Valjda u onom trenutku kad je sposobno biti samostalno?
Nemam pojma, ali rekla bih da nisu svi isti , a da je skola u Hrvatskoj za sve ista.
Pa onda kao i kod svega.
Neki prohodaju sa 10 mj i jedino sto moras paziti je da ne izlete na ulicu. Neki trebaju malo vise pracenja i podrske, ali odrade bez posebne pomoci u okvirima za dob.
A neki trebaju strucnu pomoc da stignu vrsnjake . Pa ce strucnu pomoc potraziti na vrijeme nakon sto to primjeti pedijatar ili roditelj. Prije, kasnije ili mozda nikad.
Pa sve mozda ispadne dobro ili manje dobro za ostatak zivota u hodanju.
Hodanje je djecji posao. Jasno je da to moraju odraditi sami. Samo nekom djetetu ide glatko i bez da se primjeti da savladava novu vjestinu, a nekome ne ide.
Ako zamislimo da dijete ima mogucnost normalnog kretanja i poticaja, i da nije zatvoreno u nekom kavezu , ipak ocito postoje razlike.
I , ok, super za one roditelje koji misle da njihovo dijete super samostalno hoda jer su mu oni rekli -hodaj, to je tvoj posao.
Ali nekima ta vrsta poticaja nije dovoljna.
Posljednje uređivanje od sirius : 02.02.2021. at 16:40
sirius, to sam napisala zato jer sam vidjela nekoliko primjera oko sebe gdje se djeca nastave oslanjati na roditeljsku pomoć oko učenja kada to stvarno više ne bi trebalo biti potrebno. Iz čiste komocije
Al kad bolje razmislim, to vrijedi i za druge stvari a ne samo učenje.
Ja sam svoga u 3 r pustila da sam vodi brigu o skoli i zadacama.
Do tada sam mu provjeravala vecinu zadaca i tu i tamo ga ispitala prirodu.
Ne mogu govoriti o ekstremima jer uvijek će biti roditelja koji će voditi dijete za ručicu i u budućem braku.
Govorim o situacijama kad neki nastavnik evidentno ne radi svoj posao, a učenik (naravno, ni roditelj) tu ne može ništa osim koprcati se više ili manje uspješno. Može uzeti samo par sati/mjeseci instrukcija ili pitati roditelje ako su te struke kao što se opisivalo i tu na forumu (manje ili više u rukavicama pa i za vrlo elitne škole...ne žele ljudi javno jer znaju da na forumu nisu anonimni). Pa htio-ne htio moraš sudjelovati kao roditelj, bilo znanjem ili novcima.
Ne znam kao bih procijenila a da nisam detaljno upoznata sa situacijom je li nečija roditeljska pomoć potrebna ili je komocija. Nikome na čelu ne piše ima li ili nema kakve poteškoće.
Da, ovo je točno. Te informacije nisu javno dostupne ni na roditeljskim sastancima. Eventualno, ako pita, čovjek može dobiti općenite informacije (bez spominjanja ikakvih imena i dijagnoza), dostupan podatak je samo broj učenika s papirima - toliko s IP, toliko s PP iz područja tog i tog, jer postoji ograničenje koliko takvih smije u razredu biti. Ne može se postići potpuna anonimnost, jer takvi klinci strše, pa se to brzo pokaže, ali nije do škole da upire prstom.
To mi je u redu kad sve štima, tj. kad učitelj sve to uredno zna i može savladavati. Nisu problem učenici s papirima, nego učenici BEZ papira koji bi ih trebali imati. Pišem to ovdje jer puno darovite djece ne može dobiti papire za IP niti se tko ima s njima baviti. Sve ovisi o tome koliko učitelj ima sluha i vještina za rad s takvim djetetom. Moj stariji sin imao je takvog kolegu u razredu i taj je u prvom razredu imao program iz matematike za četvrti razred. To sam doznala od roditelja na hodniku, ne od učiteljice. Kasnije su se njih dvojica sprijateljili, a u kontaktu su povremeno i danas. Obojica su bili relativno nevješti u široj socijalnoj komunikaciji (nisu voljeli velike čopore djece, dobro su si pasali i imali su zajedničke teme - računala i mobitele), a koliko vidim, nije ni danas bitno drugačije.
