Htjela bih dodati još nešto o tome zašto se na ovoj temi vjerojatno više pisalo o vrtićkoj djeci. Za većinu djece, vrtić je prvo mjesto gdje se susreću s nekim sustavom (jaslice ne računam, jer su tu u prvom planu neki drugi problemi i situacije). Rekla bih da u vrtićkoj dobi najprije dolazi do sučeljavanja stavova "moje dijete - druga djeca", funkcioniranje unutar grupe, počinju se manifestirati neki djetetovi specifični interesi ili sposobnosti. E sad, kako vrtićki program nije tako rigidan kao školski, tu ima puno prostora za individualizaciju pristupa i igru, pa to, kako će se darovito dijete osjećati u vrtiću, prvenstveno ovisi o tetama. Mi smo tu npr. imali jako, jako puno sreće, danas kad razmišljam, mislim da A. nije mogao biti na boljem mjestu i s boljim tetama.
(nedavno sam srela njegovu tetu iz vrtića pa mi je rekla kako joj je bio profesionalni izazov raditi s takvom djecom i kako ona uči od njih)

Škola je druga priča - sustav je takav kakav jest, zadan je program koji se mora obraditi, učitelji imaju znatno manje slobode i vremena jer su ograničeni kurikulumom, pravilnicima i dr. I, realno gledano, škola je tu da se dijete prilagodi sustavu, a ne sustav djetetu (dosta dobro o tome piše u ovoj knjizi).
Smeta me samo kad se o darovitima govori kao o visoko motiviranim genijalcima kojima sve uspijeva u životu, a društvu se istovremeno fućka za tu djecu. Za svojeg sina, ponekad bi mi bilo draže da je malo manje "udaren" (pa da mi ne opisuje nadugo i naširoko kako on doživljava 4. stavak Elgarovog koncerta), a da je snalažljiviji u nekim svakodnevnim životnim situacijama, zbog kojih se često pogubi, rasplače, pa mu se drugi smiju...