Darovita djeca-kako se nositi s njihovim posebnim potrebama

[jedna zdenka]

Iako već dugo iščitavam vaše postove nikako da se uključim, al bih sada trebala podijeliti svoje dileme s vama. Moj Marko ima 5,5 godina. Dugo sam mislila da je bistrić ali nisam to s nikim željela podijeliti jer znate kako drugi roditelji znaju reagirat na to, a onda je mojim sumnjama-vjerovanjima stigla potvrda iz vrtića.
Ono što me je potaknulo da se priključim odnosno izjadam su njegovi ponekad histerični nastupi smijeha na glupe pjesmice, riječi i sl. Faza koja je drugu djecu već odavno prošla moje dijete nikako da napusti. A onda se cereka u vrtiću, na sportu, na lutkarima i moj muž i ja se stvarno pitamo trebamo li mu plaćati te aktivnosti da bi se on tamo dobro zabavljao umjesto da radi ono zbog čega je došao.
Ono zbog čega mi se njegovo ponašanje čini još gorim je činjenica da sam prof. engleskog u OŠ i već godinama radim i rano učenje gdje vidim djecu sličnu njemu i vidim koliko miniraju nastavu, koliko štete čine kvalitetnoj nastavi.
Nakon dugog niza godina u prosvjeti iskreno vjerujem da je dobra socijalna uklopljenost važnija od darovitosti i čvrstog sam stajališta da nadarenost ne treba biti alibi za neadekvatno ponašanje. Isto tako mislim da ocjena je rezultat truda koji nadareni često odbijaju uložiti u zadani zadatak.
I za kraj, vjerovanje da učiteljice i profesori u 45 minuta mogu napraviti čuda s 25-ero djece, čista je glupost. Kod kuće imate jedno,dvoje eventualno troje pa vam je teško izaći na kraj s njima, zamislite učiteljicu koja znači uz osnovni odgojno-obrazovni rad, u, ponavljam, 45 minuta treba paziti na individualizirane i prilagođene programe koji su nam na žalost prioritet ako išta želimo izvući iz te djece, i još na darovite. Pitam vas onda kad bi se trebala baviti s preostalih 22-oje.

[pikula]

samo polako. još puno zaključaka vas tek čeka. Dozvolite i roditeljskom iskustvu da nađe svoje mjesto uz profesionalno.

[Zdenka2]

Iako već dugo iščitavam vaše postove nikako da se uključim, al bih sada trebala podijeliti svoje dileme s vama. Moj Marko ima 5,5 godina. Dugo sam mislila da je bistrić ali nisam to s nikim željela podijeliti jer znate kako drugi roditelji znaju reagirat na to, a onda je mojim sumnjama-vjerovanjima stigla potvrda iz vrtića.
Ono što me je potaknulo da se priključim odnosno izjadam su njegovi ponekad histerični nastupi smijeha na glupe pjesmice, riječi i sl. Faza koja je drugu djecu već odavno prošla moje dijete nikako da napusti. A onda se cereka u vrtiću, na sportu, na lutkarima i moj muž i ja se stvarno pitamo trebamo li mu plaćati te aktivnosti da bi se on tamo dobro zabavljao umjesto da radi ono zbog čega je došao.
Ono zbog čega mi se njegovo ponašanje čini još gorim je činjenica da sam prof. engleskog u OŠ i već godinama radim i rano učenje gdje vidim djecu sličnu njemu i vidim koliko miniraju nastavu, koliko štete čine kvalitetnoj nastavi.
Nakon dugog niza godina u prosvjeti iskreno vjerujem da je dobra socijalna uklopljenost važnija od darovitosti i čvrstog sam stajališta da nadarenost ne treba biti alibi za neadekvatno ponašanje. Isto tako mislim da ocjena je rezultat truda koji nadareni često odbijaju uložiti u zadani zadatak.
I za kraj, vjerovanje da učiteljice i profesori u 45 minuta mogu napraviti čuda s 25-ero djece, čista je glupost. Kod kuće imate jedno,dvoje eventualno troje pa vam je teško izaći na kraj s njima, zamislite učiteljicu koja znači uz osnovni odgojno-obrazovni rad, u, ponavljam, 45 minuta treba paziti na individualizirane i prilagođene programe koji su nam na žalost prioritet ako išta želimo izvući iz te djece, i još na darovite. Pitam vas onda kad bi se trebala baviti s preostalih 22-oje.

