Imam pitanje za mame većih bistrića - školske djece: Jeste li i kada razgovarali sa svojom djecom o njihovoj darovitosti?

Naime, ja sam nedavno s M. razgovarala o tome. Već ga je duže vrijeme mučio osjećaj različitosti koji nije znao protumačiti. Vrlo je dobro uklopljen u razred - ima prijatelje i to birane - bira ih među jednako pametnima, ali je dobar i s ostalima.

Međutim, stalno mi je dolazio s izjavama: Mama, ja sam drugačiji/čudan/različit/u meni ima nešto drugačije/ja uvijek ispadam drugačiji/zašto ja nisam isti kao ostali i još niz varijacija na temu. To drugačije je smještao baš u sebe, vidio je to u sebi unutra. On je izvrstan učenik, sve pet, ali ima još takvih u razredu, dakle nije po tome drugačiji. Ispitala sam također i ima li to veze s posvojenjem - nema; po tome se ne smatra drugačijim - ima mamu i tatu kao i ostali i po tome je isti.

Dakle, zaključila sam da prepoznaje svoju darovitost i to kao nešto što ga odvaja od skupine koja mu je sada najvažnija. To je trajalo duže vrijeme i odlučila sam dati tom njegovom osjećaju ime; neka zna o čemu se radi kako bi sebi mogao racionalno objasniti svoju različitost, prihvatiti sebe kao takvog i lakše se nositi s time. Sad ima tu informaciju i prihvatio je da je tako. Prva reakcija je bila udarac po čelu uz pitanje: Zašto nisam glup? Bilo bi mi sto puta bolje da sam glup. Ipak, on osjeća svoju izuzetnu pamet i zadovoljan je time što mu ona omogućava. Svjestan je toga da ga to čini onim što on je, pa makar i po cijenu različitosti. Nije se pojavio nikakav trag prenemaganja zbog te izuzetnosti, dapače, i dalje mu je najvažnije da se uklapa u skupinu i oko toga se najviše trudi.

Zanima me kako je to kod vas; što mogu očekivati, kako će se razvijati taj odnos prema samom sebi?