Ifigenija prvotno napisa
1.Jel ima tko bistrića doma da skroz odbija neke tipične aktivnosti od interesa za njegovu dob - npr. moj mali puzzle nikad nije mogao smisliti, loptom se igra ako je baš neka ekipa, a i to ga brzo prođe, bojanke ga ne zanimaju, one šarene knjige s naljepnicama ni ne pogleda?
Istodobno ga zanimaju neke nemoguće stvari, uživa npr. hodat sa mnom po gradu, zalazit po dućanima, gledati, ne žica slatkiše, nego se zaustavlja pred izlozima sa onim što ga zaintrigira, ili npr. vidi mačje oko na nekoj građevini, pa to gleda, pa hoće to radit, o tome pričati... nekako kao da više on usmjerava naše igre i vrijeme, nego što sam ja to u stanju.
Istodobno neke bezvezne stvari, komadi smeća, otpad, npr. kolut od vrtlarske žice s onim nožićem... to je hit godinama. Čekam da to dohvatim i bacim - ali to je uvijek neki volan, neki dio nečega, nešto, pričvrsti, nosi... i sve je to divno i krasno, ali mene nekad brine ta hermetičnost njegovog svijeta.
..... On je, kažu, osobito darovit na kreativnom polju; i to ja vidim, ali ponekad me straši sa time što zna ući u jako osebujne projekte, držati ih se mjesecima - a ja ne vidim, možda jer nisam dovoljno pametna, da to ima neke koristi, da ima neke veze, da ga razvija.
2.
....Pitanje bi bilo - koliko ih pustiti da oni sami stvaraju svoje svjetove,aparate, čuda, a koliko tražiti da te ručice, kad već grade, grade po nacrtu iz knjige, s neta, ili koji su sami smislili, ali da to ima svrsishodnost u sebi i tak?
Koliko ih usmjeravati i koliko ograničavati, a koliko tražiti da se projekti provedu do kraja, da se izdura onaj dosadan dio ljepljenja, završavanja i to?
Zbunjena sam...
Odgovori s citatom