 |
|||
Priznajem da vam pomalo zavidim sto imate TS u gradu
Mi sutimo i skrivamo njene nalaze kao zmija noge, nismo ih pokazali ni pedijatrici ni u vrticu, a ni pedagogu kod upisa u vrtic, ma nitko osim nas i moje mame ne zna da smo bili.
Ali, mene su smirili, ja sam pocela gledati drugim ocima na probleme s kojima smo se susretali, drugacije sam poslozila stvari, i sve je krenulo nabolje.
Pikula, za ovo što si spomenula... glavni problem leži u neznanju. Ljudi uglavnom nemaju pojma kako izgleda dan u obitelji (u mom slučaju prvenstveno) ADHD-ovca, kao što ni ne razumiju zašto ljudi traže pomoć i podršku. Daj im, Bože, dijete bez ikakvih teškoća! Ja sam skroz odustala od tumačenja kako i zašto osobama koje o tome ne znaju baš ništa.
Je li snobovski ili skupo, pitanje je izbora i prioriteta (nisam imućna i pažljivo prevrćem svaku kunu). Da nema rezultata, sigurno bih odustala.
Postoji nešto što se zove "hrvatski jal". U dvorištu hrvatskog susjeda trava je uvijek ne samo zelenija, nego i , naravno lažna, patvorena, ili barem nezakonito stečena. Dakle, već sam se navikla na opći osjećaj ugroženosti kod drugih roditelja kad otkriju da je tuđe dijete darovito. (Žalosno je što ima čak i dio učiteljske populacije koji pljuje po darovitoj djeci- pročitajte samo "Klinci za 5" na forum.hr). Nasreću, djeca su još uvijek iskrena u toj dobi i moji klinci su još uvijek obljubljeni, prihvaćeni i druga djeca im se rado nude za prijatelje. Strah me je samo što će biti u pubertetu: hoće li pokušati namjerno podbaciti u školi kako bi prestali biti "štreberi" i iz štrebera se pretvorili u heroja? Hoće li podleći lošem utjecaju samo kako bi bio prihvaćen od društva vršnjaka? Grupu za podršku smatram svakako dobrodošlom, ako ne i obaveznom preventivom.
Istina, dok su još mali zapravo i nisu do kraja svjesni kako odrasli mogu biti "djetinjasto" zavidni, a djeca to između sebe lako uravnoteže, ni mi s tim nemamo problema, ako se učitelj pravilno postavi, trenutno stvarno imamo sreće. Zapravo na to sa školskim sustavom sam nekako shvaćala kao manu sustava, iznenadilo me ovo na osobnoj razini odrasle okoline,ma ja sam stvarno tutlek :/ Moram naučiti mudro šutjeti.
Danas nam je teta u vrtiću za mlađeg stavila do znanja da je darovit.
Došli smo po njega, nije ste htio obuti, igrao se s jajima koja su izrađivali za Uskrs.
Pitala sam tetu da li se u vrtiću inače sam oblači i obuva (jer doma koristi priliku da mi to za njega odradimo), na što je ona odgovorila da sve sam radi, samo što je spor.
Ja se šalim i govorim mu: "Ti si brz kao brzi puž.", a teta odgovara: "Ali mu je mozak jako brz", pa je navela neke primjere kako odgovara, kako se razmišlja i dr., i predložila da ga upišemo u neku grupu za darovite, za koju nisam znala da postoji u našem gradu.
Iako sam odgovorila da ne bih voljela da se izdvaja po bilo čemu, da ima starijeg brata uz kojeg profitira jer ga nastoji sustići u svemu pa tu razliku od 2 g.među njima vidim kao dovoljan poticaj, i da sada nemamo nikakvih problema (prošle godine je bilo pakleno u vrtiću, tete su se mijenjale, on je bio užasno frustriran itd.), bacila mi je bubu u uho i rekla da će se tamo osjećati super sa djecom koja su mu slična, i ja sada razmišljam da idem vidjeti što tamo nude i kako rade.
