Darovita djeca-kako se nositi s njihovim posebnim potrebama

[tanja_b]

Imam darovitog dječaka, ide u prvi razred OŠ. Darovitost su mu otkrile odgojiteljice i psihologica još u vrtičkoj dobi (znao sva slova sa 24 mjeseca, zbrajao sa 3 god, množio i dijelio sa 6, čitao knjige za odrasle sa 6..itd..itd). Jako je ¨svojeglav¨ karakter i pruža otpor oko svega od pranja zubiju, jela, presvlačenja pa sve do sudjelovanja na nastavi na predmetu koji ga ne zanima (odbija sudjelovati na nastavi iz jednog predmeta i iznosi učiteljici razloge zašto on ne želi sudjelovati, a tek je prvi razred!). Poželi da ga upišem u neku vannastavnu aktivnost, pa kad ga upišem on nakon drugog puta sam sebe ispiše jer da nije on to tako zamišljao itd..itd..
Čitala sam da je ¨težak¨karakter čest kod darovitih. Jako mi je teško ¨izaći s njim na kraj¨. Ponekad mislim da ću ¨puknuti¨odgajajući ga. Na svaku molbu odgovara protupitanjima i argumentima zašto ne bi trebao baš to... Ima li tko slična iskustva?

Izgubio ti se post u naprednoj matematici ali probat ću ti odgovoriti koliko znam.
Za svojeg sina ne bih mogla reći da je "težak" karakter, ali isto vrlo rado raspravlja i komentira i ono o čemu ja ne želim diskutirati. S jedne strane, drago mi je da on ima tu slobodu da izrazi svoje mišljenje (ja sam, a vjerojatno i mnogi u mojoj generaciji, odgajana da budem "pristojna i ne odgovaram starijima od sebe", što je zgodno kad je dijete malo, ali kod odraslih, ta osobina poprima drugačiji, gotovo negativan prizvuk). S druge strane, istina je da stalno mudrovanje zna biti naporno. Ali prednost kod takve djece je što su oni i dosta razumni, i prihvatit će argumente koji su "na mjestu". Tako da to i ne doživljavam kao toliki problem.
Mislim da je u svim takvim konfrontacijama bitno da mi kao roditelji zadržimo kontrolu nad situacijom. To ne znači da djetetove argumente ne treba uzeti u obzir. Ali ako dijete i jest intelektualno naprednije od svojih vršnjaka, ipak još nema ono iskustvo koje odrasli imaju i koje koriste u donošenju odluka.
(sad sama sebi zvučim kao neki uštogljeni psiholog )

Svojem sinu često dam za pravo u nekim raspravama, ali to ne znači da u konačnici bude po njegovom. Samo mu dajem do znanja da sam ga čula - mislim da je to dosta bitno.

[mama94]

Svojem sinu često dam za pravo u nekim raspravama, ali to ne znači da u konačnici bude po njegovom. Samo mu dajem do znanja da sam ga čula - mislim da je to dosta bitno.

Točno to! Potpisujem.