Vidiš da ima nešto u tome da oni vole svoje šize
Vidiš da ima nešto u tome da oni vole svoje šize
mislim da oni u nekoj dobi trebaju te size. pogotovo ako su globalno visoko funkcionirajuci.
pa nek oni slobodno imaju svoje šize dokle god ja ne moram puno učestvovat. svi oni šize. neki imaju tantrume s 2, neki s 8.
moj vid funkcionira točno onako kako vertex opisuje. onda napravi neki pogolemi korak naprijed. onda se opet negdje zaglavi, i tako u krug...
najstarijji se trenutno zgraža na ponašanje srednjeg koji se prsimice bacio u pubertet i tu i tamo me suosjećajno pita jel i on tako. najradije bi ga oplela tavom po glavi kad mi tako dođe.
uglavnom, poanta je da oni s vremenom nauče izražavati svoje nezadovoljstvo na prihvatljiv način, da izađu iz te pasivno-agresivne faze.
Nas dvije smo malo popricale o njenom ponasanju i otada se trudi ne siziti na svaku sitnicu. Bas se vidi koliko se trudi. Ne znam hoce li potrajati, ali sad je super.
Onaj zadatak za skolu je rezultirao time da je pocela uciti japanski. Nasla si je na Internetu sve sto joj za sad treba i zabavlja se. Moram i ja malo prosurfati i naci joj neki online tecaj za klince.
to je jos jedan dobar savjet.
mislim da je kljucno naci zlatnu sredinu izmedu toga da pomognes da se bolje nosi sa sizama i toga da te "size" ne postanu previse "problem" roditelja. ne budes ti toga kao roditelj svjestan, samo se jedan dan probudis i vidis da beres brige, koje ne trebas brati.
mene se cini da darovita djeca, koja socijalno odlicno funkcioniraju, odgovorna su i strukturirana, te izvana gledano nemaju vecih "problema" sa svojom darovitoscu, odnosno prednosti su puno jace nego nedostatci, u nekoj fazi trebaju resetiranje.
moje dijete je u dobi kad je imala 9, 10 godina, imalo fazu koju sam ja zvala "weltschmerz" ono: ona nikada nece moci ovo ili ono, nesto nece nikada postati bolje, uvijek to nikada i uopce ne i tako neke "sudbinske "izjave, te ponekad zakacivanje za svaku sitnicu, koje bi rezultiralo bijesom ili placom. nakon prvog nesnalazenja s moje strane, kombinirala sam stav, da se ona s tim mora nositi i iznositi, kao i strpljivost i saznanje da ce to proci + razgovaranje opcenito o svijetu i zivotu, odnosu prema sebi i svijetu...itd
u fazi predpuberteta i puberteta dolazi jos jedna bitna faza za roditelje: loslassen, te razumijevanje da se dijete mora "ostvariti" sukladno svom temperamentu, karakteru, sposobnostima i zeljama, te da se uvijek radi o cjelokupnoj slici, a ne o fragmentima, za koje bi mi htjeli da budu ovakvi ili onakvi. eto, nekima ce neka vrsta "size" biti stalni pratilac u zivotu. i dok ta siza ne preuzme primat, ona je ok. dio zivota.
naravno da kao roditelj vodis i pokusavas neke stvari usmjeravati, ali je jako vazno da ne preuzmes vozacevo mjesto. vozac je dijete, a roditelj je suvozac.
moram naravno dodati da je moja kcer uskoro 16, pa da mi je optika mozda malo drugacija.
Posljednje uređivanje od seni : 12.02.2016. at 13:28
Ovo ponekad može biti realni i veliki problem. Ali ja možda i previše pušem na hladno, iz osobnih razloga.
I moje dijete sklono je kojekakvim sudbinskim izjavama, od kojih mi momentalno najviše ide na živce ona "Danas mi je najgori dan" ili "Sutra je najgori dan". Kod nas ponekad pomaže da takve izjave izvrnemo na humor, pa sam mu baš jučer rekla da ću početi zapisivati svaku takvu izjavu, s datumom, da pobrojimo koliko je tih njegovih "najgorih dana" u godini. Pa se počeo smijati samom sebi. Baš da vidimo kakav će biti konačan efekt.