Sjećam se da je učiteljica imala tematski roditeljski o tome negdje na početku drugog polugodišta, kad je snimila situaciju. Rekla je kakve sve učenike ima (bez spominjanja imena) i opisala je način kako radi s njima da bi razred postao kolektiv, jer prihvaćanje drugih razrednih kolega je proces koji učitelj treba moderirati. Negdje još imam taj materijal, na starom računalu doma... Uglavnom, bilo je riječi o tome kako da svome djetetu doma objasnimo da nemaju svi drugi iste interese ni sposobnosti. Bilo je riječi o roditeljskim očekivanjima, o načinu kako djetetu olakšati uklapanje u sredinu i prihvaćanje različitosti... Slično je govorila i vrtićka psihologinja u predškolskoj godini. Mislim, struka ima načina kako se s tim nositi, ali kao i u svakom poslu - ni ovdje nisu svi vrhunski, a nisu svi ni ispodprosječni. Kad u razredu bude desetoro djece koja trebaju drugačiji pristup (nije to rijetkost) učitelj je često u situaciji da mora birati kome će prvo pomoći, a daroviti su ovdje prečesto na šteti, pogotovo ako nisu problematični na neki drugi način.
Mene stvarno sve više strah 1.razreda.
Danas su radili jednostavni crtež - pahuljicu snijega ugljenom. Jel radio? Nije, jedini. Zašto? To mu dosadno. Meni srce po malo pukne svaki put kad vidim sve crteže vani izvješene, a njegovog nikad nema.
On je za to vrijeme pisao neke svoje stvari.
Ljuta sam na njega, ljuta i razočarana na tetu što ga nije natjerala da radi. Ono, to se napravi u 2 min, jedna pahuljica (isprintala im kako su trebali precrtati). Valjda radi svaki treći ili četvrti likovni grupni rad. Kad mu kažem da u 1.razredu bude svaki dan crtao onda je ljut na mene.
On piše i čita naveliko, čujem malac iz grupe pita tetu kako se piše slovo D.
Isplakala sam dušu, tako me strah za njega i njegovu budućnost
Potpuno te razumijem jer sam se u jednom trenutku i ja našla u strahu, misleći kako će ona uopće funkcionirati u školi. Kad su se u vrtiću u predškoli radili zadaci, ona je ustajala svake 2 minute i prala ruke. Bilježnica sa zadacima je kući stigla kao da je upala u vodu, sva raskvašena,a ni selektivni mutizam nije tome pomagao.
Nemam ti posebnih savjeta jer je moje dijete imalo druge probleme, ali te razumijem.
Nama je dosta pomogla nova vrtićka psihologica koja je stigla zadnju godinu vrtića. Ona ju je skužila pa ju je 2-3 puta tjedno uzela k sebi na razgovor. Bila je divna,približila joj se jer je i sama imala slične probleme kao J. kad je bila mala.
Nas je zvala na razgovor i podigla nam vjeru i u nas kao roditelje i nadu da će biti dobro. Nakon prvog razgovora s njom ja sam sjela u auto i oplakala kao kišna godina.
Zahvalila sam joj jer je to bio prvi, a na žalost za sada i jedini put da je netko iz sustava prepoznao i njene loše, ali i njene jake strane. J. je jako puno značilo što joj je ispričala da je imala iste probleme kao dijete.
Vjerujem da će tako i tvoj dječak uz tvoju podršku naći neko svoje mjesto i svoj put.
Moj u toj dobi nije zelio pristupiti testiranju za skolu kod vrticke psihologice.
Pa ako ona nije mogla izaci na kraj s tim otporom to ne bi ttebala biti moja briga. Iako je na kraju bila svih ovih dugih 12 godina.