Vjerojatno on minira nastavu, a nastava minira njega.Sada vidiš problem s dvije strane, kao majka i kao učiteljica i nadam se da ćeš kao učiteljica ugraditi to u svoju nastavu. Inače, što učiniti što učiniti s djecom koja uvijek koja uvijek imaju mišljenje i komentar, koja uvijek postavljaju pitanja i dovode stvari u pitanje? Isključiti ih, sankcionirati ih ili odgovoriti njihovim potrebama?

[vertex]

samo polako. još puno zaključaka vas tek čeka. Dozvolite i roditeljskom iskustvu da nađe svoje mjesto uz profesionalno.

Vjerojatno on minira nastavu, a nastava minira njega.Sada vidiš problem s dvije strane, kao majka i kao učiteljica i nadam se da ćeš kao učiteljica ugraditi to u svoju nastavu. Inače, što učiniti što učiniti s djecom koja uvijek koja uvijek imaju mišljenje i komentar, koja uvijek postavljaju pitanja i dovode stvari u pitanje? Isključiti ih, sankcionirati ih ili odgovoriti njihovim potrebama?

Potpisala bih oba posta.
Učitelj može puno dobiti od takve djece, ako zna kako. Bivša učiteljica mog A. kaže: "Meni od njih rastu krila" .
isvetica, to su jako zreli crteži (po mom laičkom iskustvu). S tri godine uglavnom u najbolju ruku crtaju glavonošce .

[Ifigenija]

Iako već dugo iščitavam vaše postove nikako da se uključim, al bih sada trebala podijeliti svoje dileme s vama. Moj Marko ima 5,5 godina. Dugo sam mislila da je bistrić ali nisam to s nikim željela podijeliti jer znate kako drugi roditelji znaju reagirat na to, a onda je mojim sumnjama-vjerovanjima stigla potvrda iz vrtića.
Ono što me je potaknulo da se priključim odnosno izjadam su njegovi ponekad histerični nastupi smijeha na glupe pjesmice, riječi i sl. Faza koja je drugu djecu već odavno prošla moje dijete nikako da napusti. A onda se cereka u vrtiću, na sportu, na lutkarima i moj muž i ja se stvarno pitamo trebamo li mu plaćati te aktivnosti da bi se on tamo dobro zabavljao umjesto da radi ono zbog čega je došao.
Ono zbog čega mi se njegovo ponašanje čini još gorim je činjenica da sam prof. engleskog u OŠ i već godinama radim i rano učenje gdje vidim djecu sličnu njemu i vidim koliko miniraju nastavu, koliko štete čine kvalitetnoj nastavi.
Nakon dugog niza godina u prosvjeti iskreno vjerujem da je dobra socijalna uklopljenost važnija od darovitosti i čvrstog sam stajališta da nadarenost ne treba biti alibi za neadekvatno ponašanje. Isto tako mislim da ocjena je rezultat truda koji nadareni često odbijaju uložiti u zadani zadatak.
I za kraj, vjerovanje da učiteljice i profesori u 45 minuta mogu napraviti čuda s 25-ero djece, čista je glupost. Kod kuće imate jedno,dvoje eventualno troje pa vam je teško izaći na kraj s njima, zamislite učiteljicu koja znači uz osnovni odgojno-obrazovni rad, u, ponavljam, 45 minuta treba paziti na individualizirane i prilagođene programe koji su nam na žalost prioritet ako išta želimo izvući iz te djece, i još na darovite. Pitam vas onda kad bi se trebala baviti s preostalih 22-oje.

Naravno da je teško s puno djece, s kolektivom, pa još nešto i napraviti, posve suosjećam.

Ali postaviti "kvalitetnu nastavu" kao neku vrednotu koju onda neka djeca "kvare" mislim da je malo kruto, kao ono kad nama u državni vrtić nisu dali da dovedemo dijete kad je nama zgodno zbog posla i putovanja da ne kvarimo dinamiku.

Pa ne vodim ja dijete u vrtić da se teta lijepo provede, nego da odgovori našim obiteljskim potrebama za čuvanjem i odgojem djeteta, ne?