U svakom slučaju, jako sam ugodno iznenađena:
a) što su sami uvidjeli da je riječ o darovitom djetetu (jer smo se prošle godine naslušali da je razmažen, zahtjevan, da se treba prilagoditi vrtiću itd. Čak je pokušao pobjeći iz vrtića jer je vikanje tete doživio kao uvredu i nepravdu, ali su ga djeca skužila na cesti pa su ga vratili), te
b) da u Puli postoji netko tko se bavi darovitom djecom
Ma ni sama ne znam, razgovarat ćemo MM i ja, ali mislim da ove godine nećemo nigdje. Osim ako znatiželja ne prevlada.
Baš pohvalno za tete, drago mi je da se stvari kreću u pozitivnom smjeru. Koliko ja znam postoji udrugak oja se bavi darovitom djecom na području Rijeke, a ne znam da li rade i u ostatku Istre, vjerojatno da.
viš kako se neznanje lako potkrade, nu rijeke u istripikula prvotno napisa
Ma što to je čista iridenta, otkrila si me - Istra do Karlovca
Znam da je svojedobno netko pisao nešto o tome na forumu, ali više ne mogu naći te postove.
Ukratko, moje dijete, donedavno izuzetno zainteresirano za svijet oko sebe, za knjige, za konstruktivne aktivnosti, u zadnjih par mjeseci postalo je prilično uskog kruga interesa. Zapravo, više ne čita, za kompjutorom bi isključivo gledao filmove, a igra se samo i jedino s gogosima (pošast iz vrtića, prva takva koja je zapravo doprla do našeg doma).
Nemam ja ništa protiv gogosa, bar se hoće igrati zajedno s nekim (jer mu u toj igri uvijek treba partner, pa ne može sam kao dosad
Kao da ga više ništa drugo ne zanima. Fiksira se na djecu iz vrtića, ok, što se tog tiče, tu je dosta uznapredovao u socijalnim odnosima. Zauzvrat, ponašanje doma mu ponekad postaje neizdrživo, često se krevelji, radi glupave grimase, sam sebi tepa i pritom se ceri, namjerno udara kontru i onda se brže-bolje povlači uz riječi "ma zezam se"
Časna riječ, kao da je u predpubertetu, a nema još ni 7 godina.
A nešto mi zvoni da je netko već pisao na forumu, da u dobi od 6-7 godina ove socijalne vještine nekako probijaju u prvi plan i da se čini kao da dijete stagnira u onim aktivnostima u kojima je prije napredovalo... jesam li dobro zapamtila?
Ovo je DOSLOVNO k'o da si A. opisala (- gogosi, + prkos i očajno tvrdoglavo ukopavanje u obrani vlastitih stajališta).
Dobro došle u klub. Ono što mogu reći: Biti će bolje sigurno. Prošli i preživjeli tu fazu.
Čoksa ,da si bila na školici jućer znala bi da je "hoću da bude po mom , bez obzira na posljedice" najnormalnija stvar, tada čak niti kazna nema učinka jer i kazna zapravo odgađa ono što moraju napraviti (ili ne smiju) . U principu ih to (kazna i sl.) zadovoljava jer tada je ipak malo po njihovom.
Posljednje uređivanje od sirius : 02.06.2011. at 23:02
dakle, da niti ne pokušavam?
Strogoću moraš glumiti, to je tvoja obaveza. Ali ne ulaži nadu u kratkoročni učinak. :Ddakle, da niti ne pokušavam?
I moji su to prolazili u godini pred polazak u školu, s tim da je stariji to prošao gotovo neprimjetno, a mlađega je držalo cijeli prvi razred. Sredio se tek kad je krenuo u glazbenu i kad su ga uravnotežile nove obveze. Sudeći po drugim postovima, to je česta pojava...Znam da je svojedobno netko pisao nešto o tome na forumu, ali više ne mogu naći te postove.
Ukratko, moje dijete, donedavno izuzetno zainteresirano za svijet oko sebe, za knjige, za konstruktivne aktivnosti, u zadnjih par mjeseci postalo je prilično uskog kruga interesa. Zapravo, više ne čita, za kompjutorom bi isključivo gledao filmove, a igra se samo i jedino s gogosima (pošast iz vrtića, prva takva koja je zapravo doprla do našeg doma).