Ponosno izlazim iz skolskog sustava za nekoliko mjeseci.
ista stvar. J. nije htjela pristupiti kod školske liječnice. Ni zucnut, ni crtati. Ajme koja je to muka bila. Na kraju mi je komentirala... Pametna a tvrdoglava e mama imat ćete vi muke.
Kad smo nakon 2 sata izašli van, kaže ona meni: Oni mene pitaju boje! Kao sva uvrijeđena... Uh kad se sjetim.
M. je prije 10 dana pristupio svom zadnjem testiranju kod psihologice koja ga prati od prvog razreda osnovne. Dosao je po detalje o prilagodbi za maturu.
Zena me gleda nakon testiranja i kaze da je ovo prvi put da je on rado i dobrovoljno pristupio testiranju. Sve ove silne godine na svakom testiranju je pokazivao otpor, barem malo i kratko. Evo ga , u 3 mj. puni 19 godina , konacno da smo i to docekali.
Posljednje uređivanje od sirius : 03.02.2021. at 18:55
Sirius u to ime napij se za koji mjesec i posteno proslavi!!!
Vrci,
Oprosti ali kakva je to teta koja to dozvoljava, pa njen posao je upravo da ih navikava na skol.obveze,a ona cak ni ne trazi od svakog djeteta da odrade taj zadatak npr s pahuljicom. Strasnoo!!! To nije priprema za skolu.
Jesi je zamolila da ga/ih obavezno trazi da SVI naprave zadatak?
I nastoj da on ne primijeti tvoje strahove u vezi skole i nemoj ga plasiti. da ne bude kontraefekt
Posljednje uređivanje od Lili75 : 03.02.2021. at 21:29
Mitovski, sad si me rasplakala s tom psihologicom
Ne uzbuđuj se. Takva je bila moja starija. Dosadno joj bilo da crta i boji. A kad crta, sve linije krivudave, bojica maksimalno pritisnuta kao da ore po papiru.
Pisala sam i ja na predškolskim temama, šta li će biti sa njom u školi. Jer je teta u vrtiću isto puštala da ne radi. (i to je jedino mudro što je teta uradila, jer je sama teta bila tako dosadna i nemotivišuća da je decu samo nekom pretnjom i ucenom mogla na bilo šta da natera).
I ništa, dobila je super učiteljicu i crtala sve što je zadato, uvek joj crteži visili na izložbama.
Sada crta na stvarno naprednom nivou, nije jedinstveni genije ali odskače od proseka neverovatno mnogo za dete koje u vrtiću nije htelo da crta. Promene se deca s vremenom, i sa drugačijim pristupom.
Mi smo odabrali play-based centar kao vrtic, bez ikakvog predskolskog programa. To je znacilo da je djeci ponudjeno u prostoru za igranje sve i svasta, ukljucujuci pribor za crtanje i slikanje, odnosno citanje i pisanje. Uz to i drustvene igre, kocke, dramske aktivnosti, sto god. Dva ili tri puta dnevno imaju tzv. circle time, odnosno uciteljica cita knjige onima koji to zele slusati. (Cita se i inace, ali ne organizirano.) Niti jedna aktivnost nije obavezna, nikad, osim izlaska na igraliste kad svi idu van (vise puta u danu), sjedenja za stolom u vrijeme obroka (ako ne zelis jesti, ne moras), pospremanja posudja nakon jela, higijene ruku i vrijeme odmora (spavanje neobavezno, ali ne smije se smetati druge). Ovo vrijedi za svu djecu, od 6 tjedana starosti, do odlaska u skolu (s 5 godina, za vecinu djece). Naravno, ponudjene aktivnosti su vezane uz dob. Svidjala nam se njihova filozofija i nikad mi se nije cinilo da je to pogresan pristup i da bi ih trebali "tjerati" da nesto rade kao pripremu za skolu.
Vecina djece, prosjecne i natprosjecne, snalaze se sasvim solidno u ovakvim uvjetima, a i poslije u skoli. U pravilu, vrtic i obavezno predskolsko testiranje, preporuceno odmah nakon 3. rodjendana (mi smo malo zaboravili; odvela sam kcer danas, s 5 godina i skoro mjesec dana), najcesce identificiraju djecu kojoj treba poseban pristup (no ne radi se WISC-V... njega sam lokalno uspjela proguglati samo vezano uz lokalni centar za autizam). Nisam nikad cula klasifikaciju darovitosti, sto je valjda i razlog zasto me ova tema zbunjuje, odnosno jako me zbunjivala do neki dan.
