Minji Otok, hvala ti na postu - jer vidim da nisam sama... a to je više od svakog savjeta.
Što se samopuzdanja tiče - ja ti ne znam... valjda čovjek mora gledati u sebe, vidjeti gdje je dobar, graditi na tome, usvojiti područja svojih mana, pa to prihvatiti i ublažiti, i živjeit s time...

Ne znam kako detektiraju hiperosjetljivost, nama je rekla da se vidi kako je njegova mimika živahna, oči se miču na najmanji poticaj, reagira na sve iz svoje okoline, pomno sluša, razmišlja o svemu i tako...
I moj se povlači u svoj svijet, i zato mi je važno da s njim držim taj kontakt, da ga usmjeravam.
Puštam ga da mašta, ali mu i dajem impute, da ima o čemu. Inače su to fakat brije boli glava.
Ja zapravo dosad već znam da njemu ništa ne fali - da je takav kakav jest divan. Ima potencijala, interesa, šarma, sve. Od svega što dobije u ljudskom smislu stvara nešto pozitivno, nešto lijepo, na dobro. Super dijete.
Problem dakle nije dijete.
Problem smo mi, možda nas je premalo u njihovom odgoju, možda neke stvari ni sami ne znamo o tome kako da se živi, kako da se gradi odnos (to je sigurno), i zato je uvijek pitanje odakle dobiti te dodatne resurse.
Sve te aktivnosti traju 45 minuta, i imaju svoj svijet, pravila, osim na jednoj aktivnosti gdje smo zajedno (i to mi je predragocjeno) djeca su s drugima, tako da ne možemo nešto u tome puno sudjelovati... ja bih se spasila da npr. imam oko sebe rodbinu, pa bi on s jednim šrafio, s drugim pričao, s trećim plijevio.
On procvjeta na obiteljskim okupljanjima, ili kod mojih u viksi, čas lovi ribu, čas brusi barku, čas brije sa oriđinalima, sve super. Ne stigne bit očajan, tjeskoban, jadan.
Mene prije sve to brinulo dok nisam skužila da je i emotivna i intelektualna glad - glad. Da si nesretan i jadan kad si i na taj način gladan.
Uvijek iznova ja dođem na to da meni i mojima ne paše ovaj iscjepkani život, i bilo bi divno da imamo rodbinu i vezaniju zajednicu koja nam je blizu... jer ne mogu ljudi moji odradit sve, doć do daha, dat i malenom i pružiti sinčiću sve što treba. Hvala ti Bože na vrtiću koji smo našli, tamo ga fakat hrane i duhom i dušom, ali eto, držim ga doma dok ne popije antibiotik, pa lipšem...