Nemam ja ništa protiv gogosa, bar se hoće igrati zajedno s nekim (jer mu u toj igri uvijek treba partner, pa ne može sam kao dosad
Kao da ga više ništa drugo ne zanima. Fiksira se na djecu iz vrtića, ok, što se tog tiče, tu je dosta uznapredovao u socijalnim odnosima. Zauzvrat, ponašanje doma mu ponekad postaje neizdrživo, često se krevelji, radi glupave grimase, sam sebi tepa i pritom se ceri, namjerno udara kontru i onda se brže-bolje povlači uz riječi "ma zezam se"
Časna riječ, kao da je u predpubertetu, a nema još ni 7 godina.
A nešto mi zvoni da je netko već pisao na forumu, da u dobi od 6-7 godina ove socijalne vještine nekako probijaju u prvi plan i da se čini kao da dijete stagnira u onim aktivnostima u kojima je prije napredovalo... jesam li dobro zapamtila?
I mi smo u klubu. Zapravo rekla bih da već pomalo ide na bolje, barem što se tiče nekih ispada u ponašanju. Jedino što kod nas nije bilo kreveljenje nego stalna napetost, vikanje, histerični ispadi i sl. A bavili bismo se najradije samo igricama na računalu. Drugo je sve dosadno, bezveze itd. TS obećala da će proći s polaskom u školu. Nadam se da je tako
Mi zapravo imamo gadan problem sa računalom, pogotovo ako su igrice zahtjevne i u više razina. Takve ga potpuno preuzmu i nedaju mu da se uopće pokrene u bilo kojem drugom smjeru. Samo živćan hoda po kući i razmišlja kako da nažica još vremena za igru. Uglavnom , mi smo ih morali potpuno izbaciti iz kuće, barem dok škola traje, jednostavno vidim da ta brzina u virtulanom svijetu previše pojaćava osjećaj dosade u stvarnom (a dosada je i tako velliki problem).I mi smo u klubu. Zapravo rekla bih da već pomalo ide na bolje, barem što se tiče nekih ispada u ponašanju. Jedino što kod nas nije bilo kreveljenje nego stalna napetost, vikanje, histerični ispadi i sl. A bavili bismo se najradije samo igricama na računalu. Drugo je sve dosadno, bezveze itd. TS obećala da će proći s polaskom u školu. Nadam se da je tako
I mi se jako borimo protiv toga. Srećom pa se s proljećem vrijeme koje provodi u stanu smanjilo pa je malo lakše, ali kad je bolestan ili vani pljušti, teško je.
Mojemu, s druge strane, ako su neke "normalne" igrice u pitanju, katkad pomažu da se opusti od ostalih stresova i obaveza tijekom dana.
Uh, igrice... mi smo im dugo vremena odolijevali, zapravo, ni nemamo doma ništa instalirano i on ih nije ni tražio. A onda mu je deda na svom kompjutoru našao neke igrice, i sad se zapalio za njih, kad idemo dedi i baki odmah bi igrao igrice, što i nije nešto strašno (nije to količinski tako puno vremena), ali počeo ih je žicati i doma. Zasad bez većeg uspjeha
S obzirom da sam se već uvjerila da on ima poprilično potencijala za ovisnost o elektroničkim napravama (kompjutor, televizor, i sl.), zato se tako uporno i opirem naoko bezazlenoj zabavi.
A gogosi su mu potpuno popili mozak, više ni o čemu drugom ne govori (ok, povremeno mi u povjerenju prepričava nove proste riječi koje je naučio u vrtiću
Tanja i čokolada, ja sam isto to prošla, mislim prvenstveno na ovu promjenu u interesima i to u isto vrijeme, pred polazak u školu. Do toga dolazi kad dijete ulazi u fazu: Svijet su druga djeca. Dijete i dalje uči, percipira, misli, stvara, ali ne više (toliko) na onom "akademskom" planu kao što je to bilo dok je bio više orijentiran na samu obitelj. Socijalizacija u tom periodu troši resurse i uzima svoj danak. Treba vremena da se to nekako uravnoteži. Interes za drugu djecu i prilagođavanje njima ostaje, ali se s vremenom ponovo budi i onaj akademski interes, osobito uz poticajnu okolinu i dobre učitelje.
