Darovita djeca-kako se nositi s njihovim posebnim potrebama

[minji otrok]

Ifigenija,
kada čitam tvoje postove (kao i postove većine na ovoj temi) mislim da moji bistrići (2004.g. i 2006.g.) ustvari nisu ništa posebno bistri.
Ali imam papir na kojem piše da jesu

Nažalost, ne znam ti pomoći, jer se i sama borim sa premorenošću. Nekad je bolje - kad se naspavam, kad se ne vratim s posla preumorna, i kad imam logistiku (moji roditelji), ali neki dani znaju biti takvi da bih mogla plakati od očaja :/

Mi smo u prosincu bili u psihološkom centru Medveščak, zbog nekoliko razloga.
Mlađeg su liječnici raznih specijalnosti (neurolozi, ortopedi), dakle ne oni kojima je to specijalnost, etiketirali (i opisivali u nalazima!) kao hiperaktivnog i kao dijete čija je pažnja malo slabija... Čak smo od jednog ortopeda čuli da mu se čini da je u autističnom spektru... A dijete bistro, usredotočeno na stvari koje ga zanimaju, pažnja izvanredna... Julija Vlahinsky je napomenula (usmeno, toga u nalazu nema) da je kognitivno na razini djeteta od 6 i pol godina, a kada se testirao je imao 4 g. i 1 mj.
Starije dijete je izuzetno osjetljivo, i njegova pedijatrica je uvijek nekako izražavala bojazan za tu pretjeranu osjetljivost, pa smo, kada smo testirali mlađega, odlučili i njega testirati.
U PC Medveščak su utvrdili da su dječaci (između ostalog) hiperosjetljivi, odn. izrazito emocionalno osjetljivi, te da su skloni povlačenju u svoj svijet i da je vraćanje u realitet za njih ponekad traumatično (?!). Ovo povlačenje ja, iskreno, nisam nikad kod njih skužila. Ono što se jako primijeti, pogotovo kod starijeg, je znatan manjak samopouzdanja.

Mene zanima da li postoje testovi kojima se hiperosjetljivost i nedostatak samopouzdanja utvrđuje, ili je to (slobodna) procjena psihologa?
Još važnije - znate li kako djeci pomoći? Kako povećati samopouzdanje i kako smanjiti njihovu preosjetljivost?

Molim za pomoć, jer me taj nedostatak samopouzdanja stvarno muči. Pohvale i poticaji su stalno prisutni, ali bojim se nisu od prevelikog utjecaja. I suprug i ja se borimo cijeli život s manjkom samopouzdanja, pretpostavljam da je i tu znatan dio problema Jednostavno ne znamo prenijeti na njih pozitivan obrazac, jer ga ni sami nismo usvojili.

[tanja_b]

Čak smo od jednog ortopeda čuli da mu se čini da je u autističnom spektru...

Zbilja genijalno, otkad su to ortopedi kvalificirani dijagnosticirati autizam

A o ovoj hiperosjetljivosti o kojoj pišeš... imamo sličnu situaciju, i nemam neko pametno rješenje. Kako smanjiti preosjetljivost - nikako. Računam da će dijete s godinama malo "očvrsnuti" i razviti neke vlastite obrambene mehanizme. Dok to sam ne razvije, ne namećemo mu obrasce ponašanja i osjećanja (trebao bi ovako... trebao bi onako... nemaš se čega bojati, to ti nije strašno... nemaš zašto sad biti tužan... i slične fraze tipične za obraćanje odraslih djeci). Istina, to nekad odvede u drugi ekstrem, pa se A. kroz suze dere: "Ja imam pravo biti tužan kad hoću!" ali, u principu, njegovi osjećaji se ne negiraju.
Možda je to i učinak radionica na koje ide, ali stvarno primjećujem da je svjesniji svojih osjećaja i govori o njima. Jest da su to obično ili tuga ili ljutnja ali bude tu i drugačijih emotivnih iskustava.

