Darovita djeca-kako se nositi s njihovim posebnim potrebama

[tanja_b]

Sve ovisi o skolskom kurikilumu, u SAD-u se jasno zna koje su skole bolje, a koje gore (a time i povoljnije tj. nepovoljnije za iznadprosjecne), no ja mislim da je vrlo slicna situacija i kod nas, barem na podrucju Zagreba.

O ovome ne znam baš puno, ako imaš koju informaciju više (ili netko drugi), prosvijetli me!
Dosad sam stekla dojam da je u većini škola u Zagrebu situacija ista, a kako će kojem djetetu biti u školi, ovisi prvenstveno o učiteljici.
Koliko znam, sad su dosta strogi što se tiče upisa po mjestu stanovanja, ali čak kad toga i ne bi bilo, nisam sigurna je li bolje tražiti određenu školu i određenu učiteljicu po gradu, ili ga upisati u kvartovsku školu (koja, bar po prvim informacijama, nije nešto naj-super, ali nije ni tako loša), pa da bude u svojoj poznatoj okolini (školi koju gleda kroz prozor otkako se rodio, na čijem dvorištu se već odavno igra), s djecom koju zna iz kvarta (i vrtića), i tako razvije veću samostalnost (vrlo brzo bi mogao sam ići u školu), odnosno sigurnost.
Kakva su vaša mišljenja, odnosno iskustva?

[Zdenka2]

Raspitaj se kakve su učiteljice u najbližoj školi i to kod stručnih osoba, i ako su OK upiši dijete tamo. To će ti bitno olakšati život. Ali, ako dobiješ informaciju da učiteljice u toj generaciji nisu baš senzibilizirane za problematiku tvog djeteta, traži dalje. To može stvoriti daleko veće probleme od odlaska u školu izvan kvarta.

Kad se M. upisivao u školu mi smo baš tražili stan, znali smo da nećemo ostati u blizini tada najbliže škole, dobili smo informaciju da bi bilo bolje upisati dijete u neku drugu školu. Sljedeća koja je dolazila u obzir (sada najbliža!) stavila ga je na listu čekanja, na što nismo mogli pristati. Konačno smo ga upisali u treću školu gdje smo imali preporuku za učiteljicu. Međutim, stjecaj okolnosti je bio takav da M. više nema tu učiteljicu - tu se stvari mogu mijenjati, to se ne može unaprijed znati. Ima izvrsnog učitelja, a škola kao škola, s prednostima i manama. Posebnog programa za darovite nema, jedino natjecanja i dodatna nastava.

[tridesetri]

tanja_b, malo nerado o tome pisem jer uvijek zvuci nekako elitisticki, ali to se na kraju svugdje na svejtu svede na isto.
nedavno je u novinama bio teskt o onome djecaku zrtvi bullyinga sto su ga snimali mobitelom kako ga zlostavljaju. ravnatelj skole je u izjavi dao neku nebulozu tipa "znali su da ga djeca zlostavljaju, ali nisu znali da je situacija toliko strasna". nadalje, znamo o situaciji u vezi droge, jedna mama mi je prepricavala neki radijski intervju u kojem su dali preporuku "idite na skolsko igraliste i ako nadjete manje od 20 narkomanskih sprica, upisite tamo dijete, skola je dobra".
ovo su sve ekstremni primjeri ali iz njih se moze zakljuciti da u skolama u kojima se djelatnici ne mogu nositi ni s najosnovijim zastitama ljudksih prava, nece biti previse sluha za dijete s posebnim potrebama u obrazovanju.
nasuprot tome, ima skola u kojima vecina djece prolazi s odlicnim i nemaju bas nikakve probleme u ponasanju. time je vjerovatnije da se skolski program uspjesno provodi te da ce se darovito dijete manje dosadjivati. nadalje, stil i dinamika cijelog razreda ce biti takav da ce se znanje i marljivost postivati pa ce time darovito dijete svojim sposobnostima moci cak zaraditi i popularnost umjesto da postane zrtva bullyinga zato sto je drugacije. poznajem ljude s darovitom djecom iz takvih skola koji nikada nisu na darovitost morali gledati sa strepnjom, djeca su naprosto svoju darovitost imala prilike iskazati na raznim skolskim natjecanjima ili kroz slobodne aktivnosti - to mi cini neki normalni put.
nije li Tanja Sever upravo ovakvim pristupom "spasila" nekoliko situacija? mislim da je o tome bilo rijeci na ovoj temi. takodjer ovo sto pise Zdenka2 je jako vazno, premda istina, uciteljice se mogu promijeniti.
u svakom slucaju potpisujem Zdenku2 u ovome: daleko je lakse svako jutro voziti dijete u neku drugu skolu, nego imati dijete koje je nezadovoljno u lokalnoj skoli.
nadam se da ce se kod vas tanja_b pokopiti da bude sve OK u lokalnoj skoli. narocito ako sad vec ima prijatelje s kojima ce ici u razred - to je uostalom jedan od najboljih nacina da se dijete dobro adaptira na skolu.

[Zdenka2]

Moram potvrditi ovo što piše tridesetri - zvalo se to elitizam ili ne, vrlo je važno s kakvom djecom darovito dijete ide u razred - što više u razredu ima pametne djece, poticajno odgajane, darovitom djetetu bit će lakše snaći se.

[lana74]

nisam stigla pročitati cijelu temu...jedno pitanje:

ima li igdje u splitu nešto kao bistrići, gdje će dijete može testirati?

[topluvodu]

Ne znam za Split, ali u Rijeci je organizirana igraonica za darovite
Koga zanimaju detalji neka se javi na PP

[paid]

mene zanima kako su vaša darovita djeca manifestirala svoju darovitost u dobi od dvije godine???

[tanja_b]

mene zanima kako su vaša darovita djeca manifestirala svoju darovitost u dobi od dvije godine???

S pune 2 godine, još nikako. Tada je tek pošteno progovorio, pa sam zaključila da ipak ne zaostaje u govoru za drugom djecom
S 2,5 godine je zgrabio kalkulator sa stola, i onda ga je krenulo... brojevi i slova u kombinaciji, i nije popuštao sve dok nije savladao što ga je zanimalo.

[seni]

mislim da manifestacija darovitosti moze biti iskazana na vrlo razlicite nacine. i uopce ne mora biti vidljiva, na one nacine na koje je obicno serviraju mediji, tipa dijete sa 3 godine recitira sage ili nesto slicno.
neka djeca to rade, neka ne rade.
suprotno opcem misljenju, vecina darovite dijece ne nose na celu natpis "ja sam darovit/a", niti se ponasaju previse neuobicajno.
i kao sto novija literatura pokazuje, vecina njih nema problema ni sa sobom, ni sa okolinom.

kod tako malog dijeteta ne bih uopce razmisljala u kategorijama "darovito ili ne ". naprosto bih pratila i podrzavala dijete u "otkrivanju" svijta.