Jao, tanja, tocno ovako i kod nas, ali ne kod male, nego kod sina.
evo, ja te mogu utjesiti: to naprosto prode.
jest da me je to prilicno nerviralo, jest da sam s njom o tome razgovarala u sklopu onog: "o svemu i svacemu brbljetati dok jedete ili naprosto zagrljene sjedite na kaucu" (to je bilo dobro, jer mi se cini da ona nije ni bila svjesna, da to cesto ponavlja), ali nekako mi se cini da to naprosto dode i prode...
mozda bih se i ja zabrinula da je to predugo potrajalo ili uzelo previse maha.
Ono što mene zabrinjava je što se moj sin ove godine upisuje u prvi razred jer prošle godine smo se
morali ispisati zbog iznenadne bolest,a on već čita i piše,zbraja i oduzima,mislim upravo ga zanima tablica množenja,onak
Svi kažu pa on će zijevati u prvom razredu jer će sve to znati,a mene strah da će se onda opustiti i postati možda neuredan ili brzoplet..
Neznam strah me bilo što uopće novoga ga učiti al kad je to dijete koje traži još i još
Stvarno nemaš razloga za brigu. Moći će se cijelu godinu neopterećeno družiti, sklapati nova prijateljstva i baviti svim što ga veseli. Ja sam imala lagana razmišljanja o tome hoće li joj biti dosadno kad je moja kćer kretala u prvi. Ona je od četvrte godine čitala, prije kretanja u školu je već gutala knjige i računala do 20, skroz samouka. A cijeli prvi razred je najviše posvećen učenju slova i čitanja. Nisam nikad stekla dojam da se imalo dosađuje.
Ja imam isto takvo iskustvo sa svojom kceri. Njoj je uciteljica dopustila da pod satom, kad zavrsi sa zadacima, cita knjige.
Ma valjda će to bit onda ok.
Sad me već forsa da želi učit pisana slova a to me strah učit ga jer ja imam svoj sistem pisanja
a u školi će vjerojatno drugačije.Trenutno se zabavlja s tablicom množenja.
Kad je moj u predškolskoj dobi htio učiti pisana slova, nabavili smo mu nekakvu vježbenicu koja je bila "službena" za tadašnji 1. razred.
Malo je učio, kasnije ga je prošlo, osnove je savladao, a u 1. razredu ih je ionako učiteljica učila pisana slova onako kako se već traži. Nije imao problema zbog toga, baš suprotno, sad ima uredniji rukopis od svojih vršnjaka.
Ali nemoj ga učiti sama po svom sistemu, nabavi neki udžbenik ako baš inzistira.
I ne brini za dosadu - ima u 1. razredu puno toga novoga i bez novog gradiva. Glavno je ipak da ozdravi
Moja je u 1.r.sa sobom uvijek nosila blok za crtanje i slikovnice, kad bi zgotovila, bavila bi se time. Učiteljica bi često imala sa sobom dodatne listiće pa bi joj dala.
Od 2.r.dosta rade u skupinama pa je postavi za vođu projekta da upravlja i organizira.
Na mobitelu sam pa ne vidim dal je dobar podforum za godiste ali nema veze, ne znam ni dal je tema ali ajde..
Imam pitanje za iskusnije mame.
Moj malac ima dvije godine i dva mjeseca, sa 10 mjeseci je vec ponavljao rijeci zamnom, jako je bio koncentriran na govor, a sada slaze takve recenice da je ljudima u tramvaju nevjerojatno koliko godina ima. Sve razumije i sve objasni on meni a ne ja njemu
Anyway, ono što mi je sada pomalo čudno: imamo podne puzzle sa slovima i stalno ispituje koje je koje slovo, i eto dijete od dvije godine najsretnije kad sjedi na puzzlama i prica mi koje je koje slovo. Zna prepoznati slovo i u knjizi... Jasno mi je da je koncentriran jako na govor i sve to, ali šta da radim sada s tim, meni se to čini prerano. Ili nije?
Da ga potičem još više? Čime?
