Evo mog iskustva: M je počeo ići na radionice još kao vrtićko dijete. Od početka je radio s TS. Prvo vrijeme je bio samo s još jednim dječakom iste dobi. Potom se grupa proširivala na 4 i sada na 8 članova. M. je specifičan slučaj po tome što je uvijek imao jaku socijalnu stranu - dapače, to mu je jedno od svojstava u domeni darovitosti. Ipak, problemi su bili upravo na tom planu. On se je povlačio u sebe, jako se trudio oko djece i nastojao se prilagoditi, ali je uvijek osjećao da je drugačiji; to je i verbalizirao. Taj osjećaj da je drugačiji stvarao mu je velike napetosti. Imao je prijatelje i cure i dečke, no u situacijama napetosti znao je ulaziti u sukobe i biti agresivan.
S autoritetima uglavnom nije imao problema - i danas mu je toplo oko srca kada se sjeti svoje glavne vrtićke tete. Međutim, kada bi netko prema njemu nastupio autoritarno dolazilo je do problema i to velikih. Još kao vrtićko dijete on se prema takvim osobama čvrsto "ukopavao" u svoje pozicije i, naravno, stradavao, jer je ipak bio malo dijete.
U obitelji uvijek je bio, recimo to tako, naporan. S njim ništa nije išlo lako - uvijek se sve moralo diskutirati, dokazivati, uvjeravati. Ništa niije prihvaćao samo po sebi. Srećom, naišao je na tvrd orah, mene. Odgoj sam gradila na izuzetno čvrstom odnosu punom ljubavi kojeg imam s njim, ali na isto tako čvrstom autoritetu i (relativno) čvrstim granicama. To je opis problema zbog kojih smo se i obratili PCM - neposredni povod bio je sukob s autoritarnom osobom u vrtiću.

Na radionice ide sad već oko 4 godine. On je sada druga osoba - još uvijek jednako svoj, ali uklopljen, suradljiv (to je bio veliki problem prije), više uvažava druge. Još mu se često događa da želi biti u centru pažnje i voditi stvar, ali daleko više nego prije uvažava druge i prihvaća njihova mišljenja. U razredu i u grupi uvijek ima dobre ideje koje njegovi prijatelji sada mnogo bolje prihvaćaju nego prije, jer ih plasira na drugi način koji više uvažava okolinu. Ta empatičnost je nešto na čemu kod njega još uvijek treba raditi, a ostali glavni problemi su po mom mišljenju riješeni. Koliki je tu udio PCM, koliki nas roditelja, koliki njegovog sazrijevanja teško je razlučiti, ali rekla bih da je sve pridonijelo njegovom stabilnom razvoju. Sad ima 9 godina i ja zapravo bez straha očekujem njegov pubertet. U radionicama se pomno prati svako pojedino dijete i radi se na njegovoj specifičnoj problematici i to intenzivno. To ne može ostati bez rezultata. Osim toga, odlična je suradnja PCM s roditeljima. Pomoć TS u odnosu na M, ali i na B koja ne ide tamo na radionice, za mene je bila nemjerljiva. Ne pretjerujem kad kažem da su mi u nekim razdobljima njezini savjeti pomagali da držim glavu iznad vode. Osim toga, tamo sam mnogo naučila o pristupu darovitoj djeci i o odgoju općenito. Svakako želim da ostanemo vezani uz PCM koliko god to bude moguće, odnosno prema njihovoj procjeni.

Radionice u PCM su preventivnog karaktera, pa je tim više teško ocijeniti u kojoj je mjeri nedostatak problema njihova zasluga. Ali, upravo je to ono što se traži. Kad se veliki problemi u pubertetu pojave, postoje mogućnosti za djelovanje, ali one su mnogo manje učinkovite.