Kod nas je što se tiče računala sve do pred koji mjesec sve bilo gotovo savršeno, a razlog je bio taj što su djeca samo povremeno igrala na mom ili tatinom računalu.Međutim, kako su mi znali svašta uvesti s interneta, sve sam više prorjeđivala njihovo igranje na mom računalu i na kraju ga gotovo potpuno ukinula. Tada smo im kupili računalo samo za njih i otada vodim bitku protiv vremena utučenog na njemu. Problem je kod računala, što njima vrijeme tako neprimjetno isklizne, uopće ne shvate koliko su sjedili. Tu sam postala kao kobac, jer nema šanse da se pretvore u kompjutorski gadget. Sad pred kraj školske godine sam potpuno zabranila računalo preko radnog tjedna, a vikendom je ograničeno na sat dnevno po osobi. Mislim da nema druge nego uvesti režim i držati ga se. Oni sad jedva čekaju školske praznike, kad ću malo olabaviti, ali ni tada nema šanse da im dopustim višesatno buljenje u ekran.
Ovome mogu dodati oduševljenost podrigivanjem, ispuštanjem vjetrova (i simuliranja istoga uz pomoć usta i ruke), spominjanjem riječi guza (na veliku radost njegovog mlađeg brata, koji umire od smijeha na te idiotarijeZauzvrat, ponašanje doma mu ponekad postaje neizdrživo, često se krevelji, radi glupave grimase, sam sebi tepa i pritom se ceri, namjerno udara kontru i onda se brže-bolje povlači uz riječi "ma zezam se"
Jučer smo bili na upisu za školu, i još sam pod dojmom - sa prijateljem iz vrtića je jurcao po hodniku, kreveljio se, cerekao, uopće me nije doživljavaoOpominjem ga - ne čuje, vratim na mjesto - ustane i otrči, on i prijatelj se smiju i cerekaju... Potpuno izvan kontrole
kod nas je takvo ponašanje tipično kad je pod pritiskom, a kad je bio manji još u bilo izraženo u novim okruženjima ili u masi ljudi.Ovome mogu dodati oduševljenost podrigivanjem, ispuštanjem vjetrova (i simuliranja istoga uz pomoć usta i ruke), spominjanjem riječi guza (na veliku radost njegovog mlađeg brata, koji umire od smijeha na te idiotarije
Jučer smo bili na upisu za školu, i još sam pod dojmom - sa prijateljem iz vrtića je jurcao po hodniku, kreveljio se, cerekao, uopće me nije doživljavao
Da, ovo sam baš primijetila. Koliko će vremena proteći dok se "uravnoteži", ne znam. Ali jučer je izjavio da već zna da će mu u školi biti dosadno jer su mu "cure na radionici rekle da zna toliko kao da već ide u treći razred" (bar ga ne muči lažna skromnost
Tješim se da je on ipak (dosad bio) dijete koje poštuje autoritet, pa da će učiteljica pomoći tome da se stvari poslože na svoje mjesto
Ja se iskreno nadam jednom velikom poticaju u moga sina na opću socijalizaciju, jer mu je još uvijek važniji osobni interes (mislim zanimacija, ne profit) nego druga djeca.
PRije neki dan se bacio na kauč i jaukao jer se oni igraju nekog kazališta, a njemu dosadno.
Još nije skontao da se s Kenom može plašiti Barbike, prditi ili nešto čime se minira igra, ali ostaje u kontaktu s djecom. A oni se igraju li igraju, i ne obadiraju, a on se neće prilagodit, pa neće. Koma. Baš me to rastužilo.
Nisam znala kako bih mu prišla. S jedne strane neki obziljni razgovori mislim da mogu biti traumatični, a opet ignorirati mi je neozbiljno.
Pa nabacujem onako nehajno - a, stari, pa možeš ti malo i nešto budalesati s njima, nekako se prilagodi, što te briga, ako se oni igraju, i ti s njima, pa ćeš poslije nešto svoje.
