Darovita djeca-kako se nositi s njihovim posebnim potrebama

[panterica]

ne znam upadamo li mi ovdje :? curica, rođena 2.4.2004., čita i piše velika slova, mala još ponekad fula, broji do 100, zbraja i oduzima do 10, boje je naučila s godinu i po, uključujući rozu, ljubičastu, narančastu, sivu, smeđu, odlično crta, pjeva, pleše, u društvu vrlo omiljena, nakon što prevlada početnu sramežljivost. vrlo samostalna. ne smatram ja to nikakvom posebnom nadarenošću, ali vidim da znatno odskače od vršnjaka. puno je zrelija, odgovornija, iako i dalje jedno razigrano dijete.
ona je svjesna da se ističe među vršnjacima i uživa u tome jer želi biti najbolja. ja bih joj voljela to "izbiti iz glave" jer ju strašno frustrira kad nešto ne može kao ja, npr. ili, za vikend se igrala s rođakom koji ide u 3. razred, nije razumjela njegove zadatke iz matematike. ja nisam ni pogledala kakvi su, mislim ni ne treba ona to znat, ali to nju strašno ljuti, pa kako ona to ne zna, baš bude nesretna
kako se vi nosite s tim problemom
i još nešto, vidjela sam da je netko rekao da neće dat dijete prije sedam godina u školu. moja bi htjela već sad u školu :shock: , ja sam isto išla sa 6 i po isto sam čitala s 4, nikad mi nije falila ta godina, mogu čak reć da mi je bilo dosadno u školi . tete u vrtiću su mi već davno rekle da će nju dogodine stavit u predškolce

[KORNY]

po svemu kaj su meni rekli spadate. tu smo negdje samo kaj ste vi još malo ispred nas. a. već godinu dana izražava želju za školom. vidjet ću kako bumo slijedećih godinu dana,u vezi onog dat ju u školu sa 6 il 7.sve zavisi kak bu emocionalno,al po ovom sad ne.

[KORNY]

naučila je čitati povezano,čak i mala slova,a pitala samo za n i a. svega u par dana sama od sebe

[mici85]

e ovako, moj mali je tek 6.mj.pa ne mogu pisati o vlastitim iskustvima ali sam profesorske struke ( prof. fizike) i nas moderne "ucitelje" su obrazovali da znamo raditi s natprosjecno inteligentnom i naprednijom djecom isto kako i s onima koji imaju poteskoca pri ucenju.
Mislim da svoje male intelektualce ne bi trebali kociti ako oni znaju da to mogu... mislim da ih je cak dobro i poticati da naprave vise, vise s njima doma raditi, zadavati im zadatke koji su im izazov. zasto ne?
ovi cd-i sa stranim jezicima su vam super! ja cu uskoro i svom malom to kupovati.
u skolu sa 6 godina? ja sam isto krenula sa 6. kao i vecina mojih prijatelja. moja necakinja u italiji je krenula s 5 god u skolu i to je svugdje vani normalno iako po mom misljenu je to stvarno prerano jer ipak djecu treba pustit da se i kroz igru razvijaju i uce.
Znam da je tesko biti "pametniji" od ostalih vrsnjaka i da su djeca ponekad okrutna u zadirkivanju pojedinaca koji se isticu (imam osobnih iskustva u tome), ali trebalo bi ih podrzavati u ucenju...
Tko zna, mozda je netko od tih malih genijalaca novi Tesla ili Einstein ili Mozart... :D

[KORNY]

hvala ti i ako se sijetiš još kojeg dobrog savjeta javi. Samo da te pitam,kad čita ne slovka već odmah spaja,da li pomoć kad zapne na nekoj riječi (tipa pročitat joj riječ i pokazat) ili pustit da sama? dobivam savjete i da i ne.

[Brunda]

Pomogni joj ako traži ali nemoj se gurati sama.
Kod Svena je pomoć koja nije tražena teška frustracija jer ima osjećaj neuspjeha i da mu se trud koji je uložio nije isplatio jer nije uspio sam.

[Zdenka2]

Imam pitanje za mame većih bistrića - školske djece: Jeste li i kada razgovarali sa svojom djecom o njihovoj darovitosti?

Naime, ja sam nedavno s M. razgovarala o tome. Već ga je duže vrijeme mučio osjećaj različitosti koji nije znao protumačiti. Vrlo je dobro uklopljen u razred - ima prijatelje i to birane - bira ih među jednako pametnima, ali je dobar i s ostalima.

Međutim, stalno mi je dolazio s izjavama: Mama, ja sam drugačiji/čudan/različit/u meni ima nešto drugačije/ja uvijek ispadam drugačiji/zašto ja nisam isti kao ostali i još niz varijacija na temu. To drugačije je smještao baš u sebe, vidio je to u sebi unutra. On je izvrstan učenik, sve pet, ali ima još takvih u razredu, dakle nije po tome drugačiji. Ispitala sam također i ima li to veze s posvojenjem - nema; po tome se ne smatra drugačijim - ima mamu i tatu kao i ostali i po tome je isti.

Dakle, zaključila sam da prepoznaje svoju darovitost i to kao nešto što ga odvaja od skupine koja mu je sada najvažnija. To je trajalo duže vrijeme i odlučila sam dati tom njegovom osjećaju ime; neka zna o čemu se radi kako bi sebi mogao racionalno objasniti svoju različitost, prihvatiti sebe kao takvog i lakše se nositi s time. Sad ima tu informaciju i prihvatio je da je tako. Prva reakcija je bila udarac po čelu uz pitanje: Zašto nisam glup? Bilo bi mi sto puta bolje da sam glup. Ipak, on osjeća svoju izuzetnu pamet i zadovoljan je time što mu ona omogućava. Svjestan je toga da ga to čini onim što on je, pa makar i po cijenu različitosti. Nije se pojavio nikakav trag prenemaganja zbog te izuzetnosti, dapače, i dalje mu je najvažnije da se uklapa u skupinu i oko toga se najviše trudi.

Zanima me kako je to kod vas; što mogu očekivati, kako će se razvijati taj odnos prema samom sebi?

[mim]

Sjećam se da mi je M. još u vrtićko vrijeme govorila o tome da su druga djeca drugačija (znači-nije sebe smatrala drugačijom nego ostatak vrtićke grupe). Nije joj bilo čudno to što ona samostalno čita s 4 godine i računa do 100, ali joj je bilo čudno što i drugi to ne rade pa je pitala zašto to ne nauče. Tada tim pitanjima nisam pridavala važnosti upravo zato da se ona ne doživljava kao drugačija nego sam samo rekla da svatko uči svojim tempom i da nisu svima iste stvari zabavne.

U školi je (do 4. razreda) isticana pred razredom od strane učiteljice pa je jednostavno sama shvatila da je darovita, konstatirala je da joj sve ide, da zapamti sve na satu i da je ta mogućnost povezivanja podataka i interes za znanjem malo izdvaja iz okoline. Nije tome pridavala pažnje niti ju je zabrinjavalo to što je, eto, malo drugačija. Jedino što je to isticanje rezultiralo njenim povremenim opterećenjem da mora biti najbolja jer „učiteljica to očekuje od mene“.

U 5. razredu više nema problema niti misli da mora najbolje napisati test, sastavak, što god.. Gradivo je, srećom, malo teže pa ga i ona mora barem pročitati kod kuće da vidi o čemu se radi. Jedino joj još nije jasno kako to da neki teže uče strane jezike jer su njoj „strane riječi koje uče-logične“. Ne znam na koji način uči jezike, ali očito po sluhu i ritmu riječi nekako prepoznaje njihovo značenje...teško je to objasniti.

Nismo davali nikada naziv tome što je ona i kakva je. Jednostavno-mi je prihvaćamo takvu, ona sama sebe prihvaća kao takvu i to je to.

