Darovita djeca-kako se nositi s njihovim posebnim potrebama

[tanja_b]

Imate li kakvog iskustva s vrpoljenjem?

Uf, otkako je krenuo u školu, to nam postaje problem
Ne mogu reći da se A. vrpolji, ali njegovi položaji tijela su sve drugo od onog što bi učiteljica htjela vidjeti - dijete koje uspravno sjedi u klupi s nogama na podu. Prvo, imaju previsoke stolce, pa mu noge ne dopiru do poda. Onda on kleči, frče noge pod sebe, sjedi nakrivo s pol riti na stolcu, a pol u zraku, grbi se, naslanja glavu, ma sjedi kojekako.
I onda dođem na informacije, i od učiteljice pol sata slušam kritiku kako on loše sjedi i kako se vrpolji (ali pritom ne ometa nastavu!), ali do darovitosti još nismo došli u razgovoru. Zapravo, mislim da ga učiteljica uopće ne kuži Jedino što je dosad kod njega uspjela primijetiti je da je poslušan, ali da se vrpolji na satu.
I primijetila sam da mu je teško sjediti "uzemljeno" - s nogama na podu. Što predstavlja lagani problem jer u glazbenoj školi svira violončelo koje se svira s nogama na podu koje pridržavaju instrument. Ali recimo da nakon pola godine upornog ispravljanja polako dolazimo do rezultata, tj. do pravilnog položaja tijela pri sviranju.

E, a što se tiče polaska u glazbenu školu, on je krenuo paralelno s 1. razredom samo zato što je išao 2 godine u glazbeni vrtić, što je izabrao instrument koji kod mlađe djece nije toliko popularan, i što ide kod vrlo fleksibilne profesorice koja je odmah rekla da 7 godina nije prerano za taj instrument. Ove godine ide samo na instrument, ne i na solfeggio. Njegova škola to dozvoljava. Inače, većini djece preporučuju ovo što je i Peterlin navela - početnički solfeggio, i mislim da je to dobar uvod u bavljenje glazbom.

[mama94]

...ali njegovi položaji tijela su sve drugo od onog što bi učiteljica htjela vidjeti - dijete koje uspravno sjedi u klupi s nogama na podu. ...I onda dođem na informacije, i od učiteljice pol sata slušam kritiku kako on loše sjedi i kako se vrpolji (ali pritom ne ometa nastavu!), ali do darovitosti još nismo došli u razgovoru. Zapravo, mislim da ga učiteljica uopće ne kuži ...I primijetila sam da mu je teško sjediti "uzemljeno" - s nogama na podu.

Kad se sjetim sebe, ja sam bila sve gore navedeno! a) nikad ne SJEDI na stolici b) ljulja se na stolici, pada , nekad i dvaput u toku jednog sata, c) siše palac U ŠKOLI! Srećom, u moje vrijeme naši roditelji nisu odlazili na informacije , nego 1-2X godišnje roditeljski sastanak, i to je to. Moji su učitelji skužili moju darovitost, ali ja nisam. Sama sam sebi bila veći problem, (Kako upamtiti zadaću???). Naravno, i moja mama je bila takva, i moj sin je danas isti ja nekada. Moje prijateljice iz osnovne škole primijećuju "Pa ti si se tek sad , otkad si odrasla, pod stare dane uspjela smiriti, fokusirati i organizirati. Postala si točna, organizirana i puno samopouzdanija nego prije". Pa naravno, zrelost nosi svoje, više mojim tijelom i mojim mislima ne upravljaju podivljali nekontrolirani hormoni.
Sve u svemu, čini mi se da su učiteljice u naše vrijeme , dok su još bile drugarice, a ne diplomirane učiteljice, imale puno više strpljenja i razumijevanja, kao da su današnje učiteljice fokusiranije na "nastavni proces", nego na djecu. Zato sam učiteljici svog sina mirno rekla neka ga pusti na miru, on svojim motoričkim nemirom još ne može upravljati, time on ventilira oluju misli i osjećaja u svojoj glavi, i može ga blago upozoriti, da npr. ne padne sa stolca i ne ozlijedi se, ali ne može mu zbog toga nabijati komplekse.
Inače, slažem se s Peterlin, škola je danas daleko od onog što je nekada bila, i kao da je dio nastavničkog zbora, uz blagoslov nadležnog Ministarstva, odlučio da je 5. razred napravljen za zajedničko učenje i svladavanje gradiva majke i djeteta, a ne razreda i učitelja. Uostalom, pedagogica naše škole fino mi je odgovorila da razumije moju ljutnju i frustraciju, ali da , nažalost, ne postoje mehanizmi kojim bi danas itko u Hrvatskoj mogao natjerati jednog učitelja da djecu u školi stvarno počne i podučavati . Učitelju je danas dovoljno samo da se pojavi na satu, upiše nešto u školski imenik, 45 min rješava križaljke, mobitelira, radi što hoće, pokupi plaću, božićnice, uskrsnice, jubilarne nagrade i dar za djecu, 3,5 mjeseca plaćenog godišnjeg, i nitko mu ništa ne može. A djeca će gradivo , podrazumijeva se, naučiti kod kuće.