I tak.
Bing bang live
Zašto bi te to rastuživalo? Takav je kakav je, ide svojim tempom i svojim putem. M. je često nešto dosadno - ne uvjeravam ga tada da to nije dosadno; njemu je. Kad mu je nešto zanimljivo zdušno sudjeluje; tako će i tvoj.
Je, ali se baci na kauč i jauče, i ne ni s njima, ne bi ni sam, a klinci umiru od smijeha nad njimTo je novi patent, nemam pojma što bih s time. Dosad se znao dogovorit il odustat il već nešto...
Tako je i kod nas bilo. Ali nama se sad dogodila velika turbulencija i moralo smo prekinuti sve dodatne aktivnosti. Znam da zvuči glupo, ali ja se malo, malo rasplačem zbog toga. super im je išlo, preporodili su se s odličnim trenerom. I trener je bio baš tužan. Tješim se da ćemo na jesen možda naći prostor u novoj konstrukciji i naći nešto slično, ali dostupnije, bez auta i s manje ulaganja i financ i vremenskog, a da opet bude nešto bitno. Ali i tu imam dilemu u kojoj mi samo vi možete pomoći. U PCM su jako nalgasili da sineku treba poticaja, ali i da mu jako treba mir, vrijeme za sebe, za gruntanje. E sad,kako sam ja počela raditi oni su u boravku od do. Kad dođu curka još klepeće i živahna je zadovoljna, kako su u PCM rekli njoj odgovara puno druženja i tu nalazi izadovoljstvo i dio poticaja, a sinek je baš umoran, zasićen,a opet nekak prazan- ne znam... I sad ne znam kako da izbalansiram te vanškolske obaveze i tu njegovu potrebu za samovanjem. Za sad je i klavir na pauzi, sport otkazan.
Pikula, naj se žalostit. Tak ti to bude u životu. Korak naprijed nazad dva, tri koraka naprijed, nazad dva, i tako polako, ali sigurno idemo nekamo. Sve će biti dobro!
A sad konkretno.
I mom su sinu u PCM-u rekli da mu treba tipa 1.5 sat dnevno cirka da bude sam. Sklon je tome, ali meni je zasad to lako organizirati i razumijem što te tišti.
Ne znam... koliko je to vrijeme koje ga hrani? Osobno, kao introvert, znam da sam prava samo ako imam ravno dva sata sama sa sobom, najbolje da ne radim ništa, osim da razmišljam, ili pišem. U to vrijeme mi se ni ne šeta, nego baš - bulji u zid, knjigu, papir...
Jer ako to skužiš, koja je ta jedinica, i koji je to format koji mu treba, možda ćeš lakše to naći. I istina je, introverti nadoknade ta dva sata života efektivnošću, nije bed. Ali su paralizirani bez toga...
Jel može on biti ujutro sam, prije škole? Meni je to pasalo, i dan danas mi je dan bolji ako odšutim ujutro. Znam, znam... stara, i buđenje i to, ali introverti i takvi tipovi se rado bude ujutro, što tiše - to bolje. Ako mala brbljavica spava, on može uživati, čitati, gledati kroz prozor... ili popodne, da ti ćapaš malu, a on da se rekupera u sobi sam? Ja ga razumijem od-do. Mene ubije ako sam cijeli dan s ljudima. Taman da nakon npr. posla moram na zabavu gdje se toče bloody marries u potocima, a hrane ima kakve volim, pjevaju klape i tamo su mi najdraži ljudi - ja bih crkla...
Ali već će oni naći svoj ritam, ne brini
Cure, dajte da vas pitam nešto.
Moj šestogodišnjak izmišlja "aparate", i fakat mu ide, mali misli kao mašina. Povremeno ostanemo zblesani. Skonto je kako radi detektor metala, smislio pedalinu (nije se s time susreo prije, nego valjda povezao dva i dva, brije na proizvodnju struje ne pitajte) i traži naše sudjelovanje u tome.
Bojim se da ću u svom nastojanju da mu zadovoljim glad i žeđ za znanosti zaboraviti da je dijete. Potjeram ja njega u park, i igra se on, ali nekako sam trenutno malo zbunjena. Stalno pita i ja odgovaram, a onda skužim da ga možda i gnjavim.
