Ha čuj, moj se zna rasplakati kad čita nešto tužno (na Andersena koji je bio za lektiru, npr., zato i nije pročitao sve što je trebao). S druge strane, zamalo se rasplakao i na sretan kraj "Zagonetnog dječaka". To su takva djeca, koja sve jako proživljavaju, u ovoj fazi mislim da im je najbolje pustiti da prorade svoje emocije i ne zaplitati se u filozofiju oko pitanja "zašto su nam pustili taj crtić" i "zašto bih ja to morala gledati".
S druge strane, to može biti i prednost, kasnije. U zadnje vrijeme sve češće ostajem paf kad shvatim kako moj osmogodišnjak točno procjenjuje ljude oko sebe. Valjda mu to omogućava ta "unutarnja antena", ista zbog koje ga druge stvari tako jako pogađaju...