 |
|||
Moj sin prihvaća kritike i zaslužene opomene i lošije ocjene, ali ne i neprekidno kritiziranje, traženje greške, kažnjavanje ocjenama, ukalupljivanje, stalni pritisak, sitničavost, nedostatak autoriteta.
Od njega se očekuje da sad bude potpuno prilagođen, bez primjedbi, nemira, komentara i kritičnosti, a kad odraste, onda neka bude svoj, drugačiji, slobodnomisleći itd.
Ovakvu situaciju mi imamo s mlađim sinom. Za njega nisam tražila papire (iako bih ih vjerojatno lako dobila, kao i za starijega) da ne pogoršam ionako jadnu situaciju.Originally Posted by Zdenka2
Trudimo se sami, s druge strane, koliko možemo. Pa umjesto na sportsko natjecanje (natjecanje roditelja u vrijeđanju i nekulturnom ponašanju) odvedemo djecu u muzej. I mrtvo hladno govorim svoje mišljenje o tome. I bez grižnje savjesti.
Škola je takva. Primjerena većini. Ono što me ljuti, zapravo žalosti, je činjenica da se većina nastavnog osoblja ne trudi dati više, nego samo manje. Kao što je Zdenka napisala, najbolje je kad se djeca po ničem ne ističu. Kad ništa ne propituju. Kad sjede mirno.... Kad im se može predavati gledajući u stražnji zid učionice (vidjela na svoje oči)
Peti razred? Snaći ćemo se nekako... Davno sam djeci rekla da je to u životu tako, jedino mi je krivo što se tako rano moraju suočiti s činjenicom da društvo uglavnom ne voli "drugačije".
Ovo su stvari na koje bi ti trebala svakako reagirati, ne samo kod učiteljice već i kod ravnateljice. (Baš mi je onako brrr!)
Uostalom kažnjavanje ocjenama je nedopušteno i više-manje lako dokazivo.
No@, zar misliš da nisam već 100 puta reagirala, na svim instancama u školi? Pa zato i jesam razočarana, jer se nije gotovo ništa pomaknulo. U slučaju kažnjavanja ocjenama tražit ćemo komisijski ispit.
Posting Permissions
Reply With Quote