Darovita djeca-kako se nositi s njihovim posebnim potrebama

[Lili75]

Evo kod mog to nije bio slučaj. Knjige se primio tek par mjeseci pred maturu. I ne pretjerujem. Radne navike nula. Al je puno lovio na satu.
Studirala sam s deckom koji je bio izrazito pametan a bome i jako nonšalantan kaj se tiče knjige. Ma i nezainteresiran. Kod njega se ozbiljnost javila valjda tek kad je diplomirao i to ne odmah.

A i sama darovitost nije sigurnost da ce se čovjek snaći. Dovoljno mi je izvrtiti film ljudi koji su išli samnom u razred.
Možda je stvarno najveći problem te djece taj kaj stvarno imaju puno interesa. I onda je pitanje u kojem smjeru krenuti.

Ovisi do koje mjere netko smatra da je zadovoljavajuće da darovito dijete postigne uspjeh jer kombinacija darovitost + radne navike je izvrsna. Darovito dijete brzo i lako hvata/povezuje, treba mu manje vremena za savladat gradivo od prosječnog djeteta (ružno mi zvuči kad ovako napišem, ali da bude plastičan prikaz). Nije važan nužno školski uspjeh, radne navike nam trebaju u životu općenito i poslije jednog dana kad se zaposlimo.

Ja sam fan one: Bez muke, nema nauke. Bez truda i rada, niente.

[Beti3]

Ja sam fan one: Bez muke, nema nauke. Bez truda i rada, niente.

A ja bas suprotno
Darovitost treba iskoristiti tako da živiš dobro, tj.onako kako želiš, bez muke, bez truda i rada. Ili s minimumom istoga
Za to treba biti stvarno darovit...

[lunja]

A ja bas suprotno
Darovitost treba iskoristiti tako da živiš dobro, tj.onako kako želiš, bez muke, bez truda i rada. Ili s minimumom istoga
Za to treba biti stvarno darovit...

Moja je mama bila jako ponosna na moje skolske uspjehe, i onako suptilno to servirala okolini. I pritom najcesce nadodavala da "öna za to nikad nista ne uci, toliko je pametna da sve u skoli zapamti". Pa sam ja zakljucila da je ucenje (=strebanje) nesto lose. I da je tek pravi uspjeh ako sve iz prve dobro napravis. Aajajaj. Radne navike su mi dan-danas katastrofa.
Nije da za sve majku krivim, ima stosta i u mom karakteru, ali ja svojima ne govorim da im je darovitost rjesenje. Jer doci ce vrlo brzo vrijeme, jednostavno zbog selektivnog skolskog procesa, kad ce biti okruzeni samo takvim darovitim. I tu pretegnu marljivi.

[Peterlin]

A ja bas suprotno
Darovitost treba iskoristiti tako da živiš dobro, tj.onako kako želiš, bez muke, bez truda i rada. Ili s minimumom istoga
Za to treba biti stvarno darovit...

Eh, to je isto određena vještina - bez puno muke živjeti kako želiš.

Po ovom kriteriju, ja imam stvarno darovite dečke, hehehe.... Naime, nisu oni toliko pametni, koliko su vješti u otkrivanju načina kako sustav funkcionira. Neki dan kaže moj E. da je riješio kolokvi iz matematike 100%, programiranje isto neku visoku ocjenu itd. Uči on, ali nije dovoljno samo znati gradivo, bitno je i otkriti koji su ti elementi bitni za ocjenu, npr. redovno pisanje domaćih zadaća, redovna aktivnost na predavanjima, sve to donosi bodove. Nije stvar u tome da znaš riješiti matematiku sa 100%, nego kako uz minimum truda postići maksimum rezultata. To mojima ide dobro. Kaže E. - ne znam ja gradivo tako sjajno, ali sjajno znam kako se skupljaju bodovi, hehehe...

Aliii da bi se to postiglo, trebalo je dosta truda oko njihovih radnih navika tijekom godina. Uvijek govorim da su njihove rane smetnje (kod starijeg traljava motorika i izuzetno kratak interval pažnje udružen s još nekim poteškoćama, kod starijeg disleksija) bile PREDNOST, a ne nedostatak. To nas je sve prisililo da ih u ranoj dobi dresiramo kako će sami sebi pomoći:
- najbolje iskoristiti svoje prednosti
- odvojiti bitno od nebitnog
- dobro se organizirati
- razviti metode učenja koje su baš njima najprikladnije
- doooobro upravljati vremenom
- izvući iskustva i pouke iz neuspjeha

I još nešto - od malih nogu upućujemo ih da biraju aktivnosti tako da u njima uživaju. Sad su to već studenti (i to dobri), nadam se da će i dalje tako nastaviti, ali dok su bili mali, bilo je puuuno teških perioda, ne samo trenutaka. Ono što smo ih naučili je da NE ODUSTAJU, a to vidim kao problem kod mnogih bistrih klinaca + sjećam se sebe iz djetinjstva. Meni nikad nije trebalo puno vremena za učenje, sve do pred kraj srednje škole, a pogotovo u početnim godinama faksa... Skupo sam platila svoju bistru pamet. Mislim da su moja djeca stjecajem okolnosti prošla bolje .