Citiraj mitovski prvotno napisa Vidi poruku
Ne znam kao bih procijenila a da nisam detaljno upoznata sa situacijom je li nečija roditeljska pomoć potrebna ili je komocija. Nikome na čelu ne piše ima li ili nema kakve poteškoće.
Da, ovo je točno. Te informacije nisu javno dostupne ni na roditeljskim sastancima. Eventualno, ako pita, čovjek može dobiti općenite informacije (bez spominjanja ikakvih imena i dijagnoza), dostupan podatak je samo broj učenika s papirima - toliko s IP, toliko s PP iz područja tog i tog, jer postoji ograničenje koliko takvih smije u razredu biti. Ne može se postići potpuna anonimnost, jer takvi klinci strše, pa se to brzo pokaže, ali nije do škole da upire prstom.

To mi je u redu kad sve štima, tj. kad učitelj sve to uredno zna i može savladavati. Nisu problem učenici s papirima, nego učenici BEZ papira koji bi ih trebali imati. Pišem to ovdje jer puno darovite djece ne može dobiti papire za IP niti se tko ima s njima baviti. Sve ovisi o tome koliko učitelj ima sluha i vještina za rad s takvim djetetom. Moj stariji sin imao je takvog kolegu u razredu i taj je u prvom razredu imao program iz matematike za četvrti razred. To sam doznala od roditelja na hodniku, ne od učiteljice. Kasnije su se njih dvojica sprijateljili, a u kontaktu su povremeno i danas. Obojica su bili relativno nevješti u široj socijalnoj komunikaciji (nisu voljeli velike čopore djece, dobro su si pasali i imali su zajedničke teme - računala i mobitele), a koliko vidim, nije ni danas bitno drugačije.

Sjećam se da je učiteljica imala tematski roditeljski o tome negdje na početku drugog polugodišta, kad je snimila situaciju. Rekla je kakve sve učenike ima (bez spominjanja imena) i opisala je način kako radi s njima da bi razred postao kolektiv, jer prihvaćanje drugih razrednih kolega je proces koji učitelj treba moderirati. Negdje još imam taj materijal, na starom računalu doma... Uglavnom, bilo je riječi o tome kako da svome djetetu doma objasnimo da nemaju svi drugi iste interese ni sposobnosti. Bilo je riječi o roditeljskim očekivanjima, o načinu kako djetetu olakšati uklapanje u sredinu i prihvaćanje različitosti... Slično je govorila i vrtićka psihologinja u predškolskoj godini. Mislim, struka ima načina kako se s tim nositi, ali kao i u svakom poslu - ni ovdje nisu svi vrhunski, a nisu svi ni ispodprosječni. Kad u razredu bude desetoro djece koja trebaju drugačiji pristup (nije to rijetkost) učitelj je često u situaciji da mora birati kome će prvo pomoći, a daroviti su ovdje prečesto na šteti, pogotovo ako nisu problematični na neki drugi način.