[topluvodu]

Totalno OT - Zdenka, jesi li ti pisala o maruši?

[Zdenka2]

Mim, i moj M. je u vrtiću mislio da su drugi drugačiji! Nije mogao pojmiti da drugi ne mogu sve što i on i jednako brzo. I njega isto tako učiteljica ističe kao izvrsnog i perfekcionist je itd. no, kao što sam rekla, taj njegov osjećaj da je različit nema veze sa školskim uspjehom ni drugim postignućima.

Topluvodu, da.

[nadica_b]

mi smo našoj rekli tek kada je krenula u akceleraciju u 3. razredu uz blagoslov psihologice. Ona je odahnula jer je konačno dobila ime za svoju različitost.
Cijelu OŠ se trudila ugušiti svoju darovitost da bi bila što sličniji ostalima, ali jednostavno nije išlo - uvijek se isticala.
I u MIOC-u ju je razrednica prepoznala kao specijalku iako joj ocjene nisu išle u prilog

[mim]

mi smo našoj rekli tek kada je krenula u akceleraciju u 3. razredu uz blagoslov psihologice. Ona je odahnula jer je konačno dobila ime za svoju različitost.
Cijelu OŠ se trudila ugušiti svoju darovitost da bi bila što sličniji ostalima, ali jednostavno nije išlo - uvijek se isticala.
I u MIOC-u ju je razrednica prepoznala kao specijalku iako joj ocjene nisu išle u prilog

Nadica_b, kad budeš imala vremena molim te da malo više napišeš o tome kako se takva djeca snalaze u srednjoj školi. Nije nam preblizu, ali dobro je znati što možemo očekivati za par godina.

Gledala sam malo programe srednjih škola, i one koje dio nastave imaju dvojezično, ali ispada da to baš i nije najbolji izbor. Šteta jer mislim da bi M. procvala da može dio dana govoriti na stranom jeziku.

[Zdenka2]

Cijelu OŠ se trudila ugušiti svoju darovitost da bi bila što sličniji ostalima, ali jednostavno nije išlo - uvijek se isticala.

To moj M. radi. Ne mislim tu uopće na ocjene, jer je odličan, nego na pokušaj da kao osoba bude kao drugi. Njemu je silno stalo da bude prihvaćen u skupini. Mislim da upravo zato intenzivnije osjeća da je različit.

[Brunda]

Mame školaraca, kako vaša djeca "izdržavaju" gradivo koje slušaju na satu ako im je dosadno (bez obzira da li su ga već savladali ili unaprijed otpisali jer im nije zanimljivo)?
Mi imamo problem kod logopedice jer je njemu dosadno stalno ponavljati jedno te isto. I onda na satu mijenja temu, glupira se, ignorira ju i priča svoje...
Ona ponekada jedva s njim izlazi na kraj, a sami su jedan na jedan, upoznata je sa njegovom "dijagnozom" i ima poprilično razmijevanja i strpljenja za njega. Strah me kako će to izgledati u školi :/
A da ne govorim kada mu nešto ne ide iz prve, totalni raspad sistema. Odbijanje suradnje, riješavanja zadaće, odbijanje odlaska logopedici ili redovite glavobolje (psihosomatski).

[sirius]

Brunda,ja nisam mama školarca(još),ali imam sina identičnog ponašanja kao tvoj.Ista priča je bila sa logopedom i isto ponašanje prema problemu koji mu se činio pretežak.
Ja sam tražila (i dobila) odgodu škole za godinu dana.I mogu reći da je za sada to bila jako dobra odluka jer je on jako emocionalno sazrio(bar što se tiče škole ) u ovoj dodatnoj godini.

[Zdenka2]

Mi smo očekivali da će upravo to što vi navodite biti najveći problem za M. u školi. On je čitao, pisao i računao već prije škole, a mnoge stvari koje je znao daleko nadmašuju gradivo svih predmeta u prvom razredu. Isto je svojevoljan i znao je u vrtiću raditi nered kad mu je bilo dosadno.

Međutim, u školi se dogodio nenadani preokret - pretpostavljam neke razloge tome, ali još se uvijek čudim kako je prionuo uz školu. Sad ide u drugi razred i to se nije promijenilo. Mislim da je školu shvatio kao idealan poligon za natjecanje sa samim sobom, a i s drugima (to mu je manje važno, iako mu je stalo da bude najbolji). U školi su rezultati mjerljivi, što nije slučaj u vrtiću ili kod logopeda. Ako mu je rezultat testa 30/30, njemu je sasvim jasno gdje je sa znanjem. To mu odgovara. Darovita djeca su perfekcionisti i kompetitivna - takav je i on i srećom je shvatio školu kao idealno mjesto za te svoje osobine. Moguće je da darovito dijete zbog dosade "odustane", da ode u drugu krajnost i u školi funkcionira ispod svojih mogućnosti, ali, eto, kod M. se to nije dogodilo. Mislim da mu je previše stalo do uspjeha i afirmacije. Skužio je, kad ga već izbacuju s nogometa, može se istaknuti znanjem. U razredu ima još nekoliko vrlo pametne djece s kojima se on mjeri. Posebno je motivirajuće to što je, uz njega, najbolja učenica i cura koja mu se sviđa.

U njegovom odnosu prema školi mi je zanimljivo to što se pokazalo da poštuje autoritete.
Također mislim da prvi razred ne mora uopće biti dosadan za dijete koje dolazi s velikim predznanjem. Takvo dijete ipak može mnogo toga naučiti u školi, jer dobiva usustavljeno znanje i ono koje prije nije susretao (strani jezici, vjeronauk, informatika; mnoge informacije iz prirode i društva itd.)


Drugo, pristup učiteljice je izvrstan. On i sad pokazuje tendenciju da bude nemiran kad mu je dosadno. Uvijek je prvi gotov sa zadaćama i testovima i onda slijedi igra. Ispočetka mu je učiteljica davala dodatne listiće i on je to zdušno rješavao, dok mu nije palo na pamet da je to nepravda, jer mora raditi više nego drugi. Sad učiteljica ima taktiku da mu dozvoljava da crta ili se bavi nekim svojim projektima, dotle dok je miran. Kad postane nemiran, slijede listići. Između njega i učiteljice postoji neka komplementarnost - ona cijeni njegovu pamet, a istovremeno ima načina da riješi neke njegove probleme (npr. brzopletost, nemir i sl.)

Poanta mog iskustva s M. je da mislim da ne trebate unaprijed strahovati od mogućih problema u školi. Godina dana jako puno donese u životu djeteta. U našem slučaju mislim da je bilo bitno i to što smo odlučili da M. ide u školu s punih 7 godina (rođen je u kolovozu). Naravno, svaki slučaj je za sebe, ali mislim da je greška suditi samo po intelektualnom razvoju djeteta, jer je emotivni isto tako bitan. Prvi razred nije lagan niti za onu djecu koja znaju čitati, pisati i računati do dvadeset. To je velika promjena i dijete treba biti dovoljno zrelo da je savlada. Ne treba zaboraviti ni to da će dijete koje je zrelo za prvi razred biti isto tako zrelo i za sve ostale razrede.

