kad je imala 5 godina moja je kćer pokazivala zabrinjavajuće znakove perfekcionizma. npr. vidjela je starije djevojčice kako skaču preko štrika i ona je odlučila naučiti. loše je bilo što je postignuće nije činilo sretnom već naprotiv...kad je naučila 10 puta htjela je 30, kad je naučila naprijed željela je nazad. to su bile suze, poderane čarape... ništa je nije moglo smiriti
a onda je tata počeo rekreativno trčati ulične utrke 10 km. svi smo gledali i navijali. na cilj nije stigao ni prvi, ni drugi, ni pedeseti....bio je debelo iza ali sretan i zadovoljan. pričao joj je poslije kako je trčao najbolje što je mogao i da je zato sretan. poslije nekoliko utrka ona se smirila.
sad ide u prvi razred i do sad ima samo petice. mi potajno navijamo da uskoro padne i četvorkica, trojkica. nije mi cilj neznanje ali voljela bi da stvori model kako se nositi s lošijom ocjenom.