Naravno da treba poticati darovitu djecu, no ne treba se zavaravati da je pola ili cak i vise od toga na angazmanu roditelja/okoline.

Taj poriv dolazi iznutra kao nesto najprirodnije, kao disanje, potreba da se upozna jos i jos. Veliki kapacitet imas ili nemas.
Radim s djecom i ponekad se ne mogu nacuditi u kojoj mjeri neki pohvataju sve iz prve, cak vide i par koraka ispred, a vecini treba pojasniti vise puta, na razlicite nacine, sljedeci sad opet propitati. Jedan dio nema kapaciteta i slabo se sjeca, a ovi nadareni su spremni ko napete puske, svega se sjecaju.

Najbolji frend mog sina je super darovito dijete.
Frendovi jos od vrtica, sad su teenageri.

Dakle, taj malac je u vrticu s 2,5 godine cijeloj grupi tecno citao price, s 4 bez akcenta pjevao masu stranih pjesama, s 5 slagao rubikovu..itd. njegovim roditeljima je to bilo cool, ali nisu bili svjesni da nije to njihova zasluga. Dok nisu dobili mlađeg sina, e taj je "normalan"
Kod mlađeg size kak se u osnovnoj muci za cetvorku iz matematike.. dok stariji rastura u miocu.

Genetika.

E,sad..tko ce biti sretniji i uspjesniji.. nema bas puno veze s darovitoscu.

Cesto sam se pitala kako to da je ovom genijalcu bas moj sin najbolji frend!
S mojim sigurno ne moze razgovarati o algoritmima, ali su se nasli na 100 drugih podrucja, moj ga uci samopouzdanju (?!), prodaje mu fore kako s curama, skupa gejmaju, moj ima veliko drustvo, pozna pola grada i to ovom genijalcu imponira. To kaj moj ni sad nema ni priblizno ideju cemu sluze valencije...koga briga!