Boje recimo uopce ne ferma, to ga ne zanima a mislim da je sada vrijeme za boje.. Kad pitam boju on se napravi blesav i odjuri svojim putem u maštu (stalno mašta na glas o svemu i svacemu).
Zbunjena sam...
Pa kad pita- odgovori. Ako ga nesto zanima-odgovori. Ako ga ne zanima-pusti ga na miru. Ako je darovit , uvijek ce biti darovit i uz normalne poticaje ( bez posebnih forsiranja). Vazno je da je zadovoljan.
Vazno je da je zadovoljan, da, taj mi je odgovor trebao
Moj je zakljucak da klinci u toj dobi slova uce isto kao i sve drugo- slovo A, slovo O, patkica, zeko...
Nije prerano. Puno djece čita sa 4 godine. Moje je iskustvo da ga ne moraš poticati, sam će pitati. No, to što prepoznaje slova, ne znači da će moći čitati. Za čitanje se mora u glavi dogoditi "klik", kada mogu čuti svako pojedinačno slovo u riječi. Bez toga nema čitanja. A to se dogodi bilo kad između 3 i 7 godina. Možeš malo požuriti, ako želiš, vježbom, ako to dijete zahtijeva, inače se može čekati da samo klikne.
A boje će ga isto početi zanimati, tu možeš biti lukava i pokazivati boje semafora, zanimljivih modela automobila ili što već voli.
Posljednje uređivanje od Beti3 : 11.03.2016. at 17:00
Zanimljiv tekst, ali još mi je zanimljiviji linkani tekst u ovom članku:
http://www.index.hr/mame/clanak/blag...o-/870041.aspx
Pogotovo jer se već i iz prvog čitanja oba teksta vidi da navode neke suprotne stavove. Naročito ono o emocionalnom aspektu.
Ovako kad se u 1.članku taksativno navedu osobine, reklo bi se da je darovito dijete u svim pogledima sjajno . Dapače, ako koja stavka fali, nije darovito.
Drugi članak nisam čitala, ali prvom sam se nasmijala. Doslovce ispada da je darovito dijete savršeno na svim poljima. Pogotovo mi je upalo u oči da je to emocionalno vrlo sigurno dijete što je vrlo često miljama daleko od istine.
Samo bih naglasila da darovitost često zna biti i prikrivena nekim drugim problemima.
a ja mislila da smo jedini. "ovo je najgori dan u zivotu" a za 5 min " ovo je najbolji dan u zivotu". da ne govorim da ga "srce boli, raspuklo se na dva dijela" kad mu kazem da mora na spavanje i da oko toga nema rasprave. ali vec sam navikla, od tocke A do toce B ne idemo najkraćim putem nego najzanimljivijim preko tocke C i D i E....ali dođemo mi do B hahaha kad tad...
Pola godine nakon naseg shvacanja za njegovu veliku zanimaciju za govor i slova - on zna pola abecede, po cijele dane trčkara po stanu i rastavlja riječi na slogove, radi uvecanice i umanjenice sam od sebe, stalno mu moramo pričati kako se koja riječ piše, gdje god vidi slovo pita nas koje je to slovo pa je sav sretan kad mu kažemo.
Ima nevjerojatan vokabular bez gramatickih pogresaka, sva vremena su pravilna, zna napisati svoje ime (na tipkovnicu, na papir ne), tooooliko uživa u citanju priča...
Kažu da će mu biti dosadno u školi, a šta da radim...
Pusti sad to, ima još ohoho vremena do škole, a ako je takav kao što pišeš, dosadno će mu biti ovako i onako Postoje i drugi načini za rješavanje dosade u školi, a sad pusti dijete da se vodi svojim interesima bez opterećenja. I da - fakat mu daj olovku i papir, to je korisno iz više razloga (ne samo pisanja).
Ma nego šta, ima i olovaka i papira, i bijelu veliku plocu za pisi brisi, stalno nesto pisemo i crtamo..
Prije olovke i papira ima jos mnogo nacina za pisanje, slaganje slova i sl. Primjerice, moze pisati po pijesku, grizu, palenti ili nekom dr. rastresitom materijalu koji stavis u plitku posudu velikih dimenzija (npr protvan) - moze pisati prstom, stapicem, kistom...
