, kaj ja znam.

Dok je no@ bila aktivna na forumu, koliko se sjećam, promovirala je stav da je škola dječja odgovornost i da se roditelji previše miješaju. Školska psihologica.

[vertex]

Što se crtanja u nižim razredima tiče, nije da se ono ocjenjuje, samo ga ima jako puno. Odnosno, i to će ovisit o učiteljici, pretpostavljam. Recimo, M. ima sada nastavnicu iz povijesti s kojom rade portfolija iz lekcija, u njima je svašta pa tako i umne mape i lente vremena koje moraju biti jako estetski zadovoljavajuće, jer je ona umjetnički tip. Utječe na ocjenu.

[Lili75]

Ja sam to i zaboravila. :/
Ja mislim da su ti "odgojni" predmeti baš super i baš važni, samo često krivo postavljeni i podložni subjektivnom dojmu učitelja.
Lili, zar se u 1. i 2. iz drugih predmeta ocjenjuje umjetnički dojam, ili je ok npr. da zna nacrtat krug i kvadrat iz matematike, pa makar to sličilo na krumpire?

A gle jako puno ovisi kakvu učiteljicu dobije.
Moj F. je dobio obje vrlo zahtjevne učiteljice, mogu usporedit s kćerkinim učiteljicama koje su bile baš onako po mjeri "u sredini" kako i treba.

Kod njegovih učiteljica krug nije mogao biti krumpir, nema šanse, bilo bi piši-briši koliko puta treba dok ne bude izgledalo kao pravi krug. Tako mi je pričao. On je ok u crtanju, al nekoj djeci je to bilo prezahtjevno.

Npr. iz prirode uče o prehrani i treba znat nacrtat pileći batak i slične stvari, ja recimo sad da to moram prvo bih morala smišljat kako da ga nacrtam, al da vidim neku fotku ili crtež bez problema bi išlo, no šteka mi ta "predfaza".
Vizualni sam tip, kad vidim onda znam, ovako iz glave mi je teško.

Kćerka je recimo vrsna u crtanju, ima talent na MM, odskače svjetlosnim godinama od svoje generacije i mene i sina (kažem ona i MM su vanserijski talenti za crtanje, iznimka).

ja se sjećam ko danas da sam u čudu bila koliko oni zapravo crtaju u prva 2 razreda.

S tim da kod sina u razredu učiteljica itekako dijeli 4-ke iz likovnog, čak i trojke, što mi je krajnje bezvezno jer se radi o talentu i po mom mišljenju treba se ocjenjivati samo trud i zalaganje, kao i u glazbenom i tjelesnom. No ona i na tim predmetima djeci dijeli recimo 3ku jer netko nije napravio ispravno kolut naprijed. Tako je moj F. danima vježbao svog frenda da nauči ispravan kolut Suludo.

Kćerkina učiteljica je davala petice iz takvih predmeta mislim svima.

[Peterlin]

I ometači su djeca. Ponekad zapuštena, ponekad darovita, ponekad samo živahna i s lošim nastavnikom.

Da, slažem se...

Ali imam iskustvo (prilično gadno) gdje se krivnja ne može svaliti samo na učiteljicu. Zakazao je cijeli lanac... No, bilo pa prošlo. Moj mlađi sin je izvukao pouke iz tog teškog perioda i baš je nekako u to vrijeme shvatio da neki razumiju samo zakon šake. Kad je vratio šamarčinu, više ga nitko nije dirao.

[mitovski]

Sorry kaj pitam, al to ti je savjetovala psihologica?

Mi smo našoj djeci prvi dan rekli da je škola njihov "posao" i da kak si naprave tak im bude. Kad sam to par puta napisala na forumu, onda su krenuli komentar jer djeci treba kontrolirati zadaće, učiti s njima, kaj ja znam. Sad si baš mislim, u 12 godina školovanja svog starijeg ne znam jesam li ikad znala kad ima neki test. Ok MM, je ulazio u e-dnevnik, ja nisam al sam išla na roditeljske i na informacije. E sad, da smo skužili da nekaj ne štima, pretpostavljam da bi okrenuli ploču.

Isto je s drugim djetetom. Ne znam kad ima testove, osim ak sama nekaj ne spomene.

