moja je krenula u vrtic sa navrsene 3 godine, ja sam mislila da je tako bolje i pogrijesila.
imali smo na raspolaganju baku s kojom je tasko izlazila na kraj i mislim da bi se i ona i mi spasili da je krenula godinu dana ranije, makar samo 3 dana tjedno. onaj tren kad je uspostavila trajnija prijateljstva bas smo osjetili veliko popustanje njene omce.
ifi ne treba ti biti zao za propustenim vremenom. meni moj posao daje dosta slobodnog vremena i ona je jedinica, ponekad kad je bila u tesko zahtjevnoj fazi, doslovno sam se bavila samo sa njom i nicim drugim. baka ili mm su sredili sve sto ja nisam stigla, dok smo mi po cijele dane trazili odgovore na internetu ili setali sumom, sadili kojesta, obilazili zvjezdarnicu, muzeje, knjiznice, igraonice, radionice.... sve sto je u zagrebu bilo u tom trenu na raspolaganju, a da je ona pokazala interes.
i znas sto?
to nije bilo dovoljno
.
kod mog djeteta glad za informacijama, emocijama i bliskocu je bila u samoj njenoj srzi i nista nije bilo dostatno da se ta glad utazi. samo je trazila vise i jos. stalno jos!
silni izazov za nas roditelje da ostanemo normalni u ono malo prostora sto je ostao za nase vlastito vrijeme.
hibiskus prvotno napisa
moja je krenula u vrtic sa navrsene 3 godine, ja sam mislila da je tako bolje i pogrijesila.Učim se od starijih i iskusnijih...
Odgovori s citatom