Mozes mu izrezati slova i brojeve od kartona ili kolaza pa da umjesto po tipkovnici na taj nacin slaze rijeci.
Tu se moze iskombinirati i lego duplo na koji mozes naljepiti slova i brojke.
Isto tako se na vece perle (kuglice s rupom) mogu napisati slova pa da dijete nize na spagicu-odlicno za okulomotoriku i paznju.
Ako vec ima usvojenu sintezu i analizu rijeci mozes mu napraviti jednostavne krizaljke (ja bi radje na asflatu kredom, nego olovku i palir) - npr. u kucice mora upisati sve rijeci kojih se sjeti na slovo A ili pisati rijeci koje se rimuju.
Takodjer mozes na podu ispisati slova/brojeve pa si medjusobno zadajete (mozete uvesti i kocku) na koje slovo/broj treba skociti.
Moj kao mali nije pokazivao nikakav interes za brojeve, sav je bio u riječima i jeziku.
Da bi danas ispalo da mu je matematika najjača strana.
I da, kaže Rajović da sitni legići ne razvijaju finu motoriku jer se radi o pincentnom hvatu, odnosno ne sudjeluje svih 5 prstiju
Posljednje uređivanje od Jurana : 07.11.2016. at 08:24
Moj je po testovima darovit iz matematike, a eto ga u 8 razredu skuplja iz matematike - jedinice.
Nisu mi baš četvrti i peti prst u upotrebi.
Paa, meni je samo s prva tri prsta bilo teško rastaviti srednje i dugačke pločice koje moraš primiti cijelom dužinom.
Ali ja i inače koristim sve prste za razne poslove (držim olovku tako da imam pravilan tripod hvat + četvrti i peti prst za potporu (nisu zgrčeni), ne mogu si zamisliti pisati s dva ili tri prsta na tipkovnici, čak i igle za štrikanje držim tako da se pomažem četvrtim i petim prstom) pa možda nisam dobar primjer(ak). Jučer sam nešto kod svekrve šivala na ruke - četvrti prst mi i te kako treba (na njega ide napršnjak) i tako dalje...
Iz usmene ili pismene provjere? Moj teško iz pismene može dobiti više od 3 jer obavezno previdi najmanje jedan zadatak (ili još gore, dio zadatka) ali kad odgovara na ploči i piše kredom, dobije bolje ocjene. Sad je u srednjoj školi i tako se lijepo naučio sam izboriti za oblik ispitivanja, nemam primjedbi...(Istina, naganjam ga ja doma da ne zanemaruje ni pismeno rješavanje na papiru, jer mislim da će mu to trebati - nema šanse da ne piše zadaće ili ne dovršava školski rad, ali kad mu je pušteno na volju, bira si način na koji se najlakše može izraziti.)
AKo te mogu utješiti, od njenog 2 rođendana pa do danas, skoro će joj 7.kod nas je tako Nije prošao jedan jedini dan bez ispada i sukoba. Teška je ko olovo. Brat joj je pak sušta suprotnost, čak i njegovi tanturmi su ništa, niti ih prmječujem za razliku od onoga što je ona radila u njegovoj dobi.
Gledam je kako sazrijeva, kako se mjenja, kako promatra, zakljujučuje, uči, zaista pametna curica, zna biti i vrlo nježna, paćljiva, suosjećajna, vrlo mila i daga, ljudi se znaju topit na njene ulete, ali i drska, uvijek u pravu, uvijek prva i glavna, uglavnom zahebano stvorenje.
Prije mi to baš nije bilo jasno, ali sad sam konačno skužila, tako je bilo u vrtiću, a tako je sad i u školi, bira uijek društvo koje će nju slijediti, koje će ona voditi. Nesalomljiva je majke ti, što ona naumi, ne bi je stijena zaustavila. Zna ona popustiti, ali politički, popustim tek toliko da ti misliš kako sam popustila i već vreba momenat kad će stvar okrenut na svoje kolo. Što će biti u predpubertetu,pubertetu pojma nemam, ali ga se uopće ne bojim, gore od ovog mislim da ne može, a na to smo već navikli.