Moj sada osmogodisnji sin nije u principu imao nikakvu zelju, potrebu, interes... za drzanjem olovke ili bojica/flomastera, osim ako nisu sluzili nekoj drugoj svrsi. Na njegovom testiranju za skolu sam se bojala da ce smo zakasnili po pomoc za finu motoriku, ili nesto slicno. Iz raznoraznih razloga smo ga upisali na crtanje u lokalni studio gdje je godinama isao na privatne satove kod profesorice likovnog, bas fokusirane na djecu i mlade (ici ce opet, samo da se rijesimo pandemije)... i od djeteta koje nije htjelo primiti olovku, dosao je do djeteta koje sudjeluje na izlozbama, otvorenim i na poziv. Prije godinu dana je osvojio cetvrtu nagradu, uz poseban osvrt glavnog clana zirija na mixed media tehniku. Tek kad su pozvali autora na pozornicu, saznalo se da je rijec o tad sedmogodisnjem djetetu. To isto dijete, za skolske potrebe, skraba neke besmislene, prakticki odurne crteze.
Tako da, Vrci, ne brini. Tko zna sto ce biti kasnije i hoce li mu to biti bitno u zivotu.
Logično je da se mogu samo igrati bez ikakve pripreme za školu, kad u školu kreću s 5 godina, i to u kindergarten. Nama je predškolska godina od najranije 5 i po, ako ne i 6 godina. Kad dođu u prvi, odmah moraju cijelo vrijeme mirno sjediti u klupi i predškola ih za to priprema, radi toga je i obavezna, barem formalno.
Ni teta u vrtiću mog mlađeg sina nije inzistirala da svi predškolci rade pa je donio kući prazne vježbenice. Pa sam ja onda s njim to ljeto vježbala grafomotoriku, poučena lošim iskustvom sa starijim.
Mogle bi ih neke tete malo bolje pripremiti za školu, dugoročno bi im olakšale.
Istina, tu se ne sjedi mirno u klupi... ni u drugom razredu, a ni kasnije, osim eventualno kod nekih ucitelja koje, nadam se, necemo upoznati, tako da je to neusporedivo. Ostatak komentara ne razumijem najbolje. Djeca krecu u skolu (Kindergarten) one godine kad do 1.9. napune pet godina, a od djece se ocekuje da su sposobna za citanje, pisanje, zbrajanje, oduzimanje, slusanje uputa... Nekad davno, Kindergarten je bio nesto kao vrtic, kazu oni koji su ga takvog i prosli.
Moja M. je jednom imala neko pitanje vezano za svoju i rodicinu američku školu, pa joj moj brat rekao: To ti je zato što tebe u školi uče čitat i pisat, a N. u školi uče "how to feel good about herself". Nije to zamislio kao komplimet američkoj školi
Ma baš me briga jel će crtati lijepo il ružno, ja crtam koma
Mene brine da ga ne dopadne učiteljica koja inzistira na dobrom crtanju, spušta ocjenu ako nije ne znam kako wow i slično. Njegovi crteži su osnovni.
Al zato smo danas imali razgovor o južini, od kud dolazi topli zrak, što je ekvator, koje su zemlje tamo, kakvo je tamo vrijeme i slično
vrlo slicno i nama govori ujna i ujko koji tamo zive s 3 djece. Nisu pali na dupe od amer.obrazovnog sustava. Djeca su odmah preskocila koji razred.
Uz to nema americka skola veze s nasom tako da usporedbe i savjeti nemaju smisla jer dijete od Vrci ce biti u nasem skol.sustavu.
Zapravo i inače u životu vrijedi ona 'dan po dan' i biti prisutan u trenutku i ne previše brinuti unaprijed, a pogotovo kod ovakve djece.