_______________________________


U vezi s onim što sam prije pisala, nažalost mi se nije javio nitko sa sličnim iskustvom osim nadice_b. Htjela bih ipak izložiti neka svoja razmišljanja na tu temu, jer mislim da nisam pogriješila što sam o darovitosti razgovarala s M. Radi se o njemu, o njegovim sposobnostima, o njegovoj različitosti, koje on uočava. Kroz dosta dugi period mi je stalno postavljao pitanja o sebi, o tome zašto je različit. Njegova definicija sebe je: "Ja drugačije razmišljam". I to je tako. Ne radi se tu o školskom ili nekom drugom uspjehu nego o mnogo široj problematici o tome, s čime sigurno i svi vi imate iskustava i sa predškolcima. Primjerice, on se u prvom razredu intenzivno bavio nekim temama: problematikom globalizacije, odnosom SAD i ostatka svijeta, funkcioniranjem financijskog sustava, rasizmom i ekologijom (ovo zadnje je njegova stalna tema). Rekla bih da je teško mogao razgovarati s nekim djetetom o tome i jasno da to primjećuje. Osim toga, već par godina ide na radionice za bistriće - isprva nije pitao zašto, ali je krajem prvog razreda počeo intenzivno razmišljati o tome zašto tamo ide. Također je primijetio da je njegova ekipa s radionica "različita". Moje mišljenje je bilo da on ima pravo znati bitne stvari o sebi i da mu ja ne trebam tajiti njegovu darovitost na ime ne znam čega, valjda nekog egalitarizma kojeg smo usisali s majčinim mlijekom. On ima nalaz na kojem piše da je darovit i opisane su njegove kognitivne sposobnosti i zbog toga već više godina ima psihološku potporu. Zašto on sam to ne bi znao? Mislim da nisam pogriješila - on je taj podatak procesuirao samo na taj način da može bolje razumjeti i prihvatiti sebe, a nije ga unio u svoje odnose s drugom djecom.

[nadica_b]

Zdenka, jel još uvijek idete na radionice kod TS?
Moja M je nažalost prestala jer joj se grupa - raspala uz blagoslov TS. Trebala se još i prije raspasti, ali su svi bili jako vezani. Sada kada su svi osim dvije djevojčice postali studenti, a cijela grupa je grupa djece u koji bi svaki osviješten roditelj htio da mu se njegovo darovito dijete pretvori
Kada smo bile na prvom Mensinom sastanku, tamo su bili tipični predstvanici darovitih; jedino nisu imali debele naočale i izgledali kao štreberi - njihova socijalna inteligencija je bila jako, jako nsika.
To je nešto što zahvaljujući TS radionicama, moja kćer ima na zadovoljavajućoj razini (solidna 3).
Ona je jednostavno procvjetala u MIOC-u. To je još jedna od činjenica koju nam je TS rekla - da u pozitivnoj sredini naša djeca naprosto cvjetaju. Ima društvo, prijateljice, počela je tulumariti (a za nju je to jako velika stvar). Čak je sa curkama krenula i na plesnjake i na karaoke.
Ja sam presretne kako je cijela priča završila, a početak je bio jako jako loš.
Za sad se sprema na ljeto na upis u faks, pa smo za to i išli na profesionalnu orijentaciju - zna se gdje 8) Rezultati su bili fascinantni u numeričkom području. Ona je jednostavno tip za brojeve, kombinatoriku, analizu i planiranje.

[Zdenka2]

Nadice, da, ide još. Na početku je bio s još jednim dječakom, pa ih je bilo četvero, a sad ih ima šestero drugaša. Do sad je radio samo s Tanjom, a sad ćemo vidjeti kako će biti sa zamjenom. (Inače, ja sam jedna od onih mama koje su bile na onoj tvojoj radionici za roditelje.)

Meni je ta pratnja vrlo važna, iako mi se trenutno njegovo socijalno stanje čini vrlo pozitivnim, a odnos prema školi je od početka takav. Izuzetno se trudi oko djece, pa ima i društvo, iako je različit. To mu je i "izmjereno" - nasreću, socijalne vještine su mu također u sferi darovitosti, pa mu je valjda lakše nositi s ostalim razlikama. S učiteljima ima jako dobre odnose. Ponekad se zna malo previše "zaigrati" u dnevnom boravku, ali i mi i učiteljice to nekako dobro rješavamo. U prvom razredu, pogotovo na početku, bilo je čupavo, jer se on teško prilagođavao, a u učiteljice ga nisu poznavale i očekivale su probleme od njega. Kasnije se etablirao kao učenik, a ponašanje mu se popravilo kad je stekao prijatelje. Veliki izazov su mu prošle godine bile i velike promjene u našoj obitelji. Sada je sve u redu, ali opet, ne bih nikako htjela da izgubi tu pratnju. Mislim da je bolje djelovati preventivno nego pokušavati nešto kad problemi već nastupe.

Tvoja kći je bila u famoznoj skupini Sveznadar?

[deva]

Evo, Zdenka me potakla da opet počnem intenzivno razmišljati o tome da li D reći o darovitosti ili ne još. I ona primjećuje da nije kao većina djece, da mnoge stvari radi drugačije i bolje od ostalih. Čak primjećujem da ju to možda smeta i nekako mi se čini da ponekad radi te različitosti funkcionira ispod svojih mogućnosti. Ovo se naročito vidi u nekim socijalnim situacijama gdje nije na poznatom terenu. Njezine socijalne vještine nisu baš nešto - ali radimo na tome.
Pitanja u vezi odlaska na radionice sam do sada rješavala na ne baš dobar način protupitanjem: da li ti je tamo lijepo / da li se tamo dobro osjećaš? Odgovor je uvijek bio DA i razgovor gotov.

[deva]

Da odgovorim Brundi: D je dosadu rješavala tako da se totalno isključila s nastave. Zapravo na nastavi nije bilo velikih problema nego u boravku za vrijeme pisanja zadaća. Ona bi sjedila ne radeći ništa i razmišljala tko zna o čemu. Posljedice: bilo je tjedana kada je svaki dan nosila doma zadaću koju nije stigla napraviti u školi u boravku. :shock:
Vrhunac je bio kada je MM došao po nju u školu, ona uzela knjigu iz Hrvatskog da napravi doma zadaću, sjala u auto, knjigu preko glave zafijutila u gepek i zaboravila. Drugi dan otišla u školu nije se sjetila ni knjige ni zadaće. Zove mene MM s posla: Imam u gepeku D knjigu iz Hrvatskog!? Eto toliko!
Ovo je bilo najizraženije u prvom polugodištu prvog razreda.
U drugom polugodištu je već bilo bolje i sada je manje više ok.

[Brunda]

Mi ne kanimo tražiti odgodu polaska u školu jer jer je on spreman. Kognitivno i više od toga, socijalne vještine su mu dobre, po onome što Zdenka piše vrlo sličan njenom M. I tete iz PC Medvešćak se slažu s time da bi trebao krenuti na jesen bez obzira što će mu biti "tek" 6,5 godina.
Stvar je u tome što je perfekcionist i uvijek željan "pobjede" i biti najbolji. A to su karakterne sobine koje se neće promijeniti, ili neće puno.
U vrtiću sa njim nema nikakvih problema, dapače, tete su oduševljene. I to je zato jer on zna i poštuje pravila u vrtiću, a tamo je još uvijek sve više manje igra i nema previše tog natjecateljskog duha niti toliko mjerljivih zadataka gdje bi taj perfekcionizam dolazio toliko do izražaja (u smislu uspjeha i neuspjeha).
Problem se javlja kod logopedice jer tamo mora raditi vježbe koje su točno zacrtane, a rezultati su itekako mjerljivi (tu se ne bih složila sa Zdenkom). On točno zna kada mu nešto ide i kada sa lakoćom svladava (što je bio slučaj sa glasom L i tada je sve bilo ok), a kada zapinje i rezultati tj. pomaci na bolje dolaze puuuno sporije (glas R). I iako je logopedica jako zadovoljna napretkom i čak i ja vidim pomake, on je vrlo nezadovoljan i isfrustriran jer to ne ide onako kako ON misli da bi trebalo ići.
I tu uvelike mogu povući paralelu sa školom gdje će isto tako njegov strah od neuspjeha biti u prvom planu.
Idemo na radionice u PCM i radi se na tome, međutim, kod mene strah ipak postoji s obzirom da je on vrlo vrlo tvrd orah :/
I mislim da ćemo morati imati jako puno sreće da dobije učitelja(icu koja će ga razumjeti i pokušati mu pomoći u svladavanju tih njegovih "problema".

