Ja isto tako ne želim toliko plesati oko djece, da unaprijed razmišljam o svakoj mogućoj njihovoj potrebi i skačem da je zadovoljim. Razumijem potrebu za samovanjem, jer sam i ja takva; uvijek mi je bilo i jest mi potrebno to vrijeme sastajanja sa samom sobom. Baš iz tog iskustva znam da onaj koji ima potrebu za samoćom zna i kako će se povući, gdje će naći taj svoj kutak i trenutak. To bih prepustila djetetu da riješi, a s moje strane, mislim da bi bilo dovoljno dopustiti mu da se povuče. Ako nema svoju sobu može potražiti trenutno miran kutak u stanu ili otići malo van, prošetati sam, izaći na balkon. Ima rješenja.

Što se tiče dječjih aktivnosti, tu treba vagati što se može što se ne može, financijski i vremenski. Pritom ne mislim samo na djetetovo nego i na roditeljsko vrijeme. Mi smo se preporodili otkad djeca idu na sve aktivnosti u blizini kuće, sami. Imaju svatko po dvije aktivnosti (glazbena/sport, dramska/sport) i to je sasvim dovoljno. Djeci je potrebno i nestrukturirano vrijeme, a malim samotnjacima i vrijeme za samoću.