U privatnom vrtiću isto imaju i tete i djecu, pa nije problem kad se dovede. Nitko ne kvari dinamiku jer radi kad radi i kako radi i zgodno mu je kad mu je zgodno.

Tako je i s djecom. Oni unose nešto svoje, i vještina je nastavnika da sve to oplete i pronađe način da naravno da odgoji djecu i pokaže im pravila ponašanja, ali isto tako i da vrednote razumijevanja, povjerenja i suosjećanja uvede kao važan dio svog rada.

Netko je veseliji, burniji, što s njim?

[đurđa]

Iako već dugo iščitavam vaše postove nikako da se uključim, al bih sada trebala podijeliti svoje dileme s vama. Moj Marko ima 5,5 godina. Dugo sam mislila da je bistrić ali nisam to s nikim željela podijeliti jer znate kako drugi roditelji znaju reagirat na to, a onda je mojim sumnjama-vjerovanjima stigla potvrda iz vrtića.
Ono što me je potaknulo da se priključim odnosno izjadam su njegovi ponekad histerični nastupi smijeha na glupe pjesmice, riječi i sl. Faza koja je drugu djecu već odavno prošla moje dijete nikako da napusti. A onda se cereka u vrtiću, na sportu, na lutkarima i moj muž i ja se stvarno pitamo trebamo li mu plaćati te aktivnosti da bi se on tamo dobro zabavljao umjesto da radi ono zbog čega je došao.
Ono zbog čega mi se njegovo ponašanje čini još gorim je činjenica da sam prof. engleskog u OŠ i već godinama radim i rano učenje gdje vidim djecu sličnu njemu i vidim koliko miniraju nastavu, koliko štete čine kvalitetnoj nastavi.
Nakon dugog niza godina u prosvjeti iskreno vjerujem da je dobra socijalna uklopljenost važnija od darovitosti i čvrstog sam stajališta da nadarenost ne treba biti alibi za neadekvatno ponašanje. Isto tako mislim da ocjena je rezultat truda koji nadareni često odbijaju uložiti u zadani zadatak.
I za kraj, vjerovanje da učiteljice i profesori u 45 minuta mogu napraviti čuda s 25-ero djece, čista je glupost. Kod kuće imate jedno,dvoje eventualno troje pa vam je teško izaći na kraj s njima, zamislite učiteljicu koja znači uz osnovni odgojno-obrazovni rad, u, ponavljam, 45 minuta treba paziti na individualizirane i prilagođene programe koji su nam na žalost prioritet ako išta želimo izvući iz te djece, i još na darovite. Pitam vas onda kad bi se trebala baviti s preostalih 22-oje.

Draga Zdenka,
veselim se mamama poput tebe..ti si sreća našeg društva- kombinacija učiteljica/majka darovitog djeteta. Nakon što tvoje dijete krene u školu, ti ćeš biti apsolutni detektor za prepoznavanje ostale darovite djece koja se guše u raljama učmalog školstva. Možda se prepoznavanjem i daljnjim testiranjem kod psihologa neće napraviti velika stvar ali barem će takvoj djeci i njihovim roditeljima biti jasniji uzroci nepoželjnog ponašanja za vrijeme dosane i neprilagođene nastave. Nisam učiteljica, ali nakon majčinstva dvoje darovite djece ("trnovita" praksa + brdo literature) , kod nepoznate mi djece mogu "nanjušiti" darovitost u roku od par minuta.. i prije testiranja ... Nažalost ne radim ni u školi ni u vrtiću pa ne mogu pomagati darovitoj djeci u njihovom institucionom mrcvarenju, ali uvijek kažem mamama koje rade školi/vrtiću da ste sudbinski predodređene za to da pomažete takvoj djeci upravo stoga što takvu djecu imate doma pa vam je sve to (čitav mentalni skolop darovite djece) poznato... Mnogo je darovite djece koja nisu imala sreću da im s pomogne, da ih se prepozna ni od strane roditelja ni vrtića, škole...to su kod djetete temelji za potištenost, možda u krajnjoj liniji i nesretnost..

Hvala ti u ime sve darovite djece koju ćeš u svojoj nastavničkoj budućnosti imati/obrazovati/odgajati/voljeti