Zdenka, što se tiče tvog pitanja, mi sa Svenom nismo "sjeli" i razgovarali o njegovoj darovitosti ali nekako u hodu je sam pohvatao konce i shvatio da je, kako on kaže, pametan.
Samo, meni se čini da je nakon toga postao kao mali šepureći puran. Počeo je još više na sve imati odgovor, suprotstavljati se, nadmudrivati i svako toliko izjavljivati da on sve zna i kuži jer je pametan :/
To je u odnosima sa nama. Odnosi prema drugoj djeci se nisu promijenili. Tamo se nameće za vođu znanjem i sposobnostima kroz taj natjecateljski duh, ali se nikada ne postavlja bahato i svisoka. To je rezervirano za odrasle.

I još jedna stvar koju sam primjetila unazad 2-3 mjeseca. U vrtiću je oduvijek bio omiljen, a i njemu je većina djece bila dobra, njih 5-6 nešto bolji od ostalih. Unazad ta 2-3 mjeseca od njega slušamo samo o jednom dječaku, o onome kojeg do tada skoro nikada nije spominjao (a zajedno su od jaslica), dok druge više ne spominje, tj. spomene ali skoro samo kada naprave neku glupost.
Ispostavilo se da je taj dječak koji mu je postao najbolji prijatelj (ljubav je obostrana) također darovito dijete.
Otkada su se njih dvojica "našla" svi ostali su mu postali dosadni, iako i u njihovom društvu dobro funkcionira i ne pokazuje im ono što stvarno misli o njima. Tek doma izjavljuje da "iako su mu prijatelji i druži se s njima, da su mu dosadni jer ništa ne znaju, dok je M. (novi prijatelj) jaaakooo pametan i sve zna. Čak je u tolikoj mjeri njime oduševljen da sebe rangira ispod njega, što je meni bio šok jer je do tada sebe smatrao u svemu naj. Ovo je prvi put da za nekoga kaže da je pametniji od njega i da postje povodljiv, tj. da ga odjednom zanimaju stvari koje zanimaju M. Počeo je crtati na način na koji crta M. jer M. crta najbolje u vrtiću (njegove riječi), poludio za Harry Potterom i čarobnjaštvom jer to zanima i M...

[Zdenka2]

Brunda, ako je on ove godine školski obveznik i ja bih ga dala u školu. Ne bih, bez velikog razloga, dozvolila da darovito dijete krene u školu sa 7,5 godina. Kod nas je bilo lakše odlučiti, jer je rođen u kolovozu.

Što se perfekcionizma tiče, welcome to the club - svi bistrići su perfekcionisti, to ide s njima. U tome pomaže odrastanje i zrelost, odnosno prihvaćanje realnosti, a puno pomažu radionice. Za M. mogu reći da je daleko napredovao od stava "ja sam najbolji i najpametniji i u svemu moram biti najbolji". Sad već potpuno mirno i realno prihvaća da su drugi bolji od njega u nizu stvari. Strah od neuspjeha je izravno povezan s perfekcionizmom. Taj strah postoji kod sve djece, a kod naše je posebno izražen. Ne trebaš se bojati - kako se rješava problem perfekcionizma tako se rješava i taj strah.

Kad sam govorila o mjerljivosti, naravno da nisam mislila da rezultati logopedskih vježbica nisu mjerljivi. Mislila sam na dječji način razmišljanja u rangu od 1 do 5. Možda bi kod logopedice bilo bolje kad bi mu davala ocjene za njegov na svakom sastanku.

Ovo što si je izabrao darovitog prijatelja je očekivano i normalno. Naravno da se bolje osjeća među sebi sličnima, kao i svi ostali ljudi. Jedan dio problema mog M. posljednje godine u vrtiću je bio taj što u grupi nije bilo dječaka koji su ga mogli intelektualno pratiti. On se prilagođavao dječacima, ali je patio. Dijelom je to rješavao družeći se s curama među kojima je bilo nekoliko pametnica, ali dječaci su mu nedostajali. Kad je krenuo na radionice, isprva je bio sam s jednim dječakom - suprotno očekivanjima psihologice, njih dvojica su jedan drugog dočekali kao ozebao sunce i sprijateljili se. Poslije su im došle cure i opet je sve kliknulo na mjesto. M. jako voli djecu iz svoje grupe, primjećuje njihove posebnosti i primjećuje da su svi skupa različiti od ostale djece. Što se razreda tiče, nasreću u tom razredu postoji nekoliko vrlo pametne djece jakih osobnosti. Naravno, to su oni koje M. bira za prijatelje. Vrlo je važno da nam se djeca uklope u populaciju kakva je, to je pravi cilj socijalizacije, ali je za njih isto tako važno i da budu sa sebi sličnima. Potrebna im je neka vrsta njihove oaze. Imam darovitu nećakinju koja je sada gimnazijalka. U OŠ nije imala adekvatno društvo i bila je slabo ili nikako prihvaćena tijekom svih osam godina. Kad je krenula u astronomsku grupu u Višnjanu, gdje je bilo puno djece slične njoj, uklopila se odmah, iako baš i nije nešto socijalno vješta. Tamo je procvala, a isto se tako odlično uklopila u razredu u gimnaziji. Mislim da je takav slučaj i kod kćeri nadice_b.

[Brunda]

Kad sam govorila o mjerljivosti, naravno da nisam mislila da rezultati logopedskih vježbica nisu mjerljivi. Mislila sam na dječji način razmišljanja u rangu od 1 do 5. Možda bi kod logopedice bilo bolje kad bi mu davala ocjene za njegov na svakom sastanku.

Da, za ovo imaš pravo. To sam i ja skužila i zato smo još prije mjesec dana uveli ocjenjivanje, ali ocjenjujem ja nakon što mi logopedica poslije sata podnese izvještaj o njegovom zalaganju. Trud je jedina komponenta koja se ocjenjuje.
Obzirom da motiviranje samim konačnim uspjehom nije baš dalo rezultata motivirala sam ga ponudivši mu pravo na ispunjavanje jedne želje kad odradi sve sate kod logopedice a prosjek svih ocjena bude veći od 3. Možda nije najsretnije rješenje jer će želja, naravno, biti materijalna, a to me podsjeća na ono kada roditelji kupuju skupe poklone za završen razred s odličnim uspjehom i sl. :/
Ali u tom trenutku kada je logopedica došla do toga da mu je rekla ako ne promijeni ponašanje ne mora više dolaziti (nije mu prijetila da će ga izbaciti nego neka on sam odluči koliko mu je stalo da nauči te glasove koji ga muče) ja sam mu očajna ponudila tu soluciju.

[nadica_b]

Nije fer, što se nisi javila poslije radionice. Hmmm, koja si ti bila? što si imala odraditi: pjevanje ili ?
Da, M. je bila članica Sveznadara od samog početka i zbilja su izradili prekrasan odnos s TS, čak su s njom išli i na izlet. Ja vjerujem da su oni bili njena projekt grupa o preventivi i radu s darovitom djecom. jedino za čim žalim jeste što nje nije bilo kada je M bila vrtićanka jer bi nam škola bila puno lakša. zato ja svima vama mlađima i zavidim jer iamte tu mogućnost prevencije.
Ne znam zašto naše društvo zazire od pojma darovitosti; da je dijete dobar nogometaš, svi bi se s ponosom time hvalili. A ako je pametno, nekako to krijemo kao zmija noge. Zna se i zašto, jer nas i našu djecu dočekuju na nož u društvu.
Inače, to što Sven odgovara - pa to je po meni tako normalno jer to i moji klinci rade, evo čak i ovaj stariji od 14,5 je počeo da je svaka njegova zadnja
Meni nije teško njih odhendlati jer sam ja verbalno jaka i uvijek imam odgovor koji njima zatvori argumente (nije da ih nemaju )

[Zdenka2]

Nasreću nije bilo pjevanje ili tako nešto - morala sam se ispričati djetetu i mislim da sam bila prva na redu.