Ne znam kako se ta hiperosjetljivost mjeri, ali kod A. je to i više nego očito. Jedna naoko beznačajna frustracija njega može drmati i dva dana. A ponekad ne. Mislim da to nema puno veze sa samopouzdanjem, nego je dijete jednostavno takvo. A te karakterne crte se u dobroj mjeri i nasljeđuju (što je A. stariji, sve sam više uvjerena u to).

[hibiskus]

napisala sam poduzi post, al je zastekao forum i izbrisao ga, grrr
vec je kasno, zanemarite greske, probat cu ponoviti ukratko.

mi smo isto hiperosjetljivi i to nam zadaje puno muke. pomaci su vidljivi i veliki u odnosu kako je bilo, medjutim kod nas, rekla bi, da je najvise zasluzna ona sama i njeno sazrijevanje i tek ponesto mi sa nekim svojim savjetom. nazalost tu nam nisu bile od velike pomoci strucne sluzbe, niti radionice.

A o ovoj hiperosjetljivosti o kojoj pišeš... imamo sličnu situaciju, i nemam neko pametno rješenje. Kako smanjiti preosjetljivost - nikako. Računam da će dijete s godinama malo "očvrsnuti" i razviti neke vlastite obrambene mehanizme. Dok to sam ne razvije, ne namećemo mu obrasce ponašanja i osjećanja (trebao bi ovako... trebao bi onako... nemaš se čega bojati, to ti nije strašno... nemaš zašto sad biti tužan... i slične fraze tipične za obraćanje odraslih djeci). Istina, to nekad odvede u drugi ekstrem, pa se A. kroz suze dere: "Ja imam pravo biti tužan kad hoću!" ali, u principu, njegovi osjećaji se ne negiraju.

tanja jesu vama kod sever rekli da ne namecete obrasce ponasanja?

pitam to, jer da mi nismo nudili rjesenja u problemu u kojem se nasla, grdo bi se proveli. tadasnje tete nisu bile zainteresirane ukljuciti se makar informacijom kako je prosao dan. na svako moje pitanje uvijek je odgovor bio da je ona dobra i sve je bilo super, a ja vidim da problem raste.
kad smo nju pitali kako bi ona rijesila problem, dobili smo dreku i plac i histeriju da ga je znala rijesiti, sad ga ne bi imala - sto je tocno.
onda smo joj mi ponudili 4-5 rjesenja i ona je sama izabrala koji od njih joj je prihvatljiv i tako smo malo po malo izasli iz prilicno velike emotivne krize. sada je puno rjedje tuzna zbog neke banalnosti,, ali kad se tako nesto dogodi dodje i sama me pita kako bi ja nesto rijesila, jer ono sto je ona rekla xy nije je zadovoljilo. najcesce problem "kuha" u njoj 1 dan pa me tek onda pita, valjda kad joj nikakva nova ideja nije pala na pamet.

sa takvim hendlanjem situacije sam sada jako zadovoljna, jer smo prije 3 godine imali slucajeve da je netko "krivo pogleda" i da ona cijeli dan razmislja o tome i bude stvarno tuzna, a kad je mi pitamo sto je, dobijemo odgovor - nista, uz uzdah kao da su svi problemi ovog svijeta na njenim ledjima.

[tanja_b]

tanja jesu vama kod sever rekli da ne namecete obrasce ponasanja?

Mi kod T.S. nismo ni bili , nego kod Julije, a na radionice ide kod Anamarije, tako da je ona prva osoba koja ga prati.
Ne, nisu nam tamo rekli to za obrasce ponašanja, to je moj vlastiti zaključak na temelju dosadašnjeg iskustva i razmišljanja. Čini mi se zasad djelotvorno. Kako će biti dalje, vidjet ćemo.
Njemu je najvažnije da naiđe na razumijevanje, a onda malo-pomalo i sam nalazi rješenja za određene situacije, i to je ono na čemu mu raste samopouzdanje.