[Peterlin]

Kad se sjetim sebe, ja sam bila sve gore navedeno! a) nikad ne SJEDI na stolici b) ljulja se na stolici, pada , nekad i dvaput u toku jednog sata, c) siše palac U ŠKOLI! Srećom, u moje vrijeme naši roditelji nisu odlazili na informacije , nego 1-2X godišnje roditeljski sastanak, i to je to. Moji su učitelji skužili moju darovitost, ali ja nisam. Sama sam sebi bila veći problem, (Kako upamtiti zadaću???). Naravno, i moja mama je bila takva, i moj sin je danas isti ja nekada. Moje prijateljice iz osnovne škole primijećuju "Pa ti si se tek sad , otkad si odrasla, pod stare dane uspjela smiriti, fokusirati i organizirati. Postala si točna, organizirana i puno samopouzdanija nego prije". Pa naravno, zrelost nosi svoje, više mojim tijelom i mojim mislima ne upravljaju podivljali nekontrolirani hormoni.
Sve u svemu, čini mi se da su učiteljice u naše vrijeme , dok su još bile drugarice, a ne diplomirane učiteljice, imale puno više strpljenja i razumijevanja, kao da su današnje učiteljice fokusiranije na "nastavni proces", nego na djecu. Zato sam učiteljici svog sina mirno rekla neka ga pusti na miru, on svojim motoričkim nemirom još ne može upravljati, time on ventilira oluju misli i osjećaja u svojoj glavi, i može ga blago upozoriti, da npr. ne padne sa stolca i ne ozlijedi se, ali ne može mu zbog toga nabijati komplekse.
Inače, slažem se s Peterlin, škola je danas daleko od onog što je nekada bila, i kao da je dio nastavničkog zbora, uz blagoslov nadležnog Ministarstva, odlučio da je 5. razred napravljen za zajedničko učenje i svladavanje gradiva majke i djeteta, a ne razreda i učitelja. Uostalom, pedagogica naše škole fino mi je odgovorila da razumije moju ljutnju i frustraciju, ali da , nažalost, ne postoje mehanizmi kojim bi danas itko u Hrvatskoj mogao natjerati jednog učitelja da djecu u školi stvarno počne i podučavati . Učitelju je danas dovoljno samo da se pojavi na satu, upiše nešto u školski imenik, 45 min rješava križaljke, mobitelira, radi što hoće, pokupi plaću, božićnice, uskrsnice, jubilarne nagrade i dar za djecu, 3,5 mjeseca plaćenog godišnjeg, i nitko mu ništa ne može. A djeca će gradivo , podrazumijeva se, naučiti kod kuće.

Čuj, ja i dan danas padam sa stolca... češće na poslu nego doma jer doma rijetko sjedim na stolcu (nepitajgdjeikakosjedim, boljedamenitkonevidi) a nikad nisam imala etiketu darovite osobe, samo nemirne i jaaaako brbljave...

