Citiraj mitovski prvotno napisa Vidi poruku
Tanči ovako je slično bilo i kod nas. Sad si me podsjetila... Imala je godinu i pol kad smo završili na Rebru na hitnoj zbog urinarne infekcije. Još sam dojila. Razmišljali su da li da ju hospiraliziraju pa su ipak odlučili da ne i da će joj dati intravenozno antibiotik i infuziju. Ulazi sestra svako malo, vidi ju da cica, uđe opet kontrolira infuziju, okrenuta bam leđima a J. mene pita... Mama koliki će to još dugo curiti (s 1.5g), a sestra se okrene.. Šok na licu i pita: Tko je to rekao?.. Ja kažem.. Ona... Kaže ona.. Nemoguće pa ima samo 1.5g... Uglavnom cijela hitna nas je došla vidjeti... J. Naravno više nije htjela ni a reći.
Da, pitanja je uvijek bilo puno i nikad im nije bilo kraja i bilo je i frustracija kad nije bila zadovoljna odgovorima, a pogotovo kad su odgovori bili drugačiji od onog što je ona zamislila.
Sunce malo, slatko [emoji3590]
Super priča.
Da, moja je isto jako rano počela govoriti i isto s negdje godinu i pol je govorila potpuno ispravno. Ona uopće nije tepala i to mi je bilo žao.
Nije ni puzala.
Tako je neke faze jednostavno preskočila.
A kad smo kod doktora:
Muž imao moždani, hitna ga vozi na SD. Nas dvije s njim.
Mala ima 3g.
U bolnici CT, razgovor s neurologom i on mi na kraju kaže da muža mora i otorinac pogledati. Ok.
Mala cijelo vrijeme sa mnom.
Šuti i sluša.
Poslije sam joj objasnila kaj je s tatom.
Par dana kasnije ostavim ju u igraonici u King crossu.
Vraćam se po nju, a obje odgajateljice navale na mene.
Kako im je mala ispričala za moždani, CT, sve do riječi kako je dr govorio.
Dijagnoze, terapije, otorinolaringolog...
Sve, bez ijedne greške.
Žene u šoku, pitaju jel’ to istina i odakle joj to...
Uz svu muku, meni je to tada bilo komično.


Sent from my iPhone using Tapatalk