[Zdenka2]

Ja tada i nisam razmišljala o darovitosti - to se ustanovilo tek kasnije, u zadnjoj godini vrtića. Tada su neke nejasne stvari kod njega postale jasnije i dobile su svoje ime. Ali, od početka sam vidjela da je drugačiji i puno prije nego što je progovorio. Dobila sam ga kad je imao godinu dana i odmah sam to uočila. Znatiželja koju je pokazivao nadmašivala je znatiželju vršnjaka. Bio je vrlo detaljan u upoznavanju svega oko sebe, sve je morao istražiti do kraja, ne površno. Odmah je pokazivao interes za slikovnice - mogao se satima usredotočiti na to. Učio je jako brzo i temeljito, izuzetno brzo je sve shvaćao i nalazio je osobita rješenja za ono čime se bavio. Pokazivao je od početka izuzetno pamćenje. Progovorio je tečno s dvije godine, a s dvije i pol godine on je već bio mali čovjek - ispitivao je o svemiru, o Bogu, o sebi. Glad za znanjem je bila ogromna i usmjerena prema nekim temama koje nisu spadale u svijet njegovih vršnjaka. Mi mu nismo nametali ništa, nismo ga drilali, u vrtićkoj dobi nije išao ni na kakve grupe ni lekcije. Učio je slobodno, vođen svojim uvijek jasno zacrtanim interesima. S dvije i pol godine mi je postavio prvo pitanje o posvojenju, jer je do tog zaključka došao temeljem nekih svojih sjećanja i opažanja. Tada mi je rekao i neka sjećanja iz prve godine svog života. Bio je strahovito verbalno napredan, u svim intelektualnim zadacima je prednjačio pred vršnjacima. Jednostavno, od prvog dana pokazivao je izuzetnu kognitivnu naprednost u odnosu na dob.

[Davor]

seni, rekao bih da si sasvim u pravu. Prema Gardneru (7 inteligencija) bilo koja može jako prednjačiti i rijetko su u nekom općem balansu. Od svih darovitosti ovo društvo nekako najspremnije prihvaća klinčadiju s razvijenom kinestetičkom inteligencijom, a još ako se radi o sklonosti nogometu - mašala! Takvima se sve prašta. (ostalima uglavnom ništa)

[Zdenka2]

Tako je, Davore!

[Val]

emisiju nisam gledala, iako jednu djevojčicu i osobno poznam.

imam pitanje, možda će čudno zvučat, pa ću pojasnit.
zanima me ima li darovitost "rok trajanja"? i što se, kod nas, smatra darovitošću?

objašnjenje-naime, nisam se jednom susrela s komentarom ovo ili ono dijete je darovito, a ta darovitost, kasnije, kao da nestane.
jesu li to bili samo preuranjeni komentari ili se, zbog našeg sustava nedovoljne potpore darovitoj djeci, oni jednostavno, kao stelitta, izgube?

spadaju li djeca sportaši u darovite? ili se to odnosi samo na intelektualnu darovitost?-pardon, sad vidjeh da je Davor odgovorio...

i znate li, imaju li sve škole programe za darovite-koliko znam OŠ AGM u Zgb-u ima?

[Davor]

Gle, sasvim je svejedno što AGM ima program kad zbog teritorijalnosti kod upisa imaš nevjerojatno male šanse upisati dijete u školu s takvim programom. Nije bolje ni u privatnim školama.

Rok trajanja ne postoji, a to što kasnije u životu ne prepoznaješ takve ljude kao darovite je iz razloga što ih je odrastanje filtriralo: neki se nauče asimilirati kroz prilagodbe društvu, a ostalima to ne uspije i dospiju na marginu. Nekakva višegodišnja studija je pokazala da su daroviti puno produktivniji akademski, književno itd. od prosjeka, ali to ti nije nikakav kriterij jer i svi ostali mogu završiti fakultete, pisati knjige itd.

Dakle, načini na koje daroviti dolaze do rezultata su različiti od načina kako to rade druga djeca, a stvarni uspjeh je kada se daroviti bez previše odricanja mogu integrirati u društvo vršnjaka. Dakle, imaju posebne potrebe.

Od uvjeravanja neprilagođenih u prihvaćanje ponašanja u skladu s očekivanjima društva je recimo Anna Freud napravila karijeru, a još za njenog života se pokazalo da se radi o običnom nasilju koje je rezultiralo alkoholizmom i samoubojstvima njenih "pacijenata".

[Val]

jao, nisam pitala za AGM radi svoje djece (iako idemo u vrtić do, najvjerojatnije, neće tamo u školu), već me zanimalo imaju li i druge škole takve programe.
(moja djeca jesu napredna, ali mislim da ne spadaju u darovite).

no, meni se, ipak, čini da ima roditelja koji pošto-poto žele da su im djeca darovita, iako, realno, ova (po opisu gore) to i nisu.

[Davor]

roditelji koji žele darovito dijete DEFINITIVNO nemaju darovito dijete

[Zdenka2]

Darovitost je splet kognitivnih sposobnosti koji ne može nestati (osim ako koga ne zadesi Alzheimer). Inteligencija i ostale kognitivne sposobnosti ostaju. O tome se kod odraslih ne govori, jer je njihov razvoj završen, a koliko su realizirali svoje sposobnosti, ovisi o okolnostima života, o njihovim roditeljima, sustavu i njima samima. Ima propalih darovitih, ima onih koji su još kao djeca funkcionirali ispod razine svojih sposobnosti, bili loši učenici, kasnije neuspješni u karijeri, ali mislim da se većinom darovitost očituje u životu odraslog čovjeka. Taj splet sposobnosti koji čovjek ima tjera ga na razmišljanje i stvaralaštvo, pa se to nužno mora realizirati u raznim područjima, ali ipak najviše u onima koja podrazumijevaju kreativnost, istraživanje, refleksiju i duhovnost.

To da ljudi žele da im dijete darovito, pa možda to i forsiraju ili izmišljaju nema veze s realnošću obitelji koje imaju darovito dijete/djecu. Život s darovitima je naporan, tu nema opuštanja, nema praznog hoda, stalno dolaze neka nova pitanja i razmišljanja, a okolina, pogotovo škola, jako otežava sve skupa. Rad s djecom izvan sustava traži vrijeme i zalaganje roditelja, a bome i dosta novca. Pa sad, stvarno ne vjerujem da bi netko ulagao svoje vrijeme i energiju i izdvajao stotine kuna mjesečno samo zato da bi hranio svoju taštinu spoznajom da ima izuzetno pametno dijete.

Kod djece je važno na vrijeme identificirati darovitost, jer su bistrići, kako kaže naslov ove rubrike, djeca s posebnim potrebama. Te potrebe većinom nisu zadovoljene u sustavu, tako da se roditelji i njihova djeca moraju snalaziti sami, izvan sustava. Darovita djeca imaju problema s pronalaženjem svog mjesta u društvu, ne samo zbog toga što su drugačiji i odskaču nego i zato što ih društvo nije spremno prihvatiti, jer je većinski prosječno i prilagođeno prosječnima. Iza Davorove cinične rečenice da roditelji koji žele darovito dijete sigurno nemaju takvo dijete, krije se realnost života darovitih ljudi - u praksi se darovitost vrlo često mora prikrivati da bi se zaštitilo dijete. Iz mog iskustva bolje je nikako ne govoriti o darovitosti svog djeteta pred roditeljima djece iz njegovog okruženja, jer oni većinom ne idu za time da razumiju posebnost takvog djeteta i njegove posebne potrebe nego misle da je darovitost nekog djeteta valjda uvreda za njihovo dijete. Vidjela sam ljude koje obuzima zavist zbog toga i koji zbog te zavisti negativno komentiraju dijete, to govore i svojoj djeci i svašta si dozvoljavaju u odnosu prema darovitom djetetu. Darovito dijete će često doživjeti da se naglašavaju njegovi problemi ili loše strane - to takvim ljudima služi kao neka kompenzacija za njihovu zavist.

Većina ljudi ipak nije zlonamjerna, ali ne razumije posebne potrebe darovite djece. Mogu reći vlastito iskustvo - kao dijete u osnovnoj školi svoje emotivne probleme u odnosu s drugom djecom i okolinom uopće rješavala sam povlačenjem u sebe i stvaranjem vlastitog izmaštanog svijeta u kojem sam živjela. Kad je to došlo u sraz s realnošću života, moji roditelji su me odveli psihologu no kad je ustanovljena darovitost oni su to na tome stali. Nije joj ništa, samo je pametna. Meni je ostalo da sama rješavam svoje probleme. Tu je veliku ulogu igrala promjena škole - dolazak u klasičnu školu za mene je značio susret s djecom sličnom meni i tu sam se socijalno preporodila. Ali, o mojoj darovitosti zapravo nitko nije vodio brigu, pogotovo zato što nisam stvarala nikakve disciplinske probleme. To je česti problem darovitih djevojčica čije se poteškoće na prvi pogled ne vide.