E da, i stariji očajno crta. Al bome mu se grafomotorika zadnjih godina prilično popravila a sve zahvaljujući količini riješenih matematičkih zadataka

NanoiBeba, naše uplitanje u školu je minimalno i tako je od početka. Ona zna i znala je da je škola njezina obaveza i od početka je sve odrađivala sama do trenutka kad je isto sama odlučila ne raditi ništa.
Ovo što sam podcrtala je ključno i tu je razlika, nisi morala.
Nije nam savjetovala psihologica već psihoterapeutica. Prije toga smo pokušavali razne druge stvari i nije palilo. Savjet je bio u potpunosti prebaciti odgovornost. Ispitala sam ju, ok znaš sve i mogla si dobiti 5 , ok želiš predavati sve prazno i dobivati 1, predaj, to je tvoja odluka, tvoje posljedice i tvoja odgovornost. Naravno da me brinulo hoće li predavati sve prazno, jer nije se radilo o tome hoće li dobiti 3,4 ili 5 nego da je dijete odlučilo ništa ne raditi. Ispalo je da je to napravilo klik u njenoj glavi i od drugog dana stvari su se potpuno promijenile. Mogle su se i ne promijeniti, ali da sam stvarno mogla misliti baš me briga hoće li išta u školi raditi jer to je njeno, nisam.
Ne bih sad ulazila u to što je dovelo do toga i koji su sve problemi jer bi bilo preopširno. Za sada to manje-više uspješno rješavamo. Još jednom ću ponoviti, postoji razlog zašto je ova tema na podforumu djeca s posebnim potrebama

[sirius]

Ne znam koji bi se normalan roditelj uplitao tamo gdje nema problema, osim ako nema nista pametnije za raditi u zivotu.
Iako moram reci da ta opustenist ( roditelja i ucitelja) moze ponekad djecu s poteskocama kostati puno izgubljenog vremena ako su bistra , snalazljiva i zele ostaviti dojam.

[Lili75]

Dok je no@ bila aktivna na forumu, koliko se sjećam, promovirala je stav da je škola dječja odgovornost i da se roditelji previše miješaju. Školska psihologica.

S ovim se apsolutno slažem. Ni sama ne znam koje gradivo moja djeca trenutno obrađuju.

Svejedno moram napomenuti da je ogromna razlika izmedju djeteta od

mitovski (

koje ima konkretne poteškoće i dijagnozu) i djece od

Nano (koja

nisu imala ni blizu takve poteškoće s kojima se suočava djevojčica od

mitovski)

.
Čitam godinama postove od mitovski, pa mi je njihova osobna problematika postala bliska.

[Lili75]

Dok ja otipkam, već ima novih postova. Idem čitati.

ajme šta je ovo moje otišlo u nove redove

[Peterlin]

Dok je no@ bila aktivna na forumu, koliko se sjećam, promovirala je stav da je škola dječja odgovornost i da se roditelji previše miješaju. Školska psihologica.

Jao, nitko ne bi bio sretniji od mene da se nisam morala miješati... U vrtiću se nisam miješala, jer nije trebalo. U školi se kod starijeg nisam miješala jer nije trebalo. Kod mlađeg sam pokušavala promijeniti neke stvari, s promjenjivim (ne)uspjehom.

[NanoiBeba]

Pa, meni je recimo dosta bitno znati kad ima testove, naročito u srednjoj. Ne zato da bih ga kontrolirala (više ni ne mogu, sve i da hoću), nego da si znam objasniti stupanj njegove živčanosti u pojedine dane

Ja kosd svojih ne primjećujem to. Jedino ovo odgovorno dijete samo napomene da mora učit

Dok je no@ bila aktivna na forumu, koliko se sjećam, promovirala je stav da je škola dječja odgovornost i da se roditelji previše miješaju. Školska psihologica.

Nisam čitala, ali mi smo se doma vodili tom logikom jer je , ne, logično. S tim da velim, da bi vjerojatno okrenuli ploču da su se javio neki problem.

S tim, da smo mi imali problema vezano uz ponašanje - i to gotovo svih 12 godina škole

[mitovski]

Dok je no@ bila aktivna na forumu, koliko se sjećam, promovirala je stav da je škola dječja odgovornost i da se roditelji previše miješaju. Školska psihologica.

Je, isto smo se tim vodili, vodimo se i dalje. Zato je i trebalo neko vrijeme da smo primjetili da ništa ne radi u školi ( išla je na dnevni boravak pa se i zadaća tamo pisala), a na žalost kažem ni učiteljica nije primjetila.