I još jedna sitnica, možda i nebitna, ali to dijete se u životu nije diglo dobro raspoloženo. Dok joj se brat budi pjevajući sa širokim osmjehom od uha do uha.
Ima dana tj. jutara kada bi je katapultirala na mars taj tren čim ustane iz kreveta, taj pogled, ta faca, o bili bože, poremeti ti tvoju vlastitiu kemiju u času, a brata redovito pika dok jadan ne pukne. I onda krene zavisi od dana do dana, nekad imam živaca pa se trudim izmamiti joj smješak i onda najednom kao da te sunce obasja, a nekad nemam, i sama sam u komi, neispoavana, boli kičma, glava, pms, pa se posvadimo odmah rano jutro. Tata i brat nam se uglavnom tada miču sa puta.
Joooj, suosjećam.... Imam jednog takvog - mog mlađeg je baka godinama zvala "Mrgud" po onom Štrumfu koji je uvijek loše volje. On je totalni večernji tip - navečer nikako u krevet, a ujutro drame...
S godinama postane bolje. A kod nas su godinama palili trikovi: primijetili smo da nema nikakvih problema kad ga ujutro očekuje nešto što voli ili što ga veseli (recimo izlet - nema problema za ustajanje)... Nažalost, običnim danima nema baš puno načina da ga se ujutro pokrene. Ono što pali kod nas je OMILJENI doručak - nije mi bilo teško peći palačinke ili kuhati rižu na mlijeku... Pali i pršut narezan na tanke trakice, domaći kolači (danas je pita od jabuka) i slično. Nije veliki pomak, ali malo pomalo ipak je bolje. Spasila sam se kad si je počeo sam pripremati doručak i to ne bilo kakav (prženi tanki špek na primjer) jer mu nije teško ustati na vrijeme da si to napravi, čak i po cijenu da zasmrdi cijelu kuću.
Ne kažem da i vi tako trebate, ali nađi nešto što voli i što je motivira da se pokrene... pa ako je to štajaznam gledanje crtića 15 minuta između doručka i izlaska iz kuće - onda tako.
Eh, da - godinama je kod nas palila jutarnja masaža i češkanje jer sam sa starijim radila vježbe istezanja i štošta, a ovom Mrgudu to nije trebalo, ali da se ne osjeća zakinutim - masirala sam i njega. Pomagalo je. Lakše se budio uz to. Čak i danas ponekad to napravim, izmasiram im leđa i prilično često dan počne sasvim ok. Za to mi treba 2-3 minute, ne duže. Stariji je jutarnji tip i lako ustaje, ali to voli, a kod mlađega nije smiješak od uha do uha, ali nema ni hude face.
Čitala sam da i nekoj djeci posebno smeta nizak šećer u krvi ujutro, zbog čega se dižu vrlo neraspoloženi pa da je njima dobra dati neki brzi šećer neposredno nakon buđenja, a prije ustajanja, npr. svježe ocijeđen sok od naranče.
Sad sam se sjetila reakcije mog sina jutros kad sam mu uz doručak "uvalila" i naranču
On jednostavno nije gladan ujutro. U stanju je sjediti za doručkom i ne taknuti ga, nego samo gledati u prazno ili kroz prozor. Ali bi navečer mogao i vola pojesti.
Što je stariji, sve je jasnije da je večernji tip, dok je bio manji, ta njegova crta nije bila toliko izražena.
Šafran, od riječi do riječi si opisala moju curku i mog sina. Ona mrgud, pogotovo ujutro, svjetska bol, drama, uvijek je nešto, uvijek s nečim nezadovoljna, ali jako drži do svog integriteta, zahtjevna, ono karakter koji nije lako podnositi, s druge strane, izrazito osjetljiva i empatična, sve kuži itd.
Mali brat je potpuna, ali potpuna suprotnost, lagan za održavanje, ugodan, zabavan, veseo, svuda se može s njim, sam se zaigra. Ima i on žute minute i tantrume, ali to je neusporedivo s njom.
Off topic sam jer ne mislim da su mi klinci daroviti, samo se divim karakterima i sličnosti s tvojim opisom, lol