Meni je u posljednjih godinu - dvije stanje ipak znatno bolje nego ranije, jer su djeca veća, zajedno se (za)igraju i zabavljaju.
Međutim, dok je mlađi bio beba, baš zbog te hiperosjetljivosti starijeg, situacija je bila gotovo neizdrživa. Stariji je imao svoje potrebe - želio se nositi, želio se igrati, želio se stalno maziti, tražio je da je uvijek netko s njim, jer je njemu sigurnost i prisustvo bliske osobe izuzetno važna. Dakle, dijete koje je non-stop tražilo angažiranost roditelja. I jako važno - loš spavač. A mi neuspješno lutali u traženju rješenja za (ne)spavanje :/ . Problem sa nedostatkom sna se multiplicirao s mlađim. I on loš spavač Svaki od njih sa svojim ritmom budnosti i spavanja. Mlađi stalno na cici, što je izazivalo očaj kod starijeg. I ono nevjerojatno - stariji je nakon rođenja mlađeg počeo šepati. Mi izbezumljeni - odrađujemo pretrage, nitko ne zna zašto dijete šepa. Nakon nekih pola godine, možda i malo više, kad je stariji skužio da mu mlađi nije baš takva prijetnja, i da je mama i dalje tu i da ga i dalje voli, situacija se počela popravljati.
Ali mi se srce kidalo od njegovog plača To nije bilo dječje plakanje vulgaris, ni kmečanje ni deranje ni cviljenje... to je bila istinska tuga
Uvijek imam osjećaj krivnje kad se toga sjetim, tog njegovog plača, i njegove potrebe za mnom, i moje nemoći i nesnalaženja, i tog mora emocija koje se samo prelijevalo od njega na mene i nazad, a nikako da nađemo ravnotežu...

Ta njegova preosjetljivost me uvijek "udari". Prije otprilike mjesec dana sjedim na kauču i gledam TV, mlađi se igra na podu, stariji lista neku knjigu, čini mi se da je to neka dječja enciklopedija. Odjednom se snuždio, stisnuo, počele su teći suze. Meni ništa nije jasno. Grlim ga i pitam zašto plače. Pokazao mi je sliku djeteta u inkubatoru, i plačući rekao: "Jadna beba, tek se rodila a već je tako bolesna..."