Eh, to je isto određena vještina - bez puno muke živjeti kako želiš.
Po ovom kriteriju, ja imam stvarno darovite dečke, hehehe.... Naime, nisu oni toliko pametni, koliko su vješti u otkrivanju načina kako sustav funkcionira. Neki dan kaže moj E. da je riješio kolokvi iz matematike 100%, programiranje isto neku visoku ocjenu itd. Uči on, ali nije dovoljno samo znati gradivo, bitno je i otkriti koji su ti elementi bitni za ocjenu, npr. redovno pisanje domaćih zadaća, redovna aktivnost na predavanjima, sve to donosi bodove. Nije stvar u tome da znaš riješiti matematiku sa 100%, nego kako uz minimum truda postići maksimum rezultata. To mojima ide dobro. Kaže E. - ne znam ja gradivo tako sjajno, ali sjajno znam kako se skupljaju bodovi, hehehe...
Aliii da bi se to postiglo, trebalo je dosta truda oko njihovih radnih navika tijekom godina. Uvijek govorim da su njihove rane smetnje (kod starijeg traljava motorika i izuzetno kratak interval pažnje udružen s još nekim poteškoćama, kod starijeg disleksija) bile PREDNOST, a ne nedostatak. To nas je sve prisililo da ih u ranoj dobi dresiramo kako će sami sebi pomoći:
- najbolje iskoristiti svoje prednosti
- odvojiti bitno od nebitnog
- dobro se organizirati
- razviti metode učenja koje su baš njima najprikladnije
- doooobro upravljati vremenom
- izvući iskustva i pouke iz neuspjeha
I još nešto - od malih nogu upućujemo ih da biraju aktivnosti tako da u njima uživaju. Sad su to već studenti (i to dobri), nadam se da će i dalje tako nastaviti, ali dok su bili mali, bilo je puuuno teških perioda, ne samo trenutaka. Ono što smo ih naučili je da NE ODUSTAJU, a to vidim kao problem kod mnogih bistrih klinaca + sjećam se sebe iz djetinjstva. Meni nikad nije trebalo puno vremena za učenje, sve do pred kraj srednje škole, a pogotovo u početnim godinama faksa... Skupo sam platila svoju bistru pamet. Mislim da su moja djeca stjecajem okolnosti prošla bolje.







.
Odgovori s citatom