Deva, mislim da se ne treba istrčavati s tom pričom o darovitosti. Ja sam M. rekla zato što je on zapravo dugo vremena inzistirao na objašnjenju. Shvatio je da je po nečemu drugačiji, razmišljao je o tome, a razmišljanja su ga vodila u krivom smjeru - da je čudan. Moje pravilo s njim je uvijek bilo: kad si dovoljno zreo da postaviš jasno pitanje dovoljno si zreo i da dobiješ jasan odgovor. Imam već prediskustvo u tome s pričom o posvojenju, pa je za mene ovo o darovitosti bilo mačji kašalj. I očito je bio zreo za to, jer nije reagirao nikakvim prenemaganjem niti uzdizanjem sebe, nego je jednostavno tom informacijom riješio neke nejasnoće i zaokružio sliku o sebi, barem za sada.

[deva]

Ma mene ubija u pojam kad nad zadaćom iz matematike sjedi 1,5 sat i kuka "ja to ne znam, ne mogu, dosadno je" i istovremeno rješava u glavi zadatke sa kraja zbirke koje još uopće nisu učili (i naravno to može, to zna, to je zanimljivo).
Neki dan je sama počela razgovor o srednjim školama (!) - koja je najbolja, koja je za koje zanimanje, za koju je ona dovoljno pametna i sl. E tu sam iskoristila pa smo malo razgovarale o različitim sposobnostima koje ljudi imaju i što to znači, zašto netko može brzo trčati a netko drugi jednom pročita pjesmicu i već je zna napamet...
Uglavnom svima u familiji smo pronašli dobre i loše strane, a ona sama je sebe jako dobro "ocjenila" i zaključila da bi samo trebala biti samostalnija. Sada radimo na tome.
Zadovoljna sam tim razgovorom shvatila je kolike su joj mogućnosti i da je na njoj da ih iskoristi (naravno uz podršku nas).

[deva]

Kada smo bile na prvom Mensinom sastanku, tamo su bili tipični predstvanici darovitih; jedino nisu imali debele naočale i izgledali kao štreberi - njihova socijalna inteligencija je bila jako, jako nsika.
To je nešto što zahvaljujući TS radionicama, moja kćer ima na zadovoljavajućoj razini (solidna 3).

Ovome se i ja nadam!

[ivana zg]

mislim da sam se ovdje jednom davno javila moja Emanuela će 10.04.09. napuniti 2g. neurorizična je, distoni.....od 17mjeseci prepoznaje svih 5 samoglasnika i piše A,I,O......pjeva po koju pjesmicu, obožava plesati, pogotovo balet, kad čuje klasiku odmah počne plesta, makar bila i na reklami na TV-u :D ...u zadnje vrijeme je počela pjevati ljestvicu...ima mali sintesajzer, pa sam joj ja počela svirati ljestvicu, a ona ponovlja...bavila sam se pjevanjem, ali ne znam note i često imam problema s intonacijom pa je ne bih željela krivo podučiti, isto tako je ne bi htijela previše gnjaviti ali vidim da pokazuje interes i stalno pjeva.
Imam zato pitanje za vas; postoji li itko tko bi poučavao tako malu curicu osnovama pjevanja i je li moguće već sada ustanoviti ima li sluha...ili je sve to prerano??? :/
Hvala!

[KORNY]

Evo,samo da javim novosti.
psihologica u vrtiću je potvrdila da je nad prosiječno inteligentna,posuila mi knjigu "darovio je,što ću sa sobom".Rekla je da će napraviti plan tipa male škole da tete u grpi rade s njom,da će ona i pedagogica raditi s njom,da bi bilo poželjno kad bi ju na jesen mogli upisati na engleski...jer bi bilo šteta da takav talent propada,da vidi da prbrzo usvaja ono kaj ju zanima....da po svemu kaj ona vidi da će ona biti spremna i intelektualno i emocijonalno sa 6 za školu,pa ako će ona htijet neka ide...
svakim danom imamo sve većih problema noseći se s njenim ponašanjem, al se trudimo da svi budemo zadovoljni...

[Shiny]

Evo i mene da priupitam...

nisam sigurna...vise u nista...

Jan je oduvijek bio malo drugačiji od drugih..barem što se tiče socijalizacije, ponasanja u vrtiću, emotivnosti...

Sada mu je 3,5 god...zašto mislim da je nadaren?
jednostavno je zreliji od vršnjaka...
- osim toga oduvijek je opsjednut brojevima, broji do 200 (dalje ga više ne slušam ), sve broji ama baš sve (npr. stepenice, pa zapamti do koje je stao, recimo 11 pa kad se vraćamo istima nastavlja brojati)
- Sam se naučio čitati, odnosno ne čita još cijele rečenice ali lagano ih kopča..riječi od 5, 6 slova pročita bez problema..
- zna napamet automobilske tablice cijele obitelji, datume rođenja svih nas, kućne brojeve, godine starosti i , što je najsmješnije, brojeve cipela
- Ima nevjerojatno pamćenje i zapažanje detalja
- već par mjeseci igramo čovječe ne ljuti se a on mi je ravnopravan protivnik
- od neki dan mu je jako zabavno kazati slovo, npr. K i onda govoriti riječi s početnim tim slovom, npr kuća, kruh, kamen...

No ono što me više muči jest njegova socijalizacija...i druge stvari
- sad se već pomalo igra s drugom djecom, ali samo onom koju zna od prije (iz vrtića ili naših frendova)
- ne voli buku i gužvu, plaši se kazališnih predstava, lutaka, maskiranih osoba (djed mraz i ostali-iš, iš)
- rijetki su trenuci da se on igra u jednoj sobi a da sam ja u drugoj (bilo to doma, na nekom rođendanu ili kod prijatelja)
- izrazito je osjetljiv i ne može podnijeti da smo "posvađani"! Odmah me pita "jesam ja mamina ljubav?" (jer mu to inače često govorim)
- ima svoje tješilice, "čuvare" kako on kaže -jednog sloneka i odnedavno neki mali ručnik
- opterećuje se nekim stvarima poput "kada će mrak"? jer zna da kada padne mrak, mora ići spavati a sutra je vrtić - kojeg baš i ne ljubi jako..
- uuužasno je težak u odijevanju novih stvari, cipela, majica, jakne - you name it!

eto..olakšala sam dušu...a sigurno pola toga nisam rekla

- e da ne voli ni luna park ni koncerte-dječije...

što sam ono htjela reći...ne znam...