Što se tiče škole, drago mi je što ovaj primjer AGM pokazuje da se nešto miče, ali mi je žao što mom sinu izmiču takve prilike. Njegov vrtić je uveo program za darovite kad je on otišao u školu, a sve se bojim da će tako biti i u OŠ. Naime, posebna briga za darovitu djecu u većini hrvatskih škola je mrtvo slovo na papiru. Štoviše, škole nemaju ni psihologe, a pogotovo ne one koji su educirani za rad s darovitom djecom. Obrazovni sustav i program je prilagođen prosječnima i ne podržava darovite, njihov individualizam, misaonost, osobitost u nalaženju rješenja i socijalne i komunikacijske probleme koji iz toga proizlaze. Jedino što im se nudi je akceleracija i natjecanja. Ne znam situaciju u svim školama, ali moj sin nema priliku ni za pravu dodatnu nastavu iz predmeta koji ga posebno zanimaju (matematika) - meni je rečeno da nema kadrovskih ni prostornih mogućnosti da se organizira posebna grupa od nekoliko djece koja bi radila drugo i drugačije nego što se radi u osnovnom programu. "Dodatna nastava" se svodi na to da on dobiva više istoga. U kurikulumu je bilo riječi i o mentorstvu - to je zapravo ono što bi škola trebala ponuditi darovitom djetetu - ono bi trebalo imati osposobljenog voditelja u školi. Kad će to biti, kakvi će to biti kadrovi, nemam pojma. Za sad računam samo na mogućnosti unutar postojećeg, odnosno na slobodne aktivnosti. Kurikulum je također spominjao utemeljenje Centra za razvoj darovitosti i kreativnosti. Koliko mi je poznato to ne postoji.

[Val]

jao, najprije, isprike svima jer sam, u principu, željela postati na onom drugom topicu. bila sam previše brzopleta i nisam uočila da sam
otvorila ovaj topic.

a dalje, zdenka, meni je neizmjerno žao što darovito dijete mora prolaziti neshvaćanje i neprihvaćanje u našem društvu. vjerujem da vam je teško,
ali se nadam da će tvoj sin, ipak, imati više mogućnosti nego što je to bilo prije.

moj komentar na roditelje koji forsiraju darvitost odnosi se baš na takve roditelje-oni koji ne shvaćaju da naučeno napamet ne znači da to dijete i razumije.

[vertex]

Zadnjih dana se toliko raspreda o darovitosti na forumu, da sam to odlučila shvatiti kao znak da se konačno uključim u ovu temu .
Bilo je više stvari na koje sam htjela replicirati, ali mi je nedostajalo vremena pa time i inspiracije za pisanje.
Mi smo se konačno odlučili na testiranje u PCM prošlog ljeta, kad smo zbog jednog niza situacija osjetili da nam treba neko objektivno treće mišljenje o Andriji i o nama. Taj posjet nam je bio itekako koristan i žao mi je da smo ovako daleko i da nam radionice nisu opcija.
lana74, ovaj sam tjedan dobila jedan kontakt od A. učiteljice, ali ću više napisati kad vidim o čemu se radi i je li ok objaviti ga ovdje.

Ja ću malo o našem iskustvu sa školom, o školi je ovdje bilo dosta govora.
A. je sad četvrtaš. Zasad smo imali dosta sreće i s školom i s vrtićem prije toga. Učiteljica voli raditi s darovitima, a uz to je i razred takav da ima više izuzetno sposobne djece. Sustavnog rada s darovitima na nivou škole nema, nema ni testiranja, niti išta znači (na nivou škole) nalaz PCM koji sam početkom školske godine odnijela učiteljici.
A. voli školu, razred je jako povezan, zahvaljujući dijelom trogodišnjem produženom boravku. Učiteljica ima dobar omjer topline, čvrstine i razumijevanja. Vidim koliko su jako važne neke "male stvari" koje je radila i radi. Primjerice, A. ima odličnu grafomotoriku i u predškolskoj godini, kao i u prvom razredu, pisao je savršeno. Onda je odlučio da ga to ne zanima i glavni cilj mu je bio da piše što brže i što nemarnije. Učiteljica je tražila od njega čitljivost, ali nikad nije inzistirala na ljepoti rukopisa ili velikoj urednosti. On dan danas ima dane kad piše jako uredno, i dane švrakopisa. Bojati nije nikada volio, a crtati jest. Prva dva razreda su puna bojanja. On je redovito sve te sličice bojao jednom te istom bojom i to onako potpuno ofrlje, zapravo bi malo zamrčio nekom bojom sredinu sličice - tome se nije pridavala nikakva pažnja. Bilo je jasno da je on bojanje odavno savladao, da mu je to ubitačno dosadno i nije se pridavala tome nikakva pažnja. Recimo, ovo su dva primjera, a ima ih još, gdje je od velike važnosti bila učiteljica koja vodi računa o tome kakvo dijete ima pred sobom.
Važna je bila i ta poticajna sredina s više djece slične njemu. Stvorila se u razredu dobra atmosfera, natjecateljska, a baš sasvim pozitivna i prijateljska - na tome također puno hvala učiteljici. Kako je razred akademski jak, ljestvica je dosta podignuta i radi se više i dublje. Uvijek je bilo dodatnih materijala koji nisu bili samo više istog, kako kaže Zdenka, nego su bili veći izazov. Uza sve to, A. je ogromni brbljavac preko sata, ali ne toliko da naveliko ometa nastavu. Uglavnom ometa onoga s kime sjedi (a to je obično dobrodošlo ). Učiteljica to s njim rješava, i uvijek o tome priča kao o očekivanom i neizbježnom kod takvog djeteta. Inače, ona ga smatra pristojnim i dobro odgojenim.
E sad...To je još uvijek na neki način malo, u smislu da A. to sve prati brzo i lako. On se još ni oko čega u svom školovanju nije pošteno naradio, i ja se sad već stvarno brinem kad i kako će biti u prilici shvatiti što znači doći do nekog cilja uz puno truda, tim više što on i u slobodno vrijeme prilično svaštari. Ima vrlo širok spektar interesa, on je i jako fizički tip - spretan, uvijek u pokretu. Kod njega baš i nema projekata koji se odrađuju od početka do kraja, ukoliko nisu gotovi u nekoliko sati prvog dana kad su mu pali na pamet. Uglavnom, brzina mu je glavna karakteristika i preokupacija.
Sad u četvrtom razredu prvi put se pojavila dosada u školi, i postala je konstanta, što mi uopće nije drago. Učiteljica kaže: nije ni čudo, samo ponavljamo. Prvi razred mu nije bio dosadan, jer se dokazivao i jer mu je godila potvrda vlastitih sposobnosti, a i natjecanje s prijateljima, iako je tada pogotovo sve znao. Treći je bio nešto teži - prvi put se trebalo ponešto i učiti. Međutim, četvrti mu je ubitačno lagan .