Da stvar bude bolja, opravlja se od mononukleoze pa ne ide u vrtić, pa je samo meni na milost i nemilost... Treba mi hitno nešto zarazno i zabavno i dječje za djecu, a da nije šrafciger, da nema veze sa strujnim krugovima i slično. Da napravim ravnotežu... Legiće hoće slagati, ali ja bih da nešto gleda i čita, ne znam više što... ima li kakva nova slikovnica, dječja knjiga, strip da mi preporučite? Ili crtić? Ili igračka. Ali bez tih za razvijanje pameti pliz. Nešto blesavo, a opet ne preblesavo.
Jel me netko razumije što tražim? Nešto novo. Cijele dane smo doma na oporavku i sve smo doma imali i čega sam se mogla sjetiti - sažvakali.
Dogodi se to... I mi smo srezali sport (atletiku) jer je dijete dobivalo napade astme nakon svakog treninga, zbog prašine u dvorani. Nikada nismo našli alternativu. Glazbena je ostala, jer bi dijete uvenulo bez toga. Inače, nije boravak pogodan za svako dijete - to je za mnoge nužno zlo. I mi jedva čekamo iduću škg da se riješimo tog jada.Tako je i kod nas bilo. Ali nama se sad dogodila velika turbulencija i moralo smo prekinuti sve dodatne aktivnosti. Znam da zvuči glupo, ali ja se malo, malo rasplačem zbog toga. super im je išlo, preporodili su se s odličnim trenerom. I trener je bio baš tužan. Tješim se da ćemo na jesen možda naći prostor u novoj konstrukciji i naći nešto slično, ali dostupnije, bez auta i s manje ulaganja i financ i vremenskog, a da opet bude nešto bitno. Ali i tu imam dilemu u kojoj mi samo vi možete pomoći. U PCM su jako nalgasili da sineku treba poticaja, ali i da mu jako treba mir, vrijeme za sebe, za gruntanje. E sad,kako sam ja počela raditi oni su u boravku od do. Kad dođu curka još klepeće i živahna je zadovoljna, kako su u PCM rekli njoj odgovara puno druženja i tu nalazi izadovoljstvo i dio poticaja, a sinek je baš umoran, zasićen,a opet nekak prazan- ne znam... I sad ne znam kako da izbalansiram te vanškolske obaveze i tu njegovu potrebu za samovanjem. Za sad je i klavir na pauzi, sport otkazan.
Pitaj dijete što mu je bitno (ako može artikulirati). Mi nismo morali - atletika je silom prilika otpala, a glazbena na sreću ostala. Ja sam već sad sigurna da će iduće školske godine bez boravka biti lakše, ali čovjek zapravo nikad ne zna...
Potreba za samovanjem je dobra, ali mi to doma baš ne potičemo u nekoj velikoj mjeri. Može ići van i igrati se npr. pola sata da predahne između obveza, ali ne može tjerati brata ili nas iz sobe - to ne dozvoljavam. Uostalom, ni u razredu nije sam. Činjenica JEST da voli samovanje, ali moj sin ima loš osjećaj za vrijeme i kad je prepušten sam sebi, to njegovo gruntanje prijeđe sve granice, pa zadaće ostanu nenapisane, obveze neizvršene i slično. Možda će iduće godine biti bolje kad ne bude stege boravka, a možda i gore... Svaka batina ima dva kraja. Dijete se mora naučiti živjeti u okolini koja mu je zadana, bar dio vremena. Nema tu puno izbora. U školi ne može samovati. Dio vremena za sebe - ok, ali ne dam da to postane opsesija i da nas ostale tjera da hodamo na prstima. KAj god!