Što se nastave tiče, imam sa samo dva sina dva vrlo različita iskustva i ne bih prozivala struku (u svakom žitu ima kukolja) ali bih prozvala sustav koji je prilagođen prosječnoj djeci, tj. nije prilagođen nikome. Ja s mlađim imam homeschooling doma od prvog dana uz redovnu školu, ali ne mogu se baš okomiti na učiteljicu iako bi i tu stvari mogle biti bolje. Mi izvan struke često ne znamo s kakvim se problemima učitelji u razredima sreću, koliko imaju ili nemaju na raspolaganju stručne službe i slično. Istina, nema svaki učitelj jednako smisla i volje za rad s darovitom djecom, ali znam ja jako dobro koliko moji dečki traže (svaki svoje i svaki na svoj način) i ne bih se rado našla u koži učiteljice. Ipak, to me nije spriječilo da višekratno upozoravam na stvari koje mi se u školi ne sviđaju - prvo učiteljicama, pa stručnoj službi, pa ravnatelju. Kvocam u glavu. To je jedino što mogu učiniti...

Uostalom, i moj tata je prije puno godina sjedio u Zajednici doma i škole kao predstavnik roditelja i radio to isto. Školski sustav je trom i mogao bi biti bolji, ali što je - tu je. Trudimo se uzeti od toga najbolje što možemo za našu djecu. Ja ne mogu tvrditi da je sustav prije bio bolji jer se sjećam da je bilo i zlostavljanja i prozivanja i grupiranja i svega i svačega, bilo je loših učitelja i onih boljih. Ja sam imala sreće s učiteljicom, moj brat je izvukao deblji kraj i to mu se provlačilo skoro kroz cijelo školovanje.

Kad bi napravili anketu u slučajno odabranom razredu, puno ljudi ne bi bilo zadovoljno. S druge strane, negdje je netko na drugom topicu napisao (mislim da je to bila mamitzi) da ne treba smetnuti s uma dobre strane školskog sustava i činjenicu da imamo besplatnu i obveznu osnovnu školu, a pogotovo mogućnost školovanja ženske djece što je još prije samo nekoliko desetljeća mnogim ženama bilo uskraćeno. Treba cijeniti dobre strane onoga što imamo i gurati koliko možemo da se stvari poprave. Sustav koji bi bio bolje prilagođen potrebama pojedinca (manji razredi, veći broj učitelja, prilagodljiv program) bio bi bolji i za darovitu djecu, ali i za sve druge. Iako je malo vjerojatno da će se to uskoro dogoditi, nadam se da kad tad ipak hoće.

[tanja_b]

Učitelju je danas dovoljno samo da se pojavi na satu, upiše nešto u školski imenik, 45 min rješava križaljke, mobitelira, radi što hoće, pokupi plaću, božićnice, uskrsnice, jubilarne nagrade i dar za djecu, 3,5 mjeseca plaćenog godišnjeg, i nitko mu ništa ne može. A djeca će gradivo , podrazumijeva se, naučiti kod kuće.

Hm, na ovo ipak moram reagirati. Učitelji NEMAJU 3,5 mjeseca godišnjeg niti su to ikad imali. Imaju određen broj dana godišnjeg odmora kao i svi ostali zaposleni u javnom sektoru, ali taj broj dana ne mjeri se u mjesecima.

Nisam iz prosvjetne struke i ima dosta toga što mi se ne sviđa u našem školstvu, ali kao i u svim strukama, i ovdje ima vrlo različitih ljudi. Od predivnih nastavnika koji zaista utječu na životni put nekog djeteta, do osoba koje su u tu struku zalutale. Ja se ipak nekako nadam da će se moje dijete u svom školovanju više susretati s ovim prvima Bar u onoj mjeri u kojoj sam i ja nekad mogla uživati u svojem školovanju.