[seni]

ja se isto spremam napisati nesto duze, ali nikako da uhvatim vremena.
samo cu kratko reci da su nasu iskustva u skoli prilicno ok, ali ne zbog toga sto bi se sustav u austriji puno razlikovao od ovog u hrvatskoj. i ovdje zapravo ne postoji sustavna briga o darovitoj djeci u okviru skolskog sistema. imali smo srecu sa uciteljicom u prva dva razreda koja je "detektirala" djecu koja mogu vise, te im je pristupala na drugi nacin, te im davala druge zadatke u smislu kvalitete, a ne kvantitete.
nova uciteljica, je na tom polju nesto slabija....da sad ne duljim zasto i kako.
sreca je sto moja cura jako voli skolu, te se jako dobro prilagodava.....(to naravno ima i svoje mane, ali o tome cu drugi put)
tu i tamo dodu faze kada se zali da je u skoli dosadno, da je to sve sto rade prelako, ponekad ima prijedloge, da svako toliko ne ide u skolu, a niti ja na posao, pa da zajedno radimo mozgalice i slicne stvari.

sad je cula da se u gimnaziji (ovdje je sustav 4+8) u prvom polugodistu manje vise ponavlja gradivo, pa se zabrinula da ce se tamo dosadivati.
mene kao i vertex pomalo hvata strah, da bi se taj nedostatak zadataka na kojima bi se ona morala ozbiljno potruditi, mogao lose odraziti na njene radne navike i pristup prema radu u buducnosti.
iskustva i savjeti ostalih, dobrodosli!

[tanja_b]

mene kao i vertex pomalo hvata strah, da bi se taj nedostatak zadataka na kojima bi se ona morala ozbiljno potruditi, mogao lose odraziti na njene radne navike i pristup prema radu u buducnosti.
iskustva i savjeti ostalih, dobrodosli!

Ne mogu za sebe tvrditi da sam bila darovita, jer to ne znam ali da mi je osnovna škola bila uglavnom prelagana - jest. Mojim roditeljima je netko (ne znam tko) odmah na početku savjetovao da me upišu još negdje. I upisali su me u muzičku školu.
Samo za usklađivanje tih obaveza već je trebalo dosta organizacijske spretnosti, a rekla bih da je to pred mene postavljalo i izazove koji bi mi inače nedostajali, i to baš u smislu razvijanja radnih navika. Jer si ne možeš priuštiti ono "sutra ću" ako znaš da sutra imaš cijelo popodne nastavu u onoj drugoj školi. Ne znam vrijedi li to za svakoga, ali meni je u svakom slučaju koristilo.
E sad, kako će biti s mojim vlastitim djetetom, nemam pojma. On još ne ide u školu i ne znam kakva će biti situacija za 2-3 godine, kad se nađe u takvoj situaciji.

[čokolada]

Samo bih potpisala ovo na temu muzičke škole: nema boljeg za razvijanje radnih navika
.
Baš prošli tjedan mi je navratilo dvoje bivših učenika (maturirali klavir), sad su studenti (MEF i FER) i oboje pričaju kako im je faks lagan i kako odjednom imaju puno slobodnog vremena.

[paid]

mislim da manifestacija darovitosti moze biti iskazana na vrlo razlicite nacine. i uopce ne mora biti vidljiva, na one nacine na koje je obicno serviraju mediji, tipa dijete sa 3 godine recitira sage ili nesto slicno.
neka djeca to rade, neka ne rade.
suprotno opcem misljenju, vecina darovite dijece ne nose na celu natpis "ja sam darovit/a", niti se ponasaju previse neuobicajno.
i kao sto novija literatura pokazuje, vecina njih nema problema ni sa sobom, ni sa okolinom.

kod tako malog dijeteta ne bih uopce razmisljala u kategorijama "darovito ili ne ". naprosto bih pratila i podrzavala dijete u "otkrivanju" svijta.

ne mislim da djeca nose natpis na glavi samo me zanimalo koliko rano ste uočili da su vam djeca naprednija od drugih.Moje dijete je napredno poprilično ali ne mislim ga prozvati darovitim. kAKO SVAKI DAN RADIM S DAROVITIMA, MANJE DAROVITIMA, prosječnima , ispodprosječnima, s teškoćama i ostalima pokušala sam naći poveznicu odnosno iskustva iz ranog razvoja.
evo nešo što bi vam moglo biti zanimljivo

POZITIVNE i NEGATIVNE KARAKTERISTIKE DAROVITOG DJETETA

POZITIVNE

NEGATIVNE

Uči brzo i lako
Vrlo je maštovito.
Nije sklono slijediti ideje drugih
Vrlo je znatiželjno. Puno pita
Zanima ga širok raspon tema.
Ima istančanu moć zapažanja i budnost

Razmišlja jasno i precizno, uviđa odnose, shvaća značenje, smisao.

Ima duži raspon pažnje i interesa od vršnajaka

Sposobno je izvesti opće pravilo i upotrijebiti ga u novoj situaciji.

Ima iznadprosječnu sposobnost uviđanja apstraktnih predodžbi i odnosa

Ima vrlo bogat rječnik koji lako i točno koristi.

Pamti ono što čuje i pročita bez ponavavljanja

Uživa čitati, često i štiva na vrlo zreloj razini.

Lako slijedi upute.

Ima snažnu želju za isticanjem - izvrsnošću.

Mnogo koristi zdrav razum i praktično znanje.

Vođa je u različitim aktivnostima, često ga pitaju za ideje i sugestije, posebno kada treba nešto odlučiti.

Rutinske aktivnosti mu brzo dosade.
Želi stvari raditi na svoj način - zašto da ne ?

Može, zbog toga, postati prava napast

Uočava «previše» toga u skupini/razredu.

Uočava odnose koje drugi ne vide, želi veći dio vremena raspravljati o tome.

Nekad ne želi prekinuti jednu aktivnost i započeti drugu

Zamijećuje nedosljednosti odraslih: «Ali vi ste rekli da trebamo UVIJEK...»

Djeluje izgubljeno u svojim mislima, sanjari, djeluje odsutno.

«Gubi iz vida» drugu djecu, potiskuje ih iz komunikacije.

Dosađuje se u ponavljajućim zadaćama

«Čita što dohvati» - nekad i neprikladna štiva.

Može si dozvoliti površnu pažnju. u slijeđenju uputa.

Lako ga ili preduboko pogađaju uočene vlastite «pogreške».

Može postati preautoritativno.

Može početi previše «šefovati» i postati nevoljno saslušati mišljenja drugih.

Izvor: Sorenson,J.S. (1988): The Gifted program Handbook.

[paid]

ove koso napisane su "negativne", odnosno manje korisne u radu

[Brunda]

Samo bih komentirala ovu izjavu

Ima duži raspon pažnje i interesa od vršnajaka

Ovo je u principu istina ali samo za stvari za koje darovito dijete ima interes.
Na jednoj roditeljskoj radionici o poremećaju pažnje TS nam je rekla kako joj je lakše raditi sa grupom ADHD-ovaca nego grupom darovitih.
Daroviti vrlo lako gube pažnju za stvari koje ih ne interesiraju. I to je problem koji kod darovitih ostaje cijelog života.

[mlukacin]

Uletila sam u ovu temu jer mi je vrlo zanimljiva, ali postavila bi i jedno pitanje... možda ne spada ovdje, al postoje poveznice...
Dal su vaša djeca ikad, npr. igrala se s anđelima, ili vidjela nešto/nekoga koga vi niste, ili pričali o tome što su sanjali, sasvim realno, slikovito i u bojama? A da ta ista djeca nisu starija od 2,5 godine? Spomenula sam godine čisto zato jer znaju imati imaginarne frendove, situacije, priče... pa da se nebi pomješalo s time...

[Peterlin]

Bilo je cijelih topica o tome. Naći će ih već netko...

[Val]

Samo bih komentirala ovu izjavu

Ovo je u principu istina ali samo za stvari za koje darovito dijete ima interes.
Na jednoj roditeljskoj radionici o poremećaju pažnje TS nam je rekla kako joj je lakše raditi sa grupom ADHD-ovaca nego grupom darovitih.
Daroviti vrlo lako gube pažnju za stvari koje ih ne interesiraju. I to je problem koji kod darovitih ostaje cijelog života.

po ovome i ja spadam u darovite

ovo sam baš htjela pitati i baš mi je drago da si dala ovaj primjer.