Mi s našom idemo dan po dan i rješavamo problem koji je prisutan danas,ali trebalo mi je poprilično vremena i razgovora da se opustim i da ne razmišljam previše u budućnost. Jedno vrijeme me to baš jako bilo obuzelo. Zapravo smo MM i ja imali dobar balans. Kad bi jednog obuzelo ovaj drugi bi smirivao i obrnuto.
Podsjeti se na ovo - što je o tome napisao Khalil Gibran:
Vaša djeca nisu vaša djeca.
Ona su sinovi i kćeri čežnje života za samim sobom.
Ona dolaze kroz vas, ali ne od vas,
I premda su s vama, ne pripadaju vama.
Možete im dati svoju ljubav, ali ne i svoje misli,
Jer, ona maju vlastite misli.
Možete okućiti njihova tijela, ali ne njihove duše,
Jer, njihove duše borave u kući od sutra, koju vi ne možete posjetiti, čak ni u svojim snima.
Možete se upinjati da budete kao oni, ali ne tražite od njih da budu poput vas.
Jer, život ne ide unatrag niti ostaje na prekjučer.
Vi ste lukovi s kojih su vaša djeca odapeta kao žive strijele.
Strijelac vidi metu na putu beskonačnosti, i On vas napinje svojom snagom da bi njegove strijele poletjele brzo i daleko.
Neka vaša napetost u Strijelčevoj ruci bude za sreću;
Jer, kao što On ljubi strijelu koja leti, isto tako ljubi i luk koji miruje.
Ima još takvih mudrosti. Zaviri ovdje: http://www.antonija-horvatek.from.hr...lil-Gibran.htm
Posljednje uređivanje od Peterlin : 04.02.2021. at 12:12
Znam. Zato sam i napisala.
Mislim moj je završio obje škole, crtao je uvijek kao lijevom nogom. Kud bih došla da sam se na to obazirala
Pa naravno da se uvijek može biti boljim roditeljem. Nisu li tu na temi oni koji to žele biti?
Samo što nisu svi dobili jednake zadatke, niti su svi roditelji isti, niti žive u istim uvjetima, niti su roditelji roditelja bili jednako uspješni.
Ovdje prevrćemo "zadatke", kako bi se bolje riješio zadatak i kako bi stvorio bolje uvjete za dijete i za sebe.
Ima faza kada pokušavam sve pozitivno isticati. Jutros sam pohvalila što je obuo jednu cipelu, a nisam prigovarala kad misli drugu obuti. To je sasvim ugodno prošlo. Al ne pali uvijek isto.
Nano, spomenula si probleme u ponasanju tijekom svih 12 god.
I jeste pokusavali razgovarati s njim, korigirati,usmjeriti ili ste ste imali stav "pusti neka se koprca skola je njegova obveza"?
Pitam jer ne vidim neku razliku izmedju opravdanog uplitanja roditelja bilo da se radi o ocjenama ili ponasanju.
Eh, ne roditelji nego odrasli općenito
Sad više ne znam je li to ozbiljno ili se zezam. U svakoj šali pola istine... Djeca si ne mogu sama pomoći, ali odrasli im mogu i trebaju biti od pomoći (ne nužno ni uvijek roditelji, nego učitelji, stručne službe, razni terapeuti, kao i svi drugi - primarna obitelj, šira obitelj, susjedi, treneri...)
Tak je. A možda bi nekad i rodtelj, prije neg ode stručnoj službi za dijete, moga posjetiti i stručnu službu za samog sebe.
Možda grubo zvuči, al fakat se možda ponekad može malo opustiti i pustiti djetetu da bude dijete.
Kako se već pisalo, svako od nas ima neke svoje talente i neke slabe strane. N
Naravno da treba pratit i biti u toku s djetetom, jer sve može krenuti i krivim smjerom. Ali malo opuštenosti nikom neće škoditi.
Zvuči jako grubo. Pogotovo jer ovdje otvoreno pišu i roditelji čija djeca imaju neke probleme, a iz tvojih se postova na fini način između redaka da pročitati da misliš da su oni jedini krivci za te probleme.