[tanja_b]

Shiny, po tvojim dosadašnjim postovima zaključila sam već da su nam djeca nekako slična po mnogim stvarima (a naročito po brojevima, evo moj se na bolovanju oporavljao tako da je ispisivao na papir brojeve do 1000 )
Mi smo na testiranju bili prije mjesec dana i utvrđena mu je darovitost na kognitivnom području, ali nevezano uz to (jer taj nalaz me i nije začudio), psihologica je naglasila koliko je on uz taj kognitivni napredak emocionalno izrazito osjetljivo dijete, i o tome treba voditi računa.
S obzirom da i u obitelji ima njemu sličnih, ni to me ne čudi, samo mi služi kao upozorenje kako s njim dalje.
Uglavnom, sad u vrtićkoj dobi ne trebamo ništa posebno poduzimati - jednostavno postupati s njim i dalje tako da ne kočimo njegov napredak i da mu pružimo emocionalnu sigurnost koliko mu treba. Rečeno nam je i da će vjerojatno izbjegavati kompetitivne aktivnosti, natjecanja i vrednovanja, te da mu pružimo mogućnost za aktivnosti koje bi ga mogle opustiti (glazba, ples, gluma i sl.).
Što se tiče socijalizacije, imamo sreću da ide u dobar vrtić i da ima divne tete koje ga u potpunosti razumiju i prate njegove potrebe. Njemu je stvarno dugo trebalo da se počne igrati s djecom u vrtiću, ali sad u tome uživa, a prednost su i mješovite grupe gdje se dobro snalazi sa starijom djecom.
Rečeno nam je da se takva djeca obično dobro snalaze ili sa starijima ili s mlađima od sebe, dok im komunikacija s vršnjacima nekako najteže pada (i tu moraju puno toga učiti).
O nadolazećim problemima koji nas čekaju kad krene u školu zasad neću razmišljati :/ imamo još pune 2 godine do tada, valjda će se neke stvari posložiti same od sebe.
Eto... ne znam jesam li ti donekle pomogla, nemam baš nekih pametnih savjeta, ali možemo bar podijeliti iskustvo.

[topluvodu]

I ja ću podijeliti svoje brige s vama.

Filip je jučer slušao radio i zasvirala je pjesma od Indexa - Predaj se srce, izgubili smo boj...u mom zivotu sad nema vise nje...izgubili smo sve. Rasplakao se, ugasio radio i tražio da „svijet izbaci tugu jer je to teško“.

Strašno se uzbudi kada u crtiću dolazi zastrašujuća muzika koja najavljuje dolazak zla ili neke opasnosti i da bi mogao nastaviti gledati film (jer radoznalost je jaka) ja moram doći kraj njega.

Perfekcionist do pakla i dok naljepnica Rorija nije zaljepljena savršeno na svome mjestu, uz silni bijes i režanje, pokušavati će sto puta dok ne bude zadovoljan.

Ako mu se razbije igračka ili mu padne lizaljka i raspolovi se, u stanju je bacati se po podu i vriskati iritantno duuugo.

Koncentrirano po sto puta može slušati priču koja ga zanima, ali ni sekundu neće slušati upute kako da obuče majicu. Apsolutno je nezainteresiran za sve praktične aspekte življenja tipa hranjenje, oblačenje, pospremanje, a spavanje mrzi. Pravila bilo koje sportske ili društvene igre neprestano krši jer „moja pravila su bolja“, ne trpi poraz. Mrzi Sunčicu kad mu kaže „netočno“.

Kada gleda nešto što mu je smiješno, smije se toliko da doslovce pada sa stolice i guši se od smijeha.

Dakle, preplavljuju ga vlastiti osjećaji. Nije još zagospodario njima i nose ga od nemila do nedraga. Sve je intenzivno kod njega, ali tuđe probleme, stajališta i osjećaje ne razumije baš.

Trudim se da mu objasnim loš osjećaj kojeg proživljava, zašto ga je obuzeo i nastojim mu predočiti prolaznost toga osjećaja i činjenicu da se većina djece i odraslih u takvim situacijama slično osjećaju. Pomake još nisam uočila, možda milimetarske.

Na planu socijalizacije je situacija puno bolja nego prije godinu dana i sada se igra s drugom djecom. Naučio se zalagati za sebe, čak počinje nametati i svoja pravila. Ali, fali mu kooperativnosti i empatije i još uvijek može pogrešno protumačiti tuđe reakcije, uglavnom jer smatra da ga netko ugrožava.

Valjda će biti bolje. Sigurno će biti bolje. Raste, okolina ga bogati iskustvenim doživljajima, a mama i tata prate njegov neobični lik. Tete u vrtiću odlične.

Samo još da prestanem fatalistički razmišljati o tome da će svaka uočena „nepravilnost“ trajati cijeli život i da će ga zakočiti u dosizanju „uspjeha“ u životu.

I ovaj disbalans kognitivnih i emotivnih sposobnosti se valjda vremenom smanjuje???

[tanja_b]

Strašno se uzbudi kada u crtiću dolazi zastrašujuća muzika koja najavljuje dolazak zla ili neke opasnosti i da bi mogao nastaviti gledati film (jer radoznalost je jaka) ja moram doći kraj njega.

Onda si lako možeš zamisliti kako smo mi neki dan gledali Trnoružicu (bio je prilijepljen uz mene)

Perfekcionist do pakla i dok naljepnica Rorija nije zaljepljena savršeno na svome mjestu, uz silni bijes i režanje, pokušavati će sto puta dok ne bude zadovoljan.

Nas isto u zadnje vrijeme muči perfekcionizam. Naročito kad je crtanje u pitanju (tu su mu sposobnosti sasvim prosječne, ali zamisli baš i nisu). Već sam naučila: ne smijem ni u kom slučaju pristati da ja crtam umjesto njega, jer onda pokušava doslovce kopirati moj crtež i pobjesni. S jedne strane ima lude zamisli i ideje, a s druge strane ih ne može realizirati, i onda bude očaj, frustracija, bijes... i na žalost, još uvijek ne zna vladati svojim bijesom, mislili smo da je faza udaranja iza nas, ali izgleda da i nije :/

Mrzi Sunčicu kad mu kaže „netočno“.

E iz ovog razloga mi Sunčicu nikad nismo ni instalirali
(na sreću, bili smo na vrijeme upozoreni na njezin iritantni glas i taj "netočno").
Probajte s glazbenim igrama Bulaja naklade - nama su se pokazale kao pun pogodak, jako puno je naučio, a nema nikakvih reperkusija za netočne odgovore

I ovaj disbalans kognitivnih i emotivnih sposobnosti se valjda vremenom smanjuje???

Ne znam, o tome bi možda nešto više mogli reći roditelji starije djece... ja se nadam da da.

[topluvodu]

I ovaj disbalans kognitivnih i emotivnih sposobnosti se valjda vremenom smanjuje???

Ne znam, o tome bi možda nešto više mogli reći roditelji starije djece... ja se nadam da da.[/quote]

Zaključujući iz posta nadice gdje spominje ljude iz mense koji nisu imali sreću trenirati ljudske interakcije uz TS, mislim da to i ne ide automatski.

Iako smatram da sam talentirana emotivno-socijalno, osjećam se bespomoćno jer mi se čini da tu intuiciju i podsvjesno znanje o ljudskoj prirodi i osjećajima ne mogu prenijeti na filipa. Za to mi je svakako potreban profesionalac kojeg eto u rijeci nema.

Recimo filip ima potrebu (u zadnje vrijeme) zgroziti djecu u vrtiću nedoličnim ponašanjem (pokazuje guzu curicama, vadi šmrklje iz nosa i pokazuje ih, dere se iz čista mira na djecu da mu idu na živce...), jedan užas.
Toliko mu teško pada NE da nije u stanju ništa nekoga zamoliti od straha da ne bude odbijen. Za mene tvrdi da ga moram slušati "jer djeca rastu kad ih mame slušaju".
Od svih zadataka koji su mu ponuđeni, uvijek će izabrati najlakši jer su ovi drugi "užasno teški". Npr. uporno slaže puzzle od 30 kom (treba mu minuta), a ove od 60, samo ako ću ja pripomoći.
Teta u vrtiću je otkrila da zna čitati i onda ga je ona pozvala da pred svima čita neke riječi. On je to i učinio, ali čim je došao kući rekao mi je da više nikada nikome neće čitati. I to više ne čini od tog dana (a prošlo je već 6 mjeseci), a čita samo kad mora odabrati određenu epizodu crtića na DVD-u.

Očito se radi o raznim strahovima i nesigurnostima za koje ja nemam znanja riješiti ih. Usprkos svim pročitanim knjigama.