[cvijeta73]

na nekom testiranju u osnovnoj školi, mene se ocijenilo kao darovitim djetetom. jedino mi to nitko nije rekao. saznala sam za to, u gimnaziji, kad je mene i još jednog dečka iz razreda došla intervjuirati ekipa s radija, kao, kako se radi s nama i tako. intervju je naravno propao jer je i meni i njemu to bio prvi glas da smo daroviti.
ono, što sam htjela reći (osim da se malo hvalim, jelte ) je da se osnovnoškolskog razdoblja sjećam kao prekrasnog - sve mi je išlo od ruke, sve me je zanimalo, sve mi je bilo prelagano. dosade se ne sjećam kao nekog osnovnog osjećaja premda mi je vjerojatno bilo i dosadno. puno sam čitala, voljela su me i djeca i profesori.
radne navike nisam stekla, to je sigurno. što je dovelo do toga da nakon osnovne škole više nisam iskakala iz prosjeka nekakvog odličnog učenika, a u osnovnoj školi svakako jesam.
e sad, i dalje sam sve savladala s lakoćom. ok, u gimnaziji sam se morala nešto malo više potruditi, al u principu sve je to bilo bez muke. da ne govorimo dalje na faksu.
možda da je netko onda reagirao, danas bi bila uspješnija u karijeri. ne znam.
sad razmišljam na glas, da se netko ne uhvati, kao povod za raspravu.
zašto bi svatko trebao do kraja ispunit svoje potencijale? dosegnut maksimum? zašto baš taj maksimum ne bi bio npr. lagodan život bez muke? zašto su ta muka i trud toliko na cijeni?

[seni]

cvijeta 73, interesantna pitanja postavljas. navodis me na razmisljanje. ad hoc nemam momentalno neki brzi odgovor glede maximuma i tkz. lagodnosti.
posto sam u guzvi s jednim poslom koji trebam zavrsiti do ponedjeljka, ne smijem si dopustiti forum.
dakle do daljnjeg.

[seni]

ne mislim da djeca nose natpis na glavi samo me zanimalo koliko rano ste uočili da su vam djeca naprednija od drugih.Moje dijete je napredno poprilično ali ne mislim ga prozvati darovitim. kAKO SVAKI DAN RADIM S DAROVITIMA, MANJE DAROVITIMA, prosječnima , ispodprosječnima, s teškoćama i ostalima pokušala sam naći poveznicu odnosno iskustva iz ranog razvoja.

paid, zapravo sam htjela reci, da je problem uocavanja malo siri, od onog sto nam serviraju mediji i tkz. opce misljenja, koje se cesto da i na forumu procitati.
ne znam sto bih ti mogla konkretno odgovoriti, na pitanje o dvogodisnjacima, jer puno toga ovisi i o oku promatraca.
ja konkretno, nisam u predskolskoj dobi moje cure razmisljala o darovitosti, niti o razlikama u odnosu na drugu djecu. no ne znam da li je to zato sto razlike nisu postojale, ili zato sto je cura moje prvo dijete, a nisam u najblizoj okolini imala jako bliski kontakt s bebama (djecu prijatelja ne racunam) da bih mogla praviti usporedbe.
razlike je mozda i u tome, sto ja bebe i malu djecu (a ni veliku) nisam nikada dozivljavala na onom "tabula rasa" nivou, a na "umjetnu" ikonografiju, umanjenice, glede djece i djecjeg sam pomalo i "alergicna", tako da moze biti da ono sto je meni mozda "normalno i uobicajno", je drugim ljudima drugacije.
uvijek sam bila misljenja da bebe i djeca puno puno toga mogu, znaju, "osjecaju" i poimaju na jedan mozda drugaciji nacin nego odrasli, te sam svoju curu uvijek smatrala kompetentnom u mnogim podrucjima i tako sam s njom i komunicirala.
mozda bi netko sa strane, nase razgovore, njena pitanja i slicno, okarakterizirao drugacijim od prosjeka, meni je to bilo normalno, odnosno da se bolje izrazim nisam o tome nikada razmisljala u kontekstu uobicajno/neuobicajno. kad vrtim film unatrag, cinjenica jest da su tete u vrticu, moja prijateljica koja je psihologinja u skoli, te neki drugi ljudi govorili da je curka jako napredna, medutim to

te neke razlike u odnosu na drugu djecu, sam pocela uocavati u kada je cura krenula u skolu. u drugom razredu kada je uciteljica s nama razgovarala o smislu i nesmislu preskakanja razreda, smo na kratko razmislali o testiranju, ali posto smo na kraju odlucili da ne bi isli na preskakanje, nisam vise o tome razmislala.
+ moje dijete je vrlo drustveno, dobro uklopljeno, te opcenito prilicno razvijene socijalne inteligencije, bez nekih problema koji bi nas navodili na treazenje strucne pomoci.
inace vecina djece dolaze na obradu, te i sama obrada ima smisla ako je napravljena zbog nekog razloga.(rjesavanje problema, odnosno bolje razumjevanje djeteta, bolja komunikacija, ukratko ako osjecate da ce vam rezultati pomoci kod nekih odluka)
(izuzimam iz toga to da mi je vrlo brzo postalo jasno da skola, takva kakva je ne odgovara na potencijale mog djeteta i zabravo joj ne predstavlja intelektualni izazov, sto bi po mom misljenju trebala. sreca je bila u toma sto ona jako voli skolu, a jos vise prijateljice i drustveni zivot skole )

testiranje je zapravo bilo vise slucajno. sljedece godine cura krece u gimnaziju, te smo u trecem i cetvrtom razredu obilazili moguce skole, za mene muka i frustracija.... uobicajno je da uciteljice, direktorice i ostalo nastavno osoblje u cetvrtom razredu daju preporuke i savjete o vrsti i tipu daljnje skole koja bi bila optimalna za dijete.
uglavnom razgovori s nama kao roditeljima su bili tipa: ona je u svemu super, sto kod da odabere bit ce dobro i slicno.... dakle pomoc ravna nuli...
pa meni je lagano pukao film, raspitala sam se, i dobila kontakt psihologinje koja se bavi doticnom problematikom. i tako smo u prosincu otisli kod nje po savjete za daljnje korake glede vrste i tipa gimnazije. rezultati testiranja su me pomalo iznenadili, ne stoga sto nisam znala da je moja cura prilicno inteligentno dijete, nego stoga sto je moja slika nadarenosti ipak bila onog tipa da se referiram na film "wunderkind tate" j. foster.
u ovih par mjeseci sam procitala nesto literature (koja usput budi receno i pomaze, ali i odmaze, jer se teze, istrazivanja i slicno od autora do autora ponekad jaaako razlikuju).
pri tom mi je postalo jasno da se manifestacije nadarenosti prilicno razlikuju. te da razne "tabele" i "kucni testovi" su prilicno neupotrebljivi i besmisleni.

[Zdenka2]

zašto bi svatko trebao do kraja ispunit svoje potencijale? dosegnut maksimum? zašto baš taj maksimum ne bi bio npr. lagodan život bez muke? zašto su ta muka i trud toliko na cijeni?

Svaka osoba ima pravo na to da ispuni do kraja svoje potencijale. Potencijal je nešto što darovitog čovjeka tjera naprijed, on ima interese, ima potrebe, on hoće. Oni daroviti ljudi čiji potencijal nije ispunjen vrlo često skreću u destrukciju i autodestrukciju zbog tog nezadovoljstva i neispunjenosti koju nose u sebi. Škola jako puno čini za one koji zaostaju, a darovitima se ne pruža ista takva prilika. O tome se radi, a ne o tome želi li netko lagodan život ili ne.

