Nismo bili kod T. Sever, u to vrijeme ona nije vodila radionice za predškolce. Na radionice je išao kod Anamarije Frajman, i jako smo bili zadovoljni, i on i ja.
Kako sam napisala u prošlom postu, mislim da su radionice odigrale dosta veliku ulogu u smislu komunikacije i opuštanja među drugom djecom, a onda se to odrazilo i na taj njegov strah od neuspjeha i perfekcionizam.
A ovo što pišeš o palmi i legićima mi je poznato. Donedavno je u svojoj sobi na radijator slagao magnetiće sa sličicama nogometaša (onima koje idu uz sladoled). E, pa ti magnetići su morali biti poredani točno u milimetar, i ako bi se neki od njih slučajno pomaknuo, odmah ih je išao slagati ponovo. Samo, to više nije perfekcionizam, to graniči s opsesivno-kompulzivnim ponašanjem I da, nakon što je neko (dulje) vrijeme skakao na svaki pomak magnetića, nedavno ih je sve skinuo s radijatora i rekao da mu je tako lakše, nego da ih stalno mora popravljati. Sad lijepo leže nabacani u nekoj ladici i nikome ne idu na živce
Perfekcionizam se kod njega očitovao u: učenju pisanja slova (užasno ga je to frustriralo, a imao je ogromnu volju - posljedica je bila da je dosta dobro razvio grafomotoriku, pa sad ima, za dečka, sasvim uredan rukopis ), igranju raznih igara (nije podnosio grešku ili poraz), crtanju (zamrzio je likovni u školi čim je dobio prvu četvorku, i iako ima pet iz likovnog, i dalje tvrdi da ružno crta i da mu taj predmet ne ide).
Od prvog osnovne ide i u glazbenu školu i to mu je jaaaaaaako koristilo da popusti u perfekcionizmu. U prvom razredu bilo je svega, i plača i očaja čim neki ton ne bi bio onakav kakvim si je zamislio, a tek kad se sjetim kakvu dramu smo imali kad nije otprve uspio napamet zapamtiti skladbu dvostruko dulju od onog što je dotad svirao...
Sad se poprilično opustio u tom smislu, čak se neki dan sjetio te situacije i smijao se sam sebi, "A sjećaš se kako sam onda plakao!". Uz dobru profesoricu uspio je kanalizirati tu svoju potrebu za savršenstvom u prilično dobrom smjeru. Ali i dalje se ljuti na sebe ako pogriješi negdje. Ipak, ne mogu reći da se zbog toga muči - to je karakterna crta, kao i sve druge, ali ne bih rekla da ga pretjerano opterećuje. Sad više ne.

Nama je otežavajuća okolnost što i ja imam sličnu karakternu crtu, pa se često moram prisjećati da moram olabaviti svoja očekivanja i da ga ne smijem kritizirati zbog sitnijih grešaka, koliko god meni išle na živce (ne mislim na greške u školi, nego razne situacije po kući).