Shinny, mogu te utješiti da je i filip imao strahove od gomile i buke u kazalištu, na rođendanima i sl., ali ga je to prošlo samo od sebe. I sada oklijeva sam ući u sobu punu NN djece, ali su igračke ili glazba prejak mamac i ipak kreće. Pa gledajući tu promjenu, možda ima nade i da se ostali "problemi" sami riješe.

Mislim da je odlično rješenje ovakvu djecu upisati ga na glazbu, ples i glumu što tanja spominje. Ali kod nas je situacija takva da filip, iako pokazuje ogroman interes i talent za glazbu, nema sposobnosti ili želje ili ne znam kako to nazvati, da sluša upute odraslog da nešto radi na određeni način. Jednostavno takvu osobu ne doživljava kao nekoga tko zaslužuje da ga on sluša. On ima svoj plan i program. A igrice koje ti tanja spominješ nisu bile interesantne "jer je ta muzika tako dooosadna". Lud je za punkom i rockom. Što jače i brže svira, to bolje.

[tanja_b]

Teta u vrtiću je otkrila da zna čitati i onda ga je ona pozvala da pred svima čita neke riječi. On je to i učinio, ali čim je došao kući rekao mi je da više nikada nikome neće čitati. I to više ne čini od tog dana (a prošlo je već 6 mjeseci), a čita samo kad mora odabrati određenu epizodu crtića na DVD-u.

Andrej jasno i glasno tvrdi da ne zna čitati, a onda skužim da čita slikovnicu sam, i to u sebi
Ista stvar je i s raznoraznim vježbenicama (nadobudno sam mu ponudila one za matematiku, jer se s brojevima zbilja izvrsno snalazi). Tvrdi da ne zna i da neće, a poslije skužim da zna i zbrajati i oduzimati.

A socijalne vještine su mu prilično slabe. U parku će se skrivati ako prepozna neko dijete (npr. iz vrtića), a istovremeno se želi s njim igrati. Jučer je 50% vremena u parku proveo sjedeći meni u krilu, i jedva sam ga nekako dobila da se pokrene. A kad se pokrenuo, nije više htio doma
Još uvijek nije shvatio da ako mu se netko obrati, da smije odgovoriti, da nije strašno pogledati drugu osobu u oči, i sl. S odraslima komunicira bez problema, ali s djecom... koma. A istovremeno se veseli djeci i htio bi se s njima igrati, ali je užasno zakočen.
Što je najgore, u njegovim reakcijama prepoznajem sebe od prije puno godina, i uopće ne znam kako mu pomoći :/

[Mima]

:shock: Lea nije darovita ali ovo što čitam o emocionalnom razvoju i socijalnum vještinama kao da sam ja napisala o njoj. Pa i ovo skrivanje znanja :shock:

[NanoiBeba]

tanja b, mislim da će ti biti lakše, a i njemu, kada krene u školu

[tanja_b]

Ne znam :/ psihologica nas je upozorila na probleme koji bi se mogli javiti upravo kad krene u školu.
Osim ako dobije savršenu učiteljicu (kao što su mu sad tete u vrtiću).

[kli_kli]

Teta u vrtiću je otkrila da zna čitati i onda ga je ona pozvala da pred svima čita neke riječi. On je to i učinio, ali čim je došao kući rekao mi je da više nikada nikome neće čitati. I to više ne čini od tog dana (a prošlo je već 6 mjeseci), a čita samo kad mora odabrati određenu epizodu crtića na DVD-u.

Andrej jasno i glasno tvrdi da ne zna čitati, a onda skužim da čita slikovnicu sam, i to u sebi
Ista stvar je i s raznoraznim vježbenicama (nadobudno sam mu ponudila one za matematiku, jer se s brojevima zbilja izvrsno snalazi). Tvrdi da ne zna i da neće, a poslije skužim da zna i zbrajati i oduzimati.

A socijalne vještine su mu prilično slabe. U parku će se skrivati ako prepozna neko dijete (npr. iz vrtića), a istovremeno se želi s njim igrati. Jučer je 50% vremena u parku proveo sjedeći meni u krilu, i jedva sam ga nekako dobila da se pokrene. A kad se pokrenuo, nije više htio doma
Još uvijek nije shvatio da ako mu se netko obrati, da smije odgovoriti, da nije strašno pogledati drugu osobu u oči, i sl. S odraslima komunicira bez problema, ali s djecom... koma. A istovremeno se veseli djeci i htio bi se s njima igrati, ali je užasno zakočen.
Što je najgore, u njegovim reakcijama prepoznajem sebe od prije puno godina, i uopće ne znam kako mu pomoći :/

Sta da ti kazem kad Novi na pitanje koliko ima godina odgovara sa "Ne znam!" :D

Inace, darovitost i nije neki previsok IQ, dosta dece je stvarno darovito

Vi koji ste isli u psiholoska savetovalista, jeste li nekako pripremali decu? Nadam se da cemo mi uskoro na jedan razgovor, pa me zanima sta njemu da kazem.

[NanoiBeba]

Ne znam :/ psihologica nas je upozorila na probleme koji bi se mogli javiti upravo kad krene u školu.
Osim ako dobije savršenu učiteljicu (kao što su mu sad tete u vrtiću).

ja sam užasno sterpila od škole (i još uvijek strepim) ali nam je ona donjela dosta dobroga (kucam u drvo). Nije sve idealno, ali sa puno stvari sam zadovoljna.

[tanja_b]

Vi koji ste isli u psiholoska savetovalista, jeste li nekako pripremali decu? Nadam se da cemo mi uskoro na jedan razgovor, pa me zanima sta njemu da kazem.

Nisam ga nešto posebno pripremala, rekla sam mu da idemo porazgovarati s jednom tetom. On je nešto doma nanjušio pa je rekao da s tom tetom neće razgovarati, ja sam mu na to rekla da ne mora ako neće i to je bilo sve od pripreme.
Kad smo došli onamo, bio je suradljiv kao rijetko kad ali ipak i oni tamo znaju svoj posao i znaju kako pristupiti djetetu.

[Zdenka2]

I ovaj disbalans kognitivnih i emotivnih sposobnosti se valjda vremenom smanjuje???

Ne znam, o tome bi možda nešto više mogli reći roditelji starije djece... ja se nadam da da.

Sudeći po mom sinu, da. Sada pokazuje daleko više kontrole nad svojim emocijama, suradljivosti i empatije nego prije. On je socijalno bio uvijek jako angažiran - za razliku od vaše djece, druga djeca i druženje s njima uvijek su ga zanimali i jako se oko toga trudio. Međutim, to mu baš nije polazilo za rukom i često se osjećao drugačijim od ostalih. Sada je potpuno uklopljen u razred - nije sveopće popularan, ali do toga mu nije ni stalo, jer ga ne zanimaju sva djeca. Ima prijatelje koje je sam izabrao i te odnose njeguje.

Osim toga, padam u nesvijest od toga da ga hvale zbog mirnoće, u školi, u muzičkoj školi, PCM i u na drugim mjestima. I doma je puno mirniji, a to znači, kako je rekla psihologica, da je zreliji i na svakom području "nahranjen". Po mom mišljenju, škola je tu odigrala vrlo važnu ulogu - njemu jako odgovara taj školski način u kojem se dokazuje svojim znanjem, natječe sa sebi ravnima. I druženje je drugačije.

Naravno, sva su (darovita) djeca drugačija i ne može se do kraja predvidjeti njihov razvoj, ali mislim da ne biste trebale previše brinuti nego samo osiguravati uvjete njihovog primjerenog psihološkog razvoja. Ništa ne dolazi preko noći - za zrenje treba vremena.