I mene brine ovo pitanje radnih navika, jer M. uopće ne mora učiti. Zato je tu klarinet - tu bez vježbanja nema ništa.

[Davor]

Ovu misao je na lijepo sažeti način opisao jedan grafiti urezan u klupi velike predavaonice na strojarskom fakultetu u Zagrebu:
"Želio sam živjeti bez rada, a sad radim bez života."

OK je potruditi se oko nekakvog cilja, ali nije OK truditi se oko klipova koje ti netko vrijedno podmeće misleći da ti čini dobro.

[seni]

haiku :
ispunjavanje potencijala nije muka / mislim dakle jesam.
inace ne radi se o trudu u smislu muke, radi se "vjezbanju" struktuiranosti i usredotocenosti.

i potpis na zdenku.
da imam jos koji zivot, ozbiljno bih razmislila o osnivanju skole.

[maria71]

Jučer na upisu.

Marko je onak po mome nešto iznad prosjeka. Po MM je genijalac.

I sad čekamo na obradu, ja tu vidim Markove prednosti. strpljiv je, komincira sa svom djecom, surađuje, no lošije crta .... itd

MM je van sebe jer je vidio da jedan dečkić zna tablicu množenja i da množi troznamenkaste brojeve, a crta predivno.

Pa kako , pa zašto ? Ja kažem da je dijete najverojatnije iznimno zainteresirano za metematiku pa zna, ili je talent....

Marko o tome nema pojma . Ja s tim nemam problema, ali mm ima.

Ja sam bila darovito, neprepoznato dijete. Tj darovitost su "otkrili " u osmom razredu i rekli da bih trebala odmah u drugi ili čak treći srednje ?

sa 14 godina....tako da sam sretna što Marko nije kao ja .

Ne želim mu moj život.

[seni]

nikada nisam razmisljala o roditeljstvu, u smislu da bih bila sretna/nesretna jer dijete ima/jest:
plave oci / crne oci
duge noge / kratke noge
apsolutni sluh / uopce nema sluha
vizualni tip / verbalni tip
kognitivno jako/slabo
kolericno / melankolicno /sangvisticno....

"Vaša djeca nisu vaša djeca.
Ona su sinovi i kćeri čežnje života za samim sobom.
Ona dolaze kroz vas, ali ne od vas,
I premda su s vama, ne pripadaju vama.
Možete im dati svoju ljubav, ali ne i svoje misli,
Jer, ona imaju vlastite misli.
.......
Možete se upinjati da budete kao oni, ali ne tražite od njih da budu poput vas.
......
Jer, kao što On ljubi strijelu koja leti, isto tako ljubi i luk koji miruje." K.G.

ja bih dodala: ne trazite da budu poput vas, niti suprotno od vas, niti da budu ovo ili ono. ona vec jesu. to sto jesu.
a nase je da ih volimo, ljubimo, pazimo i pratimo.

[seni]

»Kinder sind Gäste, die nach dem Weg fragen. Es gilt, den Gästen einen guten Ort anzubieten und ihnen so lange Sicherheit und liebevollen Halt zu geben, bis sie ihren Weg selber gehen können.«

[vertex]

maria, pa niti Marko može biti ti, niti može imati tvoj život, darovit ili ne.
Muzička škola...pa za to treba biti muzikalan, šta ne ?

Meni je zanimljivo mog A. usporediti s tanjinim Andrejem. Obojica su daroviti u području apstraktnog mišljenja (ako sam dobro zapamtila za Andreja), ali kod A. nije bilo nekog tako očitog pokazatelja prije škole, kad se ispostavilo da je odličan u matematici. Dapače, slova je naučio između godine i po i dvije (jer smo imali ona spužvasta za igranje u kadi), ali brojeve je baš odbijao naučiti. U predškolskoj godini nije znao svoj broj telefona, teta nije mogla vjerovati da on ne zna nešto takvo. Ja kod njega ne vidim tu usmjerenost interesa ni danas. Draža mu je priroda od matematike, a od svega toga mu je još draže vozit biciklu, na primjer. Je li moguće da su u PCM malo fulali pri testiranju ? Zezam se, ali ne sasvim. Zdenka, ti uvijek pišeš da su testovi objektivni, a znam da se i na običnim testovima inteligencije smatra da dobar rezultat ne može biti slučajan. Zapravo, trebala bih se malo bacit na literaturu. Nama je doma ova zadnja godina bila burna na puno frontova (M. je najslađi front ), i nisam se još stigla pošteno uživjet u pitanja darovitosti (osim što je živim zadnjih deset godina, ha-ha).

[maria71]

znam da ne može, nisam baš tako glupasta. ali sam probala dati vizuru jednog odraslog darovitog djeteta koje nije iskoristilo svoje potencijale.
nadam se da sam sad shvaćena .

meni je drago da je on prosječan, tj malo iznad prosjeka pretpostavljam .ako se to smije napisati

[Peterlin]

znam da ne može, nisam baš tako glupasta. ali sam probala dati vizuru jednog odraslog darovitog djeteta koje nije iskoristilo svoje potencijale.
nadam se da sam sad shvaćena .

meni je drago da je on prosječan, tj malo iznad prosjeka pretpostavljam .ako se to smije napisati

X

Baš tako! I meni je drago (i negdje sam to već napisala, baš na ovom topicu) da su djeca na gornjoj granici prosječnosti. Nemaju problema sa školom, nije im teško, ali ni blizu ne odskaču toliko da bi i oni i mi trebali nešto specijalno činiti po pitanju darovitosti. Moje mlađe dijete se u potpunosti našlo u glazbenoj školi, ali isto - nema akceleracije ni bilo čega sličnog, samo mu ide dobro u zadanom okviru. Idealno!

S druge strane, što je prava darovitost shvatila sam tek kad se moj stariji sprijateljio s jednim takvim djetetom koje baš jako odskače. Taj je došao isto na upis znajući napamet veliku tablicu množenja s razumijevanjem, ali dijete je imaLO dosta problema s uklapanjem u prosječan razred... Kako to izgleda, shvati čovjek tek kad dulje vrijeme prati takvo dijete u različitim situacijama. S jedne strane vrhunski rezultati na području xy predmeta, a s druge pun krevet plišanih igračaka (kao i kod mojih dečki). Kad dijete ima puno potencijala, često mu je na redovnoj nastavi dosadno i to je generator nevolje. Šteta, zapravo, jer škola mu ne može tu omogućiti baš puno (iako imaju dobru učiteljicu koja radi s takvom djecom, ali čak i ja sa strane vidim da bi se tu moglo više, kad bi bilo vremena. Možda na godinu, kad ne bude boravka.... S druge strane, to dijete ima brižne roditelje koji podmeću leđa da bi dijete moglo realizirati svoje potencijale. Takva djeca SAMA traže više, treba ih samo pratiti. Škole to često nisu u stanju, pa je još uvijek sve na roditeljima. To je jako jako zahtjevno. Lijepo izgleda kad dijete donese doma neke rezultate s takmičenja bla bla bla, ali briga o takvom djetetu zahtijeva velike žrtve od roditelja i sigurno utječe i na drugu djecu u obitelji itd. Ukratko - takva situacija nema samo dobre strane.

[tanja_b]

Muzička škola...pa za to treba biti muzikalan, šta ne ?

Treba, ali muzikalnost se itekako može razvijati Ne treba za to biti izvanserijski talent.