Ja isto tako ne želim toliko plesati oko djece, da unaprijed razmišljam o svakoj mogućoj njihovoj potrebi i skačem da je zadovoljim. Razumijem potrebu za samovanjem, jer sam i ja takva; uvijek mi je bilo i jest mi potrebno to vrijeme sastajanja sa samom sobom. Baš iz tog iskustva znam da onaj koji ima potrebu za samoćom zna i kako će se povući, gdje će naći taj svoj kutak i trenutak. To bih prepustila djetetu da riješi, a s moje strane, mislim da bi bilo dovoljno dopustiti mu da se povuče. Ako nema svoju sobu može potražiti trenutno miran kutak u stanu ili otići malo van, prošetati sam, izaći na balkon. Ima rješenja.
Što se tiče dječjih aktivnosti, tu treba vagati što se može što se ne može, financijski i vremenski. Pritom ne mislim samo na djetetovo nego i na roditeljsko vrijeme. Mi smo se preporodili otkad djeca idu na sve aktivnosti u blizini kuće, sami. Imaju svatko po dvije aktivnosti (glazbena/sport, dramska/sport) i to je sasvim dovoljno. Djeci je potrebno i nestrukturirano vrijeme, a malim samotnjacima i vrijeme za samoću.
"Darovita djeca - kako se nositi s njihovim posebnim potrebama". ???
Zar nije lakše nositi se sa darovitom nego sa nedarovitom djecom.....
Posljednje uređivanje od mujica : 07.06.2011. at 11:23
Da pratiš temu od početak , znao bi da nije. Osim toga znao bi da je ovo tema podrške gdje nedaroviti roditelji razmjenjuju probleme svoje darovite djece. Ako te zanima slobodno pročitaj temu da razabiješ predrasude."Darovita djeca - kako se nositi s njihovim posebnim potrebama". ???
Zar nije lakše nositi se sa darovitom nego sa nedarovitom djecom.....
Posljednje uređivanje od sirius : 07.06.2011. at 11:30
"Darovita djeca - kako se nositi s njihovim posebnim potrebama". ???
Zar nije lakše nositi se sa darovitom nego sa nedarovitom djecom.....
Hoćeš ga na samo na jedan dan? Samo bi ti se reklo.
Osim toga, nebitno je s kim je lakše, a s kim teže. Ako su Japanci užasno stradali u potresu, ne znači da se mi ovdje ne nosimo s krizom i nezaposlenošću.
Točno. Daroviti imaju specifične probleme s kojima se oni i članovi njihovih obitelji moraju nositi.
Zdenka, Peterlin hvala, opet! Uvijek me spasite
To sam i ja pitala pred nekih desetak stranica, pa odustala od teme. Uf, al' me svrbe prsti, ali neću, neću više..."Darovita djeca - kako se nositi s njihovim posebnim potrebama". ???
Zar nije lakše nositi se sa darovitom nego sa nedarovitom djecom.....
Mene zanima dali je netko od forumaša koji povremneno svrate da bi se čudli pokušalo pročitati ovih 26 stranica ili neku neovisnu literaturu o darovitoj djeci pa barem djelom zadovoljiti svoju znatiželju ili jednostavno imate gotovo mišljenje koje vam je zabavno spomenuti. Ako imate neki argument, savjet, ideju koja bi mogla biti osnova za informiranu raspravu pokrenite taj topic- ovo je topic podrške. Vjerujte mnogo roditelja koja imaju darovitu djecu dugo odgađa s odlaskom po stručnu pomoć upravo zbog ovakvih predrasuda i kad jednom odu po pomoć i kad pročitaju stručnu literaturu shvate da su gubili vrijeme i vlastitom djetetu uskratili nužno zbog -eto ne znam bolju riječ - gluposti.uključnp samnom i zato me upornost u ovom pristupu na forumu iskreno smeta.No čak i kad otvoreno roditelji govore tome koliko im je teško zbog tog prozivanja i dalje popularan sport "narugaj se štreberu" ili "maminoj mazi" ili kako tko to već više voli zvati ne posustaje.
Pikula, moji su počeli sami ići na aktivnosti u trećem razredu, ali s time da im je zbilja sve blizu. Po kćer idemo na dramsku, jer joj kasno završava, pa ne želimo da ide sama po mraku doma, pogotovo zimi. Sina smo prebacili u bližu glazbenu, jedno vrijeme smo ga vodili, a onda smo ga pustili samog.