Koliko smo ja i MM željeli upravo to, da nam dijete bude samo dijete. Da je bezbrižna, zaigrana, da ne razmišlja o svemu i svačemu, da ju ne muče razno razne stvari o kojima dijete te dobi ne bi trebalo niti pomisliti.
I evo, za informaciju, ja i MM smo prvo otišli potražiti stručnu pomoć za sebe. Prve riječi su nam bile: Bojimo se da mi nešto radimo krivo i da to ne vidimo.
Posljednje uređivanje od mitovski : 04.02.2021. at 14:13
Je, ne možemo ih pustiti da rastu kao divlja loza, ali još ih je gore štrikom privezati uz roditeljske skute. To ne valja. Na sreću, moji su se otrgli... Moj mlađi je u prvoj godini najprije naučio tri riječi: PUSTI, DOLE i SAAAAM !
Kod ovih koje skupo platis privatno dobijes odmah i pomoc za sebe. Kako se postaviti prema djetetu. Ako imas srece i "dijagnozu " koja se vidi iz aviona dobijes i nju -gratis , na radionicama za roditelje. Jer znamo da jabuka ne pada daleko od stabla.
Sto se tice mene osobno...rekla bih da su ljudi sa strane ocekivali da imam/dobijem puno vise psihickih problema obzirom na okolnosti . Tako da aama sebi dajem
Znam da zvuči grubo - al isto pišem iz pozicije roditelja. Kroz školovanje djece sam se svega nagledala. Medalja ima dve strane . I naravno da nije lako biti opušten kao roditelj, a ni ne treba biti. Al isto tako ne treba djecu "pritiskat" - . Ne znam kako bih se izrazila da ne zvuči grubo. Al oni su osobe za sebe, nisu mi. I možda mi često svoje strahove, očekivanja prenosimo na njih, nesvjesno, a ne zato šta bi htjeli
Nemam pojma, možda je to u roditeljskoj prirodi, možda je presing školovanja kod nas vezan za ocjene. Al kak sam i napisala, svi mi imamo talenta za nekaj, za drugo nemamo.
Mislim da Nano sad priča o "običnim" nabrijanim roditeljima, a ne o ovakvim slučajevima kao što su kod mitovski , sirius, djeca s konkretnim određenim poteškoćama.
Činjenica je da ima roditelja koji su bili odlikaši i očekuju da takva budu i njihova djeca a djeca ni blizu i stalno ih gaze i zahtijevaju petice. Muče i sebe i djecu s prevelikim očekivanjima. Za takve zaista vrijedi ona da se trebaju opustiti i pustiti djecu jer nisu sva djeca ista i ne trebaju svi bit odlikaši, posebno ne onako kako su im njihovi rpditelji zamislili.
Al ako odem s temom ovako općenito. to onda postaje OT.
Nano, jesi vidjela možda moje pitanjce gore ajde ak0 ti se da odgovori tu ili na pp. Thanx
Posljednje uređivanje od Lili75 : 04.02.2021. at 15:09
Nano, sit gladnom ne vjeruje. Ja ništa ne pritišćem, osim da se ujutro obuje i obuće i da opere zube. Navečer pritišćem da se prije crtića istušira (svaki drugi dan, i po potrebi ) obuće u pidžamu, opere zube i pospremi igračke, s tim da mu pomognem često i s tim spremanjem.
Preselila sam postove o skolstvu na novo mjesto http://forum.roda.hr/threads/94349-K...ko-je-Amerika)
Ima slučajno netko savjet za situacije napadaja panike pred testove?
Mislim, nije da mi nije drago da mu je stalo do rezultata.
Ali bogteneće, sad postaje lagano iritantno.
Pred svaki test navečer šiz. Ne može disati, oči kao tanjuri, suze frcaju, napadaji plača.
To je sad krenulo, u petom razredu, ne ranije. I svjestan je da je to nepotrebno, zna da je spreman za test, zna da neće biti ništa strašno i sam sebi ne može objasniti koji mu je jarac.
