Darovita djeca-kako se nositi s njihovim posebnim potrebama

[moia]

Huh!
A to je samo za kognitivne razlike darovitih ) tu su još i afektivne, fizičke, intuitivne i socijalne razlike (vidite da je ovo zbilja detaljno razrađeno prepoznavanje darovitih, ne tek na osnovi nekog testa)

lima možeš li molim te postati i ove ostale

[LIMA]

lima možeš li molim te postati i ove ostale

Mogu, iako mi se učinilo da tipkam bezveze jer su neke druge stvari preuzele topic
Sada se to zagubilo, evo zadajem si za domaću zadaću kada stignem sve ću lijepo pretipkati i staviti u jedan poseban topic jer mislim da može biti od koristi mnogim roditeljima koji žele detektirati nadarenost svoga djeteta.

A o samom otkrivanju i testiranju nadarenosti, tu se ni stručnjaci još ne mogu dogovoriti, mislim da prema onim gore značajkama ustvari jedino roditelj (ili onaj tko se dulje vrijeme bavi djetetom) to može procijeniti. U okviru polusatnog razgovora teško da se može što točno odrediti, pogotovo ako je dijete uplašeno ili ne surađuje.
Primjera radi, moj sin s nama kod kuće tako "pametno" razgovara o svemu i svačemu, a jel nam netko dođe u goste ili odemo negdje počne se kreveljiti i ponašati tako kretenski da nas bude sram. Mislim da on na taj način želi privući pozornost jer vjerojatno smatra da u "normalnom i pametnom" razgovoru nema ništa što bi nekoga oduševilo

I još nešto oko terminologije (al udavih teoretiziranjem, sorry na uzurpiranju tijeka teme )

Razlikuju se termini "darovitost" (nadarenost) i "talentiranost".
Ovo prvo podrazumijeva cjelokupnu nadarenost, dok ovo drugo ukazuje na darovitost, ali obično u jednom području kao što je npr. talent za motoričke aktivnosti, glazbu i sl.

Neki razlikuju i darovitu kreativnu djecu, jer, recimo, netko može biti iznadprosječno inteligentan i ne biti kreativan i suprotno.
Isto tako, nije isljučeno da dijete istovremeno ima neke značajke i darovitog i onog s poteškoćama u razvoju.

Ono kako se daroviti najčešće klasificiraju jest da imaju IQ iznad 120, no zanimljivo je da djeca s IQ između 125 i 150 imaju velike šanse za dobro emocionalno i socijalno prilagođavanje dok ona kod kojih je IQ iznad 170 imaju velike šanse da iskuse samoću i izolaciju. Dakle, nisu ni oni svi "u istom košu", vrijedi ono da što se dijete više udaljava od prosjeka sve mu je teže (sve je manje pojedinaca vršnjaka s kojima može komunicirati pa tako dolazi do osamljenosti i izolacije).

[LIMA]

I još bih se htjela nadovezati na jedno, a to je prilagođavanje programa darovitom učeniku (moj osobni primjer).
To izvana djeluje tako jednostavno (banalan primjer, zašto ako on zna zbrajati i oduzimati do 20 u 1. razredu ne bi jednostavno radio do 100?)
E vidite, i ja sam tako mislila dok nisam to pokušala raditi ove godine za jednog učenika 1. razreda.
Problem je bio u tome što on, da se tako izrazim, zna to znanje, ali ne zna to "školsko" znanje. Recimo, on zna zbrajati i oduzimati do 20 i prema tome bi komotno mogao u 2. razred ali ne zna neke stvari i termine kao recimo uspoređivanje brojeva, znak <,>,=, pribrojnici, prethodnik... i masu toga što je sastavni dio "školskog" rječnika, a što baš i nije dio svakodnevnog govora i spontanog usvajanja tako da tu ima puno prostora za učenje i uvježbavanje, bez obzira što "on to sve zna".

Dodatan problem mi je bio što je on htio raditi samo i isključivo ono što je njemu zanimljivo, dakle, kao što netko gore napisa, sat vremena bi puhao nad nekoliko jednostavnih zadataka. Ako ono o čemu se priča i ja ga nešto pitam njemu nije zanimljivo, on demonstrativno šuti.
Ja sam to bila lijepo zamislila, kada on završi redovne zadatke ja ću mu dati dodatne ali što ako on ne želi riješiti te redovne iz razloga što mu baš tada nisu zanimljivi (a to gradivo još nije svladao kako treba)?
To je jedan vrlo nadaren ali emocionalno još nezreo dječak i s time treba izaći na kraj. Stalno traži pozornost, pada sa stolice, glupira se, pa onda moj rad s učenikom po posebnom programu doživljava kao nepravdu (Zašto on sada mijesi plastelin, a ja moram pisati?!).

Da odem malo u filozofiranje, samo proširenje programa uopće ne mora zadovoljiti njegove potrebe, karikiram, ako on zna zbrajati i oduzimati do 20 njega možda uopće ne zanima računanje do 100 već ga zanima svemir i postavlja se pitanje zašto bih ja njega onda "tjerala" da zbraja do 100 ako to nije predviđeno programom, a ni njega ne zanima?

Da zaključim, kao što je Zdenka napisala, rad s takvim učenikom zahtijeva poseban program krojen samo prema njemu i njegovim sposobnostima što je jedan veliki problem u redovnoj nastavi.