Meni je zanimljivo mog A. usporediti s tanjinim Andrejem. Obojica su daroviti u području apstraktnog mišljenja (ako sam dobro zapamtila za Andreja), ali kod A. nije bilo nekog tako očitog pokazatelja prije škole, kad se ispostavilo da je odličan u matematici. Dapače, slova je naučio između godine i po i dvije (jer smo imali ona spužvasta za igranje u kadi), ali brojeve je baš odbijao naučiti. U predškolskoj godini nije znao svoj broj telefona, teta nije mogla vjerovati da on ne zna nešto takvo. Ja kod njega ne vidim tu usmjerenost interesa ni danas. Draža mu je priroda od matematike, a od svega toga mu je još draže vozit biciklu, na primjer. Je li moguće da su u PCM malo fulali pri testiranju ?

Ne mora značiti da će mu zbog smisla za apstraktno matematika biti najdraže područje. Ali mu ta sposobnost može itekako pomoći u razumijevanju npr. prirodnih znanosti (kad kažeš da mu je priroda draža od matematike). Na testiranju u PCM nam je rečeno da bi Andreju, osim matematike, mogli ležati i predmeti kao što su fizika ili biologija, gdje postoji kombinacija primjene apstraktnog i konkretnog. Naravno, u našem slučaju je puno preuranjeno govoriti o bilo kakvom usmjeravanju, to su samo neka nagađanja. Trenutno su mu vrhunac interesa dinosauri i glazbeni instrumenti, što nema puno veze s apstrakcijom, ali ima s načinom pristupanja pojedinim temama (primjećujem da svemu čime se bavi pristupa vrlo sistematično i studiozno, gotovo znanstveno).

E sad, bilo mi drago ili ne, on je naprosto takav. Većinu vremena uživam u njemu baš takvom kakav jest i ne mogu zamisliti da bi bio imalo drugačiji, ali imamo bogme i situacija kad bih ga najradije strpala u top. Kao i većina roditelja, vjerujem

[vertex]

Ma znam da sam ja malo pojednostavnila stvari u zadnjem postu i da nisu baš tako jednostavno izravne. Zapravo, htjela sam reći da A. ima tu neku ogromnu energiju i zrelost u razmišljanju, ali nekako je to kod njega rasuto, raspršeno
To je možda i jedan od razloga što i nismo smatrali da se radi o darovitosti, iako su nam odgajatelji na to odavno ukazivali. Zapravo, bili bismo ranije išli na testiranje da smo to mogli nekako usput obavit u Splitu, ali za put do Zagreba nam je trebala veća motivacija, najviše zato što se to nije moglo Andriji više zakamuflirat u nekakvu igraonicu ili ne znam što.

A ovo drago ili ne drago - i meni su to jednostavno termini o kojima ne razmišljam. Uopće ne znam šta bih s tim kad su djeca u pitanju. Dobiješ ih takve kakve jesu, takve ih voliš, s njima guštaš i trpaš ih u top, i to je to. Ako ja smijem TO napisati .

[Zdenka2]

U vezi ovog je li nam "drago ili nam nije drago" što nam djeca jesu/nisu darovita mislim isto kao tanja_b i vertex. Oboje svoje djece sam prihvatila onakve kakve mi je Bog dao i ne razmišljam o tome je li mi drago/krivo što mi je jedno dijete darovito, a drugo prosječno. A što se tiče osobnog iskustva, mislim da je svakome njegova pamet draga i da se je ne bi odrekao jer bi mu tako bilo lakše u životu. U PCM su nedavno radili vježbu u kojoj je svako dijete trebalo napisati pet svojih glavnih osobina, upravo onih koje smatra najvažnijima i bez kojih ono ne bi bilo ono. Nakon toga su se u 4 kruga morali "odricati" jedne po jedne osobine dok nije ostala jedna - kod M. je to bila pamet.

[nadica_b]

seni, kod koje ste psihologinje išli?
Moje 3 djece je darovito, ali svako u svom području; princeza u neverbalnom dijelu, princ u spacijalnom dijelu, a najmlađi u verbalnom.
Ja znam da sam i ja darovita, a mm je sigurno natprosječan; pa nisu mi klinci na poštara.
Ali, s vremenom sam naučila da njihova darovitost nije ekskluzivnost, da ako nisu uravnoženi u ostalim područjima, im predstavlja više teret nego blagostanje... Da ne velim da društvo ima velika očekivanja od njih.

[ivana zg]

Mislila sam da je moje djete darovito, a možda je samo iznad prosjeka a možda ni to.
napunila je 3 godine, muzikalana je ( ali to joj je genetski), pamti tekstove pjesmica od prve, pleše i pjeva, ali s druge strane još malo tepa, s 17 mj. je znala sve samoglasnike, a neka slova već i piše, no čini mi se da je izgubila samo tako interes za slova i ja je nisam željela siliti da nauči ostatak abecede kad jednostavno nije htijela, ona je samo jedan dan počela brojati do 15, a sad lagano i na engleskom- to ju nitko nije učio. Njezin bratić koji je po meni hiperaktivno djete s druge strane s 5 gonina broji do par milijardi i sto tako oduzima i zbraja..........uglavno povezuje i zamjećuje stvari na koje čovjek ne obraća pažnju i ima konjsko pamćenje.....razmišljam da je upišem na zbor, poslije u glazbenu i na neku sportsku aktivnost.....uglavnom šogorica mi je učiteljica i ja sam ju samo pitala da mi preporuči svoju kolegicu kod koje bi bilo dobro da mala jednog dana ide u razred....i ako se dokaže da je darovita ne želim da samo s takvom djecom ide u razred jer mislim da su u životu i druge stvari bitne, a jedna od njih je uvažavanje različitosti, empatija itd. a ne samo inteligencija...a ako ću biti poštena mogu reći, da je bolje biti pametan ( za ego) u "glupljem" razredu, nego među zadnjima u onome darovitome!!!

[ivana zg]

Htijela sam još samo reći, da se s ničim ne može dugo igrat, da joj djeca njene dobi nisu posebno interesantna, da spava danju a ne noću, dobra je ali ponekad teško odgojiva npr. pazim da ne upotrebljavam riječ ; zločesta si, nego na neki drugi način joj pokažem da se ružno ponašala itd. uglavnom ona na kraju samo donese zalkjučak i kaže; Ema je zločesta ili Ema je puj...ja joj kažem nisi, pa joj objašnjavam....ali teško je odgajati takvo djete koje "ne možeš muljat" ili kojem želiš na najbezbolniji način reći da se nije lijepo ponašalo, trudiš se, bla, bla, a ona na kraju mrtva hladna, kao da hoće reć: koga ti muljaš, šta s...š, reci kratko; zločesta sam, ha, ha...osjećaš se kao idiot pored nje..........neuropedijatrica je rekla da će ona biti teško odgojivo djete, jer je jako inteligentna, osjećajna i da će joj se teško moći postaviti granice i nametnuti nešto svoje....da ćemo morati postaviti tako stvari, da kada mi nešto odlučimo, moramo to tako napravit da ispadne kao da je ustvari ona sama tako odlučila.........

[sirius]

ako se dokaže da je darovita ne želim da samo s takvom djecom ide u razred jer mislim da su u životu i druge stvari bitne, a jedna od njih je uvažavanje različitosti, empatija itd. a ne samo inteligencija...a ako ću biti poštena mogu reći, da je bolje biti pametan ( za ego) u "glupljem" razredu, nego među zadnjima u onome darovitome!!!

Ako živiš u Hrvatskoj to se sigurno neće dogoditi. Tu ne postoje razredi sa samo (ili posebno za ) darovitu djecu , niti programi za njih. Postoje samo škole i /ili nastavnici koji su se malo više spremni tolerirati i podržavati takvu djecu.
Darovitost nije stvar pameti nego drukčijeg razmišljanja , a to sa sobom nosi i poteškoće.
Evo moj sin je u "glupljem" razredu (jel drukčijih niti nema), pa vrlo često po metodama i načinu rada ispada najgluplji od svih, a darovit...