[tridesetri]

i ja mislim da se taj nesrazmjer smanjuje, premda ni je moja kcer nije "tipicna" - ona je isto drustveni tip.

u mladjoj dobi se cesto druzila sa starijom djecom ili pak sa puno mladjom (kojima je mogla naredjivati). sada bez problema, dapace lako, sklapa prijateljstva uglavnom sa vrsnjacima zato jer joj je postalo puno lakse pronaci vrsnjake sa slicnim interesima. da pojasnim, kad je imala dvije godine tesko joj je bilo naci vrsnjaka koji je bio zainteresiran za pisanje slova i pjevanje kompliciranih pjesama, dok joj je sada lako pronaci petogodisnjake koji su kao i ona zainteresirani za bube, jajasca, enciklopedije ili sto je vec u toj fazi zanima.

njezin najbolji prijatelj je takodjer izraziti bistric, ovakav tip kakav vecina opisujete i njegova mama mi veli da su imali puno vise problema s disciplinom i samokontrolom kad je bio mladji, te slicno kao sto zdenka kaze, da se djecak preporodio od kad je krenuo u skolu, jer je jak u tim akademskim vjestinama te mu je to dalo samopouzdanja pa cak i odredjenu dozu popularnosti medju djecom.

ono sa cim njegova mama ima i dalje "problema", a isti taj problem imamo i mi, jest intenzitet te djece koji se ne mijenja.
mi vise nemamo nikakvih problema s ponasanjem, samokontrolom, paznjom, socijalizacijom ili bilo cim drugim, cak ne mgu reci ni da imam nekakvih strepnji zato sto je m. drugacija. jedino sto me brine je odakle pronaci energije da nahranim njezinu znatizelju i glad za znanjem

"zar za svladavanjem" je fraza kojom se cesto opisuje darovito djete, a taj zar roditeljima ponekad moze biti jako naporan. ali to je naravno divna osobina na koju bi roditelji trebali biti ponosni.

[Zdenka2]

Olakotna okolnost je to što taj žar veća djeca u većoj mjeri zadovoljavaju sama. Ovo je istina što kaže tridesetri, da darovita djeca u školi nisu toliko "drugačija" - školska djeca dosta toga mjere školskim uspjehom, tako da netko tko puno toga zna temeljem toga stječe popularnost i samopouzdanje.

M. još nije pronašao ono "svoje" područje. Ide mu sve, u školi i u glazbenoj i voli sve, ali osjećam da još traži ono područje koje će ga "usisati". Za sada brije po nekoliko područja, a najizraženija su matematika, glazba i vjera. U odnosu na prethodna razdoblja, mnogo više o tome istražuje i razmišlja sam ili u razgovoru s profesorima. I dalje traži odgovore od nas, pa i vodstvo, ali je daleko samostalniji. Sad smo u fazi kad osjećam da smo savladali jednu veliku stepenicu i s ponosom gledam na rezultat odgoja i njegovog razvoja.

[tanja_b]

Ovo je istina što kaže tridesetri, da darovita djeca u školi nisu toliko "drugačija" - školska djeca dosta toga mjere školskim uspjehom, tako da netko tko puno toga zna temeljem toga stječe popularnost i samopouzdanje.

Hm, moje iskustvo sa školom (osnovnom) je bilo sasvim drugačije :/
Srednja škola je nešto drugo, ali do tada sam morala otrpjeti puno toga, i ne bih voljela da i Andrej mora to proživljavati.
Za sada ima prednost koju ja nisam imala - fizički je spretan, pa bar u tome ne odudara od druge djece.

Što se tiče socijalizacije, otegotna okolnost je i ta što je već 3 tjedna izvan vrtića, pa se odvikao od komunikacije s djecom. Vjerujem da će sve nadoknaditi kad se vrati u svoju grupu.

[tridesetri]

tanja_b, ja ne mislim da darovita djeca prolaze dobro u skoli bas naprotiv. ali upravo zato sto sve strepimo u vezi toga, sam kao utjehu spomenula tog prijetelja moje m. koji se u skoli preporodio, u nadi da cemo i mi imati slicna iskustva

mnogo je raznih cimbenika koji mogu utjecati na djetetovu (ne)popularnost, dobra/losa iskustva sa skolom ali jedno je sigurno - darovito dijete ne mozes upisati u bilo koju skolu ili vrtic, kao i za u sve drugo u vezi te djece treba uloziti puno energije. kad se samo sjetim koliko smo mi radikalnih promjena i velikih zivotnih odluka vec dosad donijeli zbog m. ne vidim zasto bi sa skolom bilo puno jednostavnije...

ja isto imam osjecaj da ce m. biti puno lakse kad pronadje u necemu "svojem",za sada pokazuje veliki talent u vise razlicitih podrucja i to toliko da se cak ni ja sama ne mogu odluciti da li da je upisem na gimnastiku, glazbu, ples, likovni, karate (tako da trenutacno ne ide na nista :/ ) pa kako bi i ona sama mogla odluciti.

inace tu svestranost smatram jednom od najvecih problema nadarene djece, jer poznajem nekoliko odraslih nadarenih gotovo genijalaca u vise razlicitih podrucja koji se na kraju niti u jednom nisu narocito ostvarili, dok prosjecni ljudi uspiju barem u jednom podrucju i zbog toga zive sretan zivot.

ako nista drugo mislim da nam ovo vrijeme interdisciplinarnosti ide na ruku

[deva]

I ovaj disbalans kognitivnih i emotivnih sposobnosti se valjda vremenom smanjuje???

Ne znam, o tome bi možda nešto više mogli reći roditelji starije djece... ja se nadam da da.

Mislim da je ovo vrlo individualno i ovisi ponajprije o socijalnim vještinama djeteta.
Mi polako napredujemo...

[tanja_b]

Počelo me brinuti nešto što vjerojatno ne predstavlja pravi problem, ali ipak je prisutno. Naime, ne znam uopće s kim on može komunicirati o temama koje ga zanimaju, osim sa mnom i s MM-om.
Pa tako odnosi u vrtić svoje crteže planeta, zmajeva, popise tramvajskih linija i slično (evo jučer je s tatom smišljao nazive za dinosaure s različitim brojem rogova!), ali koliko vidim, to je toliko daleko od običnih dječjih interesa, da ga nitko s tim temama ne ferma ni pol posto.
Štoviše, djeca obično na te njegove radove kažu da je to "šarabara", on se pokunji, i ostavi crtež/papir/bilježnicu po strani.
S jedne strane, normalno da se mora učiti komunikaciji s vršnjacima i prilagoditi se drugim ljudima, ali brinem se da s vremenom ne izgubi taj svoj entuzijazam i maštovitost samo zato što to druge ne interesira. A što je stariji, primjećujem da mu je društvo druge djece sve važnije u životu (s tri godine ga djeca uopće nisu interesirala, sad je situacija bitno drugačija).
Kako uskladiti tu potrebu za društvenošću i individualizam? Ili će se to regulirati samo od sebe pa ja sad fantaziram bezveze ?

[Zdenka2]

Za darovitu djecu je vrlo bitno da im se omogući komunikacija sa sebi sličnima. Ovi problemi se time rješavaju.

[tridesetri]

potpisujem zdenku2.
mi smo dpduse nekako uvijek imali srece s pronalazenjem "srodnih dusa",mozda ne u vrtickoj grupi ali negdje izvan sigurno postoji dijete koje je slicno tvom i koje bi razumjelo njegove interese.
ja dosta cesto iniciram igranje sa razlicitom djecom i nerijetko se isplati (kao da vec imam neki radar za nama slicne). nedavno smo tako upoznali jednog deckica s kojim se m. tako predivno igra da ih je uzitak gledati. i da, imaju identicne interese. kao da se poznaju cijeli zivot...
i dovoljno vam je samo jedno takvo dijete.
koliko se sjecam ni ja se nikada nisam druzila sa cijelim razredom, imala po jednu najbolju prijateljicu/prijatelja i to je bilo to. i sasvim dovoljno.