Preko ljeta je raznoliko. Jedan dio ljeta je rezerviran za zajedničko ljetovanje, a ostalo ispunjavamo kraćim izletima, pošaljemo djecu mojoj mami ili sestri, kamo oni žele ići, zatim tu je nekih godina bilo i Divlje ljeto; kćer smo poslali na par dana sa sestričnom na more. Oni uživaju i biti doma, bez školskih obaveza, više na računalu, igrati se društvenih igara, čitati, pričati...
Same ih ne ostavljamo na duže, ne više od sat vremena. Sin ima ključ, pa se ponekad dogodi da dođe prije nas doma - ne voli biti sam, ali je pouzdan; mogu biti sigurna da se neće riskantno ponašati. Zna si uzeti nešto za jelo, čak zna i pripremiti neka jednostavnija jela. Treba djecu polako puštati da se osamostaljuju, da se znaju snalaziti u raznim situacijama.
Čuj, najbitnije je da se u prvom redu pobrineš ZA SEBE, da ostaneš u dobrom zdravlju i miru sama sa sobom, odnosno da uprtiš toliko koliko možeš nositi. Tek tada možeš djeci dati sve što treba, darovitoj ili nedarovitoj - svako dijete ima svoje "cvebe".Zdenka, Peterlin hvala, opet! Uvijek me spasite
Nema druge nego gledati vremensku prognozu i ploviti prema prilici, uz neke dugoročne ciljeve. Mislim reći - treba se prilagođavati potrebama djeteta/djece, ali ih i usmjeravati. Dobro dođe pomoć sa strane, pogotovo stručna, kakvu god možeš osigurati. Bude mi lakše kad porazgovaram sa stručnom osobom koja poznaje dijete/obitelj i kad imam koga pitati za savjet, iako je to zapravo teško, jer mi živimo s djecom svaki dan, a psiholog ih vidi 1-2 puta godišnje, osim ako ne ideš na neke radionice. Stalno razmišljam da bi i to trebalo, ali ne mogu se rastrgati na sto strana, pa evo - nismo još bili i ne vidim priliku u budućnosti.
Inače, moj stariji od ove godine sam ide na aktivnosti koje su u kvartu (škola, glazbena, knjižnica) a mlađi će od iduće godine, kad izađe iz boravka. Nije da ga ne bih pustila, ali nema ni potrebe ni prilike. Neke aktivnosti imaju zajedno, pa tako i idu.
Prvi put sam ih pustila same silom prilika (ležala na Sv.duhu, a mm na sl. putu). Snašli su se bez problema, ali nije to nešto što bi djeci uvalila kao stalnu obvezu. Povremeno - mogu se i trebaju sami servisirati. Isto tak su lani sami išli na trening i s treninga, ali to je u istoj ulici.
Preko ljeta - znala sam ih dati u kamp Medo, ali mlađem sinu se to nije sviđalo. Idu bakama, idu s nama na godišnji, a dio vremena provedu i sami doma dok smo mi na poslu. Vidim da im je to potrebno (u nekim kraćim periodima) i služi privikavanju na kasniju rutinu.
Da znate koliko mi znači što imate živaca pisati na moja zbrčkana pitanja, znale bi da odavno obje kod mene imate kavu, pa i kolače
da se i ovdje pohvalim sa svojom darovitom kćerkom - dobitnicom posebne rektorove nagrade
Cestitam, nadice_b, to je stvarno razlog za ponos!
A sto kcer studira?
Cestitam, nadice_b, to je stvarno razlog za ponos!
Bravo za M.!
Čestitke, krasan uspjeh!
hvala, ona se jako uključila u to ...
To vam pričam da imate nešto kao svjetlo u tunelu u trenucima kada vas uhvati kriza
Čestitam od srca!
Bravo!
Novi list radi temu o darovitoj djeci u skoli, kako se skola prilagodila(ili nije) njihovim posebnim potrebama
koja od vas bi se javila?
novinarka je super, znam da ce temu dobro odraditi
pliz javljajte mi se na rodin mail roda@roda.hr
Posljednje uređivanje od ivarica : 04.11.2011. at 11:06
Pravila pisanja postova
Odgovori s citatom