to je jos jedan dobar savjet.marta prvotno napisa
mislim da je kljucno naci zlatnu sredinu izmedu toga da pomognes da se bolje nosi sa sizama i toga da te "size" ne postanu previse "problem" roditelja. ne budes ti toga kao roditelj svjestan, samo se jedan dan probudis i vidis da beres brige, koje ne trebas brati.
mene se cini da darovita djeca, koja socijalno odlicno funkcioniraju, odgovorna su i strukturirana, te izvana gledano nemaju vecih "problema" sa svojom darovitoscu, odnosno prednosti su puno jace nego nedostatci, u nekoj fazi trebaju resetiranje.
moje dijete je u dobi kad je imala 9, 10 godina, imalo fazu koju sam ja zvala "weltschmerz" ono: ona nikada nece moci ovo ili ono, nesto nece nikada postati bolje, uvijek to nikada i uopce ne i tako neke "sudbinske "izjave, te ponekad zakacivanje za svaku sitnicu, koje bi rezultiralo bijesom ili placom. nakon prvog nesnalazenja s moje strane, kombinirala sam stav, da se ona s tim mora nositi i iznositi, kao i strpljivost i saznanje da ce to proci + razgovaranje opcenito o svijetu i zivotu, odnosu prema sebi i svijetu...itd
u fazi predpuberteta i puberteta dolazi jos jedna bitna faza za roditelje: loslassen, te razumijevanje da se dijete mora "ostvariti" sukladno svom temperamentu, karakteru, sposobnostima i zeljama, te da se uvijek radi o cjelokupnoj slici, a ne o fragmentima, za koje bi mi htjeli da budu ovakvi ili onakvi. eto, nekima ce neka vrsta "size" biti stalni pratilac u zivotu. i dok ta siza ne preuzme primat, ona je ok. dio zivota.
naravno da kao roditelj vodis i pokusavas neke stvari usmjeravati, ali je jako vazno da ne preuzmes vozacevo mjesto. vozac je dijete, a roditelj je suvozac.
moram naravno dodati da je moja kcer uskoro 16, pa da mi je optika mozda malo drugacija.
 |
|||
Odgovori s citatom