Ne smijem se ni sjetiti perioda kad su bili bebe... Druga djeca mirna, umiljata, spavaju i doma i u kolicima, smješkaju se, zabavljaju sami, a moji se otimaju iz naručja, jasno izražavaju da nešto žele i ne odustaju dok ne dobiju, ne žele se vozit u kolicima, traže da ih se nosi ali tako da mogu sve nadgledati, a kad su propuzali i prohodali (protrčali) bilo ih je posvuda, samo bi se istrgli iz ruke i trčali, bježali, istraživali i dodirivali svaku rupu i predmet...
Kakva kava, o njoj sam mogla samo sanjati - meni je bila sreća u tom periodu naći dezić koji će izdržati moje preznojavanje![]()
Stvarno su se razlikovali od druge djece, a ja sam se naslušala komentara da smo mi nervozni pa da tu nervozu prenosimo na djecu, da su djeca razmažena, da im treba čvrsta ruka itd.
I baš sam bila nesretna zbog toga, uvjerena da negdje griješim.
I griješila sam, jer sam im trebala pružiti još više nježnosti i bliskosti i biti s njima puno više.