[čokolada]

U školama ima previše nemara, a premalo stručne kontrole da bi se sva djeca mogla tek tako pustiti da plove sama. Samostalna plovidba moguća je samo pametnoj i marljivoj djeci (naravno, bez teškoća) koja imaju sreću imati pametne i marljive nastavnike.

[mitovski]

Bilo bi to divno kad bi se svu djecu moglo pustiti da potpuno samostalno odrade školu.
Naša je bila potpuno samostalna do tog trenutka. Sad smo pronašli taman dozu našeg uplitanja, da zna da ju pratim jednim okom. Zna da je škola njena briga. Samostalno uči (odnosno rekla bih više zapamti na satu nego što uči), rješava zadaću. Ne mogu reći da je od velike volje, ali uz prigovaranje (njeno) odradi sve sama. Ostale knjige guta, ali čim se nešto zove lektira to joj se ne da i tu ju moram podsjećati da ide čitati.
Uostalom sama je kod kuće kad dođe iz škole. Njena škola do sada nije bila ravna crta. Bilo je uspona i padova, ali sad mi se čini da je u nekom stabilnom periodu. I taj njen perfekcionizam je malo popustio pa je lakše. Potres je nažalost bio 2 koraka unazad što se tiče anksioznosti i okp-a, a to se odražava i na školu, međutim i to sad ide na bolje.

[NanoiBeba]

Ok, a u kojem momentu pustite dijete da bude samostalno?

S krajem osnovne, srednje ?

Odmah se sjetim onih troje koji su ivki došli na razgovor za posao u pratnji roditelja

A to da su kod nas obrazovne ustanove nemarne se apsolutno slažem

[mitovski]

A iz čega si ti iščitala da moje dijete nije samostalno.
Od 2.r je sama doma. Sama si sprema doručak, sama si grije ručak. Kad dođe doma sama piše zadaću. Ako je to što ju ja pitam jesi napisala zadaću i jednom tjedno pitam što sad učite, nesamostalno onda je nesamostalna.
Što je tebi samostalno? Da u 4.r odseli u svoj stan?

[NanoiBeba]

mitovski, vezala sam se na čoksin post. I pisala sam općenito, samo je post ispod tvog pa si si umislila.
Stvarno ne pratim tvoje dijete

[Jelena]

Ok, a u kojem momentu pustite dijete da bude samostalno?

S krajem osnovne, srednje ?

Odmah se sjetim onih troje koji su ivki došli na razgovor za posao u pratnji roditelja

To sam i zaboravila!
Mene su moji roditelji jako puštali da plivam kako znam, čak i previše po mom ukusu i tadašnjem i s vremenskim odmakom, ali me ne bi začudilo da su htjeli doći samnom na razgovor za posao

Zbilja ne znam u kojem trenutku pustiti. Nemam školarca, ali se sad trudim da što više napravi sam, premda me jede i stoput bih bila brža da ga kao medvjedića posjednem, nahranim, obućem, operem mu zube itd.
Ja sam apsolutno za što više samostalnosti i odgovornosti. U teoriji. Praksa će me vjerojatno demantirati u nekom trenutku. Meni je sad grozno što se djeca ne igraju sama, što ih se dovodi i odvodi iz škole, ali eto takva su vremena. Moj je još s 3 godine uvježbao povratak kući i svakog kutka u kvartu. Nikad nije išao sam, ali zlu ne trebalo.

Mučim se s tim da shvati da vrijeme ide i da je u nekom trenutku za neke stvari prekasno i da ako cendra i filozofira da će kraće gledati crtić jer se TV gasi u 20.45. Da dotad mora biti istuširan, opranih zubi, u pidžami.

[mitovski]

Evo, jutros si je spremila doručak. Došla iz škole, podgrijala ručak, odmorila se, pospremila sobu, napisala zadaću i sad je vani s prijateljima.
Za dijete koje je imalo selektivni mutizam, izrazitu socijalnu anksioznost, izražene fobije, težak okp i perfekcionizam mi smo jako ponosni u kakvu djevojčicu izrasta. Zbog svega ovog mi se na darovitost nismo fokusirali. Trebalo je prvo doći do toga da ona funkcionira u društvu i to smo uspjeli.