Kod nas je nalaz, srećom, imao odjeka. Ponajprije kod psihologijnje, koja mu je odabrala predivnu učiteljicu, baš po njegovoj mjeri. Rekla mi je da je i ona pročitala nalaz i zaista mu pristupa u skladu s nalazom. Našli su zajednički jezik, on se nije utopio u masi. I on se prestao javljati, ali ona ga obično prozove na kraju ili ga pita ono za što vjeruje da drugi neće znati/ne u tom opsegu/ne na taj način. Čuva ga, recimo, kao džokera - to odgovara njoj, a i njemu. Razvili su neki svoj oblik neverbalne komunikacije i kaže da se razumiju pogledom (recimo, ne mora mu ništa reći kad su mu noge na naslonu stolca, samo ga pogleda, on sjedne kako treba; za 15-ak minuta moraju doduše ponoviti proceduru, ali ne smeta; njemu je važno da ga se ne kori pred "publikom"). Uključuje ga da joj pomaže, ili da pomaže drugima. Njemu na taj način nema vremena biti dosadno, a i osjeća se korisnim. Dopušta mu trenutke da nešto pokaže razredu (npr. neki dan je nosio sol s Mrtvog mora i održao kratko predavanje razredu o posebnostima te soli i Mrtvog mora). I druga djeca to odlično prihvaćaju (nije on jedini takav, da se razumijemo, i drugi dobiju prostora) i jako su ga lijepo prihvatili (sam nije baš nužno druželjubiv tip, kako kad).
Zasad je više nego dobro. Presretni smo odabirom i iskreno se nadam da će tako i ostati.