[seni]

zanimalo bi me da mi malo opisete svrhu i nacin radionica sa tanjom sever.
da li se tu vise radi o socijalnoj kompetenciji, odnosno vjezbanju iste, ili vise o kognitivnim aspektima, ili o... ?

naime kao sto sam vec napisala, moje dijete nije imalo, odnosno nema nekih problema koje bih ja povezivala sa darovitoscu. to da je skola takva kakva jest, to smo vec "oplakali". moje misljenje o obrazovnom sustavu kao takvom nije nimalo blistavo.
sreca u nesreci je ta, sto je kci vrlo prilagodljivo dijete, te sto je prva uciteljica bila jako, jako dobra, te je za cetvoro djece uvijek osmisljavala posebne programe i slicno. (i bilo je odlicno da ih je bilo vise, jer mislim da je za dijete teze, kada se samo nalazi u nekoj "posebnoj" poziciji). i druga je uciteljica je u ovom polugodistu curi dala "odrijesene ruke" i napravila joj je posebnu knjigicu i biljeznicu za nju, koju moze raditi umjesto onoga sto rade drugi. nije to bas ono sto bih ja od skole iz snova ocekivala, ali bolje i to, nego nista.

mislim da se curka sa svojom nadarenoscu dobro nosi (a i psihologinja koja ju je testirala je s nom razgovara o tome).
vrlo dobro je i socijalno uklopljena. naravno, primjecujem tu i tamo, da se ona cesto/ponekad prilagodava situacijama u skoli ili u igrama drugima, da ne zeli odskakati.
kada smo glasno razmisljali o tome kako bi bilo super kada bi recimo 2 puta tjedno umjesto na matematiku (obzirom da je ona u prvom razredu baratala i razlomcima i jednadbama i slicno, pa je uglavnom rjesavala "logicals" i slicno kad joj je bilo dosadno, a to je bilo cesto) mogla recimo ici u skolsku salu sa klavirom pa tamo svirati, ona je rekla da joj se to ne bi svidjelo, jer bi je onda svi pitali kuda ide i zasto....itd.

dakle kada maknem skolu i na stranu i sagledam svoje dijete u totalu, mislim da se dobro "nosi" sa zivotom. (zvuci malo blesavo, ali ne znam kako da to drukcije izrazim)
s druge strane, bojim se da li propustam nesto sto bih za nju mogla uciniti?
da li bih trebala nabaviti neke materijale za rad?
mada ne znam kud bi ih uklopili jer moje dijete barem triput tjedno ili dovodi poslije popodnevnog boravka prijateljice k nama doma ili ide kod njih, a cetvrtkom u 6 ide s prijateljicama iz razreda na gimnastiku. ostalim danima do cetri sata popodne u boravku odradi i ostale aktivnost koje je izabrala. a inace dok kuhamo, jedemo i u ostalo obiteljsko vrijeme znamo si postavljati mozgalice i slicno... (pocesto potuce i mene i mm-a )

pocesto se pitam, da li bih ipak trebala otici na par adresa koje postoje ovdje za "hochbegabte kinder"? ili ostaviti stvari kakve jesu?
i vidjeti u nizoj gimnaziji kako ce se stvari razvijati?
(ovdje postoji jedna skola za nadarenu djecu koju nam je i psihologinja preporucila, ali to je tek za 4 godine - visi razredi gimnazije)

zato me zanima kako ste se vi odlucili za radionice? zato sto vam je to preporuceno, ili ste vidjeli da dijete treba takvu vrstu podrske?
ili mislite da bi to bilo dobro za svako nadareno dijete?

[tanja_b]

zanimalo bi me da mi malo opisete svrhu i nacin radionica sa tanjom sever.
da li se tu vise radi o socijalnoj kompetenciji, odnosno vjezbanju iste, ili vise o kognitivnim aspektima, ili o... ?

Radionice su usmjerene na socijalne vještine i emocionalni aspekt.
Mi ne idemo na radionicu kod TS, nego kod mlađe suradnice, ali princip je isti. Djeca puno crtaju, razgovaraju o nacrtanom, uglavnom na temu nekog osjećaja (dosad su "prorađivali" ljutnju, a dotaknuli su se i tuge). Istovremeno, vježbaju i međusobnu suradnju, slušati jedni druge (kako se radi o individualcima, ponekad malo zaborave da i drugi imaju potrebu nešto reći ). Evo... tog sam se mogla sjetiti ovako na brzinu, s tim da su naše radionice ipak koncipirane za mlađu djecu (vrtićkog uzrasta).
Dosad uopće nisam imala dojam da mu trebaju dodatni kognitivni poticaji, jer si ih on, još uvijek, nalazi sam, i to na prilično originalne načine. Trenutno je u fazi da uči šah. Crta geografske karte, prepisuje titlove iz filma "da bi točno znao tko što govori", i sl. Nije mu problem naći si zanimaciju i uposliti si mozak.
Ali emocionalni aspekti su nešto drugo. Iako primjećujem da pomalo sazrijeva, u odnosu s vršnjacima točno vidim da se teže snalazi, još dok je u vrtiću, kako-tako, ali u parkiću, izvan vrtića... nije baš glatko. Točno se vidi da mu fale socijalne vještine. Ali vježba ih. A ja si umišljam da i te radionice nečem služe, tj. otkako ide na njih, da je slobodniji, manje zatvoren, lakše komunicira i lakše se zauzima za sebe (i svoje interese). Možda bi tako bilo i bez radionica, ne znam. S obzirom da moje vlastite socijalne kompetencije nisu bogznakakve veliko mi je olakšanje da te vještine usvaja u kontroliranoj skupini, pod stručnim nadzorom.
Te radionice imaju preventivni karakter - i trebale bi spriječiti pojavu nekih problema kasnije tijekom odrastanja. Jesu li potrebne svoj darovitoj djeci - ne znam. Vjerojatno je to ipak individualna procjena.

[Zdenka2]

Mi smo, slično kao tanja_b, procijenili da mu nije potrebno kognitivno nabrijavanje - tu se kreće vođen vlastitim interesima, čitanjem i učenjem, a sviđaju mu se i sadržaji koje nudi škola. No bilo mu je potrebno učenje i vježbanje socijalnih vještina, razumijevanja vlastitih i tuđih emocija, razumijevanje sebe i svoje posebnosti, a s druge strane i potrebe za socijalnom prilagodbom, prihvaćanje sebe i drugih, i djece i roditelja i autoriteta... - tu je čitav niz stvari iz socijalnog i emotivnog područja koje se ondje nastoje osvijestiti, razumjeti i ugraditi u osobnost djece.

Mislim da su svi roditelji djece bistrića koji idu na radionice kod TS došli tamo zato što je postojao neki problem iz tog socijalnog i emotivnog spektra, koji je kod svakog djeteta drugačiji. Radionice su preporučene nakon stručne obrade. M. ide na radionice još od vrtića, a sada je 3. razred. Procjenjujemo, a tako i stručnjaci koji tamo rade, da mu je ta podrška potrebna. Neki problemi su savladani, ali kako rate pojavljuju se nove stvari s kojima se uči nositi na radionicama. Kako kaže tanja, radionice su preventiva - pomažu našoj djeci koja imaju specifične potrebe da se razvijaju u zdrave, potpune, dobro socijalizirane mlade osobe. Važno je i to što se u PCM radi i s roditeljima bistrića - na svim temama na kojima rade oni, radimo i mi, tako da i mi učimo i sebi, o njima, osvještavamo stvari koje sami možda ne bismo na vrijeme izvukli na površinu, bolje razumijevamo svoju djecu i učimo bolje komunicirati s njima.

Treba li dijete radionice ili ne treba ovisi o procjeni roditelja i drugih koji rade s djetetom, te o stručnoj procjeni tima u PCM.