D. je, rekla bih, perfekcionist. Jako kritičan prema svojim uratcima, visoke zahtjeve si postavlja i frustrira ga kad mu ne ide kako je zamislio da treba. Kako ide stariji, tako se bolje nosi s tim. Isti je (bio) po ovom pitanju kao Andrej, sklon unaprijed reći da on to ne može pa neće ni probati. Zna reći da ne zna prije nego što uopće promisli ili pokuša pa se na kraju ispostavi da zna i može izvrsno. Škola mu ide jako lako, ali ga tu frustrira prijatelj koji je došao u školu kao prefektan čitač, dok je D. znao čitati, ali sasvim početnički. E to se, na primjer, njemu činilo toliko nedostižnim, da nije htio uopće doma čitati.
Njemu tu pomaže da mu se polako, s primjera na primjer, pokazuje da može savladati stvari. Ovako kako je bilo sa sviranjem, tako nasatavi i dalje u sličnim situacijama, strpljivo i taktično. Kad je D. skupio dovoljno statistike, sam je zaključio da nam može vjerovati kad mu kažemo da će u nečemu, uz malo truda, uspjeti (ako i posumnja u sebe, a to se sve rjeđe događa).