[hibiskus]

Mi kod T.S. nismo ni bili , nego kod Julije, a na radionice ide kod Anamarije, tako da je ona prva osoba koja ga prati.
Ne, nisu nam tamo rekli to za obrasce ponašanja, to je moj vlastiti zaključak na temelju dosadašnjeg iskustva i razmišljanja. Čini mi se zasad djelotvorno. Kako će biti dalje, vidjet ćemo.
Njemu je najvažnije da naiđe na razumijevanje, a onda malo-pomalo i sam nalazi rješenja za određene situacije, i to je ono na čemu mu raste samopouzdanje.

a dobro mislila sam da su vam bas takav savjet dali, a mi radimo skroz suprotno.
drago mi je da kod vas radi ta opcija, nama bi recimo sa ovakvim temperamentom takvo rjesenje problema bilo katastrofalno.

[hibiskus]

Mene zanima da li postoje testovi kojima se hiperosjetljivost i nedostatak samopouzdanja utvrđuje, ili je to (slobodna) procjena psihologa?
Još važnije - znate li kako djeci pomoći? Kako povećati samopouzdanje i kako smanjiti njihovu preosjetljivost?
.

mislim da to nije slobodna procjena psihologa, pogotovo manjak samopouzdanja, a hiperosjetljivost se vidi iz aviona i tu stvarno ne treba biti psiholog da se tako nesto zakljuci. mi smo danas bili na razgovoru sa logopedicom koja mi je nakon 15 minuta dala u vlas istu procjenu kao i julija, samo sto je nije karakterizirala kao darovitu nego iznadprosjecnu, hipersenzibilnu i "svoju" i spomenula sve probleme koji idu uz to.

nama se na problemu samopouzdanja letvica jako visoko podigla nakon sto je bila sa vrticem u gradu mladih. sva nasa uvjeravanja da je uspjesna u sportu, da zna plivati od svoje 3 godine, da vec dugo zna pisati, citati, racunati, lijepo crtati ili sto nas vec tog trena muci..... sve pohvale koje su utemeljene, njoj nisu znacile nista i nisu mijenjale samopoimanje sebe kao nespretne (nije taj dan bila najbrza) ili glupe (26 je neparni broj) ili kukavice (kod zubara nije odmah otvorila usta).
ona je tek u gradu mladih, za vrijeme kojeg ja nisam oka sklopila, shvatila da druga djeca nisu savrsena. meni recimo nikad nije palo na pamet, niti mi to djeluje pedagoski, da velicam neke njene zasluge usporedjujuci je sa vrsnjacima ili umanjujem uspjeh druge djece i njoj su ti isti vrsnjaci bili superiorni u svakom pogledu. nakon sto je sa njima provela 5 dana shvatila je da curica za koju je mislila da je nasavrsenije bice na svijetu ponekad popiski krevet tokom noci, druga najbolja prijateljica je svaki dan izgubila sal, kapu, carapu ili pidjamu, neka djeca se nisu bila u stanju sama istusirati ili oprati zube, neka su "prisvojila" tudju igracku, najhrabriji decko je 2 dana plakao za mamom pa je ona dosla po njega i jos puno puno sitnica....
moja samokriticna pametnica ode sa vrticem na izlet, ja u strahu cekam kakva ce se vratiti, a ona tamo doslovno procvjetala. mogli smo mi svi kolektivno tupiti kako je ona naj-naj i mada je to spontano radila i rodbina i tete u vrticu i psiholozi u medvscaku i logopedica i treneri i svi vise ili manje poznati ljudi, dok se ona sama nije u to uvjerila - rezultat je bio 0 bodova.

ne kazem da je ovo model po kojem se moze rijesiti problem samopouzdanja, ali nama se rijesio neocekivano i sam od sebe. stovise sada nije toliko samokriticna, nego si trazi opravdanja i kaze ne moram u svemu biti prva - aleluja!

zato su nam se sada javili drugi problemi, ne manje izazovni