[Zdenka2]

Škola je danas daleko od onog što je nekada bila, i kao da je dio nastavničkog zbora, uz blagoslov nadležnog Ministarstva, odlučio da je 5. razred napravljen za zajedničko učenje i svladavanje gradiva majke i djeteta, a ne razreda i učitelja. Uostalom, pedagogica naše škole fino mi je odgovorila da razumije moju ljutnju i frustraciju, ali da , nažalost, ne postoje mehanizmi kojim bi danas itko u Hrvatskoj mogao natjerati jednog učitelja da djecu u školi stvarno počne i podučavati . Učitelju je danas dovoljno samo da se pojavi na satu, upiše nešto u školski imenik, 45 min rješava križaljke, mobitelira, radi što hoće, pokupi plaću, božićnice, uskrsnice, jubilarne nagrade i dar za djecu, 3,5 mjeseca plaćenog godišnjeg, i nitko mu ništa ne može. A djeca će gradivo , podrazumijeva se, naučiti kod kuće.

Mislim da je ovo ipak pretjerana pokuda profesora. Znam da se škole razlikuju i da se profesori razlikuju, ali bi me zbilja ražalostilo kad bi se u nekoj školi profesori doista ovako ponašali. Moj sin je sad u petom razredu - nema problema sa savladavanjem gradiva, samostalan je i gotovo nikad ne traži pomoć. Kod njega su najzahtjevniji upravo oni profesori koji i sami najviše daju i on upravo njih najviše cijeni. Oni se pripremaju, motiviraju učenike, organiziraju razne projekte, terensku nastavu, daju puno više nego što ima u udžbeniku. Njihov problem su i loši udžbenici i još gori programi - to vidim najviše po svojim područjima. U udžbenicima su tumačenja često nedostatna, a ponekad je i faktografija pogrešna. Profesori moraju kompenzirati sve te nedostatke.

Istina je da se ne stiže sve u školi, koliko god se profesori trudili da što više gradiva pokriju. Neke stvari mora raditi doma - zemljopisnu kartu ne možeš razumjeti ako sam ne radiš na njoj, latinske riječi, deklinacije i konjugacije ne ulaze u glavu tako da staviš knjigu pod jastuk. Tim više što ne rade iz udžbenika za OŠ kakve smo mi imali nego iz udžbenika za početnike u Klasičnoj gimnaziji. Iz povijesti i prirode traže se samostalni projekti i power point prezentacije - za to se mora potruditi, pročitati neke knjige, naći slike, sročiti tekst. Vjeronauk je ove godine dosta blizak povijesti - ponekad pogleda u Bibliju ili Kur'an, čitao je o razlikama istočnjačkog i zapadnjačkog mišljenja. Iz hrvatskog pišu velike sastavke i imaju velike lektire. Potičem ga da zaviri i u rječnike, pravopis i gramatike. Iz matematike ima velike zadaće koje samostalno rješava i ne mora ništa dodatno učiti. Primjere iz solfeggia isto mora proraditi doma - to samo povremeno napravi, a instrument redovito vježba.

Shvaća odmah, brzo i s lakoćom uči i dugo pamti. Najveći dio gradiva zapamti u školi, jer je koncentriran i zainteresiran. Od nas ne traži pomoć izravno nego samo postavlja pitanja o onome što ga zanima. Voljela bih da nas i više pita - ne iskorištava dovoljno što ima obrazovane roditelje, ali, dobro, takav je, ide svojim putem.

Ovo što ti kažeš, rad djeteta s roditeljima, imamo sa kćeri - barem 60% njezinog obrazovanja može se podvesti pod pojam obrazovanja kod kuće. Isto je motorički nemirna kao i tvoj sin i to ne nailazi na puno razumijevanja u školi. Ona ima nedostatak pažnje tako da joj u nastavi puno toga promakne, što onda mi moramo objasniti, s njom proraditi i kontrolirati joj zadaće. Činjenica je da je puno bolja u školi otkad ne ide u dnevni boravak nego mi s njom radimo. Ponekad bih voljela da, uz dva posla koja radim i obaveze oko kuće i obitelji, ne moram još biti i njezina učiteljica, kao i MM, ali i to ipak prihvaćamo kao normalno. Vidimo da ona napreduje, interesi joj rastu, kockice se slažu i to nam je dovoljno.