Moj mlađi je imao s tim problema. Jedina pomoć je bila poboljšati vještine učenja, što je povećalo samopouzdanje, ali trajalo je bratemili nekoliko sezona. Osim toga, ključna je dobra organizacija vremena, jer ako zapadne u cajtnot prije testa, to bude katastrofa... Pomagalo mu je učiti naglas. I danas to radi, a često ponavlja gradivo tako da uči prijatelje, uglavnom online
Evo, ovdje imaš par korisnih savjeta: https://www.ssc.uniri.hr/files/Strah_od_ispita.pdf
Posljednje uređivanje od Peterlin : 08.02.2021. at 10:28
Kod moje je lagano popustilo. Ona je svaki put imala napade panike i nakon svakog testa je mislila da će dobiti 1. Naravno da nije bilo tako, ni blizu.
Njoj je puno značilo, odnosno tražila je svaki put da ju ispitam. Onda bi pričali o tome da je znala kad sam ju ispitala, ali ako se i dogodi neka lošija ocjena da se neće ništa strašno dogoditi. I da je za očekivati da će nekada dobiti i 1 i 2 i 3 i 4 i 5 i da se sve može popraviti.
Prošli bi činjenice...jesi učila, jesi znala kad sam te ispitala, što će se dogoditi ako dobiješ ocjenu manju od 5 itd.
Nju panika uhvati prvih par minuta ispita i onda kako sama kaže poželi plakati jer se ne može ničega sjetiti. Rekla sam joj da polako diše i smiri se. Da krene rješavati prvo ono čega se sjeti i što joj je lakše pa onda krene na ostalo. Sad bi tu bilo divno imati učiteljicu koja bi imala sluha za to pa da ju smiri tih prvih par minuta, prođe pored nje, kaže koju riječ, ali nije tako.
Ovo što kažeš da si ne može objasniti. To su jednostavno prevelika očekivanja od samog sebe. Moja je nebrojeno puta znala doći i reći dobila sam 5, ali sam imala 1 grešku. Nitko ju nikada to nije pitao, nitko joj nikada nije rekao da mora imati 5, ali ona nije zadovoljna ako ima 1 grešku. Puno smo radili ni tome. Na tome da nitko ne zna sve, da ne mora znati sve, da je u redu i normalno da joj nešto ide bolje, a nešto ne tako dobro.
Eh da i to da je sigurna u svoje znanje je bitno. Odnosno da se dobro pripremi. Kod nje je problem, kad joj nešto ne ide od prve pa treba malo zagrijat stolicu. Tu je raspad sistema, ona to ne zna, ne razumije i ne ide joj i onda kreće panika.
Da, razumijem.
Ali radimo sve po PS-u, ne vidim kako tome doskočiti, osim vremenom.
Uči redovno, stvarno pazimo da ne uđe u cajtnot.
Pogotovo pred testove, naprosto ne želim da mu se ičeg nakupi.
I sad se dešava (lo) da ga noć ranije opere nervoza, gdje baš ne može disati u jednom trenutku.
Ali jučer se desilo da ga dva dana ranije opere, kad je u krevetu počeo jecati oko matematike koja je u utorak (!). Mislim, ja to moram očito proći i danas.
S time da ima instrukcije iz matematike koje sam mu nakalemila jer sam vidjela da je u razlomcima idimidođimi, i radi s dedom svakih par dana. I sve kuži i sve mu je jasno i zna i sam da kuži i da test neće biti prestrašan i dalje brije ovako.
Probaj s njim razgovarati, iako često stvarno ne znaju objasniti i nemaju realan strah.
Jesi učio, misliš li da znaš, ima li nešto što misliš da ne znaš, što misliš da će se dogoditi ako dobiješ manju ocjenu, čega te strah? I savjet da na početku ispita duboko prodiše, smiri se i krene s onim u što je najsigurniji.
Mojoj ovo najviše pomaže. Ona kaže da joj krene srce lupati, da bi plakala jer sve zaboravi i onda kaže polako dišem i smirim se i svega se prisjetim